Jedan petnaestomminutni amaterski video, snimljen u Kaliforniji, kojega je rijetko tko imao prilike odgledati, izazvao je antiamerički tsunami u arapskom i islamskom svijetu. Zapljusnuo je kao boomerang i SAD pred predsjedničke izbore.
Provokacija
Bilo je protesta protiv vrijeđanja islama i ranije, ali nikada tako dramatično kao sada. Godine 1989. tadašnji je vrhovni vođa Irana ajatolah Homeini objavio fetvu (vjersko uputstvo) kojom je pozvao muslimane eliminirati Salmana Rushdija, britanskog pisca indijskoga porijekla, autora romana Sotonski stihovi (svojevremeno sam ga čitao i nisam baš shvatio što je u njemu tako bogohulno). Protiv knjige i njega samoga demonstriralo se u mnogim zemljama. U većini muslimanskih zemalja, pa i nekim drugima, knjiga je zabranjena i sklonjena sa polica biblioteka. Jedna je privatna iranska vjerska fundacija tada raspisala nagradu od 3,3 milijuna dolara onomu tko odstrijeli Rushdija.
Proteste je također izazvalo objavljivanje pogrdne karikature Proroka u jednom danskom provincijskom listu 2005. godine. Danas, kao ni tada, većina onih što su izašli na ulice demonstrirati nije čitala Rushdijevu knjigu, a da ne spominjem nepismene, niti je vidjela glupu karikaturu. No masovni su mediji, interpretirajući te uvrede, potakli mobilizaciju revoltiranih muslimanskih vjernika, ali i nemuslimana, frustriranih vlastitim siromaštvom i nevoljama što im je donijelo savezništvo vlastitih upravljača sa SAD i Zapadom. Kalifornijski pamflet je samo bio okidač koji je izazvao eksploziju akumuliranoga gnjeva.
Na devetu godišnjicu 11. rujna 2001.
Simultani napadi na ambasadu u Kairu i konzulat SAD u libijskom Bengaziju izvršeni su 11. rujna, na devetu godišnjicu terorističkoga napada Al-Kaede na američke ciljeve na Istočnoj obali.
U Kairu su se demonstranti, možda njih dvije do tri tisuće, sukobili sa jakim snagama sigurnosti. Nekoliko ih se uzveralo na jedan od objekata zidom opasane ambasade, gdje su spalili američku zastavu i istakli crnu zastavu sunitskih fundamentalista. Ni jedan zaposlenik ambasade nije stradao. Policija je sa suzavcem i palicama potisnula prosvjednike iz okruženja opsjednute diplomatske tvrđave. Vojska je blokirala prilazne ceste tom objektu i obližnjem ministarstvu unutrašnjih poslova sa velikim betonskim blokovima.
Dok su sukobi u blizini ambasade još trajali, predsjednik SAD-a Barack Obama je izjavio kako očekuje od egipatskih vlasti zaštitu američkoga predstavništva i osoblja, implicirajući da će od postupaka Kaira ovisiti budući odnosi dvije zemlje. Dodao je kako "Egipat (za sada) nije ni saveznik ni neprijatelj SAD". Glasnogovornica State Departmenta je dan kasnije međutim izjavila da je Egipat, iako nije član NATO-a, još uvijek "ključan partner" SAD-a.
Događaj je zatekao egipatskog predsjednika Mohameda Mursija u Rimu. Osudio je napade na islam i Proroka. Obavio je u međuvremenu telefonski razgovor sa Obamom, koji mu je rekao, da "svi narodi, uključujući i američki, odbacuju klevetanje islama". Tek je u drugoj etapi svoje europske turneje, u Bruxellesu, Mursi osudio i izgrednike koji "krše egipatske i međunarodne zakone". Rekao je da je obaveza Egipta štiti svoje diplomatske i druge goste.
Amerikanci su u Bengaziju lošije prošli. Slabo branjeni konzulat je spaljen, a preciznom minobacačkom vatrom gađana je i rezervna lokacija, zapravo ispostava CIA-e u koju je evakuirano konzularno osoblje. Poginuli su američki ambasador Christopher Stevens, koji je tu neočekivano pristigao iz Tripolija, kao i trojica njegovih suradnika. Također i desetorica libijskih policajaca. Operaciju je izvela dobro uvježbana ekipa komandosa, po svemu sudeći pripadnika jedne od islamističkih milicija koje su bile udarna snaga pobune protiv Gadafijeva režima i u to vrijeme korisni saveznici NATO-vih intervencionista. Na akciju koja je očito bila ranije pripremana, potaknula ih je poruka Al-Kaedina prvaka Ajmana Al-Zavahirija (egipatskog šeika koji je bio zamijenik Osame bin Ladena - prim. I.I.) 10. rujna, dakle dan uoči napada, objavljena na jednom fundamentalističkom portalu. Pozvao je Libijce da se osvete "neprijateljima islama" za smrt njihova sunarodnika, Abu Jahije Al-Libija. Ovaj je klerik nedavno ubijen zajedno sa četrnaestoricom navodnih Al-Kaedinih militanata na sjeveru Pakistana, nedaleko afganistanske granice, projektilima ispaljenim iz američke bespilotne letjelice. Tvrdi se da su se napadači u konzulatu domogli dokumenata koji bi mogli kompromitirati neke libijske političare koji su u vrijeme pobune protiv Gadafija bili na platnom spisku Washingtona.
U vrijeme Gadafijeve diktature nije bilo ni jednoga napada protiv američkih ili drugih diplomatskih predstavništava. No to se dogodilo sada i to baš Amerikancima koji su zajedno sa svojim NATO saveznicima sponzorirali nove libijske upravljače. Milicije koje su rušile Gadafija bile su tada opisivane u zapadnim medijima kao "revolucionarne". Sada, kada su se okrenule protiv SAD, nazvane su "terorističkim".
Tranzicijsko nacionalno vijeće i nedavno izabrani libijski parlament (u kojem Al-Watan i Uma Al-Vasat stranke, zvanične organizacije salafistčkoga usmjerenja, imaju po nekoliko zastupnika), nemaju autoriteta niti mogućnosti obuzdati stotine oružanih grupa i plemenskih milicija koje su međusobno podijelile zemlju. Zapravo se na neke od njih oslanjaju. Rođeni brat ubijenoga Al-Libija, sada zastupnik Al-Vasata, bio je prije ulaska u parlament komandant jugoistočne Libije gdje je sa svojim milicijama "uvodio red".
Neprijatelji i saveznici
Slijedećega petka su prosvjednici predvođeni bradatim salafistima napali američku ambasadu u Tunisu. Više desetaka ih se je uspjelo prebaciti preko ograde. Polupali su prozore kancelarije, poharali nekoliko pomoćnih objekata i spalili tu zatečene automobile. Susjedna američka škola je izgorjela. Nitko od Amerikanaca nije bio ozlijeđen. Dva su Tunižana ubijena a 29 ih je povrijeđeno. Tuniski ministar vanjskih poslova Abdelsalem osudio je nasilje i vandalizam izgrednika. Ispričao se američkom ambasadoru i isto ponovio u telefonskom razgovoru Hillary Clinton. Priznao je da policija nije bila na visini zadatka i rekao da će njegova država snositi troškove popravke počinjene štete.
Ekstremisti sa suprotnih strana barikada su jedni drugima ponekad objektivni saveznici.
U intervjuu AFP-u od 20. rujna Rašed Ganuši, vođa islamističke stranke Ennahda koja dominira političkom životom Tunisa i koalicionim kabinetom, izjavio je da "salafistički džihadisti (vinovnici napada na američku ambasadu) (...) predstavljaju opasnost ne samo za Ennadhu već i za javne slobode". Naglasio je da će državne vlasti morati "pritegnuti šarafe svaki puta kada političke stranke ili grupe flagrantno ugroze sigurnost zemlje", ali uz "puno poštovanje zakonom stipuliranih prava".
Pragmatična je Ennahda u otporu Ben Alijevoj diktaturi, koja je uživala punu podršku Francuske, EU-a i SAD, surađivala sa konzervativnim islamističkim grupama. Bili su neformalni saveznici i u vrijeme parlamentarnih izbora Razišli su se u raspravama o tuniskom ustavu i karakteru države. Zahvaljujući Ennahdi i njezinim novostečenim sekularnim partnerima pobijedio je koncept demokratske civilne države svih građana. Salafisti različitih boja koji su zagovarali definiranje države utemeljene na šerijatu sa time se nisu pomirili. Napad na američku ambasadu bio je istovremeno izazov sadašnjim demokratski izabranim vlastima.
Demonstracija zbog vrijeđanja islama bilo je i u Parizu, Londonu, Sidneyu i u Ateni i u Novom Pazaru na jugu Srbije
Izgleda da su zbunjeni libijski upravljači, ili samo neki od njih, shvatili da se moraju ograditi od ekstremističkih milicija sa kojima su do napada na američki konzulat surađivali. U petak 21 rujna, poslije molitve, nekoliko tisuća građana Bengazija je krenulo demonstrirati ulicama grada uzvikujući "Mi smo islam" (a ne ove brigade što nas teroriziraju). Njima su se pridružili uniformirani i naoružani pripadnici snaga sigurnosti (nekih drugih brigada?). Napali su glavni štab Brigade Rafalah Šahati ali su bili odbijeni. U razmijeni vatre 9. lica je poginulo, a nekih 40. ih je ranjeno. Prosvjednici su se poslije toga razdvojili - jedna je grupa, očito pripremljenih boraca, osvojila Šahatijev vojni logor izvan grada i opljačkala depoe oružja; druga se uputila prema utvrđenom uporištu Brigade Ansar Al-Šarija, koja je po uvjerenju mnogih mještana odgovorna za napad na konzulat. Poslije pregovora sa demonstrantima, pripadnici Brigade su se ukrcali u nekoliko kamiona i kamioneta i napustili grad, poslije čega je njihovo uporište također opljačkano. Navodno su se uputili u Dernu, gdje im je glavni štab.
Predsjednik Nacionalne skupštine Mohamed Al-Magarief pohvalio je "miroljubive prosvjednike" ali ih je upozorio da moraju razlikovati "legitimne brigade" povezane sa ministarstvom obrane ili ministartsvom unutrašnjih poslova, od "nelegitimnih". Šahatijeva brigada spada u prvu kategoriju, kojoj pripadaju i tri druge čija mi imena ništa ne govore. Ansar Al-Šariju nije uvrstio u tu grupu. Ministar unutrašnjih poslova Favzi Adelali, čiji su policajci svojevremeno štitili salafiste kada su ovi rušili sufijsku džamiju u Tripoliju (poslije čega je podnio ostavku pa se predomislio), upozorio je da su se u redove prosvjednika u Bengaziju "infiltrirali odmetnuti pripadnici snaga sigurnosti (?) koji pokušavaju izazvati kaos i pobunu". Obje ove izjave ilustriraju konfuziju u vrhovima ove para-države u kojoj zapravo ništa ne funkcionira osim pumpanja i izvoza nafte. Koliko su im kriteriji pobrkani pokazuje i slučaj izvjesnoga Omrana Ben Šabana, 22-godišnjeg milicionara iz Misrate, koji je preminuo u jednoj pariškoj bolnici. Bio je centralna ličnost na brojnim fotografijama i video-snimkama prošlogodišnjih prizora hvatanja Gadafija, njegova izvlačenja iz onoga odvodnoga tunela, mučenja i linčovanja. Snimatelji, i sami akteri te divljačke orgije, debelo su naplatili inozemnim medijima ta svoja filmska ostvarenja. Poslije toga «podviga», Omrana je uhitila jedna druga milicija, podvrgnuvši ga torturi sve dok ga poluživoga nije otkupila centralna vlada i poslala na liječenje u Pariz. Sada ga je posthumno proglasila "nacionalnim herojem", a u rodnoj su mu Misrati priredili pokop sa svim počastima.
Lančani protesti
U danima poslije 11. rujna ove godine antiamerički su protesti različitih intenziteta zapljusnuli sve arapske i mnoge muslimanske zemlje. Demonstracija zbog vrijeđanja islama bilo je i u Parizu, Londonu, Sidneyu i u Ateni i u Novom Pazaru na jugu Srbije. Bilo ih je i u nekim južnim ruskim republikama sa većinskim muslimanskim življem i u Krimskoj oblasti Ukrajine.
Izgleda da je najlošije prošla ambasada SAD u Sani, glavnom gradu Jemena, koja je i ranije bila napadana jer su Amerikanci uz Saudijce bili pokrovitelji svrgnutoga diktatora Saleha. Demonstranti su se uspjeli probiti u dvorište ovoga utvrđenoga objekta gdje su spalili par automobile i istakli crnu zastavu islamskih fundamentalista sa natpisom "Nema Boga do Alaha, a Prorok Muhamed je Božji izaslanik". Policijske su snage ubile, prije nego što im je uspjelo rastjerati napadače, četvoricu prosvjednika. Nitko od osoblja ambasade nije stradao. Nije jasno da li su ovi napadači bili povezani sa Al-Kaedom za Arabijski poluotok čiji militanti operiraju po južnom Jemenu.
Bilo je gusto i u Kartumu, gdje su se demonstranti okomili na ambasade Njemačke i Britanije. Njemačka je spaljena, a britanska dobrim dijelom demolirana. Nitko od osoblja nije bio ozlijeđen. Četiri su prosvjednika ubijena. Nijemci su poslije toga zatvorili svoje diplomatsko predstavništvo i evakuirali sve svoje zaposlenike.
Obama je poslije prvih vijesti što su pristigle iz Bengazija naredio nadležnim državnim službama poduzimanje "svih potrebnih mjere za zaštitu" američkih predstavništava i građana u svijetu. Javlja se da je prema libijskim obalama upućeno više ratnih brodova. Također i bespilotnih špijunskih letjelica. Američki sekretar za obranu Leon Panetta je već 15. rujna potvrdio da je po stotinu marinaca sletjelo u Libiju i Jemen, i da će ih isto toliko biti upućeno u Sudan. Rekao je također da će američke vojne snage biti pozicionirane na nekih 17-18. lokacija u muslimanskim u zemljama kako bi mogle odgovoriti na tamošnje nerede i izazove. Senator John McCain, neuspjeli Obamin protukandidat na predsjedničkim izborima 2008. godine, optužio ga je sada da njegova politika popuštanja na Bliskim istoku "priziva antiameričku agresiju". Grupa zastupnika u Kongresu je ponovo pokrenula inicijativu za obustavljanje američke pomoći Egiptu.
Mitt Romney, republikanski predsjednički kandidat, pokušava diskreditirati cjelokupnu vanjsku politiku Obamine administracije optužujući je za uzmicanje na svim frontama od Rusije u Europi, preko Bliskoga istoka, do Kine. Prema njemu, Amerika je bezrazložno odustala od svoje vodeće uloge (leadership) u svijetu, a posebno na Bliskom istoku gdje je neprijateljima svih boja - Iranu, sirijskoj diktaturi i ekstremističkim snagama - prepustila inicijativu. Posljedica nebrige za američke interese u regiji bilo je i ubojstvo američkoga ambasadora u Libiji i trojice njegovih suradnika.
Protiv Zapada
Svođenje političkih suprotnosti na vjersku dimenziju, kao što to čine zapadnjački islamofobi i ovdašnji muslimanski ekstremisti, samo dolijeva ulje na vatru postojećim sektaškim tenzijama i izaziva nove sukobe
Dok su protesti protiv bogohulnoga filma sporadično dalje izbijali, najviše u Aziji, pariški je satirični tjednik Charlie Hebdo objavio ismijavajuće karikature proroka Muhameda. Taj je profitabilni poslovni pothvat izazvao novi val prosvjeda, doduše puno manjega intenziteta. Francusko je ministarstvo odmah odlučilo privremeno suspendirati rad svojih diplomatskih predstavništava, kulturnih centara i škola u 20. muslimanskih zemalja, i preventivno pojačati mjere sigurnosti u njima. U Kairu se nekih stotinu prosvjednika, među kojima je bilo i kopta, pokušalo probiti prema francuskoj ambasadi, ali im je policija blokirala put. Novinski izvještači sa lica mjesta su tvrdili da nije bilo nasilja i da su se protesti sveli na uzvikivanje parola protiv Prorokova vrijeđanja. Grupa egipatskih pravnika je odlučila kod francuskih sudskih vlasti pokrenuti postupak za zabranu prokazanoga broja Hebdoa. Slijedeći primjer Hebdoa i španjolski je tjednik El Jueves objavio svoju karikaturu Proroka.
Već su napadi na njemačku i britansku ambasadu u Kartumu najavili da bi prosvjedi protiv SAD-a mogli zahvatiti i druge zapadne saveznike. Sve su te države sekularne, ali ih mnogi muslimanski fundamentalisti, suniti i šijti, smatraju prvenstveno kršćanskim. To je i uvjerenje egipatskog šeika Abu Islama Abdulaha, inače vlasnika onoga fundamentalističkoga TV kanala koji je sa objavljivanjem inserta iz kalifornijskoga videa prvi pozvao na proteste. Bio je među prosvjednicima pred američkom ambasadom i tamo demonstrativno spalio primjerak Biblije. Time je uvrijedio manjinske kršćanske zajednice Bliskoga istoka - prvenstveno svoje egipatske koptske sugrađane koji strahuju od islamizacije države..
Svođenje političkih suprotnosti na vjersku dimenziju, kao što to čine zapadnjački islamofobi i ovdašnji muslimanski ekstremisti, samo dolijeva ulje na vatru postojećim sektaškim tenzijama i izaziva nove sukobe, ne samo kršćansko-muslimanske, već i između islamskih zajednica različitih usmjerenja. Dok sam pisao ove redove stigla je vijest da su izraelski vjerski ekstremisti ispisali na hebrejskom, kod ulaza u franjevački samostan u Jeruzalemu, uvrede na račun Krista. Slični grafiti su ispisani prošloga mjeseca po zidovima drugog katoličkoga samostana u Latrunu. Na isti je način ranije oskrnavljeno više palestinskih džamija na Zapadnoj obali. Tel Aviv proglašava sve Palestince što ginu pod njegovim bombama teroristima. Sunitski fundamentalisti su na sjeveru Malija, u Timbuktuu, gradu pod zaštitom UNESCO-a, sravnili sa zemljom nekoliko sufijskih mauzoleja. U Libiji su salafistički ekstremisti napali sufijske džamije. U Bangladešu su u jednome danu razjarene grupe muslimana spalile 20. budističkih hramova, jer se na Facebooku pojavila fotografija jednoga budističkoga dječaka koji je spalio Kuran.
Različiti islamizmi
Dok se činilo da su se antizapadni protesti donekle smirili, 27. listopada ponovo se je na nekom džhadističkom portalu oglasio Al-Kaedin vođa Al-Zavahiri, te kako prenosi AFP, opalio po američkom predsjedniku Obami. Nazvao ga je "profesionalnim lažovom" i zahtijevao njegovo priznanje da su neprijatelji islama "poraženi u Iraku, Afganistanu i Sjevernoj Africi". Obraćajući se egipatskim sugrađanima, pozvao ih je na borbu protiv korumpirane egipatske vlade, jer zemlju treba osloboditi od američkoga utjecaja. Pozvao ih je otimati građane onih država koje vode rat protiv islama. Neophodno je, naglasio je, upotrijebiti silu kako bi se osiguralo oslobođenje šeika Omara Abdel Rahmana (Egipćanina, koji u SAD izdržava doživotnu robiju zbog planiranja terorističkoga napada u New Yorku) jer je to jedini jezik kojega zapadnjaci razumiju. Napominjem da je tu vladu inaugurirao Mohamed Mursi, jedan od prvaka egipatskoga Muslimanskoga bratstva zahvaljujući čijoj je podršci izabran za predsjednika republike. Mada mu vlada koju je imenovao nije jednobojno islamistička njome dominiraju kadrovi proizašli ili bliski MB-u.
Ovim sam htio naglasiti da svi islamistički politički pravci nisu isti. Neki, poput Al-Kaede i Ansar Al-Šarije su ekstremistički, drugi poput tuniske Ennadhe, turske Stranke pravde i razvoja (AKP) ili egipatskog MB-a/Stranke slobode i pravde su u većoj ili manjoj mjeri pragmatični.
