Prošlogodišnji pobjednik ZFF-a, Xavier Dolan, u Cannesu je lani izveo čitavu pometnju kad je pokupio gomilu nagrada za svoj prvi film "Ubio sam majku" (J'ai tué ma mère). Nije za čuditi. U tom trenutku imao je jedva dvadeset godina, a svoj prvijenac nije samo režirao nego i producirao, napisao scenarij i na to sve još i odglumio glavnu ulogu.
Sad ima dvadeset i jednu i sav je cool, a iz njega vrište postmodernističke brige materijalno osiguranog urbanog geja. Njegov drugi film "Izmišljene ljubavi" (Les amours imaginaires) također se bavi tematikom gej odnosa, ali ovog puta priča je proširena na nerealizirani ljubavni trokut između dva mladića i djevojke koji u stilu puno starijeg "Jules i Jima", Françoisa Truffauta, provode gomilu vremena zajedno, nadmeću se međusobno i naravno vrte oko jednog sunca. Za razliku od Truffautovog filma, sunce nije fatalna žena, već fatalni muškarac u obliku anđeoskog Nicolása. U usporedbi sa "Ubio sam majku", Dolan nije toliko histeričan, ne ponavlja u nedogled situacije koje nikako može razriješiti i ne "ubija" majku u svakom drugom kadru svojim ispadima i emocionalnim ucjenama. Kako i sam naziv filma kaže ima malo zahtijevniji koncept i pokušava fenomen promašenih ljubavi i zaljubljenosti staviti na malo višu razinu općenite pojave, pa se periodično pojavljuju poludokumentaristički kadrovi nepoznatih mladi ljudi koji u kameru prepričavaju osobne nesretne epizode. Također, kadrovi su izrazito stilizirani, boje su intezivne, pune kontrasta, toliko da povremeno doslovno zablješte. Gluma je na trenutke isforsirana, pomalo kao u kazališnim predstavama, dajući do znanja o kolikoj se tu drami s velikim D radi. Ipak, film je kao cjelina toliko šarmantan da mu se sve što u njemu zna iznervirati, vrlo brzo i oprosti. Doduše, ovisno o osobnim preferencijama. Prošle godine tijekom projekcije "Ubio sam majku" nemali broj gledatelja vrlo brzo je izgubio živce i izašao iz dvorane. Oni koji su ostali, cijene i vole taj film. Vjerujem će tako biti i sa novom Xavierovim "ispadom". Ako ste ga propustili danas, stignete još skočiti u kinu Europa, sutra u 15 sati.
Drugi film glavnog programa, njemački "Kad odemo" (nespretno preveden original Die Fremde) potpuno je drugačije tematike i intenzitetom se na trenutke opasno približava sad već legendarnom "Glavom kroz zid" (Gegen die wand) Fatiha Akina. Tema je vrlo slična i toliko tipično njemačka. A što je najvažnije, u oba glavnu ulogu igra Sibel Kekilli, bivša porno zvijezda koja je u Akinovom je filmu odigrala svoju prvu "ozbiljnu" filmsku ulogu. I toliko dobro da emocije koje je uspjela prenijeti ostaju urezane negdje, otprilike zauvijek. I opet se radnja odvija na relaciji Berlin/Hamburg- Istanbul, a Sibel je žrtva svoje tradicionalne obitelji, pogotovo njezinih muških članova. Uglavnom, tragedija imigracije, patrijarhata i multikulturalizma, a kraj ovog posljednjeg, službeno je prije neki dan objavila sama kancelarka Angela Merkel. Repriza sutra u 17 sati, također Europa.
Da se tekst ne bi sveo na glavni program, za spomenuti je prepunu projekciju američkog dokumentarca "Rušenje diktatora" u sklopu posebnog programa Protest. Diktator je Slobodan Milošević, a tema je njegov pad, točnije način na koji je dokrajčen njegov desetogodišnji režim, na što je nemali utjecaj imala organizacija Otpor, od male skupine studenata uspješno pretvoren u predvodnike svenarodnog pokreta, obilato financiranog od strane inozemnih donatora, posebno američkih.
Otpor i njegove akcije već su dio kolektivne povijesti ovog prostora čija se erupcija odigrala 5.oktobra 2000. godine kada je Miloševićev režim napokon i srušen. Tada mladi studenti, sad su "ozbiljni" ljudi, nemaju više potrebe za nenasilnom revolucijom u vlastitoj zemlji, ali svakako znanjem o nenasilnim metodama borbe mogu poučiti sve aktiviste bilo gdje na planeti, pa se tako Srđa Popović, jedan od vođa pokreta na današnjem kratkom predavanju pohvalio da su sprženi primjerci filma pronađeni na Maldivima, kod burmanskih redovnika i sl.. Dakle, nije ni čudo da ih je ruski "car" Putin prozvao izvoznicima "obojene revolucije".
Srijeda na ZFF-uDrugi švedski film u glavnoj konkurenciji ZFF-a, "Sebbe", prvijenac je redatelja Babaka Najafija, a govori o istoimenom dječaku iz švedskog predgrađa koji se zajedno s majkom vodi život na rubu egzistencije. Najafi, inače iranski emigrant, ovim je filmom želio prikazati priču o nepoznatoj Švedskoj kakva se ne može vidjeti u filmovima i na TV-u, onu o pripadnicima najnižih klasa. Film je osvojio desetak svjetskih filmskih nagrada, a na ovogodišnjem Berlinaleu pobjedio je u kategoriji debitantskog filma. Na rasporedu je u 19.30 sati u kinu Europa.
Dva bloka dokumentaraca na rasporedu su u kinu Tuškanac od 16 sati. "Zajednički život2 je priča o složenim odnosima između 90-godišnje Nine i njene neudane kćeri Alice koje žive u prenatrpanom stanu te vođenjem plesnog tečaja kompenziraju kronični nedostatak muškaraca u njihovim životima. Slijedi film "Uradi i bježi" o najvećem svjetskom "umjetniku vandalu", Banksyju.
Od 18.15 sati u kinu Tuškanac bit će prikazan meksički film "Okrivljen" u režiji odvjetnika Roberta Hernandeza i višestruko nagrađivanog redatelja i producenta dokumentaraca Geoffreya Smitha, autora čuvenog dokumentarca "Engleski kirurg". Slijedi projekcija vedrog i iznenađujuće inovativnog dokumentarca "Ja, moja ciganska obitelj i Woody Allen" u kojem 19-godišnja redateljica Laura Halilović malom, amaterskom filmskom kamerom bilježi prošlost i sadašnjost svoje obitelji, koja je krajem 1970-ih iz Bosne i Hercegovine došla u Italiju.
Ostatak programa na http://www.zagrebfilmfestival.com/index.php?page=a0〈=hr
