Situacija je zakučasta i birokratski besprizorna. Zato, molim punu pažnju.
Čin prvi: Opravdano sumnjajući da Vijeće za elektroničke medije ne ispunjava obavezu koja proizlazi iz Zakona o elektroničkim medijima i ne sastavlja "Očevidnik elektroničkih publikacija", koji je trebao početi sastavljati još 2003. godine, potpisnik ovih redaka zatražio je od VEM-a da mu dostavi fotokopiju tog očevidnika. () Zahtjev je bio podnesen prije skoro dvije godine, u rujnu 2009. Vijeće nije ništa odgovorilo na zahtjev, ni na žalbu zbog šutnje, ni na požurnicu.
Čin drugi: I dalje opravdano sumnjajući da VEM ne ispunjava svoju zakonsku obavezu, potpisnik ovih redaka tužio je to tijelo Upravnom sudu zbog kršenja Zakona o pravu na pristup informacijama. Dana 7. svibnja 2010. godine Upravni sud donosi presudu u korist potpisnikovu, nalažući čelniku VEM-a Zdenku Ljevku da riješi moj zahtjev (). Čelnik VEM-a i dalje šuti, pretpostavljajući valjda (dakako: opravdano) kako bi najbolje bilo pričekati da se situacija riješi sama od sebe. Zaglušen tolikom tišinom, potpisnik ovih redaka poduzima novu pravnu radnju koja mu stoji na raspolaganju. Pozivajući se na Zakon o upravnim sporovima, od Upravnog suda traži da donese takozvani zamjenski akt, odnosno da Sud riješi ono što Ljevak ne želi (), i da Ljevku naloži da postupi po tom rješenju, tojest da se izjasni u kakvom je stanju rujna 2009. bio "očevidnik", ili da pošteno prizna kako su VEM-ovci uredno primali visoke plaće, a "očevidnika" sastavljali nisu. (Nekakav krnji "Upisnik elektroničkih publikacija" naknadno je osvanuo na web stranicama Agencije za elektroničke medije, ali to je tema za neku drugu priču.)
Čin treći: Potpisnik ovih redaka prije desetak dana prima rješenje Upravnog suda, u kojem taj sud odbacuje njegov zahtjev za donošenjem zamjenskog akta kao neosnovan (). Tu se krije kvaka: upozoravam još jednom, radi se o novinarskom
Čl 64. Zakona o upravnim sporovima: Ako nadležni organ nakon poništenja upravnog akta ne donese odmah, a najkasnije u roku od 30 dana, novi upravni akt ili akt u izvršenju presude donese na temelju člana 42. stava 5. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takva akta. Ako nadležni organ ne donese akt ni za sedam dana od toga traženja, stranka može tražiti donošenje takva akta od suda koji je donio presudu u prvom stepenu. U vezi s takvim zahtjevom sud će zatražiti od nadležnog organa obavijest o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležni organ dužan je dati tu obavijest odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on to ne učini, ili ako dana obavijest, prema mišljenju suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa. Sud će to rješenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje i o tome istovremeno obavijestiti organ koji obavlja nadzor. Organ nadležan za izvršenje dužan je bez odgode izvršiti takvo rješenje
Ukratko, čitava argumentacija Upravnog suda, kojom odbacuje novinarev zahtjev za informacijom, odnosi se na neki posve drugi predmet, a o "očevidniku" i zahtjevu potpisnika ovih redaka za njegovim dostavljanjem, u tom rješenju ispisanom na tri stranice, nema doslovno ni riječi. Da ne bude zabune: radi se o Rješenju Upravnog suda br. US-11854/2010-3, koji bi se trebao baviti (a u uvodnom dijelu je i navedeno da se, kao, bavi) mojim zahtjevom za postupanjem po presudi Upravnog suda br. Us-10808/2009-3. A ta presuda odnosi se na zahtjev za ostvarivanjem prava na informaciju glede "očevidnika", i ni na što drugo. Rješavajući spis rutinski, na brzinu i bez imalo želje za udubljivanjem u materiju, sutkinje Vezmar Barlek, Štefan i Kosović Marković su se, da prostite, malo izblesirale... Ali ne samo to, nego su izvrgle ruglu i načelo vladavine prava, i ustavno pravo na pristup informacijama, i Upravni sud, i obje stranke u ovom postupku, i zdrav razum kao takav.
S druge strane, kršenje Zakona o pravu na pristup informacijama i Zakona o upravnim sporovima, ili pak oglušivanje o pravomoćne sudske presude nisu jedini oblici asocijalnog ponašanja koje možemo uočiti kod Vijeća za elektroničke medije. Moglo bi se reći da niti sam sastav toga tijela ne korespondira najbolje sa Zakonom o elektroničkim medijima koji propisuje tko bi u njemu trebao sjediti: "Članovi Vijeća trebaju biti javni djelatnici koji su se u javnom životu istaknuli zalaganjem za poštivanje demokratskih načela i vladavinu prava, izgradnju i unapređenje najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, razvitak civilnog društva, obranu ljudskih prava i sloboda, kao i za zaštitu slobode izražavanja." Nakon ovakvih kvalifikacija očekivali bismo da u Vijeću zateknemo barem nekolicinu časnih veterana koji su u zadnjih dvadesetak godina zaorali duboku brazdu na ledinama demokracije, civilnog društva i slobodnih medija. U najmanju ruku, 'ajmo reći, ondje bismo se nadali ugledati Ivana Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog ili Heni Erceg.
Ali koga nalazimo među sedam odabranih, uz predsjednika Ljevka? Ukoliko imena posve beznačajna po pitanju zalaganja za vladavinu prava, kao što su Ernest Strika, Damir Hajduk, Ljubomir Stefanović ili Zdravko Kedžo nisu drugo doli zaobilaženje ovih zakonski utvrđenih karakteristika, dovođenje Marije Udiljak i Olge Ramljak u kontekst zalaganja za poštivanje demokratskih i ostalih gore pobrojanih načela njihovo je otvoreno ismijavanje. Prva, koja je u olovnim Tuđmanovim vremenima radila kao HINA-ina saborska izvjestiteljica, u Vijeće je ušla 2008. godine, protekcijom HDZ-a, samo na osnovu životopisa i bez pružene prilike za razgovor s protukandidatima, uz poprilično žestok otpor saborske opozicije. Prije toga je nekoliko godina držala sinekuru u Nacionalnom vijeću za praćenje provedbi suzbijanja korupcije.
Olga Ramljak, ponosi se što je odmalena imala dara za pisanje sastavaka na zadanu temu, sa zadanim tezama: "Štafetu su nosili oni koji su imali literarnog dara. Pisali smo
ramljak.jpg
kemijskom olovkom sastav koji je trebao stati na jednu stranicu. Odluku tko će ići trčati štafetu donosili su profesori u zbornici na temelju sastava i ocjena. Očekivalo se da ću biti izabrana, ali ne mogu opisati kako sam bila uzbuđena kad mi je profesorica priopćila da sam među izabranima."
U životu je napredovala po istoj špranci, pa je u vrijeme Miroslava Kutle bila prvo šefica zagrebačkog dopisništva, a potom i glavna urednica Slobodne Dalmacije. A to da je Kutle dobio na ruke Slobodnu samo zato da bi HDZ u njoj imao svoj efikasan medijski servis, što je uključivalo i posebnu povezanost s obavještajnim podzemljem, danas je već historijska činjenica. "Kad sam (na Haaškom tribunalu) svjedočio o slučaju Blaškić, rekao sam ono što sam znao o angažmanu Hrvatske u ratu u BiH i dodao da sam iz nekih izvora čuo kako se general Blaškić ponašao kao častan vojnik", pripovijeda bivši predsjednik Stipe Mesić u knjizi Domovinski obrat autora Ivice Đikića. "No, to nije smetalo Tuđmanovim novinarskim ulizicama da me proglase neprijateljem države, a u to je vrijeme proglašavanje nekoga neprijateljem Hrvatske i izdajnikom predstavljalo poziv da ga se smakne. Hajku su marljivo vodile Dunja Ujević, Aleksa Crnjaković i Olga Ramljak, a kasnije su je nastavili Nenad Ivanković i Josip Jović."
Za uspješno obavljanje posebnih novinarskih zadataka Olga Ramljak je od Franje Tuđmana primila odlikovanje Reda Danice Hrvatske s likom Antuna Radića, a za zasluge na planu kovanja rata postala je nositeljica Spomenice Domovinskog rata. U Vijeću za elektroničke medije skrasila se 2007. godine, nakon što je pokušavala osigurati sinekuru na mjestu ravnateljice HINA-e, ali joj ondje nije dala blizu Smilja Škugor, novinarka slične fele.
(Tijekom 2009. godine Udruga za nezavisnu medijsku kulturu u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom provodila je projekt Pravo novinara na pristup informacijama. Sredstva za projekt osigurala je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.)
