I umjetnost i preživljavanje + FOTOGALERIJA!

Ulični svirači u NYC podzemnoj: Podzemlje ima svoje zakonitosti, i pravila glazbene industrije ovdje ne vrijede.

"Svirajmo, svirajmo - inače smo izgubljeni", da parafraziramo Pinu Bausch, mogao bi biti motto svih onih koji svoju sreću pronalaze u newyorškoj podzemnoj željeznici. Jedina svjetska podzemna željeznica u kojoj svi vlakovi voze 24 sata dnevno, 365 dana u godini, svakodnevno je mjesto preživljavanja i snova mnogobrojnim umjetnicima, prvenstveno sviračima.

Po broju putnika, NYC Subway pretječu jedino podzemni sistemi najmnogoljudnijih azijskih zemalja. Njenih 468 stanica - od Manhattna i Bronxa, pa do Queensa i Brooklyna, na 1000 kilometara tračnica samo tijekom subote transportiraju oko 3 milijuna putnika. Newyorčani provode puno vremena u metrou, a voze se svi - od beskućnika do prebogatog gradonačelnika. Ipak, stanice donose i nešto sasvim drugo; u kratkim pauzama između vlakova ili prijelazima između platformi, putnik namjernik može u zaglušujućoj vrevi, rijekama ljudi i jurećih vlakova biti na trenutak zaustavljen, nasmijan, iznenađen. Umjetnost je u metrou prisutna od samog otvorenja  1904. godine; murali, fotografije i grafiti su se izmjenjivali tijekom vremena. Ono po čemu je podzemna ipak najpoznatija njeni su ulični svirači.

Šezdesetpetogodišnji Edward je iz Poljske u New York došao 1989. Svaki dan, od popodneva do večeri on se nalazi na istom mjestu - na stanici 14. ulice i 8. avenije, na platformi L vlaka. Sijedi starac na violini, s koncentracijom koju ne mogu razbiti ni svi vlakovi svijeta, Edward ulijeva povjerenje starih bardova. Na repertoaru se osim klasika nađu i popularne, uglavnom europske skladbe. Podzemna je tijekom godina njegov glavni izvor zarade. Pokušavam saznati detalje njegovog sviračkog života, ali on gotovo da i ne govori engleski. Iako u New Yorku živi već 23 godine, osim u podzemnoj, Edward najviše vremena provodi u Maloj Poljskoj, kvartu u Brooklynu u kojem plave konobarice poslužuju poljsko pivo, stolnjaci su karirani, a engleski se rijetko čuje. Edward se raspituje o mojoj zemlji, za Hrvatsku ne zna, a na spomen bivše Jugoslavije spremno počinje svirati jednu od onih davnih melodija po kojima pamtimo djetinjstvo, ali im ime više ne poznajemo. Edwardu se odjednom pridružuje brejker - u pauzi između svojih vlakova - i počinje plesati u naoko nespojivom ritmu. Publika se tada brzo okuplja, vlakovi i dalje lete ali ljudi staju, ozarena lica plješću, a kutija s novcem se puni u jednako začuđujućem ritmu.

Kako bi putnicima učinila putovanje što ugodnijim, administracija metroa je 1987. pokrenula program Glazba ispod New Yorka (MUNY), u kojem ulični glazbenici ulaze u kompetitivne audicije kako bi dobili svoje stalno mjesto na 25 najprometnijih lokacija. Ipak, ulični svirači, takozvani buskers, u podzemnoj sviraju već desetljećima, s programom ili bez njega.  Najbolje su slučajne i spontane suradnje potpunih stranaca, poput ove između ukulele majstorice i svirača bonga - kada putnici zaborave izaći na svojoj stanici, a NYC samo potvrdi status grada u kojem je sve moguće.

U vlakovima, Amerikanci najčešće čitaju besplatne novine ili pak knjige na e-čitačima. Ova knjižnična publika rijetko diže glavu, a kada izađu iz vlaka, oni žure - na drugi vlak ili gore na svjetlo. Kako onda u takvom grotlu svjetske metropole pronaći svoju publiku? Kako zaraditi za život? Svjetski poznati violinist Joushua Bell je u eksperimentu Washington Posta iz 2007. svirao - i to na violini vrijednoj nekoliko milijuna dolara - na jednoj od stanica Washingtonskog metroa. Prepoznala ga je samo jedna vladina službenica, a nakratko se zaustavilo samo nekoliko ljudi. Članak Genea Weingartena Pearls before Breakfast, koji detaljno opisuje ovaj eksperiment, dobio je Pulitzera, a Joshua Bell zaradio je ukupno 32,17 dolara, uz komentar: "Nije loše, mogao bih od ovoga preživljavati." Podzemna je dakle život i svijet za sebe. Ovdje nema marketinga i pretpostavljenih zvijezda. Ovdje su svi jednaki i ovise samo o hiru putnika.

Za svirku u  podzemnoj potrebna je posebna koncentracija. Tim Jones, iz tročlanog brooklyinskog benda School Ov Thought mi objašnjava: "Ponekad nam upadaju beskućnici koji imaju mentalnih problema, ali ne dopuštamo da nas itko smeta, puštamo da svako radi svoje i muziku da se rola. Publika također cijeni kada se umjetnici ne daju smetati okolinom." Bend postoji dvije godine i od početka svoju publiku, ali i kruh, nalazi u podzemnoj: "Željeli smo da ljudi čuju naš zvuk. Također, situacija je tada bila teška za mene u smislu love. Ja uspijevam živjeti od svirke u podzemnoj ali moraš pronaći pravo vrijeme, na pravom mjestu, jer ne ide na svakoj stanici jednako. Počeli smo s Uptownom, a sada smo gotovo uvijek ovdje", kaže Tim. Vrte hip-hop i reggeae, vlastite stvari ali i obrade, a underground svirka je donijela i neke overground poslove: "Puno interesantnih ljudi prolazi ovdje. Ponekad dođu i ljudi koji rade u izdavačkim kućama ili ljudi koji drže klubove i barove - puno naših svirki izvan podzemne smo dogovorili upravo ovdje." Scool of Thought ima i svoj prvi CD - koji su snimili upravo na nagovor njihove usputne publike iz podzemne.

Na drugoj platformi stanice na 14. ulici uz početak noći počinju i nešto brži ritmovi. Tamo trio sastavljen od - na prvi je pogled jasno - profesionalnih svirača, improvizira u najboljoj maniri harlemskog jazza, privlačeći veliki broj zainteresiranih promatrača. "Došao sam ovdje svirati s najboljima, biti s najboljima i sam postati jedan od njih", kaže 28-godišnji Matt Vorzimer koji je u New York došao iz Bouldera u Koloradu. "Sviram, produciram i pokušavam napraviti karijeru od toga. Ovo je mjesto na koje sam uvijek sanjao doći. Ja dolazim iz malog grada u Koloradu i znaš - imali smo i tamo muziku, ali nivo nije nikada bio visok kao ovdje. Da, ovo je kompetetivna sredina i život je težak", objašnjava mi Matt dok trčimo na vlak za Harlem.

Zanimljivost njegove priče vodi me u klub u kojem svira, gdje uz pivo i nezaobilazni jazz, u nešto polaganijem ritmu pričamo o muzici i odrastanju. I onda opet o muzici. Matt je počeo svirati kada je imao 7 godina, nakon što je prvi set bubnjeva izradio od ostataka instrumenata u garaži, a većinu svojih srednjoškolskih godina je proveo kao student tijekom dana i kao svirač tijekom noći. Na New School Jazz programu u New Yorku, pod vodstvom svog mentora, velikog bubnjara Billyja Harta (The Drifters, Miles Davis), Matt je počeo pročišćavati svoje umijeće i pronalaziti svoj glas kao muzičar. Strast prema jazzu inspirirala je njegovo putovanje u ono što je nazvao eCussion: "Inicijalna ideja je bila dovesti jazz pred suvremenu publiku putem tradicionalne jazz improvizacije na bubnjevima, kombinirane semplovima suvremene glazbe, ali sve svirano u realnom vremenu. Bila je to nova ideja i bilo je teško dobiti gaže na početku jer mnogi nisu kužili ideju bubnjara koji svira sam i koji svira glazbenike poput Cream ili DJ Assault s improvizacijskim jazz snezibilitetom." Matt tada odlučuje izvesti svoj art na ulice i svirati u podzemnoj, ne bi li tamo provjerio bilo publike za ovaj novi žanr. Feedback je bio fenomenalan, daleko iznad svih njegovih očekivanja, i polako je počeo graditi svoju fan bazu underground. Osigurao si je i mjesto u prestižnom MUNY programu, a  na nagovor fanova, samoizdao je tri albuma gdje je prikazao svoje vještine kao bubnjar, producent i najvažnije kao "eCussionist". Od izlaska albuma, Matt je dobio stalnu rezidenciju u Harlem Tavern and Toshi's Living room, a izdržava se isključivo svirkom. Ipak Matt nije prestao svirati u podzemnoj, koja je njegova pozornica već osam godina: "To je jednostavno sjajan način da sviraš svaki dan kontinuirano bez obzira na sve i da ostaneš povezan." O važnosti lokacije, Matt kaže: "Moraš mijenjati loakciju. Ja sam s MUNY programom već godinu dana i to mi je pomoglo da promijenim stanice, ostanem uvijek svjež i budem tamo gdje je najbolja lova. Stvar je u tome da u New Yorku dobiješ tisuće ljudi u svakom prolazu, tako da se nikad ne moraš brinuti za novu publiku. S lokalcima je drugačije - oni te uvijek čuju na svojoj stanici, tako da za njih volim uvijek imati nešto novo, da bi bilo svježe i funky."

Dok glazbena industrija grca, tek izmišljeni, novi biznis modeli uskoro bivaju sahranjeni, a pjesme se - ako se uopće plaćaju - naplaćuju jedva po dolar - buskers svoju glazbu zaista naplaćuju u biznis modelu koji se desetljećima nije promijenio. Podzemlje ima svoje zakonitosti, i pravila glazbene industrije ovdje ne vrijede: "Još uvijek postoji ovo malo CD tržište koje proizvodi priču. Brzina kojom prodajem CD-e - mogao bih probijati Billboard 200, a nitko me ne zna!" Smije se. "U svemu tome je sumanuto da na današnjoj točki izdavačke industrije 2.0., da biste ušli u Billboard 200 morate prodati 500 kopija u prvom tjednu, a ja sam to napravio više nego nekoliko puta! Ali još uvijek postoji stigma za mnoge muzičare i kritičare, da je sviranje u  podzemnoj za nedovoljno dobre glazbenike, prosjake i hobiste. Ali gigovi bivaju otkazani ili se nešto dogodi i nečiji konzistentni rad presuši - a u podzemnoj uvijek možeš nastaviti raditi. To je ono što je cool u podzemnoj. Ne možeš biti nezaposlen", objašnjava Matt specifičnu poziciju podzemnog svirača.

Podzemna je scena za sebe, sa svojom vlastitom ugrađenom politikom, protokolom i hijerarhijom: "Držimo je stabilnom i punom poštovanja i nitko ne voli uzrujavati druge, ali pravila su mutna i defitivno postoji borba za mjesta za sviranje. Recimo da je to nekada zero sum game, barem kada se radi o MUNY-em nereguliranim mjestima." U toku podzemne karijere, Matt je doživio puno zanimljivih scena: "Svako toliko vidim jako puno ludog plesa. Mislim, stvarno čudnog ili funky plesa ili pak jednostavno očaravajućeg plesa, ali isto tako sam vidio nekoga kako pada na koljena  i liže pod podzemne. Mmmm, ukusno..."

Iako svakodnevno živi jazz, to nije njegova omiljena riječ: "Jazz nije loša riječ, ali to je samo općeniti način da se nešto definira. To je kutija. Tako da ja uzimam suštinu onoga što sam sviranjem shvatio kao jazz i inkorporiram eCussion. Ali, zapravo to ne možete zvati jazzom, iako je jazz srce konceptualnog i tehničkog aspekta, ali isto tako je i rock i funk i hip hop i electro. Moja ogromna ljubav i poznavanje različitih žanrova dozvoljava mi da primijenim te žanrove na moje jazzom utjecane koncepte i izvedbu, ali to je poput kuhanja. Uvijek različiti sastojci, ali princip ostaje isti."

Ostavljam Matta na njegovoj gaži u Harlemu, a povratak podzemnom u Brooklyn donosi nova glazbena iznaneđenja i poneke stare znance. Stalni putnici ovdje vrlo brzo nađu svoje omiljene izvođače. Većina svirača dolazi svakoga dana, a ponekad i čitav život prođe u svirci u podzemnoj. Neki dolaze i nakon što jedan od motiva - zarađivanje novaca - posve nestane, a život poprimi nešto uglađenije okvire. Mjesto vreve, vlakova i snova ne prestaje privlačiti, a concrete jungle where dreams are made of  živi i luđački pulsira ispod i iznad zemlje  ­- od snova i energije onih koji u njega dolaze.