Izvještaj Odbora Vijeća Evrope za sprečavanje mučenja potrebno je hitno objaviti

Prije godinu dana, krajem svibnja 2020. momci u uniformama Specijalne policije hrvatskog MUP-a presreli su grupu afganistanskih i pakistanskih izbjeglica na hrvatsko-bosanskoj granici, zarobili ih, brutalno mučili i ponižavali prouzročivši im ozbiljne i dugotrajne ozljede i potom ih eksportirali natrag u Bosnu. Hrvatske vlasti nisu nikada istražile slučaj, poričući sve navode. Niti Evropska komisija nije na primjeren način reagirala, premda se može smatrati suodgovornom jer značajnim sredstvima financira pogranične aktivnosti naše policije.

Premda to nije bio ni prvi ni zadnji primjer izrazito okrutnog i ksenofobnog postupka naših vlasti prema ljudima koji bježe od nesigurnosti i bijede u vlastitim zemljama, upravo ovaj slučaj snažno je odjeknuo u inozemstvu i pretvorio se u prepoznatljivu paradigmu kršenja ljudskih prava izbjeglica od strane hrvatske države.      

U lipnju prošle godine Amnesty International objavio je poseban izvještaj s poprilično šokantnim fotografijama i svjedočanstvima nekolicine pretučenih ljudi. Na godišnjicu toga događaja razgovaramo s Massimom Morattijem, zamjenikom direktora za istraživanja u evropskom uredu Amnesty Internationala. Tema razgovora je, dakako, odnos Hrvatske i Evropske unije prema izbjeglicama koji se nalaze na granicama Unije.

Naš sugovornik, Massimo Moratti, od 1996. godine radi na području međunarodne zaštite ljudskih prava, prvenstveno u zemljama koje su izašle iz različitih konflikta. U tom razdoblju radio je za različite međunarodne organizacije (OSCE, OHR, UNDP i ostale), međunardone NVO-e, a također i kao freelancer. Dvanaest godina proveo je u Bosni i Hercegovini (u koju je došao 1997.), potom sedam godina u Srbiji i na Kosovu (od Nedostatak sigurnih i legalnih putova za emigraciju, kao i činjenica da brojne države pitanje migracije vide kao prijetnju, a ne kao pojavu kojim se upravlja, definitivno su zabrinjavajući znakovi, i u izravnoj su suprotnosti s temeljnim vrijednostima Amnesty Internationala2011. do 2018.), a nešto kraća razdoblja proveo je i u Jordanu (dvije godine), Gruziji, Ruandi i Kolumbiji.

U listopadu 2018. iz Beograda je prešao u London, gdje se pridružio Amnesty Internationalu na poziciji zamjenika direktora za istraživanja u evropskom uredu ove velike nevladine organizacije.

Prije godinu dana AI je objavio posegan izvještaj o nasilju pripadnika Hrvatske policije (preciznije rečeno: uniformiranih i maskiranih osoba s hrvatske strane granice s Bosnom) nad grupom od šesnaest izbjeglica, pakistanskih i afganistanskih državljana. Nasilje nad  izbjeglicama u tom području i dalje ne jenjava. Imate li konkrene informacije o zbivanjima na tom pograničnom području u zadnjih dvanaest mjeseci?

Nažalost, situacija na granicama nije se promijenila. U 2020. godini zabilježeno je blizu 16 500 pushbackova, konkretnije: kolektivnih protjerivanja iz Hrvatske. U prva četiri mjeseca ove godine zabilježeno je dodatnih 1 400 slučajeva.

Iako je tijekom najhladnijih zimskih mjeseci broj ljudi koji pokušavaju putovati kroz Hrvatsku donekle opao, on se sada opet povećava, a isto tako se povećava i broj pushbackova. Međutim, tijekom cijele godine, unatoč manjem pritisku na granicu, zabilježili smo vrlo visoke stope nasilnog ponašanja hrvatske policije i granične policije. Preko polovice ljudi koji su protjerani iz Hrvatske prijavljuju krađu, iznudu i uništavanje svojih stvari, dok svaka treća osoba prijavljuje fizičko zlostavljanje i nasilničko ili ponižavajuće postupanje.

K tome, kolektivna protjerivanja tijekom protekle godine postala su sve nasilnija. Na primjer, u listopadu se Dansko vijeće za izbjeglice (DRC) u samo tjedan dana bavilo s gotovo 70 ljudi, od kojih su mnogi zadobili vidljive ozljede, uključujući prijelome i ozbiljne kontuzije, nakon premlaćivanja metalnim šipkama i pendrecima. Jedan od mladića detaljno je izvijestio kako su ga naoružani muškarci u odorama seksualno zlostavljali. Lokalni liječnici u Bihaću i Velikoj Kladuši koji su pružali medicinsku pomoć muškarcima potvrdili su izuzetno ozbiljne ozljede kao i seksualno nasilje.

U veljači ove godine bilo je nekoliko posebno uznemirujućih slučajeva koji uključuju seksualno nasilje nad ženama koje su uhvaćene dok su s Umjesto da se bave govorom mržnje, javni službenici i mediji trebali bi najoštrije osuditi ovakve narative. Ti bi narativi u ovom trenutku mogli biti u političkom smislu korisni za neke političke stranke, ali dugoročno će potkopati sam temelj hrvatskog društva i demokratske vrijednosti na kojima se ono treba graditiobiteljima putovale kroz Hrvatsku. Nasilnički karakter ovih napada i iskazani trud oko ponižavanja i zastrašivanja žrtava ukazuju na ukupnu praksu mučenja i ponižavajućeg postupanja. Dakle radi se o nečem vrlo ozbiljnom.

Rekao bih i sistematičnom?

Nema sumnje da je praksa nezakonitog vraćanja ljudi natrag u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju, i s tim povezano nasilje, i dalje raširena i sustavna, te da ju hrvatske vlasti koriste kao sredstvo upravljanja granicama i odvraćanja potencijalnih tražitelja azila. To je protivno propisima EU-a, ali i hrvatskom zakonu koji jasno zahtijeva da svi koji traže azil imaju pristup poštenom i efikasnom postupku njegova zahtijevanja i da se u tom postupku uvažava dostojanstvo podnositelja zahtjeva.

Kako biste prokomentirali reakciju hrvatskih policijskih vlasti na svjedočenja o nasilju? Ministar unutarnjih poslova Božinović ponavlja da su unutarnje kontrole utvrdile kako su sve optužbe lažne…

Odgovor MUP-a na ova izvješća i dalje je dosljedan i predvidiv. Ministar Božinović nastavlja odbacivati ​​sve navode o nezakonitim radnjama. Pribjegava taktici osporavanja vjerodostojnosti žrtava, kao i organizacija i medija koji izvještavaju o tim slučajevima, izbjegavajući pritom bavljenje samim optužbama. Ministarstvo tvrdi da prijavljenim slučajevima nedostaje dovoljno dokaza, uključujući identitet žrtava i počinitelja i druge detalje, što otežava pravilnu istragu.

Ali to često nije slučaj. Imamo sve više i više ljudi koji su pristali na vlastito identificiranje, uspjeli su identificirati počinitelje i naknadno su pristali pokrenuti pravne slučajeve protiv MUP-a. Naše kolegice i kolege iz Centra za mirovne studije podnijeli su nekoliko pritužbi Državnom odvjetništvu, uključujući jednu zbog incidenta koji je Amnesty International dokumentirao prošlog lipnja, no prema informacijama kojima raspolažemo, niti jedna od njih nije rezultirala stvarnom istragom.

Također, ne vjerujemo previše u neovisnost i efikasnost MUP-ove Službe unutarnje kontrole. Kao što je samo Ministarstvo izvijestilo, uključujući i korespondenciju s nama, veliku većinu žalbi koje je pregledala (pa tako i sve žalbe u 2019. godini) Služba unutarnje kontrole smatra neutemeljenima i odbacuje ih. Ministarstvo je nedavno sugeriralo kako je unutarnjom istragom utvrđeno da je 75 slučajeva osnovano, ali ostalo je nejasno kakve su disciplinske ili kaznene mjere poduzete protiv bilo kojeg policajca, ako su ikakve mjere poduzete, kao rezultat tih istraga.

Nakon posjeta Hrvatskoj 2018. godine, Odbor Vijeća Evrope za sprečavanje mučenja (CPT) izrazio je zabrinutost zbog kvalitete istraga koje provodi Služba unutarnje kontrole i pozvao vlasti da osnuju komisiju za obradu pritužbi, civilno tijelo koje bi moglo poboljšati neovisni nadzor. To povjerenstvo nije nikad osnovano, što znači da se MUP oslanja isključivo na vlastito osoblje koje bi istraživalo pritužbe protiv svojih kolega. U kontekstu tako raširenih navoda o nasilju i njegovoj sistemskoj prirodi, nije iznenađenje da interne istrage MUP-a u pravilu ne dovedu nikamo.

Kako to komentirate?

Nastavljeno odbacivanje svih navoda od strane MUP-a, te slabe i neučinkovite unutarnje kontrole, ukazuju na nedostatak predanosti rješavanju Ako postoji istinska predanost rješavanju problema nasilja i osiguravanju pune odgovornosti policijskih službenika na granici, mehanizam nadzora u svoje bi aktivnosti trebao uključiti civilno društvo i neovisne razine državne vlasti, poput Ureda pučkog pravobranitelja. To bi bio preduvjet neovisnostinezakonitih praksi ili, u najgorem slučaju, na namjerni pokušaj njihova zataškavanja.

Nakon niza incidenata, uključujući onaj koji smo dokumentirali u lipnju prošle godine, Odbor Vijeća Evrope za sprečavanje mučenja u kolovozu je hitno posjetio Hrvatsku. U studenom je usvojio izvještaj, koji bez sumnje sadrži ažuriranu ocjenu kapaciteta unutarnjeg istražnog tijela MUP-a, stanja nadzora i praćenja policijskih operacija na granici, ali taj izvještaj i dalje je neobjavljen. Do neobjavljivanja izvještaja obično dolazi kada država odbije dati pristanak za njegovo objavljivanje. Duboko smo zabrinuti da hrvatske vlasti - iz praktičnih razloga -  blokiraju objavljivanje ovog izvještaja jer on sadrži informacije koje bi potvrdile to što i mi i mnogi drugi već godinama govorimo: ljudima koji bježe od ratova i progona uskraćen je pristup azilu u Hrvatskoj; mnogi od njih napadnuti su i maltretirani prije nego što su nezakonito vraćeni u Bosnu i Hercegovinu, dok je sustav unutarnjih kontrola ili odgovarajućeg nadzora slab ili uopće ne postoji. 

U situaciji kada MUP nastavlja inzistirati na tome da svjedočenja migranata nisu legitimna i dovodi u pitanje vjerodostojnost organizacija i medija koji izvještavaju o kršenjima, bilo bi izuzetno važno imati izvješće službenog tijela Vijeća Evrope. Ipak, činjenica da ovo izvješće nije objavljeno dodatni je dokaz da Hrvatska ne samo što nije spremna boriti se protiv nezakonitih praksi, nego i dalje odbija bilo kakvu javnu kontrolu. Svakako, radi se o slučaju u kojem hrvatska javnost i građani imaju pravo znati zašto takav izvještaj uopće nije objavljen.

U lanjskom ste izvještaju istaknuli da ste podatke o događaju poslali hrvatskom MUP-u, ali da niste dobili nikakav službeni odgovor. Jesu li vam hrvatske vlasti u međuvremenu ikako odgovorile?

Svaki put prije nego što objavimo svoje informacije, komuniciramo s vlastima o njihovim detaljima i dajemo im priliku da odgovore. U odgovoru koji smo dobili od MUP-a nakon izjave, ministar Božinović odbacio je naše navode. Rekao je da Ministarstvo nije imalo evidenciju o obradi ove određene skupine migranata u okolici Plitvičkih jezera i sugerirao da su ozljede koje smo dokumentirali vjerojatnije rezultat "fizičkog sukoba" s Bez obzira na aktualne političke rasprave na razini EU-a, države se moraju pridržavati međunarodnih i domaćih propisa, i Hrvatska nije oslobođena te odgovornosti. Praksa kojoj svjedočimo na hrvatskim granicama ne samo da je ilegalna, već i uvelike nerazmjerna i nepotrebnadrugim migrantima, a ne policijskog nasilja. Također, optužio je migrante da "šire laži" o hrvatskoj policiji u znak odmazde zbog sprečavanja njihova ulaska u Hrvatsku i EU.

Sadržaj ovog odgovora nije nas iznenadio, jer su pokušaji potkopavanja vjerodostojnosti žrtava i njihovih svjedočenja, te prikazivanja migranata i izbjeglica kao uznemirivača dokazana taktika hrvatskih vlasti da skine sa sebe ove ozbiljne optužbe.

"Evropska unija ne može više šutjeti i namjerno ignorirati nasilje i zlostavljanje od strane hrvatske policije", napisali ste u prošlogodišnjem izvještaju, pozvavši pritom Evropsku komisiju da istraži optužbe za nasilje. Koliko ste zadovoljni dosadašnjom reakcijom Evropske komisije?  

Javne reakcije raznih dužnosnika Evropske komisije, uključujući povjerenicu za migracije i unutarnje poslove, Ylvu Johansson, bile su snažne. Povjerenica Johansson reagirala je ubrzo nakon niza nasilnih incidenata u listopadu. Poslala je ministru Božinoviću snažno sročeno pismo u kojem je od hrvatskih vlasti zahtijevala da pruže detaljne podatke o broju i opsegu unutarnjih istraga i zatražila je jamstva o neovisnosti tih istraga. Oštro je osudila kršenje ljudskih prava i ponovila svoju predanost rješavanju problema nasilja na vanjskim granicama EU-a.

Nažalost, retorika Komisije nije se pretvorila u odlučnu akciju. Komisija inzistira na tome da nema mandat za istraživanje nasilja koje su počinile države članice, te da je, u ovom slučaju, na hrvatskim vlastima da istraže navode. Iako je ovo u određenoj mjeri točno, ne može se zaboraviti da Evropska komisija - kao "čuvar ugovora o EU", ima odgovornost i dužnost osigurati da države članice poštuju temeljna prava i slobode, kao i propise EU-a.

To je osobito slučaj u kontekstu financiranja EU-a, gdje je Komisija dužna osigurati da se financijska pomoć koju EU pruža državama članicama ne koristi za kršenje ljudskih prava. U Hrvatskoj, Komisija očito nije uspjela u ovoj svojoj dužnosti. Hitna pomoć koju je EU pružila Hrvatskoj u 2018. godini (i ponovno u 2019. i 2020.) osigurala je, između ostalog, financijska sredstva za plaće graničarima i policajcima koji su osumnjičeni za nezakonite radnje i nasilničko ponašanje.

Ipak, unatoč upozorenjima i ponovljenim zahtjevima Komisiji da od hrvatskih vlasti zatraži odgovore, ona nije izvršila neki značajniji pritisak na MUP Republike Hrvatske ili uvjetovala buduće financiranje jasnim poboljšanjem stanja na granicama. Suprotno tome, EU je nagradio Hrvatsku dodatnim financiranjem u hitnim slučajevima i 2019. godine pružio zeleno svjetlo za pristupanje Hrvatske schengenskom pograničnom području.Upravo je nedostatak odgovarajućeg odgovora EU potaknuo Amnesty International da Uredu Evropskog ombudsmana podnese žalbu protiv Evropske komisije. U žalbi smo utvrdili kako Komisija nije ispunila svoju dužnost i kako nije osigurala da se Hrvatska pridržava zakona EU-Duboko smo zabrinuti da hrvatske vlasti iz praktičnih razloga  blokiraju objavljivanje izvještaja Odbora VE za sprečavanje mučenja, jer on sadrži informacije koje bi potvrdile to što i mi i mnogi drugi već godinama govorimo: ljudima koji bježe od ratova i progona uskraćen je pristup azilu u Hrvatskoj; mnogi od njih napadnuti su i maltretirani prije nego što su nezakonito vraćeni u Bosnu i Hercegovinu, dok je sustav unutarnjih kontrola ili odgovarajućeg nadzora slab ili uopće ne postoji. a i temeljnih prava u pograničnim operacijama financiranim kroz pomoć EU-a. U studenom je Ombudsmanov ured odlučio pokrenuti istragu protiv Komisije, i ti su postupci u tijeku. 

"Očekujemo u najmanju ruku osudu ovih djela i neovisnu istragu prijavljenih zlostavljanja, kao i uspostavu djelotvornog mehanizma koji će osigurati da se sredstva EU-a ne koriste za počinjenje mučenja i nezakonitog povratka", naveli ste u istom izvještaju. U Hrvatskoj prevladava mišljenje da hrvatska policija zapravo obavlja "prljave poslove" u interesu Unije i uz njezino odobrenje?

Nema sumnje da je trenutna situacija na vanjskim granicama EU-a, uključujući Hrvatsku, Grčku i Mađarsku, u velikoj mjeri izravna posljedica migracijske politike EU-a koja je dala prednost sigurnosti granica i usredotočila se na sprečavanje ulazaka u EU.

Najbolji način za zaustavljanje ilegalne prakse na granicama bio bi dogovor na razini EU-a, u cilju uspostavljanja boljeg i humanijeg sustava upravljanja migracijama, koji bi bolje uravnotežio ljudska prava i sigurnost i ljudima koji bježe od ratova, progona ili siromaštva osigurao pravne i sigurne načine stjecanja zaštite u evropskim zemljama. Novi EU pakt o migracijama i azilu, predložen prošlog rujna, bio je dobra prilika za to. Nažalost, rješenja predložena u Paktu, o kojima se trenutno pregovara, opet su dala prioritet sigurnosti granica nad temeljnim pravima.

No bez obzira na aktualne političke rasprave na razini EU-a, države se moraju pridržavati međunarodnih i domaćih propisa, i Hrvatska nije oslobođena te odgovornosti. Praksa kojoj svjedočimo na hrvatskim granicama ne samo da je ilegalna, već i uvelike nerazmjerna i nepotrebna.

Hrvatske vlasti još nisu uspostavile mehanizam za nadzor stanja s ljudskim pravima u pograničnom području, za što je uredno od EU primila financijsku potporu od 300 tisuća eura. Kako biste prokomentirali takav opor uspostavi nezavisnog nadzora?

Ovo je možda najrečitiji dokaz odbijanja Hrvatske da dopusti bilo kakvu neovisnu kontrolu nad vlastitom praksom. Uspostava mehanizma praćenja bio je jedan od zahtjeva u okviru hitne pomoći dodijeljene Hrvatskoj u 2018. godini i upravo zbog snažne zabrinutosti zbog navoda o raširenim zlouporabama uključena je u tu potporu. Ipak, kao što znamo, takav mehanizam nikada nije uspostavljen.

Svjesni smo da Ministarstvo unutarnjih poslova trenutno surađuje s Evropskom komisijom na izradi Memoranduma o razumijevanju koji bi uspostavio ovaj mehanizam. Ipak, koliko možemo razabrati, ove rasprave ne napreduju baš najbolje, ponajviše zbog oklijevanja hrvatskih vlasti da Ne vjerujemo previše u neovisnost i efikasnost MUP-ove Službe unutarnje kontrole. Kao što je samo Ministarstvo izvijestilo, uključujući i korespondenciju s nama, veliku većinu žalbi koje je pregledala (pa tako i sve žalbe u 2019. godini) Služba unutarnje kontrole smatra neutemeljenima i odbacuje ihosiguraju pretpostavke da takav mehanizam bude uistinu neovisan i efikasan.

Ako pak postoji istinska predanost rješavanju problema nasilja i osiguravanju pune odgovornosti policijskih službenika na granici, mehanizam nadzora u svoje bi aktivnosti trebao uključiti civilno društvo i neovisne razine državne vlasti, poput Ureda pučkog pravobranitelja. To bi bio preduvjet neovisnosti.

Da bi bio učinkovit, mehanizmu nadzora trebalo bi omogućiti i nesmetan pristup dokumentima i pritvorskim mjestima, i osigurati mu mandat za obavljanje nenajavljenih posjeta. Bez ovih elemenata bilo koji sustav praćenja bio bi tek papirnati tigar, a ne sredstvo za poboljšanje prakse, osiguranje odgovornosti i zaustavljanje kršenja ljudskih prava.

Nedavno je objavljena odluka Ustavnog suda RH koja se odnosi na slučaj iz 2017. godine na hrvatsko-srpskoj granici, kada  je smrtno stradala afganistanska izbjeglica, mala djevojčica Madina Hussiny. Ustavni sud je utvrdio kako su policijski službenici zanemarili zahtjev članova njezine obitelji za međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj, naredivši im da se usred noći, gladni i iscrpljeni uz željezničku prugu vrate u Srbiju. Madina je poginula te noći, upravo na toj pruzi. Kako biste prokomentirali tu nesreću i konačnu odluku Ustavnog suda?  

Ovo je važna odluka, pogotovo jer ju je donio domaći sud. Potvrdila je da je Hrvatska povrijedila azilna prava navedene obitelji, dovela ju u opasnost vrativši ju u Srbiju, i njezine pripadnike potencijalno izložila riziku od mučenja i zlostavljanja. Presuda posebno govori o neuspjehu vlasti da pravilno procijene je li Srbija bila "sigurna treća zemlja". Kao što znamo, nekoliko je evropskih zemalja tijekom posljednje dvije godine donijelo slična rješenja kojima su blokirale povratak tražitelja azila u Hrvatsku zbog rizika od ignoriranja njihovih zahtjeva za azil i potencijalnog samovoljnog protjerivanja u treće zemlje, poput Bosne i Hercegovine i Srbije, bez procjene rizika takvih povrata.

Nažalost, ova presuda neće vratiti malu Madinu i možda će biti slaba utjeha za njezinu obitelj. Međutim, odluka je važna za vladavinu zakona u Hrvatskoj i, nadamo se, potvrdit će prava ljudi koji traže međunarodnu zaštitu na to da se njihovi slučajevi pravilno ocijene. Omogućit će im da Nema sumnje da je praksa nezakonitog vraćanja ljudi natrag u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju, i s tim povezano nasilje, i dalje raširena i sustavna, te da ju hrvatske vlasti koriste kao sredstvo upravljanja granicama i odvraćanja potencijalnih tražitelja azila. To je protivno propisima EU-a, ali i hrvatskom zakonutraže pravne lijekove u slučajevima kada su njihova prava povrijeđena.

Koja je politička, vrijednosna i ideološka pozadina tako snažno izražene ksenofobije koja se očituje u odnosu službene Hrvatske prema izbjeglicama? Može li "strah od islamskog terorizma” biti dovoljan i opravdan razlog, znamo li da za njega ne postoji empirijska potvrda? U valu stotina tisuća izbjeglica na EU-granicama, ili već pristiglih na njezin teritorij, terorizma praktički nema.

Teško je odrediti što točno pokreće prakse hrvatskih vlasti u ovom kontekstu. Nema sumnje da ksenofobija i "strah od islamskog terorizma" igraju ulogu u takvom nehumanom postupanju s očajnim ljudima, od kojih mnogi bježe od ratova i progona ili siromaštva.

No, Hrvatska nije iznimka u Evropi. Svjedoci smo sličnih stavova u drugim evropskim zemljama, uključujući Mađarsku, Poljsku, pa čak i Francusku, gdje glasna manjina - često podržana od glavnih medija - pretjeruje u strahu od terorističkih prijetnji i pokreće narative koji potiču na netrpeljivost. U kontekstu straha i "prijetnji", lakše je objasniti i opravdati čvrstorukaški pristup migracijama. Drugim riječima, ksenofobija bi mogla biti korisno sredstvo za postizanje političkih ciljeva, ali ne i stvarni pokretač graničnog nasilja.

Umjesto da se bave govorom mržnje, javni službenici i mediji trebali bi najoštrije osuditi ovakve narative. Ti bi narativi u ovom trenutku mogli biti u političkom smislu korisni za neke političke stranke, ali dugoročno će potkopati sam temelj hrvatskog društva i demokratske vrijednosti na kojima se ono treba graditi.

Može li u tokvom odnosu prema ljudima koji bježe od posljedica rata i socijalne bijede biti riječi o elementima "ur-fašizma”, da se poslužimo terminom Umberta Eca? 

Hvala vam na ovom pitanju, jer ono otvara nekoliko vrlo važnih tema. Kao što svi znamo, Amnesty International posljednjih je šezdeset godina posvećen istraživanju i djelovanju koje je usmjereno na sprečavanje i zaustavljanje najtežih kršenja ljudskih prava. Kršenja ljudskih prava događaju se bez obzira na ideologiju koja ih uzrokuje. Globalna solidarnost, uzajamno poštovanje, neovisnost i nepristranost neke su od temeljnih vrijednosti koje oblikuju naše djelovanje. Tijekom ovih godina, kao što se može vidjeti iz naših godišnjih izvještaja, evropske zemlje po pitanju migracija uspostavljaju politike koje uzrokuju patnje i kršenja ljudskih prava: to se dogodilo ne samo u Hrvatskoj, već i u Grčkoj, Mađarskoj, Italiji, kao i u drugim zemljama smještenim uz vanjske granice Evropske unije. U povijesti čovječanstva oduvijek su postojale migracije, bilo da se radilo o bijegu od sukoba, ili od bijede. Nedostatak sigurnih i legalnih putova za emigraciju, kao i činjenica da brojne države pitanje migracije vide kao prijetnju, a ne kao pojavu kojim se upravlja, definitivno su zabrinjavajući znakovi, i u izravnoj su suprotnosti s temeljnim vrijednostima Amnesty Internationala.