Pokazalo se da je test razmjernosti i javnog interesa i ovdje nepoznat teren, a velik broj informacija dobili smo tek nakon "požurnice" koju je morala poslati Povjerenica za informiranje.
Prema svim relevantnijim istraživanjima o transparentnosti tijela javne vlasti i institucija na nacionalnoj i lokalnoj razini, u zadnjih nekoliko godina Grad Rijeka najtransparentniji je grad u Republici Hrvatskoj. Nešto lošije na toj listi stoje Osijek i Split, ali su svakako pri vrhu po većini kriterija kojima se mjeri otvorenost javnih institucija.
Benigne informacije, poput plaće ili ugovora o radu prosječnog direktora komunalne gradske tvrtke u tri najveća grada u državi iziskuje višemjesečni proces, uz brojne peripetije i pokušaje da se dio informacija prikrije. Potonji, naime, iz nekog razloga ne vole kad ih se upita za pare koje zarađuju
Utoliko je bilo zanimljivije vidjeti na koji način ovi gradovi i povezane im institucije, poput zavoda ili tvrtki u većinskom vlasništvu ovih gradova, komuniciraju s novinarima. U zadnjih pola godine proveli smo, naime, istraživanje koliko rečeni gradovi poštuju pravo na pristup informacijama i istoimeni zakon. Za tu svrhu smo od siječnja 2014. pa do minulog mjeseca na adrese ovih gradova i tijela javnih vlasti koje su u vlasništvu istih slali niz upita kako bi testirali njihovu otvorenost, dobivanje transparentnost, poznavanje Zakona o pravu na pristup informacijama, i na koncu, poštivanje prava građana i novinara na pristup informacijama. Na početku smo poslali dvadesetak zahtjeva za pristup informacijama na mjerodavna tijela Grada Splita, no kako su tražene informacije bile u vlasništvu drugih tijela i kako smo u pojedinim slučajevima naišli na otegotne okolnosti u vidu tijela javne vlasti koje ne poštuju ZPPI, količina insitucija s kojima smo komunicirali se povećala na njih četrdesetak, uslijed čega je razmjenjeno više od 90 pisama, što zahtjeva za dopunu informacija, što žalbi i odgovora.
No, prije nego što krenemo o tome što nam je odgovorio dio institucija na razini ova tri grada, napisat ćemo nekoliko redaka o onome što nam nisu odgovorili.
Prema ZPPI-u, tijelo javne vlasti dužno je u roku od 15 dana rješiti zahtjev građana i novinara, s napomenom kako taj rok mogu produžiti, ukoliko se traži više informacija odjednom, odnosno ako je za prikupljanje traženih informacija potrebno više od dva tjedna. Tijelo javne vlasti, međutim, o eventualnom produženju mora obavijestiti tražitelja informacija.
Kad smo poslali zahtjeve u smjeru Osijeka, Rijeke i Splita da nam dostave ugovore o radu direktora gradskih firmi, u čijem imenovanju sudjeluje njihova izvršna vlast, odmah smo naišli na blokadu
Za vrijeme istraživanja bili smo prisiljeni poslati čak 15 požurnica, odnosno žalbi na šutnju tijela javne vlasti od kojih smo tražili nekakve podatke. No, to ne znači da je samo 15 različitih institucija oglušilo na naše zahtjeve; oni su samo malo više pretjerali u svojoj šutnji, što će reći od 15 dana pa do dva mjeseca kašnjenja; u još 15 naših zahtjeva također je prekoračen rok od 15 dana za slanje odgovora i traženih informacija, ali su oni nakon tjedan dana svoje odgovore ipak dostavili. Skupi li se ova količina na hrpicu, i spomene činjenica da u 13 slučajeva još čekamo odgovore, tek tada biva jasno da dobivanje benigne informacije, poput plaće ili ugovora o radu prosječnog direktora komunalne gradske tvrtke u tri najveća grada u državi iziskuje doslovno višemjesečni proces, uz brojne peripetije i pokušaje da se dio informacija prikrije. Potonji, naime, iz nekog razloga ne vole kad ih se pita za pare koje zarađuju.
Međutim, prema mišljenju Agencije za zaštitu osobnih podataka „plaća isplaćena iz državnog proračuna ili sredstava lokalne samouprave (županijskog, gradskog ili općinskog proračuna) može se smatrati javnim podatkom samo u dijelu koji ne obuhvaća osobne korekcije koje nedvojbeno utječu na krajnji iznos plaće a odnose se izričito na konkretnu fizičku osobu (osobni odbitak za uzdržavane članove obitelji, porezne olakšice, razne obustave na plaću - krediti, alimentacije, članarine i dr.)." Takvo je mišljenje komplementarno s već sad uvriježenom praksom da se svi javno financirani izdaci moraju učiniti transparentnima i otvorenima za zainteresiranu javnost, ili javnost kao takvu.
No, kako to izgleda u stvarnosti?
Kad smo, dakle, poslali zahtjeve u smjeru tri navedena grada da nam dostave ugovore o radu direktora gradskih firmi, u čijem imenovanju sudjeluje izvršna vlast u rečenim gradovima, odmah smo naišli na blokadu.
Kad smo od pogrebnog poduzeća "Ukop" tražili iznos plaće direktora, direktor nas je pitao zašto nam je "potrebita navedena informacija" - premda po ZPPI-u tražitelji informacija nisu dužni davati takve odgovore
One tvrtke koje su nam podatke na koncu poslale, nakon što smo ih lijepo zamolili, imale su, međutim, prije toga prozaične pismene upite. Kad smo pogrebno poduzeće Ukop pitali puni iznos plaće direktora, direktor nas je pitao zašto nam je "potrebita navedena informacija" premda po ZPPI-u tražitelji informacija nisu dužni davati takve odgovore.
Slikoviti odgovori davani su i u slučaju druge gradske tvrtke, odakle se javio njezin direktor, koji je, uz dostavu iznosa plaće, još kazao kako nema ništa za skrivati te da čak ne vozi ni službeni automobil. Za razliku od takvih pitanja, osječke su institucije bile puno voljnije dostavljati podatke poput popisa zaposlenika, koje smo tražili kako bismo utvrdili koje su ljude zapošljavali a koje otpuštali u razmaku od jedne godine, od kad je promijenjena vlast, što je od tada pa naovamo rezultiralo brojnim napisima o "uhljebljenjima" podobnih kadrova u gradska poduzeća. Većina tvrtki nam je te podatke dostavila, dok je njih 30 posto prekoračilo rokove. Službenik za informiranje Grada Osijeka bio je puno ažurniji i uredniji u svojim odgovorima, osim u slučaju kad nas je obavijestio da je putem maila proslijedio naš zahtjev tijelu javne vlasti, ali se ispostavilo da baš i nije, o čemu nas je obavijestilo samo tijelo javne vlasti nakon što smo poslali žalbu Povjerenici da se ne javljaju. Iz Grada Osijeka još su nam poslali i ugovore sa svim pročelnicima u Osijeku, a osim odgovora na više žalbi koje smo pokrenuli zbog njihovog ponašanja, od osječkih tijela javne vlasti čekamo da nam se jave glede koncesijskih ugovora čiji su potpisnici.
Od Muzeja Slavonije smo tražili ugovor o radu ravnatelja. Odgovoreno nam je kako je ovaj dokument, prema Katalogu informacija, cjelokupno klasificiran stupnjem tajnosti!
Običaj da se umjesto službenika za informiranje, kojemu je to posao, javlja nositelj izvršne vlasti, i inače je pravilo više negoli iznimka, pokazalo je ovo istraživanje. To je u nekim slučajevima i objašnjivo, premda ne odveć zakonito, budući da se na stranicama pojedinih institucija s kojima smo komunicirali nigdje ne navode podaci o službeniku za informiranje, njegovo ime i prezime ili odluka o njegovom imenovanju. Naime, od svih naših upita u više od 80 posto (!) slučajeva odgovor su davali direktori i drugi rukovodioci tih institucija. To je posebno razvidno u slučajevima gradskih tvrtki, a u pravilu kad smo ovakva tijela javne vlasti tražili podatke koji se odnose na same direktore.
Tako je bilo i kad smo od od Muzeja Slavonije tražili više dokumenata koji bi inače trebali biti javni akti i kao takvi objavljeni na internetskoj stranici Muzeja. No, ispostavilo se kako ova institucija te akte - nema. Preciznije, od tamo su nam poslani deset do petnaest godina stari Poslovnik o radu upravnog vijeća, odnosno Poslovnik o radu institucije. Jedino nam je poslan link na novi Statut Muzeja. No, Statut je donesen i usvojen tek prije mjesec dana, dok Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada, koji se trebao donijeti u roku od mjese dana od donošenja Statuta, još nije donesen, već je, kako su nas obavijestili, u postupku izrade, kao i Poslovnik o radu upravnog vijeća. Tako smo dobili dokumente iz 1998. i 2005. godine, što sugerira kako su opći akti, koji se trebaju donijeti u roku od 30 ili 90 dana od donošenja ranijeg Statuta (2002.) donošeni s godinama zakašnjenja ili više od 15 godina nisu uopće donošeni.
Od iste institucije smo tražili i ugovor o radu ravnatelja. No, odgovoreno nam je kako je ovaj dokument, prema Katalogu informacija, cjelokupno klasificiran stupnjem tajnosti. Štoviše, odbijenica nije popraćena rješenjem, niti je Muzej proveo test razmjernosti, što je bio dužan učiniti. Zanimljivo je spomenuti kako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama ne postoji nešto kao Katalog informacija, a nepoznavanje elementarnih činjenica u novom ZPPI-u u ovoj je instituciji utoliko zanimljiv jer nam je ugovor o radu ravnatelja, sada već simptomatično za većinu tijela javne vlasti, uskratio sam ravnatelj čiji smo ugovor tražili. I doista, "Katalog informacija" koji je umirovljen prije više od godinu dana, i dalje transparentno stoji na stranicama Muzeja, a rukovodeće osobe rečene institucije vode se onime što u njemu piše. Cinik bi mogao konstatirati kako su predstavnici ove institucije slažu sa zakonodavcima koji su 2013. odlučili da je Katalogu informacija mjesto u muzeju. Na Katalog informacija smo naišli i u slučajevima komunikacije s predstavnicima Grada Splita, i to u više navrata kad su proslijeđivali same zahtjeve, jer tražene informacije nisu imali u svojim "Katalozima". Sve u svemu, žalba za uskraćivanje ove informacije također je upućena na adresu Povjerenice.
Naša komunikacija s tvrtkama u većinskom vlasništvu Grada Splita neuspješno se odvija više od dva i pol mjeseca, zahvaljujući i gradskoj Službi za informiranje koja je pogrešno odgovarala na naše zahtjeve za pristup informacijama
Naime, nakon što smo ih zatražili informacije o plaćama direktora i popisu zaposlenika, oni su zatražili novce za troškove pisama koje će slati gradskim tvrtkama! To su učinili u dva navrata, nakon čega smo im rekli da prema ZPPI-u nemaju pravo na naknadu ako nisu vlasnici informacije. No, nakon mjesec dana njihove šutnje, bili smo prisiljeni Povjerenici poslati zahtjev za inspekcijski nadzor Grada Splita zbog nepoštivanja ZPPI-a. I tek onda su proslijedili informacije. Slično nepoznavanje ZPPI-a (i stare i nove verzije) pokazala je splitska Čistoća, koja nas je obavijestila da se obratimo Gradu Splitu za ugovor o radu njihovog direktora. Nakon što smo im odgovorili kako je njihova dužnost proslijediti naš zahtjev Gradu Splitu, Čistoća je odjednom postala vlasnica informacije Ugovora o radu njihovog direktora; na koncu nam je direktor poslao svoj ugovor o radu.
No, tu smo barem došli do ugovora; u slučaju Veletržnice Split javio se također direktor, poručivši nam kako je riječ o "ugovorima koji su poslovna tajna Društva, a i sadrže osobne podatke koji ne mogu biti predmet distribucije informacija". Direktor je pritom prekršio više od nekoliko odredbi ZPPI-a, jer nije proveo test razmjernosti niti je odbijenicu našeg zahtjeva verificirao rješenjem, što smo taksativno nabrojali u žalbi koja je trenutno u rukama Povjerenice za informiranje. U žalbi smo, među ostalim, konstatirali i kako nije jasno na koji bi način dostavljanje ugovora o radu direktora bili poslovna tajna Društva jer je ona definirana Zakonom o zaštiti osobnih podataka - na koji se poziva ova tvrtka - kao podaci koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Nismo, također, propustili ni primijetiti (u žalbi) kako Veletržnica, suprotno postojećoj situaciji, kao tijelo javne vlasti mora sukladno ZPPI-u na svojim internetskim stranicama objaviti i informacije o unutarnjem ustrojstvu s imenima čelnika tijela i njihovim podacima za kontakt, što je minimum transparentnosti kojim se omogućuje u vid u rad tijela javne vlasti.
Nakon mjesec dana šutnje od strane Grada Splita, bili smo prisiljeni Povjerenici poslati zahtjev za inspekcijski nadzor zbog nepoštivanja ZPPI-a. I tek tada su proslijedili informacije
Žalbu smo također pokrenuli i protiv odbijenice tvrtke Bačvice plaža, koja nam je poručila kako nisu obveznici ZPPI-a jerbo da "nisu tijelo javne vlasti", što je vjerojatno razlog zašto nam se nisu udostojili odgovoriti na drugi upit koji smo im poslali. Bačvice plaža je naime u većinskom vlasništvu privatne tvrtke. Međutim, članak 5. točka 2. ZPPI-a jasno kazuje kako je tijelo javne vlasti u smislu istoimenog Zakona jest i pravna osoba s javnim ovlastima i druge osobe na koje su prenesene javne ovlasti. Za razliku od drugih trgovačkih društava privatnog prava izričito je propisana svrha poslovanja ove tvrtke u javnom, a ne privatnom interesu. Uskoro ćemo stoga, ovisno o pravorijeku Povjerenice, doznati epilog ove partije javno-privatnog picigina.
Suprotno navedenim primjerima pokušavanja dobivanja informacija koje su se protegle u gotovo tromjesečnu prepisku koja je uključivala više od 40 razmjena informacija, četiri žalbe na odluke tijela javne vlasti, deset žalbi zbog šutnje i jedan zahtjev za inspekciju na relaciji potpisnik ovih redaka - Grad Split - gradske tvrtke - Povjerenica za informiranje, služba za informiranje Grada Splita dostavila nam je odluke o imenovanju pročelnika, popis zaposlenika Grada Splita, ugovore koje je grad potpisao s marketinškim tvrtkama u zadnje četiri godine te niz informacija što se tiču kontroverznog projekta Contarini. Na koncu su odgovorili i na naše zahtjeve da nam dostave podatke o otpremninama i sličnim troškovima za sve rukovoditelje svih gradskih uprava, zavoda i institucija, kao i sve koncesijske ugovore sa Splitom, koji su i dalje informacjski tabu na razini Republike Hrvatske.
Transparentnost i ažurnost službenice za informiranje Grada Rijeke te pojedinih gradskih tvrtki, rezultirali su nekolicinom tekstova u kojima smo se pozabavili problematičnim aspektima javne nabave i pojedinim ugovorima koji su sklapani s Gradom
U više od 50 posto slučajeva institucije su kasnile u dostavi informacija ili su potpuno zanemarile naše zahtjeve
Kad se rezimiraju ukupni rezultati ovog istraživanja, kašnjenje u dostavi podataka te pogrešno korištenje Zakona o zaštiti osobnih podataka i Zakona o pravu na pristup informacijama jedni su od ključnih problema koje smo detektirali. Pogrešno pozivanje na Zakon najbolje se može ilustrirati kroz rješenja i testove razmjernosti, koje su tijela javne vlasti dužna podnijeti svaki puta kada odbiju dostaviti informaciju, pozivajući se, primjerice na njezinu tajnost. Od osam odbijenica u kojima su se tijela javne vlasti pozivala upravo na zaštitu osobnih podataka i poslovnu tajnu, niti jednom nije provođen test razmjernosti. Kad je riječ o rješenjima, koje institucije moraju izdati tražitelju informacije (kad odbijaju zahtjev, prosljeđuju informaciju drugom tijelu javne vlasti itd.) rješenje nam nisu izdana u ukupno osam navrata. Pored toga, u više od 50 posto slučajeva institucije su kasnile u dostavi informacija ili su potpuno zanemarile naše zahtjeve. No, u tom kontekstu, ali i u drugim aspektima istraživanja, većina informacija koje smo tražili, a za koje nismo dobili odbijenice, na koncu nam je dostavljena, prvenstveno zahvaljujući institutu Povjerenice za informacije, čije su "požurnice" i zahtjevi u smjeru tijela javne vlasti u pravilu rezultirale promptnim dostavljanjem informacija koje su dotad iz nekog razloga propuštali dostaviti. S druge pak strane, rješenja Povjerenice na više žalbi koje smo uputili u slučajevima odbijanja informacija čekamo više od mjesec dana, što je samo jedna od brojnih naznaka koje pokazuju, kao i u prethodne tri studije koje su kroz zadnja dva tjedna objavljene na ovom portalu, da je ured Povjerenice drastično podkapacitiran i da ne može normalno obavljati izrazito bitne funkcije koje su joj dodijeljene u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama. Utoliko je i skandalozniji postupak Vlade RH da se ovom uredu dodatno ionako mršavi financijski izdaci, i da se na taj način još više minimizira jedinstvena šansa za otvoreniji i transparentniji rad tijela javnih vlasti u RH.
Članak je objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy.