Prije par dana svijetom je odjeknula vijest o ekskomunikaciji devetogodišnje Brazilke koja je abortirala blizance nakon trudnoće sa svojim očuhom koji ju je silovao. Vijest je u trenutku podijelila dobar dio javnosti u dva posve suprotstavljena tabora. Na onaj koji podržava izopćujuću odluku katoličkog nadbiskupa Recifea Jose Cardoso Sobrinhoa i onaj koji podržava glas struke koja je ustvrdila da djevojčica jednostavno ne bi preživjela porod. Od tada se samo nižu polemike, iznose stavovi i analiziraju opravdanja.
Gotovo čitav medijski prostor, koji je posvećen ovoj temi, pretvorio se u neku vrst ringa u kojoj se iščekuje smioni pobjednik jednog od ovih "debatnih klubova". U svakoj situaciji traži se argument više i pokušava mu se dati povijesni kredibilitet. Bilo da on dolazi iz religioznog, bilo da on dolazi iz prosvjetiteljskog miljea. I u toj priči, vjerujem, utrka je uistinu gusta.
Međutim, u svemu se tome zaboravilo na ono daleko najbitnije, silovanu djevojčicu čiji je usud monstruoznim činom zauvijek obilježen. I dok se mi "devetamo" kojekakvim teoretskim postulatima, praktičnost jednog života posve je dovedena u pitanje. Naime, crkveni kanon je takav kakav jest i u njemu osim Boga nitko ne polaže "pravo na život", s druge pak strane, evolucijom civilnog društva uspostavljeni su određeni postulati koji se smatraju etičkima i društveno prihvatljivima.
Djetetova duša naprosto je premala za sve naše zakone, udžbenike i učenja "koja krvlju branimo"
U srazu ove dvije, uvjetno rečeno struje, mi nećemo nikad pronaći "konačno rješenje", već samo nepremostivo polje sukoba. No, izađemo li časkom iz ruha dotičnih stavova i postanemo li konačno ono što bi trebali, ljudi naprosto, nemoguće je da se ne zapitamo koliko ova devetogodišnjakinja može u svojoj dobi uopće pojmiti kategoriju izopćenja i težinu silovanja. Koliko ona može razlučiti "očinsku" ljubav od seksualnog zločina, a koliko svećenički blagoslov od "protjerivanja".
Djetetova duša naprosto je premala za sve naše zakone, udžbenike i učenja "koja krvlju branimo". Zar je moguće da se nitko ni približno toliko nije angažirao da konačno silovatelje osudi kako spada, po Božjem i ljudskom zakonu, koliko se upro da objasni razliku između etike i vjere? Zar je moguće da i ovakvim izuzetno osjetljivim slučajevima prije branimo boje svoga dresa, nego postojanje jednog čovjeka? Crkva propisno brani "pravo na život" i uzima zametak kao osobu već od samog trenutka oplodnje. Da, istina. Katekizam Katoličke crkve 2258 - 2269 možda ponajbolje svjedoči o tom.
Nitko ne odgovara na pitanje kakav je to život koji nastaje iz "zla sjemena"? I da li se može ići čak toliko daleko sa tim da se riskira i sama smrt djevojčice? Da li bi u tom slučaju možda značilo da je Crkva nehotično sudjelovala u ubojstvu?
Nitko ne odgovara na pitanje kakav je to život koji nastaje iz "zla sjemena"?
Znam da su ovo izuzetno teška, mučna i višeznačna pitanja, ali nekad treba jednostavno zauzeti stav. Smatram da nema "svetih" ratova pa tako ni "svetih" silovanja. Svi ratovi su patnja, sva silovanja su zločin i jako mi je teško biti protiv pobačaja čiji se uzrok krije upravo u jednom od navedenog. Ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj je djevojčica porodila blizance, a onda jednom osvijestivši svoju prošlost shvatila da su oni njen objekt prezira prema očuhu, što i nije takva rijetkost u ovakvim strahotama.
Osim toga, u ovom slučaju, teološki rečeno, u odabiru manjeg zla, veće je dobro stati na stranu brazilskih liječnika koji su odlučili održati majku na životu, jer je suvremena medicina ipak ponešto uznapredovala za razliku od one crkvene.
Tim manje može biti jasna odluka Vatikana da bezrezervno podrži ponašanje brazilskog nadbiskupa. Crno-bijeli svijet možda funkcionira unutar samostanskih zidina, no u svakodnevnom uličnom višeboju teško je razlučiti crtu razgraničenja između apsolutnog dobra i apsolutnog zla.
Uistinu ne bi bilo zgorega kad bi i "sveti ljudi" češće pružali ruku mjesto što uručuju zakone. Tako i u ovom slučaju, ako uvjetno rečeno, istaknemo da caru treba dati carevo, a Bogu božje, ne preostaje puno mjesta sumnji da li bi medicinska struka trebala biti prije teološkog poziva. Ako je sve što je ljudima dano, dano po volji Božjoj, onda su valjda i liječnici jedni od onih koji zaslužuju da se njihova riječ s vremena na vrijeme čuje, pa taman to ponekad značilo i pitanje života i smrti.
Za malu devetogodišnjakinju iz najmnogoljudnije latinoameričke zemlje, ovaj svijet nikad neće više biti isti, i ono što njoj treba jest prvenstveno blagoslov i podrška, a ne prozivka i osuda, a ja ću osobno, koliko god moja riječ bila mala, uvijek staviti čovjeka ispred bilo kakva propisa, jer "oporost" savjesti se ne može oprati ni pred Bogom, ni pred ljudima.
Branko Sekulić- autobiografska crtica: "Rođen sam 1983. u Šibeniku i od tada ne prestajem živjeti. Službeno sam prvoborac studentskih klupa, a neslužbeno pasionirani zaljubljenik u elementarne čestice. Sretno sam neoženjen i nadam se skorom putovanju onkraj metafizike uz popust na iksicu. U međuvremenu dovršavam posljednje ispite na Teologiji, igram aktivnog slušača u Centru za mirovne studije i bavim se ispitivanjem utjecaja molitve na zimzelenu travu doma mog.
