Njihov život u "novoj" domovini ima sve karakteristike dijaspore - teško dolaze do posla, sanjaju o povratku, no vjerojatno se nikad neće vratiti, u starom kraju više nikog ne poznaju, a u novoj sredini teško se snalaze.
U centru Beograda, pokraj tržnice Zeleni venac, u jednoj od oronulih zgrada nalaze se prostorije različitih udruga. U jednoj od njih čovjek stoji pred kompjuterom, pali ga, na desktopu seoska kuća u prirodi. "Kad upalim kompjuter, na ekranu se pojavi moja kuća. Tako da svako jutro kad dođem ovdje, pogledam ekran i ponovo sam doma", priča osoba u svojim šezdesetim godinama. Kuća se nalazi u Golubiću, čovjeku s nostalgičnim pogledom prema kući, ime je Čedomir Marić, a prostorije u kojima se nalazi koristi Suza, udruženje porodica nestalih iz Krajine. "Tako ja sjednem, upalim Radio Knin da čujem što se događa u mojoj Dalmaciji i mogu nastaviti s radom", opisuje svoj jutarnji ritual ovaj umirovljeni srednjoškolski profesor. S Olujom izbjegao je u Beograd sa suprugom i dvije kćerke kod brata. U Kninu, gdje je 25 godina predavao tehnički odgoj u srednjoj školi, ostao mu je sin. Godine 2003. identificiran je
Čedomir Marić
i pokopan u Golubiću, njegovom rodnom mjestu. Čedomir se ubrzo nakon dolaska u Beograd, već u rujnu 1995, uspio zaposliti. I njegova supruga, po zanimanju računovotkinja, nedugo nakon njega, našla je posao. U Golubić se više nije vratio živjeti. Danas živi u Beogradu sa suprugom, tu mu je i unuk koji studira, a dvije kćerke s obitelji odavno su otišle živjeti u Švedsku. U Hrvatskoj, unatoč brojnim pokušajima, nije uspio ostvariti mirovinu tako da je prima od Srbije.
"Tijekom devedesetih godina velik broj korisnika mirovina, procjenjuje se na 40 tisuća, koji su ostali živjeti na teritoriji pod upravom UN-a ili su izbjegli, ostali su bez tih primanja jer im je isplata obustavljena jednostranim aktom mirovinskog fonda Hrvatske", objašnjava Jelena Marić iz Komesarijata za izbjeglice. No, to je tek jedan od niza problema koji sprečavaju trajni povratak.
Čedomir u Golubić odlazi često, najviše ljeti. "Malo ljudi se vratilo, uglavnom oni koji imaju penziju. Ostali žive od državne skrbi. I to je žalosno", kaže Čedomir koji se ne misli stalno preseliti jer je zimi u Golubiću život težak, pogotovo za ljude u godinama. U Kninu je živio u društvenom stanu, sagradio svoju garažu, no ništa od toga nije dobio natrag. Kako su postavljeni nemogući uvjeti, tj. rok od mjesec dana da se prijave i vrate, što nisu mogli ostvariti jer nisu imali papire, ostali su bez stanova. "Jednom je supruga pozvonila na vrata stana u kojem smo živjeli u doba kada smo tražili sina negdje 1997, ali ljudi koji žive tamo su je otjerali", priča Čedo. Prema njegovom mišljenju, povratak sprečavaju državne vlasti. "Početak su bili Brijuni, realizacija Oluja, progon je posljedica te realizacije, a završetak predstavlja naseljavanje drugih ljudi", kaže Čedo koji je zgrožen nedavnim oslobađajućim presudama generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
Za razliku od njega, Dragana Đukić, porijeklom iz Okučana, u svoj rodni kraj nikad se nije vratila. "Imala sam 14 godina kada su 1991. godine 'zenge' došle u selo i rekle da moramo napustiti kuću. Nakon toga smo otišli u Bosnu gdje smo bili do uspostave Krajine", priča Dragana koja drugi put bježi s Bljeskom. "Otišli smo u Bosansku Gradišku, no brat koji je bio u uniformi, poginuo je", kaže Dragana. Kako je njen dvadesetjednogodišnji brat za sobom ostavio suprugu i nerođeno dijete, Dragana je odlučila za njima u Beograd gdje je upisala studij i pomagala snahi u odgoju djeteta. Danas još uvijek živi u glavnom gradu Srbije sa suprugom i dvoje djece. U rodni kraj se nikad nije vratila, a brat je pokopan u Bosni gdje žive njeni roditelji. Sada radi u udruzi Suza gdje je u stalnom kontaktu s ljudima koji dijele njenu sudbinu. Kaže kako ljudi često navraćaju u prostorije udruge kako bi se ispričali, požalili na probleme, družili.
"Nemam potrebu otići u Okučane jer želim da mi godine koje sam provela tamo ostanu u lijepom sjećanju. To su najbolje godine mladosti i sve što se događalo nakon toga želim zaboraviti", kaže Dragana kojoj bolna uspomena na smrt brata ni danas ne blijedi. "Ne sjećam se kad sam se zadnji put iskreno nasmijala. Svaki put
Savo Počuča, foto: Ana Opalić
kad se nešto lijepo desi, ja osjećam prazninu jer se pitam kako bi moj brat reagirao", kaže. Ipak, obnovila je kontakte s prijateljima iz mladosti. Našli su se putem Facebooka. "Neki su prihvatili moj zahtjev, neki nisu", priča.
Iz njenog kraja je i umirovljeni pravoslavni svećenik Savo Počuča. S Bljeskom je također izbjegao u Bosnu i Hercegovinu, no ne bez posljedica. Ranjen je šest puta. Nakon oporavka nastavio je službu i 2006. došao u Gornji Tovarnik, a do umirovljenja bio je u Erdeviku. Danas živi u Binguli, pustom selu između Beograda i Srijemske Mitrovice. Razočaran je svim događanjima. Ne čita novine, ne prati televiziju. "Niti mislim, niti razmišljam o Gotovini i Markaču", kaže.
"Tek 1997. smo se počeli ponovo okupljati", priča o povratku u rodni kraj gdje do te godine nije mogao zbog neriješenih papira. Tako je propustio i očev pogreb. U Hrvatskoj mu živi majka koju redovito posjećuje. "Odem kod majke, ali ne krećem se mnogo. Kad idem u Hrvatsku, osjećam se prazno. Bio sam par puta u Slavonskoj Požegi. U par sati boravka nisam sreo nikog poznatog. Ni Hrvata ni Srbina", tužan je Počuča.
Najveće prepreke povratku, prema mišljenju Jelene Marić su vraćanje stanarskih prava, konvalidacija radnog staža, neisplaćene mirovine, obnova imovine, sudjelovanje u privatizaciji, povrat poljoprivrednih imanja, status boravka, suđenja za ratne zločine (zbog postojanja tajnih optužnica) te sigurnosna situacija.
Kada Popčuča priča o odnosu prema izbjeglicama u Srbiji, kaže da je teško o tome govoriti. Njihov prihvat u Srbiju bio je popraćen tipičnom pričom o izbjeglicama koje nitko ne želi. No, malo tko danas se prisjeća tog perioda. "U cjelini, bili smo prihvaćeni kao tuđinci. Za nekog je bilo dobro, za nekog loše. Zvali su nas i pogrdnim imenima - dođoši". On sam uglavnom nije imao problema. "Kad sam poslije stradanja išao u Srbiju, službenik na granici me nije htio pustiti. Vidjevši okučanske tablice, rekao mi je da idem nazad za Istočnu Slavoniju", sjeća se Počuča i priča kako ga je na kraju ipak pustilo da pređe granicu. U Erdeviku su ga dobro primili, obnavljao je tamošnju crkvu. "Mi izbjeglice ne možemo nego popravljati", kaže.
A izbjeglica u Srbiji, prema podacima srpskog Komesarijata za izbjeglice i migracije je 66 tisuća, od čega ih je 49 tisuća iz Hrvatske. U periodu od 1991. do 1998. otišlo je 33 tisuće ljudi, a s Olujom 200 tisuća. Smanjenje tog broja posljedica je primanja u državljanstvo Srbije (250 tisuća osoba) ili raseljenje u druge zemlje (23 tisuće). Po procjeni UNHCR-a koja je dobivena usporedbom baza Hrvatske i Srbije održiv povratak ostvarilo je 69 300 ljudi.
Obitelj Damira C. iz Strmice pokraj Knina nije uspjela ostvariti ni jednu od ovih usluga. U njihovom stanu na beogradskoj periferiji gledamo televizijsku emisiju o dvjema presudama koje su potresle Srbiju. U studiju sjedi i bivši premijer SAO Krajine, Borislav Mikelić. Na njegovu pojavu ukućani odmahuju rukom i samo kažu: "Ratni profiter. Ne živi on u podstanarskom stanu i ne krpa kraj s krajem, lako je njemu pričati". Damir je imao šest godina kad je s Olujom otišao iz rodnog kraja. Kao i mnogim drugima, rečeno im je da idu do Srba skloniti se par dana. No, završili su u Beogradu. On sam malo se sjeća tog vremena, puta od pet dana, nesnosnih uvjeta i kasnije prilagodbe u novoj sredini. Prvo su se smjestili kod rodbine jer je u izbjegličkim centrima postojala opasnost od mobilizacije njegovog oca koju su tih dana vršili "arkanovci". Njegovi roditelji nerado se sjećaju tih dana. Izbjeglički status omogućio im je tek skromnu pomoć u obliku osnovnih prehrambenih namirnica za njega i brata, ali ne i za roditelje, jer su bili radno sposobni. Otac mu se zaposlio kao vozač, a majka u tvornici papira. U Beogradu su nekoliko puta selili. Sada žive u prigradskom naselju Sremčica, četrdesetak minuta vožnje autobusom udaljenog od centra. Damir je prošle godine završio studij informatike i sada radi na gradilištu. Ljeti odlazi u Strmicu, ali njegov život sad je u Beogradu. Tu mu je djevojka, posao, novi dom. "Volim svoj kraj odakle sam došao. No i da želim, ne mogu se vratiti jer tamo
Mirjana Grujić
nema posla", kaže. Nije ga lako naći ni u Beogradu. Mlađi brat mu zato na proljeće odlazi u Kanadu.
"Najradije bismo otišli u neku treću zemlju da možemo", sanja o bijegu i Mirjana Grujić, rodom iz Daruvara. Kao i Dragana, dva puta je odlazila, no njen put je malo drugačiji. Godine 1991. odlazi u selo Borovac kraj Okučana. Kaže da je tu odluku donijela nakon što su joj oca zatvorili i mučili u zatvoru. "Bilo mi je teško i nisam nikad vjerovala da takvo nešto može opstati", prisjeća se tih godina u Krajini kad je radila kao medicinska sestra. S Bljeskom 1995. odlazi za Beograd. Dok to priča, sjedimo u njenoj baraci od 35 kvadrata u izbjegličkom centru Krnjača koje izgleda kao da je vrijeme stalo. Nalazi se u industrijskom dijelu Beograda, nasuprot romskog naselja. Djeluje prljavo i zapušteno. "Ovdje nam je sada jako lijepo i zadovoljni smo", priča o svojoj baraci u kojoj se nalazi mala kuhinja, kupaonica i prostorija gdje stane bračni krevet i ništa više. Tu stanuje zajedno sa suprugom koji boluje od raka i devetogodišnjim sinom. Do prije tri godine živjela je u barakama nasuprot sadašnje u 12 kvadrata, zajedno sa svekrom, a kupaonicu je dijelila sa još 40 sustanara. Trenutno je nezaposlena jer njeguje bolesnog muža. Žive od njegove invalidske mirovine. Kamp je otvoren 1993. godine, a najviše koliko je primao ljudi bilo je oko 600. U Srbiji trenutno postoje 33 kolektivna centra u kojima se nalazi 507 osoba. Usporedbe radi 1996. bilo ih je 700 sa više od 50 tisuća ljudi. Do 2014. svi bi izbjeglički centri trebali biti zatvoreni. U Krnjači je dosad je nađen smještaj za dvadeset obitelji, a do travnja iduće godine trebalo bi smjestiti i većinu ostalih. Novom stanu nada se i Mirjana, a o povratku u Hrvatsku ni ne razmišlja. Odlazi u Daruvar posjetiti majku i u Petrinju gdje su joj roditelji od muža. "Jako volim svoj Daruvar, ali tamo više nikog ne poznajem. Osjećam se kao stranac iako sam tamo bila do svoje osamnaeste godine, a ovdje sam provela sedamnaest. Nema nama povratka pogotovo nakon oslobođenja generala". Kaže da ni ne bi išla da joj nema rodbine. Odvede sina da vidi bake i djeda. "A i ne idem toliko često, jer bolje mi je uplatiti za ljetovanje u Grčku nego ići u Hrvatsku", kaže.