Za mene je Izgradnja mira važan i vrijedan koncept, pristup, stav i djelovanje. Nisam oduvijek koristio taj prijevod engleskog (originala, valjda) peace-building. I na engleskom ima prijepora. Piše se skupa, i odvojeno i s crticom. Lutanja mi ukazuju da se o novini radi, ne još široko prihvaćenom pojmu.
Građenje mira sam ga zvao sredinom devedesetih. Mirotvorstvom ga nazivaju mnoge moje kolegice. Meni je to malo sklizak teren jer bi mirotvorstvo moglo biti i uspostavljanje mira, nešto što dolazi od peace-making. Zaustavljanje rata te uspostava primirja. No to Izgradnja mira još nije.
Bez naivnosti nema građenja mira, bez vjere u nemoguće, daleke, visoke ciljeve. Naivnost ide uz svjesnost, obavješenost, temeljitost no najviše uz brigu o drugomeAli što je mir? Period dugo nakon stabilnog primirja? Vrijeme kad ratna opasnost ne postoji? Je li Hrvatska danas u miru?
Mnogo je opisa, definicija mira, no neću se njima baviti. Nudim svoju jednu, radnu, što bi se reklo.
Mir je stanje društva u kojem postoji društvena pravda, resursi su dostupni svima, konflikti se rješavaju bez nasilja, život se u svim svojim oblicima raste i razvija, ne na štetu drugog.
Tako nekako.
Prilično utopijski, ali ako uzmaknemo na početku, odustajemo i od građenja takvog društva.
Tu dolazi "naivnost“, sofisticirana, dodao bi Paul Stubbs u svojim analizama. Bez naivnosti nema građenja mira, bez vjere u nemoguće, daleke, visoke ciljeve. Naivnost ide uz svjesnost, obavješenost, temeljitost no najviše uz brigu o drugome. Aktivno slušanje, još jedan meni uobičajen pojam. Razgovaramo ali tako da slušamo, s namjerom da čujemo – što nam druga strana govori. Razumijemo li njega, nju, njih? Koliko često postavljamo pitanja, potpitanja?
Bez aktivnog slušanja nema dijaloga. Bez namjere da čujemo drugu stranu imamo debatu u najboljem slučaju. Uvjeriti druge u snagu naših argumenata. To je korisno, svakako bolje od svađe s vrijeđanjem. Debata nije nasilje, nikako, važan dio komunikacije. Ipak debata vodi ka "pobjedi i porazu“, nečiji su argumenti jači ili su bolje predstavljeni. Nedostaje tu meni nešto jako važno. Ključno za Izgradnju mira. Razumijevanje druge strane. Zašto zastupaju nešto s čim se ne slažemo? Što je ispod? Koje potrebe?
Dijaloga u našem društvu nema dovoljno. U javnom prostoru gotovo ga i nema. Ukopavanje u pozicije, (još jedan pojam), u svoj nepromjenjiv i ispravan stav, tu smo svi "na svom terenu“. Nedostaje nam prostor (snaga? volja?) za promjenu, za iskorak, za upoznavanje, uvažavanje potreba drugih.
Bliži se dan pada Vukovara. Možda centralno mjesto ukopavanja pozicija svih koji taj dan doživljavaju važnim. Vrijeme kad poželim debatu. Možemo li to pojmiti? Da su neka djeca odrastala u Vukovaru 1992., 1993. godine? Otkud djeca u okupiranom gradu, pokraj Ovčare, u sjeni pjevanja “Bit će mesa, ...”.Tko ne zna tu scenu?Vidim joj vrijednost jer se tada iznose stavovi i argumenti, s uvažavanjem, bez vrijeđanja. Ima ih, nije da ih nema, no nedovoljno.
Pred desetak godina upoznao sam tada zbunjenog mladića, danas odraslog, zrelog mirovnjaka. Kao dijete je iz ratnog Sarajeva izbjegao u Vukovar. Pokušavam birati riječi jer se krećem po emocijama i ukopanim pozicijama na prepunom minskom polju. Djetinjstvo je proveo u razrušenom, traumatiziranom, nama tada nedostupnom, stigmama i žrtvama obilježenom Vukovaru. Možemo li to pojmiti? Da su neka djeca odrastala u tom gradu 1992., 1993. godine? Otkud djeca u okupiranom gradu, pokraj Ovčare, u sjeni pjevanja “Bit će mesa, ...” Tko ne zna tu scenu?
Koliko znamo o životu u (takozvanoj?) Republici Srpskoj Krajini? Prva polovica devedesetih. Zanima li nas to saznati? Što se krije iza podatka da je više od 150 tisuća ljudi izbjeglo nakon Oluje? Svađa oko broja? Možda oko razloga? Izbjegli, protjerani, pobjegli ili nešto četvrto? Mnogo je tu života, ljudskih bića, sudbina, priča. Tuge i patnje, samozavaravanja i poricanja, na svim stranama.
Izgradnja mira u Hrvatskoj? Pomirenje je ponovo "in“, stiže mi sa više strana ovih mjeseci kao pojam koji zanima velike, uticajne. Koliko se napravilo do sada? UN, OSCE, MVEP rade istraživanja, intervjuiraju ljude, pripremaju studije. Koliko spremnosti za slušanje ima u svim tim naporima? Snage, znanja da se prodre do nezadovoljenih potreba ljudi koji i dalje pate jer mrze. Koliko volje da se uvide vlastite greške? Spremnosti i odlučnosti da se – konačno – ozbiljno radi na izgradnji održivog mira.
Izgradnja mira uključuje nenasilje, mora ga uključivati. Napominju to mnogi, John Paul Lederach, Menonit iz SAD-a, možda najjasnije. Obnova vodovoda, izgradnja kuća za povratnike, ekonomski razvoj, zapošljavanja. Kakve veze ima nenasilje s tim? Lederach govori o "nenasilnoj društvenoj infrstrukturi“, koja isključuje diskriminaciju, povezuje a ne razdvaja ljude, omogućuje transformacije konflikata bez nasilja, služi ljudima i održivom razvoju, brine o okolišu, štiti manjine i slabe, ranjive, marginalizirane.
Možda jesu pravilo? Samo ga mi ne vidimo. Izmiče nam poruka: ako su pojedinci/ke u ratu spremni i život dati da zaštite „drugoga“, sačuvaju dostojanstvo neprijatelja, spriječe zlo koje dolazi od „naših“ – u miru to možemo svi. To je onda MirNaziva se to i Arhitektura mira. Pojam relativno nov, nema veze s arhitekturom kao takvom. Građenje, funkcioniranje sustava koji je povezan, protočan, otvoren suradnjama, koji služi zajednici, društvu. Možemo li zamisliti institucije koje se pitaju kako bolje surađivati jedne s drugima, uključuju organizacije civilnog društva, građane, stalno, redovito, organizirano, sa zdravom namjerom uspješnijeg, potpunijeg služenja zajednici? Propituju se, ne sakrivaju greške već uče iz njih.
Možemo, jer naznake toga imamo već u Hrvatskoj. Naznake kao poticaj za stalnu nadogradnju, jer smo tek na početku. U mojoj, Istarskoj županiji godinama (više ili manje) uspješno funkcionira suradnja više desetaka udruga s institucijama na području zdravstva. Postalo je to gotovo pravilo i u drugim regijama i sferama. Ne možemo zamisliti jer ideja suradnje (Izgradnja mira) konfrontira ideju natjecanja, kompeticije, kapitalizma? Da li doista? Ne nužno. Natjecanje nas potiče da budemo sposobniji, uviđamo svoje greške, popravljamo se te surađujemo s drugima kako bi lakše postigli svoje ciljeve. Umirujuća mi je spoznaja da se suradnja i natjecanje ne moraju isključiti. Dokle god postoji briga o ostalima, drugima, njihovom dostojanstvu, cijeni "pobjeda“, svijest da smo svi zajedno dio jednoga, nazvali to Gea, ili Univerzum ili drugačije, ima nade.
Ako je rat ekstremna vrsta natjecanja koja sužava ili ukida mogućnost "brige o onima s druge strane“, ne zaboravimo "pozitivne primjere“. Netko nedavno reče: neka ne budu više "primjeri“, izuzeci, već pravilo. Možda jesu pravilo? Samo ga mi ne vidimo. Izmiče nam poruka: ako su pojedinci/ke u ratu spremni i život dati da zaštite "drugoga“, sačuvaju dostojanstvo neprijatelja, spriječe zlo koje dolazi od "naših“ – u miru to možemo svi. To je onda Mir.
Dobri ljudi u vremenu zla. Dobro u ljudima u vremenima zla. Dobro u ljudima protiv vremena zla.
