Koliko smo puta čuli izjave poput "pozdravlja se europska perspektiva država u regiji, ali je potrebno obaviti domaću zadaću, usvojiti europske kriterije i vrijednosti kako bi se ušlo u veliku europsku obitelj..." O takvom tipu diskursa nedavno je u biblioteci "Media Watch" Mirovnog instituta iz Ljubljane objavljena zanimljiva studija lingvistkinje i antropologinje dr. Tanje Petrović
O knjizi, čija je verzija na engleskom jeziku besplatno dostupna na stranicama Mirovnog inštituta, razgovarali smo s autoricom dr. Tanjom Petrović.
Da odmah riješimo moguću dilemu čitatelja: naslov vaše knjige ''Dugo putovanje kući'' se ne referira na to da je ulazak u Europsku uniju uistinu povratak kući zemalja zapadnog Balkana već se time ironizira stav EU prema tim zemljama?
Apsolutno, naslov je ironični sažetak diskursa u kome se priključenje EU postsocijalističkih zemalja interpretira kao povratak kući, u Europu ili civilizaciju, tamo gdje su uvijek pripadale. Mada se, s druge strane, insistira i na tome da su ove zemlje europske, već u Europi, pa nije baš jasno čemu povratak kući ako se već nalaze kod kuće. U slučaju balkanskih zemalja ironija je čak i veća, njihov je "povratak kući" problematičniji i do kraja neizvjestan...
Zbog čega je problematičniji?
Zato što u slučaju Balkana nema "rezervnog" mita pomoću kojeg bi se legitimizirala Balkan je ipak dio Europe - divlji, necivilizirani, korumpiran, zaostao, ali ipak njen dio. Odnos Europe prema Balkanu možemo opisati kao kontinuirani niz pokušaja da se ovo područje simbolički potisne izvan granica Europe
Nije li takav odnos prema Balkanu zapravo više-manje isti otkako postoji svijest o Europi? Uvijek je Balkan onaj mračni, nepoznati, divlji Drugi Europe.
Ako pridruživanje ''velikoj europskoj obitelji'' nije krajnji dokaz ''europejstva'' bivših socijalističkih i balkanskih zemalja, onda ni povratak kući ili dolazak kući, kako kažete, nije konačan ulaskom u EU. Postaje li on ikada konačan?
Čini mi se da taj povratak nikada nije konačan, jer se "govor" EU danas artikulira isključivo u zapadnim, bivšim kolonijalnim centrima. U knjizi dosta prostora posvećujem i različitom tretmanu europskih povijesnih nasljeđa, što je vrlo povezano s ovim vašim pitanjem. Kolonijalizam, kao povijesno nasljeđe Zapadne Europe, postao je povijesno nasljeđe Unije. Zato u političkom diskursu nailazimo na tako brojne kolonijalističke reference. Kolonijalizam nije bio ništa manje totalitarni sistem, ništa manje mračan dio europske povijesti nego socijalizam, ali se danas tretira kao neproblematičan i na njega se otvoreno poziva prilikom legitimizacije odnosa moći. Socijalizam je, s druge strane, iako se radi o još jednom europskom nasljeđu, nešto čega se treba stidjeti, što treba prešutjeti. Zato ulazak bivših socijalističkih država u EU ne može biti kraj puta, one svoje europejstvo uvijek iznova moraju dokazivati, uvijek su u položaju manje zrelih članova ''obitelji''. I to se ogleda u sasvim konkretnim praksama EU i njenih institucija, recimo na području istraživanja. Ne Način na koji se odvija proces širenja EU otkriva da se na simboličkom planu Balkan i dalje smješta izvan Europe i da mu se pridaju sve izrazitije karakteristike Trećeg svijeta. To, opet, ima konkretne posljedice, prije svega na području ekonomije
Kako objašnjavate da se i zemlje koje nisu bile kolonije neokolonijalno odnose prema zapadnom Balkanu, poput Slovenije čiji je bivši premijer Janez Janša svojedobno izjavio da Slovenija u regiji ima slične interese kao Portugal u Africi?
To je povezano s različitim stupnjem "europejstva" "starih" i "novih" članica EU. Kao što sam već rekla, kolonijalizam je postao povijesno naslijeđe EU te za kolonijalnim uzorcima posežu i predstavnici onih država koje uopće nemaju kolonijalnu prošlost. Isto tako, to nam puno govori i o samim bivšim socijalističkim državama poput Slovenije i njenom položaju unutar EU. Slovenija s državama zapadnog Balkana ima puno toga zajedničkog - da se zadržimo na povijesnom naslijeđu - austro-ugarsko, jugoslavensko, socijalističko iskustvo. Njeni političari, međutim, ništa od toga neće iskoristiti za oblikovanje nekog autonomnog, emancipacijskog diskursa, već će samo bez ikakve refleksije preuzimati diskurs oblikovan u zapadnim centrima moći.
To je upravo jedan od najjasnijih pokazatelja da se Balkan danas ponovno simbolički smješta izvan granica Europe, ovaj put u postkolonijalni Treći svijet, i da se pri tome poseže za svim mogućim i nemogućim sredstvima.
Što se tiče povijesnog naslijeđa, pozivaju li se slovenski političari samo na ono austro-ugarsko, prešućujući socijalističko, kako bi se što više povezali s naslijeđem ''uljuđene'' Europe i udaljili od Balkana ili postoji još neki razlog?
Kolonijalizam, kao povijesno nasljeđe Zapadne Europe, postao je povijesno nasljeđe Unije. Zato u političkom diskursu nailazimo na tako brojne kolonijalističke reference
U Sloveniji je svakako vrlo prisutan mit o pripadnosti Srednjoj Europi. U kontekstu slovenske uloge u širenju EU na zapadni Balkan stvari su, međutim, nešto kompliciranije. U Austro-Ugarskoj je Slovenija bila "kolonija", što baš i nije nešto na što se isplati pozivati, ali se vrlo često uspostavljaju paralele tipa "Slovenija na Balkanu ima iste interese kakve Austrija ima u Sloveniji". U Austriji se, naravno, Austro-Ugarsko naslijeđe spominje često i otvoreno, te se koristi za legitimizaciju uloge "eksperta" za zapadni Balkan. U Sloveniji se također vrlo često ističe ta uloga eksperta koja se zasniva na dobrom poznavanju zapadnog Balkana, ali se nikada ne spominje odakle to znanje Sloveniji.
Ali pritom zapadne zemlje podsjećaju Sloveniju da se njena uloga predvodnika i stručnjaka za Balkan temelji i na zajedničkoj prošlosti. Zapad ne zaboravlja tu ''mračnu'' stranu slovenske prošlosti, zar ne?
Ne, i to važi za sve istočnoeuropske države. Puno je pisano o granici Balkana koja se pomjera. Za Austrijance, Balkan počinje na njihovoj južnoj granici i članstvo Slovenije u EU ne mijenja mnogo u tom smislu.
Vežu li se uz to - uz socijalističku prošlost istočnoeuropskih zemalja - i različiti stupnjevi europejstva europskih društava, o kojima govorite? Na kojem bi stupnju europejstva onda bila Slovenija, pa i Hrvatska?
Radi se, naravno, o ideološkom konstruktu - europejstvo nije ništa objektivno, što jedni posjeduju a drugi ne. Europejstvo je, međutim, uvijek bilo snažno ideološko sredstvo za razgraničavanje, kako u Europi općenito, tako i na prostoru bivše Jugoslavije. Oni sjeverozapadno bili su više europski ili civilizirani od onih na jugu i istoku, Slovenci su sebe vidjeli kao više europske od Hrvata i svih ostalih, Hrvati od Srba i ostalih i tako dalje. Milica Bakić Hayden to odlično pokazuje razvijajući koncept reprodukcije orijentalizma. U današnjoj Europi europejstvo je monopol EU i članstvo je osnovno mjerilo europskosti. Na terenu zapadnog Balkana više europski su oni koji su bliže članstvu i takvu percepciju lokalni političari obilato koriste u odnosu na svoje susjede.
Zašto zemlje zapadnog Balkana pristaju na to da ih se označava kao periferiju Europe, europsku ne-Europu, koja je u jasnom kontrastu prema europskoj Europi? Ne samo da pristaju, već i same učvršćuju tu retoriku, a time i destruktivni oblik međusobnih odnosa prvenstveno u regiji, ali i u Europi. Jer, pristajući da EU predstavlja "civilizirane", "prosvijećene" i "napredne", na zapadnom Balkanu se stvaraju upravo ta mjerila prema kojima periferne europske zemlje prosuđuju jedna drugu, međusobno se natječući u europejstvu.
Radi se o klasičnoj kolonijalnoj matrici - o Istočnoj Europi može s autoritetom govoriti samo Zapadna Europa
Pristaju zato što na raspolaganju nemaju drugu mogućnost. Ideja o EU kao zajedničkom prostoru svih europskih državljana nosi u sebi jako malo idealističkog i svodi se na ekonomske beneficije, nova radna mjesta, jeftinu radnu snagu i tako dalje. Europska periferija, zavisna od europskog novca, nije u stanju da sama definira svoju ulogu. Otud slijepo preuzimanje obrazaca izvana, otud činjenica da su i izrazito nacionalistički usmjereni političari u državama zapadnog Balkana danas veliki Europljani, a uloga mnogih od njih je u ratovima devedesetih krajnje sporna. Malo je prostora za neki autentičan diskurs koji bi emancipacijski djelovao na društva zapadnog Balkana.Kako je u slovenskoj javnosti dočekana kritika neokolonijalnog diskursa? Vi, recimo, bez zadrške pišete da je članstvo Slovenije u EU odigralo središnju ulogu u njenom otvoreno rasističkom diskursu, potkrepljujući to, među ostalim, primjerom radnika iz BiH, koje je građevinska tvrtka Vegrad upozorila da ne prakticiraju svoju kulturu jer se nalaze u ''zemlji članici EU, gdje vrijede pravila i zakoni višega stupnja''. Podnose li se takve kritike?
Problematika nepodnošljivog položaja radnika iz bivših jugoslavenskih republika često je u centru pažnje slovenske javnosti - i ovih dana ti radnici štrajkaju zbog neisplaćenih plaća... Međutim, sve to se uglavnom interpretira u neoliberalnom ključu, pošto u slovenskom društvu i dalje nema spremnosti da se na ovu problematiku, kao uostalom i na problematiku izbrisanih iz registra stanovnika, položaja migranata itd., pogleda u postjugoslavenskom kontekstu i da se jasnije odredi prema načinu kako se Slovenija u tom kontekstu politički ponaša.
Na brdu kod Kranja 20. ožujka bi se trebao održati summit o zapadnom Balkanu u organizaciji Slovenije i Hrvatske. Baš taj događaj mi zvuči kao idealno postavljena scena za analizu vašeg tipa: imamo predvodnike u regiji - Sloveniju, pa Hrvatsku - šefove vlada svih zemalja tzv. zapadnog Balkana, govorit će se o europskim perspektivama zapadnog Balkana, a sve skupa uz monitoring Europske unije, koja će biti prisutna kroz trojac iz najužeg vrha EU-a. Dakle, imamo Sloveniju koja je izbjegla ''kletvu Balkana'', kako je to napisao El Pais kada je Slovenija primljena u EU, i sada je uzor svima u regiji, Hrvatsku koja pomalo od Slovenije preuzima ulogu eksperta za Balkan, predstavnike zemalja koje treba naučiti kako se ponašati ako žele u veliku obitelj, a sve pod patronatom pravih Europljana...
Europejstvo nije ništa objektivno, što jedni posjeduju a drugi ne. Europejstvo je, međutim, uvijek bilo snažno ideološko sredstvo za razgraničavanje, kako u Europi općenito, tako i na prostoru bivše Jugoslavije
Summit i sve oko njega se organizira po već poznatoj logici prisutnoj u EU, koja je ovdje samo preuzeta. Pahor i Kosor kao da su od predstavnika država "stare Europe" prepisali kako se ponašati prema Balkanu. Nema u tome ničeg novog, autentičnog, ničeg što otvara prostor za pravi dijalog. To jest prvi sastanak iniciran od samih bivših jugoslavenskih država, ali ne vjerujem da se može suštinski razlikovati od svih drugih sastanaka o zapadnom Balkanu i Europi, jer se problemu pristupa iz perspektive zapadne Europe, a lokalni kontekst i zajednička povijest se ignoriraju i prešućuju kao i do sada. Sve mi djeluje kao da se tu Slovenija i Hrvatska igraju "velikih", "pravih" europskih država, a to rade na terenu bivše zajedničke države ne s nekom jasnom idejom i namjerom, nego samo zato što je to jedini prostor gdje tako nešto mogu raditi.
U knjizi analizirate nekoliko tipova političkih i medijskih diskursa koji reflektiraju odnose unutar Europe. Koji je od njih najpogubniji po zemlje zapadnoga Balkana?
Čini mi se da najozbiljniji problem predstavljaju oni diskursi kojima se uspostavljaju odnosi koje već poznajemo iz povijesti Europe, iz vrlo mračnih dijelova te povijesti, jer nam ti diskursi govore ono s čim sam i započela svoju knjigu - da se ujedinjenje Europe danas realizira uz vrlo malo razmišljanja.
Pošto ideja o ujedinjenju nije nova - javljala se u najstrašnijim periodima, u vrijeme fašizma, recimo - razmišljanje i refleksija morali bi biti izrazito prisutni u ovim procesima.
Hoćete reći da današnji diskurs kojim se iz EU obraća Balkanu ima prepoznatljive korijene u nacizmu i fašizmu?
Ima prepoznatljive korijene prije svega u kolonijalnom periodu zapadne Europe, ali su diskursi te vrste odigrali vrlo važnu ulogu i u vrijeme nacizma i fašizma. Kao što piše povjesničar Mark Mazower, fašizam je bio period kada je Europa kolonijalni pristup počela prakticirati "kod kuće" i Europljane tretirati kao Afrikance.
Jeste li u svojim analizama medijskog i političkog diskursa mogli doći do zaključka odakle se najčešće, najbrutalnije ili najotvorenije lansira takva retorika prema zapadnom Balkanu?
Teško je reći da ima velike razlike. Ono što je karakteristično je da za tim diskurzivnim obrascima posežu praktički svi - s lakoćom i bez razmišljanja. Naravno, za najizrazitiji diskurs tog tipa obrazuje se u onim državama čije se europejstvo također često dovodi u pitanje, dakle u državama na periferiji EU.
Na kraju knjige pišete da najveću ekonomsku korist od simboličke i diskurzivne kolonizacije Balkana imaju zemlje koje se njime najčešće i koriste, a to su upravo te - EU članice s jugoistočne granice Europske unije.
Današnji diskurs kojim se iz EU obraća Balkanu ima prepoznatljive korijene prije svega u kolonijalnom periodu zapadne Europe, ali su diskursi te vrste odigrali vrlo važnu ulogu i u vrijeme nacizma i fašizma
Te su zemlje prije svega Austrija i Slovenija. Ekonomska korist je povezana s kolonijalnim diskursom pružanja pomoći, pošto Austrija i Slovenija zemljama zapadnog Balkana mogu pomoći zahvaljujući znanju koje o njima posjeduju. I u klasičnom imperijalizmu uvijek imate taj dvostruki odnos: kolonizacija je kolonijama nesumnjivo donijela modernizaciju i bolji život za domaće stanovništvo, ali ga je istovremeno postavila u položaj totalne ekonomske ovisnosti i podređenosti. I maksimalno ga eksploatirala, naravno. I sada je pomoć zemljama zapadnog Balkana u njihovoj "europeizaciji", koju nude Slovenija i Austrija, povezana s njihovom ekonomskom prisutnošću i ulaganjima na ovom prostoru.
I, s druge strane, s jeftinom radnom snagom koja im treba, a to nas onda stvarno dovodi u položaj zemalja Trećeg svijeta.
Apsolutno, a kad tome dodate i načine kako se govori o "prijetnjama" koje dolaze sa zapadnog Balkana - kriminal, korupcija, ilegalne migracije... - slika Trećeg svijeta je potpuna.
Je li u novijim članicama EU barem donekle razvijena kritika takvog kolonijalnog stava EU? Njih bi se barem to trebalo ticati.
Izvan akademske sfere kritika ne postoji ni u starim ni u novim članicama. U vrijeme predsjedavanja Slovenije EU imala sam radionicu za studente diplomatske akademije iz cijele EU, gdje sam pokušala govoriti o toj problematici. Nikako se nismo mogli razumjeti. Oni su to što sam govorila shvatili kao napad na njih i zapravo nisu ni čuli moje argumente nego su se samo branili. Bilo mi je odmah jasno da se ti mladi ljudi , koji će u budućnosti oblikovati europsku politiku, nikada nisu sreli s takvom vrstom kritike političkih praksi. Jedna studentica iz Slovačke mi je rekla: 'Ali mi samo pokušavamo vama pomoći.' Mene je, dakle, odmah smjestila na Balkan, iako nikako nije mogla znati odakle dolazim. Bila je to logika: mi i vi - Europa i Balkan. Ako na bilo koji način kritiziraš ono što radimo, onda si s Balkana. Kao da kritika ne može i ne smije poteći iz društava koja su dio EU, nego samo s iracionalnog, bezobraznog i nezahvalnog Balkana.