Treba istrajavati na stanovištu mogućnosti i potrebe za opstankom kritičkog mišljenja, jednog od ključnih mehanizama u širenju obzorja naših umova. Za takvo nešto trebamo humanistiku i društvene znanosti, pa makar smještene i na periferiju, što ih ne sprečava da istovremeno budu i u centru.

Uz međunarodnu konferenciju The Humanities and Social Sciences on the Periphery: Sciences or Technocratic Instruments? (17-18. 02. 2007, Ljubljana, Slovenija)

Zamolba H-alterovog urednika da napišem nekoliko rečenica povodom međunarodne konferencije održane prošlog vikenda u Ljubljani, poklopila se sa mojim osobnim interesom, koji je bio isprovociran već i samim njenim naslovom, točnije potencijalnom produkcijom raznolikih značenja što ih je on obećavajuće implicirao (da su humanističke i društvene znanosti sve više i više odgurnute na periferiju, o. k., to znamo, a da li su pritom znanosti ili pak tek tehnokratični instrumenti, to je pitanje doista vrijedno debate...). Sve je to potom dodatno i unekoliko simbolički, potkrijepljeno vapajem jedinog učesnika-gosta iz Hrvatske na dotičnoj konferenciji, profesora sa filozofskog vam fakulteta u Zagrebu, Borislava Mikulića, koji se u nekoliko navrata požalio da mu upravo ovaj tip diskusije na teme prezentirane tijekom konferencije u Hrvatskoj nedostaje. Pa da ne bi bilo tome baš uvijek tako, dragi prijatelji u Hrvatskoj, a i šire, evo što i kako se dešavalo u Ljubljani proteklog vikenda...

Više autonomije

Konferencija The Humanities and Social Sciences on the Periphery: Sciences or Technocratic Instruments?, dio je šireg projekta nekolicine partnerskih institucija iz srednjooeuropske i istočnoeuropske regije (Austrija, Bugarska, Crna Gora i Slovenija) koje su se povezale povodom prošlogodišnjeg natječaja financijera cijele ove priče – ASO Ljubljana, Sofija (Austrian Science and Research Liaison Offices Ljubljana and Sofia, a uz podršku austrijskog federalnog Ministarstva za obrazovanje, znanost i kulturu), te su natječaj i dobile. Konferenciji u Ljubljani prethodio je susret partnera u Austriji, točnije u Grazu, 9.-10. rujna 2006. Kako su to u kratkom opisu projekta sami organizatori zapisali, istraživače brine marginalizacija regije u produkciji znanja, a vođeni su idejom da društvene znanosti i humanistika trebaju imati više autonomije u definiranju svojih vlastitih predmeta istraživanja, koncepta i znanstvenog aparata, što bi moglo za posljedicu imati da društvene znanosti i humanistika ponovno, sa novom snagom i prodornošću, pridonesu socijalnim debatama.

Prvog dana konferencije imali smo priliku čuti referate o novoj paradigmi znanja za društvene znanosti (Lilliana Deyanova), o aktualnom stanju, pozicijama i organizacijskim strukturama društvenih znanosti i humanistike u pojedinim državama (Bugarska), te rasprave o specifičnostima, karakteru i okolnostima nacionalnih natječaja za znanstvene projekte (Slovenija, Austrija). U referatu koji se odnosio na pregled bugarske nacionalne znanstvene politike u perspektivi recentne povijesti i refleksija političkih promjena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća, Momchill Hristov je između ostalog upotrijebio i posrećenu metaforu koja se može odnostiti i na sve ostale zemlje tzv. tranzicijskog bloka: Karl Marx je bio zamijenjen Karlom Popperom.

rastkomocnik.jpg

Kritika Agencije

Odličan i iscrpan prikaz natječaja za znanstvene projekte slovenske Agencije za istraživačku djelatnost iz 2005. godine, koja djeluje pod okriljem Ministarstva za visoko školstvo, znanost i tehnologiju, ponudili su nam Rastko Močnik i Maja Breznik. Radi se o prvom natječaju za znanstvene projekte koji je bio izveden nakon slovenskih parlamentarnih izbora u studenom 2004., na kojima je, nakon dvanaest godina vladavine liberalne demokracije, pobijedila Janšina koalicija desnog centra. Močnik je napravio kritički uvid u načine izbora, prioritete i rezultate selekcije odobrenih projekata, uz naglasak na projektima iz polja humanistike, dok je Breznik učinila isto sa projektima iz domene društvenih znanosti, uz širi osvrt i semantičku analizu nekih među prioritetnim ciljevima koje Agencija ističe. U zaključku je prezentirana i diskurzivna analiza izjava nekih od predstojnika Agencije.

Uvodno izlaganje drugog dijela prvog dana konferencije pripalo je Milanu Popoviću, profesoru sa Filozofskog fakulteta u Podgorici. Popović se, govoreći konkretno o Tempusu, projektu Europske komisije nastalom u cilju pomoći razvoju sistema visokog obrazovanja u partnerskim zemljama, kritički osvrnuo na birokratski aspekt bolonjskog procesa (briselska birokracija). U zadnjem predavanju, Sebastian Reinfeld napravio je detaljan prikaz politike austrijskog Ministarstva za obrazovanje, znanost i kulturu. Umjestivši humanistiku u takav kontekst, zaključio je da se ona nalazi blizu nulte točke!, pokazavši time da kriza pozicioniranja i manjka pridavanja važnosti humanistici i društvenim znanostima nikako nije samo problem nove ili tranzicijske Europe.

Disipliniranje Filozofskog fakulteta

Drugi dan konferencije započeo je izlaganjem Alda Milohnića (Commodification of cultures: new knowledge for an old system?) sa ljubljanskog Mirovnog instituta, organizatora ove konferencije, a potom je došao red na referate gostiju. Prvi je govorio Frieder Otto Wolf, sa berlinskog Slobodnog sveučilišta, održavši vjerojatno najinspirativnije predavanje cijele konferencije (Reflexivity in times of transition: Impacts and challenges for the social and human sciences). Govorivši, kako je naglasio, kao filozof, a ne znanstvenik (filozofija kao nada bez iluzija, filozofija kao aktivnost intervencije), Wolf je napravio kratak historijski presjek pozicije institucije filozofskog fakulteta u Njemačkoj unatrag nekoliko desetljeća, prikazavši njegovu unutrašnju prestrukturaciju kroz podjelu na odsjeke i s tim nastalo disciplinarno grananje (počeci današnje popularne mantre o prioritetu interdisciplinarnosti?), što je od kraja šezdesetih dovelo do promjene masovnog intelektualizma kao profesionalne aktivnosti... U fokusu Wolfovog izlaganja bila je teza da nema generalnih tranzicija, koju je nadgradio predstavljanjem dihotomne paralele: postfordistička tranzicija i neoliberalna transformacija.

gaspartamas.jpg

Ništa manje zanimljivo izlaganje, koje se ipak ponajviše udaljilo od kursa zacrtanog općim tokom konferencije, priuštio nam je Gaspar Miklos Tamás sa budimpeštanskog CEU-a, govorivši o marginalizaciji radikalne teorije, a misleći pritom na povijesnu dimenziju borbe intelektualne ljevice u istočnoj Europi. Predstavivši pregled ključnih prijelaznih faza u razvoju i artikulaciji socijalističkih ideja i marksističke teorije u istočnoeuropskim režimima od 1945-1989., te antielitističkih plebejskih nacionalizama u godinama nakon, što je dovelo i do radikalnih anti-marksističkih resentimenata, jedna među Tamásovim zanimljivijim zaključnim tezama bila je da su crkva i nacionalisti dvije vodeće sile neoliberalnog kapitalizma u zemljama bivših socijalističkih sustava.

Hrvatska, društvo znanja

Svojevrsna zaključna riječ, to jest zadnje izlaganje na konferenciji, pripalo je na početku spomenutom Borislavu Mikuliću iz Zagreba. Tako smo dobili priliku iz prve ruke čuti sa kakvim se problemima i specifičnostima susreće znanstvena zajednica u Hrvatskoj. Sudeći prema Mikulićevim tezama, ti su problemi brojni i slojeviti. Kreću se u vrlo širokom rasponu i sežu čak do internih apela same akademske zajednice da se unutrašnji sporovi i nesuglasice prevaziđu, te da se pokaže više kooperativnosti i suradnje, a sve u svrhu postizanja jedinstvenijeg zajedničkog stava u nastojanju da se ostvari krajnji cilj svih – iskamčiti što više novca od Ministarstva za znanost, obrazovanje i sport. Mikulić nas je podsjetio na apsurdnost sintagme hrvatska znanost, uz ironičnu opasku da je Hrvatska i službeno, od strane nadležnog Ministarstva, proglašena društvom znanja. U takvoj, na novo uspostavljenoj društveno-političkoj konstalaciji, znanost često postaje nova spasiteljica nacije, gledano iz zornog kuta aktualne političke ideologije, a znanstvenici su viđeni kao svojevrsni zaštitnici nacionalnog nasljeđa, pandan ikonama sportskih nacionalnih heroja.

Sve u svemu, bilo je zanimljivo sudjelovati u radu ove konferencije koja se, naravno, u diskusijama nakon izlaganja, doticala i brojnih drugih, širih problema i motiva vezanih uz opću temu skupa. Debatiralo se tako i o pitanjima relativne autonomnosti i pozicije humanističkih i društvenih znanosti u perspektivi gospodarskih, političkih, socijalnih i kulturnih konteksta, kako regionalnog, tako i šireg europskog karaktera, kako u aktualnoj, tako i u povijesnoj dimenziji. Osobni opći utisak? Treba istrajavati na stanovištu mogućnosti i potrebe za opstankom kritičkog mišljenja, jednog od ključnih mehanizama u širenju obzorja naših umova. Za takvo nešto trebamo humanistiku i društvene znanosti, pa makar smještene i na periferiju, što ih ne sprječava da istovremeno budu i u centru.

<
Vezane vijesti