Između dva nacio-nalizma

Slovenski veto je vruća pljuska Hrvatskoj, ali i Europskoj uniji. EU se pokazao, još jednom, prilično naivan i nemoćan u rješavanju balkanskih zadjevica iako ne dolaze s područja Balkana u užem smislu jer Slovenija svakako geografski nije dio Balkana, a Hrvatska je to samo djelomično. No pojam balkanizacija primjenjiv je i na Hrvatsku i Sloveniju u ovom slučaju. Ono što je bio tek marginalan problem u odnosima dviju zemalja, sada je predmet svetih prava i neotuđivog nacionalnog interesa. U takvoj atmosferi gdje caruje balkanizacija nikakav racionalan politički izlaz nije moguć, bar u ovim vremenima. Račan i Drnovšek su naivno vjerovali da vode moderne, europske nacije prema Europskoj uniji i zato su stvorili jedan kompromisni sporazum kojim se Hrvatska odrekla suvereniteta nad malom morskom površinom da bi natrag dobila učvršćenu kopnenu granicu, povratak novca Ljubljanske banke svojim prevarenim štedišama i rješenje spora o nuklearnoj elektrani u Krškom. Takav deal, međutim, pokazao se Račanovom pogrešnom procjenom domaće situacije. Netransparentno pogađanje i nekonzultiranje stručne javnosti rezultiralo je političkom manipulacijom naroda što ju je spretno izvela oporba, tada na čelu s današnjim premijerom Sanaderom. Beznačajan spor Uz pomoć seljaka oporba je srušila dogovor Račan-Drnovšek i Račana prikazala gotovo izdajnikom nacionalnih interesa. Unatoč svim svojim greškama, Račan je u ovom slučaju išao za time da Hrvatska najviše dobije, a istovremeno i najmanje izgubi. U zamjenu za nekoliko četvornih kilometara mora Hrvatska je mogla dobiti sigurnu i čvrstu kopnenu granicu, uključujući i povrat Svete Gere, povrat novca štedišama Ljubljanske banke, rješenje pitanja opskrbe električnom energijom i suupravljanje nuklearkom Krško. Osim toga, Slovenija bi omekšala svoje tvrde stavove glede prometnog povezivanja Hrvatske sa zapadnom Europom preko njezina teritorija, ne bi a limine odbila autocestu Trst – Rijeka i ubrzala bi radove na priključenju Zagreba prometnom koridoru koji vodi planiranom autocestom do Ljubljane. Uz to, povećale bi se slovenske investicije u Hrvatsku i ohrabrile bi se zajedničke investicije prema trećim zemljama bivše Jugoslavije a granica bi postala mekana i otvorena, što bi olakšalo i ubrzalo put Hrvatske prema EU. No, povijest se zbila drukčije pa se pod krinkom zaštite nacionalnih interesa manipuliralo osjećajem ugroženosti, što je dobro došlo nacionalističkim i ultrakonzervativnim snagama da potpire tenziju i paranoju, a da na političkom terenu spriječe reforme i opću reviziju političkog kriminala iz '90-ih koje je mogla provesti Račanova vlada. Na kraju, Račanova je vlada kapitulirala pred plimom izmanipuliranog nacionalizma, a posljednjih godina svojim nacionalizmom poigrale su se i razne slovenske vlade, raspirujući slovenski nacionalizam kao odgovor na hrvatski. I tako su u uzajamnoj eskalaciji nacionalizama, onog hrvatskog i onog slovenskog, propale sve nade da bi se dvije zemlje mogle miroljubivo dogovoriti o problemima koji ih muče i koje vide iz svoje dioptrije kao nerješive. A zapravo, riječ je o buri u čaši vode, o toliko beznačajnom sporu koji za nekog promatrača udaljenog tek nekoliko stotina kilometara može izgledati smiješan. Posljedice i za veto Hrvatska nije prepoznala slovenske frustracije zbog njezina prikliještenog položaja između dva pomorska diva, Italije i Hrvatske; Slovenija nije potom prepoznala hrvatske frustracije ugroženosti zbog prepuštanja suvereniteta nad dijelom teritorijalnog mora i razorni potencijal tog osjećaja, pa se sve to skupa slilo u jedan amalgam u kojem hrvatski i slovenski nacionalizam pothranjuju jedan drugoga, a političari na jednoj i drugoj strani boje se prekinuti to vrzino kolo nacionalizama da ne bi i sami stradali, kao što su neslavno propali Račan i Drnovšek i obojica završili svoje živote u rezignaciji. Što će se sada dogoditi? EU bi mogao odigrati ključnu ulogu, ako bi to doista htio učiniti. No nije dovoljno da se u tome angažira samo francusko predsjedništvo pa ni hiperaktivni Sarkozy, koji je pokazao svu dobru volju da dovede do nužnog kompromisa i odblokira situaciju. Za to je potreban dogovor osovine Pariz-Berlin, i samo veći angažman Berlina uz Pariz može natjerati dvije, srećom zasad samo verbalno ratoborne zemlje koje su dovedene na sam rub prekida odnosa, da zajedno s EU sjednu za pregovarački stol i utvrde kojim će putem riješiti spor i koje su ustupke spremne učiniti. Nitko ne može dugoročno zaustaviti Hrvatsku na putu u EU osim nje same i Slovenija će za svoj veto također snositi posljedice. I Hrvatska i Slovenija zaradit će reputaciju malih i svađalačkih država koje su još uvijek daleko od toga da umiju same naći izlaz iz međusobnih trzavica i problema. Sve je to na dugu stazu pomalo besmisleno i sasvim marginalno za svijet koji je zagazio u svoju najtežu krizu od 1945. Za nas je to sudbonosno pitanje, a koje obje političke kaste – ona hrvatska i ona slovenska – nisu u stanju same riješiti.