Od 10. do 14. srpnja TACSO uredi u Hrvatskoj i Turskoj organizirali su studijski posjet petero hrvatskih aktivistica i aktivista Istanbulu. Cilj posjeta bila je razmjena iskustava i uspostavljanje izravne suradnje između turskih i hrvatskih organizacija civilnog društva. Trenutni pregovori turske vlade i Kurda, za koje postoji nada da će napokon okončati višegodišnje sukobe, ali i aktualni protuvladini prosvjedi zbog Gezi parka odredili su izbor putnika: Vesna Kesić (Centar za žene žrtve rata), Eugen Jakovčić (Documenta - centar za suočavanje s prošlošću), Sara Lalić (Centar za mirovne studije), Aida Bagić i Vesna Janković (Antiratna kampanja Hrvatske, ARKzin).
Ispred spomenika u tišini stoji skupina aktivista s fotografijama ljudi koje je Erdoğanova vlada strpala u zatvore tokom posljednjih zbivanja na Taksimu
U Istanbul stižemo u srijedu, 10. srpnja, rano popodne. Nakon brzinskog raspakiravanja, idemo nešto pojesti i dogovoriti se o rasporedu sljedećih dana. Nismo se stigle vidjeti i zajedno proći kroz program, jer je naše putovanje potvrđeno prije nepuna dva dana. Ovdje smo zahvaljujući projektu Tehničke pomoći EU organizacijama civilnog društva u zemljama zapadnog Balkana i u Turskoj (TACSO - Technical Assistance for Civil Society Organisations). Nakon četiri godine projekt prestaje s radom u Hrvatskoj i voditeljice turskog i hrvatskog ureda, Neslihan Özgüneş i Aida Bagić, željele su pred sam kraj organizirati još jedan susret i razmjenu iskustava između starih i novih aktivistica i aktivista iz Hrvatske s predstavnicima turskih nevladinih organizacija. Uzbuđene smo jer su za vikend, nakon dva tjedna smirivanja, ponovo započele demonstracije na Taksimu i Gezi parku, što ostavlja u sjeni mirovni proces između turske vlade i Kurda.
Aida zove Neslihan, no budući da je njezin tim zaokupljen posljednjim pripremama sutrašnjeg događanja, dogovaramo se da ćemo se naći kasnije na Taksimu. Nikakvi prosvjedi nisu najavljeni za danas, no želimo poći i vidjeti centralno mjesto višetjednog otpora komodifikaciji još jednog javnog prostora. Svih petero se nekako uspijevamo ugurati u jedan taksi i probijamo se kroz nemogući istanbulski promet, pojačan ovih dana i zbog Ramazana. Taksist pogađa odakle smo, misli da smo Bugari, mi kažemo Croatia, a on - Hırvatistan. Tako je, ponavljamo za njim We are from 'Hırvatistan'. Stižemo na prostrani Taksim u centru kojeg su postavljeni stolovi pripremljeni za objed - iftar, za kojima mirno i nekako svečano sjede cijele obitelji. Neke od žena pokrivene su hidžabima, ali je nemali broj i 'otkrivenih' žena. No, brojni su stolovi za kojima sjede isključivo muškarci. Niti za jednim stolom ne sjede žene i djeca sami. Oko cijele skupine postavljene su željezne policijske ograde, na rubu trga postavljena je pozornica s koje uživo odjekuje tradicionalna turska glazba, pretpostavljamo, vjerskog značaja. Ništa nam u početku nije jasno, iako je taksist, dok nas je iskrcavao ponavljao "Ramazan, Ramazan...". Kasnije smo zaključile da nam je želio skrenutni pažnju na ono "bitno".
Osjećamo se glupo, poput grupice političkih turista, jer ne poznajemo običaje, a htjeli bismo biti promatrači, navodno i "sudionice u razmjeni iskustava"
Na drugom dijelu trga, blizu Spomenika republici, parkirano je nekoliko policijskih autobusa, uokolo se šeću "robocaps", dok ispred spomenika u tišini stoji skupina aktivista s fotografijama ljudi koje je Erdoğanova vlada strpala u zatvore tokom posljednjih zbivanja na Taksimu. Uglavnom je riječ o učiteljima i učiteljicama, toliko smo uspjeli shvatiti. Unatoč "preporuci" našeg taksiste, uspinjemo se širokim prilazom prema Gezi parku koji se nalazi na povišenom platou u nastavku Taksima. Nailazimo na štandove s majicama na kojima su otisnute slike Che Guevare, Deniza Gezmişa (kažu nam "ovo je turski Che"), sloganima Original çapulcu[1]" i Occupy Gezi. Vesna K. komentira: "Prosvjedna ekonomija". U parku ljudi s djecom ili pak u manjim grupicama šeću, sjede, čitaju... štandovi s hranom i vodom. Živo, ali i vrlo opušteno. Ništa ne odaje dojam nedavnih prosvjeda. Vraćamo se na Taksim na kojem se okuplja sve više ljudi koji formiraju kolonu ispred kombija iz kojeg se dijele kutije s hranom. Nalikuju na pakiranja kakva se dijele u avionima. No, nitko ne otvara kutiju i ne počinje jesti, i sve čaše za vodu okrenute su naopako. Obraćamo se jednom mladiću koji sjedi sam, izvan ograđenog prostora, no on jasno daje na znanje da ne smije govoriti dok..... u trenutku zalaska sunca oglasili su se mujezini s obližnjih minareta i objavili kraj dnevnog posta. Osjećamo se glupo, poput grupice političkih turista, jer ne poznajemo običaje, a htjeli bismo biti promatrači, navodno i "sudionice u razmjeni iskustava", jer je to uloga koja nam je namijenjena u ovoj razmjeni.
Stojimo u iščekivanju. Uskoro stiže Neslihan i konačno dobijamo objašnjenje. Jučer su dvije ljevičarske muslimanske skupine, antikapitalistički muslimani i revolucionarni muslimani, organizirale vlastiti iftar na İstiklalu, poznatoj pješačkoj ulici koja izlazi na Taksim. Preko Facebooka i Twittera pozvali su sve, i one koji poste i one koji se ne pridržavaju ramazanskih pravila, da donesu hranu i zajedno objeduju. No, policija im je prepriječila ulaz na Taksim i rastjerala ih čim su objedovali. Ovaj današnji kolektivni iftar na Taksimu, gdje to do sada nije bilo uobičajeno, organizirala je gradska vlast kao simboličnu protu-gestu jučerašnjem, "narodnom" iftaru i protestnim skupovima u Gezi parku. Danas se saznalo i da je devetnaestgodišnji Ali İsmail Korkmaz iz Eskişehira, pretučen na demonstracijama 2. lipnja, jutros preminuo od posljedica premlaćivanja.. Pretukla ga je policija u civilu, a u bolnici ga nisu htjeli odmah primiti, jer nije bilo policijskog izvješća. Nikakve demonstracije nisu najavljene za danas, ali dok mi razgovaramo, Taksimu se približava skupina prosvjednika. Mnogi u rukama drže karanfile. Izvikuju parole "Ovo je tek početak"; "Svuda je Taksim, svuda je otpor"; "Rame uz rame protiv fašizma"; "Otporom do pobjede"... Skupine dolaze u valovima, vjerojatno s matičnih sveučilišta, ili nekih drugih središta organiziranja otpora, informirani putem društvenih mreža, jer turski mediji ne izvještavaju o protestnim okupljanjima i debatama. Jednoj se i mi pridružujemo.
Prosvjednici mirno prolaze pokraj dijela trga na kojem su još samo ostaci sudionika vjerskog rituala, zastaju na stepenicama koje vode u park i, okrenuti prema Taksimu, uzvikuju parole uzdignutih ruku sa stisnutom šakom. Dvije skupine dijeli mnogo više od nekoliko metara praznog prostora, no ne dolazi do sukoba, čak se ne osjeća ni tenzija, ili agresija u zraku. Prosvjednici djeluju kao odlično samo-organizirana i koreografirana skupina, bez vidljivog "lideršipa", bez govorancija. Policija stoji po strani i promatra što se događa. Prosvjednici ulaze u park, još neko vrijeme u centru parka izvikuju parole i polako se razilaze. Neslihan nam ponovo objašnjava neke stvari: demonstranti, iako vrlo heterogena skupina, u kojoj ima i ataturkovaca i sljedbenika Occupy ideologije i ekstremnih ljevičarskih skupina, odlučno su nenasilni, ne izazivaju konflikte, ne provociraju neistomišljenike, u ovom slučaju one koji su se okupili oko iftara. No, primjećujemo, jedan poklič nije dobio preveliki odjek u masi prosvjednika, a to je "Vječno će živjeti mučenici Taksima". Većina odbija prihvatiti nacionalističko-vjerski narativ.
Dan drugi: Pročitaj me - "živa biblioteka"
Ujutro u dnevnim novinama na engleskom jeziku Today's Zaman čitam o 'ponoćnom zakonu' izglasanom jučer, kojim se parlamentarno tijelo, sastavljeno od inžinjera, arhitekata i bliskih struka koje je imalo neke ovlasti u odlučivanju o prostornim politikama izuzima iz odlučivanja o budućim urbanističkim i građevinskim planovima. Ocjena je da se radi o osveti zbog njihove aktivne uloge u protuvladinim prosvjedima proteklih tjedana. Nekoliko komentara bavi se mogućnošću novog vojnog udara, a mogu se pronaći i tekstovi koji kritički progovaraju o autokratskoj naravi aktualne vlasti, te koncentraciji političke i ekonomske moći u rukama trenutnog premijera i njegove obitelji i prijatelja. Činjenica je da u tom, strancima namijenjenom glasilu, nema ni riječi o jučerašnjem okupljanju na Taksimu. Zvuči tako poznato. Pitam se koliko je ova dozirana kritika tek "demokratski" veo namijenjen pogledu izvana? Sara kaže da je prema podacima Reportera bez granica Turska na prvom mjestu po broju uhićenih novinara, čak ispred Kine.
Danas se saznalo i da je devetnaestgodišnji Ali İsmail Korkmaz iz Eskişehira, pretučen na demonstracijama 2. lipnja, jutros preminuo od posljedica premlaćivanja. Pretukla ga je policija u civilu, a u bolnici ga nisu htjeli odmah primiti, jer nije bilo policijskog izvješća
No, danas je dan za naše "redovite" aktivnosti. "Živa biblioteka" u kojoj sudjelujemo održava se na prestižnom turskom sveučilištu Boğaziçi. Osim nas još će šezdesetak predstavnika/predstavnica različitih nevladinih organizacija biti "žive knjige" koje će posjetitelji moći "posuditi" i "čitati". "Živa biblioteka" nastala je kao metoda u Danskoj, s ciljem poticanja dijaloga i reduciranja predrasuda prema manjinskim skupinama, no danas će poslužiti za neformalno upoznavanje s radom pojedinih organizacija.
Sveučilište Boğaziçi je na kampusu čiju veličinu je teško procijeniti jer su zgrade pojedinih fakulteta, kao i rezidencijalne vile, zaklonjene bogatim zelenilom. Slijedimo na papiru printane putokaze koji nas vode do jedne od terasa. Tu su već postavljeni štandovi s tiskanim materijalima udruga koje će biti predstavljene na današnjem događanju, te veliki šareni jastuci na kojima sjede neki od sudionika/sudionica "žive biblioteke". Dobijamo katalog s popisom i kratkom bilješkom o svakoj od organizacija-sudionica: 'otvoreni' radio Açik i nezavisni news portal, pokret za demokratski ustav, lokalni ogranak Helsinškog parlamenta građana (hCa), brojne udruge za rodnu ravnopravnost i protiv obiteljskog nasilja, mirovne inicijative, nekoliko LGBT organizacija, ekološke udruge i udruge za prava Roma, imigranata, djece... Impresivno! Neslihan ukratko pojašnjava pravila i "čitanje" može početi.
Dok čekamo da nas "posude", odlučujemo zajedno porazgovarati s Ayşegül Güzel, predstavnicom Net2Ist, lokalnim ogrankom međunarodne mreže Netsquared/Technosoup, organizacijom koja se bavi aktivističkim korištenjem novih komunikacijskih tehnologija i platformi. Ayşegül je aktivno uključena u Occupy Gezi i priča nam da već godinu dana skupina aktivista nastoji organizirati različite društvene sadržaje u parku, koji je dotad bio zapušten i rijetko posjećen. Priča o prvim danima pokreta i svojoj nevjerici kad se pokret počeo širiti na druge gradove, o osjećaju slobode i zajednice koji je uspostavljen... međutim, uskoro stižu "čitatelji" koji nas žele "posuditi" pa prekidamo razgovor.
Demonstranti, iako vrlo heterogena skupina, u kojoj ima i ataturkovaca i sljedbenika Occupy ideologije i ekstremnih ljevičarskih skupina, odlučno su nenasilni, ne izazivaju konflikte, ne provociraju neistomišljenike
Eugen priča o razgovoru sa Selenom Lermioglu Yilmaz iz Winpeace - ženske mirovne inicijative, koja je ujedno aktivna i pri Centru za mirovno obrazovanje Sveučilišta Boğaziçi. Kaže da joj je predstavio neke od istaknutijih inicijativa Documente u vezi nasljeđa rata, izgradnje mira i suočavanja s prošlošću: "Istaknuo sam važnost naših aktivnosti pri dokumentiranju, odnosno sustavnom prikupljanju građe o ratnim zbivanjima, osobnim sjećanjima na rat i radu organizacija za ljudska prava. Pojasnio sam važnost dokumentiranja ljudskih gubitaka i snimanja osobnih sjećanja na ratove metodom usmene povijesti u kontekstu izgradnje mira i pomirenja. Govoreći o regionalnim inicijativama organizacija civilnog društva posebno sam izdvojio Inicijativu za REKOM koja ima za cilj osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava u ratovima 1991-2001. na području bivše Jugoslavije. Selena je pokazala veliki interes upravo u vezi Inicijative za REKOM, raspitujući se o načinima na koji je civilno društvo pristupilo realizaciji tog mehanizma tranzicijske pravde."
Sara identificira tri najznačajnije inicijative oko koje se dogodila društvena mobilizacija: Parade ponosa, Pravo na grad i borba za Varšavsku, te studentska blokada 2009
Aidi prilazi Sinem İçöz s pitanjem o institucionalnim mehanizmima potpore civilnom društvo o kojima priprema stručni rad u sklopu usavršavanja za svoj posao u turskom Ministarstvu europskih poslova. Nije bila riječ o uobičajenoj molbi za informacijama: "Sinem očito dobro poznaje naše mehanizme, proučila je materijale dostupne na engleskom, znala je da je TACSO blisko surađivao s Vladinim Uredom za udruge i Savjetom za razvoj civilnog društva, kao i s Nacionalnom zakladom. Ono što nije znala objasniti jest kako to da je Ured za udruge osnovan već 1998. godine. Kaže, razumjela bi da je osnovan poslije 2000., nakon pobjede Koalicije koja je usvojila i Program suradnje Vlade RH i nevladinog, neprofitnog sektora, no izgleda joj neobično da se Ured osnovao u vrijeme kad je širi politički kontekst još uvijek bio obilježen autoritarnim i nacionalističkim režimom." Aida se nije mogla sjetiti nekog službenog dokumenta ili pregleda povijesti civilnog društva u Hrvatskoj koji bi ponudio odgovor. Pitanje ju je potaknulo na pripovijedanje o djelovanju organizacija civilnog društva krajem devedesetih: "Tada su i mnogi među nama bili zatečeni otvaranjem Ureda i nisu mu bili spremni pristupiti s povjerenjem. Ponekad se spominje pritisak izvana, ali nekako mi se to ne čini dovoljnim za objašnjenje. Očito je da nedostaje bolji uvid u početak uspostavljanja mehanizama, opis koji bi nam omogućio da ovdašnje iskustvo - iz perspektive samih aktera, u nekoj formi etnografske studije, ne naprosto preko službenih dokumenata - prenesemo drugima."
Ja razgovaram sa Serhanom Karatasom. Kaže da povremeno radi na projektima organizacija koje se bave ljudskim pravima. Došao je jer ga zanima priča o Antiratnoj kampanji i našem aktivizmu 1990-ih. Kaže da je aktivno uključen u inicijativu koja se bavi prigovorom savjesti, koji nije legalan u Turskoj, a prigovarače, slično kao u bivšoj Jugoslaviji, procesuira vojni sud. Nakon odslužene zatvorske kazne ponovo ih regrutiraju i ponovo sude za isti "zločin". Član je i neformalne skupine "Muškarci protiv patrijarhata". Nalaze se svaki tjedan i zajednički čitaju i razgovaraju o feminističkim i queer tekstovima. Iako ih je tek tridesetak, grupa na Facebooku ima gotovo četiri tisuće članova.. Vrlo je kritičan prema nekim praksama u nevladinim organizacijama, između ostaloga i prema načinu zapošljavanja i nesigurnom statusu plaćenih aktivista. Kažem mu kako je još prije petnaestak godina, kada se civilna scena u Hrvatskoj počela profesionalizirati, Zoran Oštrić predlagao osnivanje sindikata zaposlenih u NVO-ima... "I tako mi sjedimo i razgovaramo na skupu koji plaća Europska komisija," zaključujemo smijući se.
Živa biblioteka završava hip-hop i break dance nastupom mladih Roma.
Dan treći: Razmjena iskustava o mirovnim procesima (i šire)
Od ranog jutra smo u punom pogonu. Prvo Aida i Sara idu na intervju za Açik radio na kojem Neslihan vodi tjednu emisiju o civilnom društvu. Nakon toga nalazimo se u Cezayiru, velikoj zgradi s prostorijama za javna događanja i restoranom u starom dijelu grada. Kažu nam da im vlasnik povremeno besplatno ustupa dvorane za njihove tribine, kao što je i sada slučaj. Na naslovnici današnjeg Today's Zamana velika fotografija s jedne od srebreničkih komemoracija. Čitam komentar armenskog novinara o genocidu/genocidima koji se stalno događaju, dok političke elite tek sliježu ramenima... neplanirani strašni kontekst našem današnjem programu.
Jedna žena ustaje i počinje izgovarati strašne brojke o nestalim, uhićenim, premlaćivanim, silovanim Kurdkinjama i Kurdima, o štrajkovima glađu i drugim oblicima nenasilnog otpora i završava pitanjem o smislenosti nenasilne strategije u situaciji kada druga strana ne želi slušati
Za popodne su planirane tri sesije, sve pod zajedničkim nazivom "Iskustva predstavnka/predstavnica civilnog društva na Balkanu u mirovnim procesima". U dvorani su kamere kurdske televizije, a tu je i novinarka Al Jazeere i dvije prevoditeljice, te oprema za simultani prijevod. Počinjemo na vrijeme. Organizacija je ponovo izvrsna. Sve je pomno pripremljeno i teče bez ikakve napetosti i pritiska. Uspoređujemo to s nekim događanjima na kojima smo sudjelovale u zapadnoeuropskim zemljama i zaključujemo da nam se opušteni turski način mnogo više sviđa.
U prvom dijelu govorimo Aida, Sara i ja. Aida priča o nastanku Antiratne kampanje kao mreže ženskih, ljudsko-pravaških, duhovnih i ekoloških inicijativa, koja je iznjedrila niz organizacija koje i danas čine kostur kritičkog civilnog društva. Priča i o našoj naivnosti i neiskustvu, vjeri da možemo zaustaviti rat u trenutku kad je sve već bilo spremno za veliki pokolj. Ja govorim o Zamiru i ARKzinu, o pionirskoj upotrebi novih komunikacijskih tehnologija u aktivizmu, o važnosti uspostavljanja alternativne javne sfere i o međunarodnoj solidarnosti i umrežavanju. Sara pokazuje veliki slajd s fotografijom nedavnih prosvjeda podrške Gezi-pokretu, održanima ispred turske ambasade u Zagrebu i priča o aktivizmu posljednjih deset godina i pomacima u temama. Identificira tri najznačajnije inicijative oko koje se dogodila društvena mobilizacija: Parade ponosa, Pravo na grad i borba za Varšavsku, te studentska blokada 2009.
Nakon kraće pauze govore Vesna K. i Eugen o procesima suočavanja s prošlošću, radu Documente i REKOM-u. Vesna kaže da za razliku od mnogih koji misle da se završetkom rata valja okrenuti budućnosti, smatra da zakopane traume i neprorađena i neintegrirana prošlost onemogućavaju dobru sadašnjost i mogu postati izvor novih sukoba u budućnosti. Zato je važno, ne samo omogućiti žrtvama da govore, nego i suočiti 'vlastitu' stranu sa zločinima počinjenim u 'naše' ime. Publiku zanima kako u tom procesu sačuvati žrtve od retraumatiziranja, ali i kako sačuvati neovisnost komisije od utjecaja države. Jedna žena ustaje i počinje izgovarati strašne brojke o nestalim, uhićenim, premlaćivanim, silovanim Kurdkinjama i Kurdima, o štrajkovima glađu i drugim oblicima nenasilnog otpora i završava pitanjem o smislenosti nenasilne strategije u situaciji kada druga strana ne želi slušati. Netko dodaje da je nama bilo "lakše", jer je naš rat bio kratak u usporedbi s tursko-kurdskim sukobom koji traje već više od trideset godina.
Za vrijeme pauze kurdska novinarka intervjuira Vesnu K. Zanima je njezino iskustvo u radu sa ženama žrtvama seksualnog zlostavljanja u ratu. Mi izlazimo van popušiti cigaretu. Šutimo. Još jedanput samoj sebi govorim da je pacifizam nimalo lak osobni izbor i da nema gotovih modela koji se mogu jednostavno preseliti iz jednog u drugi kontekst, ma koliko slični bili...
Šutimo. Još jedanput samoj sebi govorim da je pacifizam nimalo lak osobni izbor i da nema gotovih modela koji se mogu jednostavno preseliti iz jednog u drugi kontekst, ma koliko slični bili...
Treća sesija razgovor je sa ženskom mirovnom inicijativom, koja pokušava aktivno utjecati na tursko-kurdske pregovore. Govorimo Aida, Vesna K. i ja o tome kako je feminizam bio važan element u izgradnji Antiratne kampanje i kasnije u izgradnji civilnog društva o iskustvima Centra za žene žrtve rata, ali i o političkom radu na zaštiti ženskih prava koja su uspostavljanjem nacionalističkog režima u Hrvatskoj 1990-ih imala posebno subverzivno djelovanje pri dekonsturkciji nacionalističke homogenizacije. Pričamo i o teškim trenucima u komunikaciji sa ženama s 'druge' strane, o različitim viđenjima i interpretacijama iste ratne stvarnosti, ali i o tome kako smo unatoč svemu njegovali te odnose. Vesna K. ističe da njezino opredijeljenje za feminizam, mir, protiv rata i militarizma ne proizlazi iz toga što bi bila "žena, majka, sestra..." odnosno iz neke 'prirodne' ženske uloge i miroljubivosti, već je to bila racionalna politička odluka. Riječ 'majka' izaziva burnu reakciju. Pričaju nam kako sve više turskih majki ne želi da njihovi sinovi ginu "tamo negdje". Pričamo im o našem Bedemu ljubavi i o tome kako je politički nedostatno temeljiti mirovni aktivizam samo na majčinskoj ljubavi. Nasuprot tome, kažemo da je jedna od važnijih aktivnosti Antiratne kampanje bila pomoć prigovaračima savjesti. Nakon dugog i intenzivnog razgovora, prilazi nam Nükhet Sirman, profesorica sociologije i antropologije sa sveučilišta Boğaziçi. Članica je ženske mirovne inicijative, a kao znanstvenica posebno se bavi i tursko-kurdskim odnosima u svakodnevnom životu u velikim gradovima. Kao prava etnografkinja naučila je i kurdski jezik. Govori nam da je bilo jako važno naglasiti taj politički aspekt feminizma. Iako, činilo se da su žene nakon toga malo ustuknule... No, prošlo je devet sati, svi smo već umorni. Bio je ovo dug dan.
Dan četvrti - Stray Cats of Istanbul
Pitamo Neslihan što misli da će se dogoditi s mačkama kad Turska uđe u Europsku uniju. Kaže da vjerojatno postoji neka regulativa i da će se stvari promijeniti
Dok sam se pripremala za put prelistavajući najvažnije političke činjenice iz novije turske povijesti, nitko me nije pripremio za nevjerojatne prizore koje sam zatekla posvuda po gradu - psi i mačke lutalice, gomile mačaka koje šetaju, spavaju, igraju se na svakom zamislivom mjestu, koje vam prilaze s povjerenjem i tiho zamijauču kad su žedne ili gladne, koje nitko ne tjera... dapače, često smo nailazili na posudice s hranom ili vodom ostavljene pred kućama - za sve mačke jednako! Viđali smo pse lutalice kako spavaju u hladu, češu se ili idu nekim svojim putem, nimalo uznemireni hiperaktivnim istanbulskim prometom. Mnogi od njih su čipirani i cijepljeni protiv bjesnoće. Pitamo Neslihan što misli da će se dogoditi s mačkama kad Turska uđe u Europsku uniju. Kaže da vjerojatno postoji neka regulativa i da će se stvari promijeniti. Zezamo se da bi zbog ovako skladnog suživota trebali odustati od EU. Neslihan odgovara da ni njima EU nije jednoznačna vrijednost: Ako to znači da mačke više neće smjeti šetati restoranima i da ulični prodavači neće smjeti prodavati voće i povrće, onda su protiv EU, ali neke druge tekovine, poput svjetovne i pravne države, političke stabilnosti i temeljnih sloboda, za Tursku su još uvijek nedostižni ideal.
Prvi dan nakon povratka kući, preko jedne od internetskih stranica za on-line peticije dobivam poziv da potpišem peticiju protiv okrutnosti i dopuštenog lova na mačke lutalice u Švicarskoj?! Nije EU, ali je Europa.
[1] çapulcu odnosno pljačkaš izraz je kojim je turski premijer Erdoğan nazvao prosvjednike. Pokret je ime prisvojio slično poput tvz. Facebook prosvjednika u Hrvatskoj 2011. koji su se prozvali "Indijancima" nakon što ih je tadašnji ministar unutarnjih poslova Karamarko tim izrazom nastojao diskreditirati.
