Imaš zrnca, vrati stan!

Nakon dvadesetogodišnje pravne borbe Vidićevi su dobili pravo na otkup stana, i to, slučajno ili ne, u jeku predizborne kampanje.

Početkom ovog mjeseca na Dušankinu je adresu stiglo rješenje Općinskog suda u Zagrebu u kojem se zahtjeva iseljenje. Da situacija bude apsurdnija, na rješenju se kao ime drugoovršenika navodi Dušanovo ime, iako je on u proljeće 2005. godine, kao 81-godišnjak, zaklan srpom...

"Kao svakog ljeta do tada, naša obitelj je i 1991. godine ljetovala u Karinu Donjem. Kada smo vidjeli da se nešto sprema, suprug i ja odveli smo djecu. Drugi dan sam se vratila po svoje roditelje, no kako je Karin u tih nekoliko sati postao dijelom SAO Krajine, više nije postojala legalna mogućnost putovanja iz privremeno okupiranog područja na hrvatski teritorij. Zajedno s dvojicom maloljetnih sinova, koji su imali prijavljeno prebivalište na adresi mojih roditelja, otišla sam u roditeljski stan na zagrebačkoj Trešnjevci i od tada započinje naša agonija. Svakodnevno su nam prijetili telefonom, a u nekoliko navrata uniformirane osobe došle su pred stan i pod prijetnjom oružjem govorile mi kako će sve naše stvari potrpati u kamion koji se nalazi ispred zgrade. Tih godina pokušali su nas deložirati različitim metodama zastrašivanja. Od tada, pa sve do prije koji dan, gotovo nije prošao niti jedan tjedan, a da moja obitelj nije proživjela neku vrstu stresa", prisjeća se Zdenka Derviškadić, koja zajedno sa svojom teško bolesnom, nepokretnom 82-godišnjom majkom Dušankom Vidić zadnjih dvadeset godina vodi bitku za stanarsko pravo nad stanom koji je njezin otac Dušan kao oficir JNA dobio na korištenje 1964. godine.

Iako je Dušan Vidić, uz ozbiljne rizike, u veljači 1992. godine preko BiH uspio doputovati u Zagreb, pri čemu se javio u trešnjevačku policijsku postaju, u svibnju sljedeće godine javno pravobraniteljstvo podnijelo je tužbu protiv Vidićevih radi otkaza stanarskog prava zbog navodnog neprekidnog nekorištenja stana na dulje od šest mjeseci. Budući da su u sedamnaest godina iscrpili sva pravna sredstva u Hrvatskoj, Dušanka je u jesen 2010. godine podnijela zahtjev Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu radi povrede prava zajamčenih joj Europskom konvencijom o ljudskim pravima. No unatoč neriješenoj tužbi, na Dušankinu adresu je početkom ovog mjeseca stiglo rješenje Općinskog suda u Zagrebu u kojem se zahtjeva iseljenje. Da situacija bude apsurdnija, na rješenju se kao ime drugoovršenika navodi Dušanovo ime, iako je on u proljeće 2005. godine, tada kao 81-godišnjak, zaklan srpom dok je jednog jutra u Karinu Donjem hodao do trgovine. Pravo iznenađenje uslijedilo je samo nekoliko dana kasnije, kada je na Dušankinu adresu stigla još jedna obavijest, no ovoga puta sretna - Ministarstvo obrane najednom je obitelji Vidić dopustilo da otkupi stan.

Pravo iznenađenje uslijedilo je samo nekoliko dana kasnije, kada je na Dušankinu adresu stigla još jedna obavijest, no ovoga puta sretna - Ministarstvo obrane najednom je obitelji Vidić dopustilo da otkupi stan!

Priča Vidićevih tek je jedna u nizu njih desetak tisuća koje su se početkom devedesetih odigrale u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Karlovcu, Sisku, Gospiću i Puli i koje obično završavale dramatičnijim scenarijem -  nasilnom deložacijom iz stanova koji su iz stambenog fonda JNA prešli u stambeni fond MORH-a. Kako objašnjava Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, prvi val takvih deložacija započeo je sredinom 1991. godine, kada vojnici, policajci i civili uzurpiraju napuštene stanove. Druga val traje od početka 1993. do početka veljače 1994., kada hrvatski vojnici provaljuju u vojne stanove i nasilno izbacuju legalne stanare koji nisu hrvatske nacionalnosti, a od svibnja do zime iste godine na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova, iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA, sudski izvršitelji naposljetku izbacuju i Hrvate. Dalmatinski komitet se posebno bavio drugom, najbrutalnijom vrstom deložacija, jer je, kako objašnjava Majić, ona bila u funkciji etničkog čišćenja."Tih godina je vladala užasna atmosferu straha, panike i bespomoćnosti žrtava. Svaku je večer 100 000 ljudi, u oko 35 000 vojnih stanova, u strahu odlazilo u krevet jer nitko od njih nije mogao biti siguran da mu grupa vojnika baš tu noć neće provaliti i izbaciti ga van", prisjeća se splitski aktivist koji je sudjelovao u pokušaju sprječavanja takvih deložacija, a tijekom jedne od njih pripadnici HV-a su ga "počastili" i batinama.

U veljači 1994. godine, snage HOS-a provalile su u stan Slovenke Marinković, majke dviju maloljetnih kćeri. S provalnicima je u stan na splitskim Blatinama ušla i njegova nova korisnica - udovica hrvatskog vojnika s djecom koja su svjedočila kako vojska čizmama razvaljuje vrata, vrijeđa Slovenku na nacionalnoj osnovi te joj prijeti bacanjem kroz prozor. Uskoro su u stan došli Majić i vojna policija koja je inzistirala na odlasku u njihovo sjedište u Loru. Nakon što je Majić odbio taj prijedlog, jedan vojnik ga je štakom udario u glavu, a u trenutku kada je pao na pod, nastavili su ga tući i ostali vojnici. Potom su njega i Marinković vojnici, na očigled civilne i vojne policije, koja u ni jednim trenutku nije pokušala sve to zastaviti, izbacili iz stana i odveli na trosatno ispitivanje tijekom kojeg se nova stanarka već uselila u stan.

Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava, jedan od zagrebačkih aktivista koji su devedesetih godina, pružajući pasivni otpor i apelirajući na vlasti, pokušavali spriječiti deložacije, objašnjava kako je velik dio osoba koje su i same prije rata radile u JNA ili policiji izbacivao samohrane majke na ulicu. "Takav je bio slučaj Slobodanke Poštić, profesorice ruskog i engleskog jezika na Vojno-tehničkoj akademiji. Nakon što su joj zaposjeli stan, Poštić se otišla žaliti u MORH, gdje joj je jedna službenica rekla 'vrlo ste hrabri što ste se došli žaliti nakon onog što su u vašem stanu pronašli knjige na ćirilici'. Poštić je odgovorila kako je profesorica ruskog, na što joj je službenica uzvratila 'i to mi je neko zanimanje!'"

Pusić objašnjava kako se dio deložacija vršio bez ikakvog sudskog ili upravnog rješenja, dok se drugi dio njih vršio po upravnom postupku temeljenom na Uredbi od 24. srpnja 1991. o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu  bivše SFRJ. "U našim apelima tvrdili smo kako je takva Uredba u koliziji s odlukom Sabora od 8. listopada 1991. jer se od tog dana stavlja izvan snage svaki pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše SFRJ". Tonči Majić dodaje da su tijekom deložacija redovito pozivani vojni policajci koji su po naredbi isključivo popisivali imena osoba u stanu, ne praveći razliku između provalnika i legalnih stanara. "Tako su stanari, ostavljeni na nemilost vojnika, rijetko ostajali u stanu više od pola sata. Hrvatski vojnici - a u jednom slučaju čak i časne sestre - kao čopor bi se razletjeli po upravo osvojenom stanu i u neviđenoj pljački koja bi uslijedila, sva imovina žrtava bila bi pokradena". No predsjednik Tuđman, iako je o svemu bio pravovremeno obaviješten, u tome nije vidio ništa sporno, štoviše - tvrdio je kako ne postoje nikakve bespravnih deložacija i da se svaka od njih obavlja isključivo na temelju sudske odluke te kako "oni, koji potežu pitanje deložacija, nisu zaokupljeni sudbinom ljudi koji još uvijek ne znaju kada će se vratit na svoja razorena ognjišta".

Pod ovom demagoškom parolom, snage MORH-a su, uz prešutno odobravanje MUP-a, operirale sve do kraja 1994. godine. U jesen iste godine grupa od sedamdesetak aktivista pokušala je spriječiti deložaciju obitelji Vesne Mošec, samohrane majke dvoje djece, koju je provelo tridesetak policajaca zagrebačke Četvrte policijske uprave Maksmir. Nakon što okupljeni aktivisti satima nisu htjeli napustiti stan, policija je upotrijebila silu. "Policija se iznervirala i počela tući jednog čovjeka. Ustao sam se i rekao im da nas mogu iznositi, ali ne i tući pa su skočili i na mene. Oborilo me sedam policajaca i stavilo mi lisice", prisjeća se Zoran Pusić slučaja koji je po prvi put snažnije odjeknuo u gotovo svim medijima.

No osim medijske akumulacije, nedugo nakon ovog slučaja kardinal Franjo Kuharić, kojeg je Pusić ranije molio za pomoć, poslao je apel predsjedniku Sabora u kojem navodi kako se "Crkva ne može odnositi prema takvim problemima ravnodušno i mora progovoriti. To je činila u prošlosti, to mora činiti i u sadašnjosti, a sve u prilog dobra i ugleda Hrvatske države. Vašoj svijesti povjeravam problem koji mene osobno muči". Te godine u Zagrebu je organizirana i konferencija Hrvatskog helsinškog odbora Deložacije u RH - pravni, etički i socijalni aspekti, na kojoj su neki od vodećih pravnih autoriteta govorili o bespravnosti deložacija. Na osnovu toga i kritičkih reakcija koje su počele stizati izvana, Ustavni sud izriče stav da se deložacije ne bi smjele provoditi bez sudskih odluka. "Vlast u Zagrebu je zacijelo procijenila da od deložacija odjednom ima više štete nego koristi. Usto, one su u dobroj mjeri ispunile svoju nečasnu povijesnu svrhu, pa ih se već moglo i napustiti. General Mate Laušić, koji je bio na čelu vojne policije, tih je dana sazvao više tajnovitih sastanaka, pa i u zloglasnoj Lori, na koje je doletio kako bi vojnim i vojnopolicijskim zapovjednicima prenio naređenja iz Zagreba. Deložacije su preko noći prestale, a Laušić je u svibnju

Majić kaže kako je većina žrtava koja se obratila za pomoć Dalmatinskom komitetu za ljudska prava pokrenula sudske postupke i nakon šest ili više godina dobila svoje stanove natrag, a potom i odštetu za pokradenu imovinu. No velik broj žrtava nikad se nije obratio sudskim instancama, već je u strahu izbjegao u strane zemlje. Pred sudom se nije našao niti politički vrh koji je bio najodgovorniji za provođenje deložacija. "Linija zapovjedne odgovornosti išla je od ministra obrane Gojka Šuška preko Mate Laušića na lokalne vojnopolicijske zapovjednike. Vojna policija je devedesetih bila transmisija političke volje, ona je tako očito ostvarivala politiku kreiranu u samom državnom i vojnom vrhu, politiku zastrašivanja i etničkog čišćenja. Nije to nipošto bila 'samovolja na nižim razinama', čime se režim inače pokušavao pravdati", tvrdi splitski aktivist koji deložacija karakterizira kao ratni zločin, zbog čega je u nekoliko navrata generala Laušića javno prozvao zločincem. Zoran Pusić pak objašnjava kako deložacije ne bi uvrstio u ratne zločine jer smatra da postoji velik broj ratnih slučajeva drugačije vrste koji su rezultirali ubojstvima ljudi, no istodobno napominje da je tijekom deložacija postojao snažan moment izbora po etničkom ključu. "Kako bismo to dokazali, 1993. godine smo tadašnjem predsjedniku Sabora Stipi Mesiću donijeli popis deset deložacija na kojem se vidi da su čak devet od iseljenih ljudi srpske nacionalnosti. To je bila jedna sramotna epizoda u povijesti stvaranja hrvatske države i zbog toga pada ljaga na ljude koji su bili odgovorni za nastanak situacije u kojoj su se građani između sebe dijele po nacionalnosti. Na tako opskuran način pokušalo se doći do tuđe imovine, a to ozakonjenje bezakonja sramotna je epizoda države koja se još u to doba nazivala demokratskom", zaključio je Pusić.

Unatoč sreći zbog mogućnosti otkupa stana, Zdenku Derviškadić ovih dana žalosti činjenica što takvo rješenje nije doživio njezin pokojni otac, čiji ubojica niti dan danas nije otkriven. "Otac je svih tih godina bio nesretan zbog prijetnji iseljenjem. Njegov jedini grijeh bio je taj što je rođen s 'krivim' krvnim zrncima", kaže Derviškadić. A da pozitivno rješenje za otkup stana Vidićevima nije označilo kraj ove epizode, koju je bivši posebni izvjestitelj Komisije UN za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki okvalificirao kao "vrlo efikasnu metodu tihog etničkog čišćenja", najbolje dokazuje slučaj premijerke Kosor koja već šesnaest godina živi u stanu iz kojeg su deložirana braća Drobac. Kada ju je zbog vlastitih interesa već tako teško prekinuti, onda tu sramotnu epizodu u vrijeme predizborne kampanje valja barem nakratko stopirati.