Nakon što je proteklih mjeseci ljupko iskonverzirao s hrvatskom premijerkom tekuća pitanja suradnje Zagreb-Haag, uslijedio je "hladan tuš". Negativan izvještaj haškog tužitelja o Hrvatskoj pred Evropskim parlamentom.
Razlog stari - famozni topnički dnevnici. Posljedice relativno neočekivane i nove - još jedna odgoda završetka pristupnih pregovora Hrvatske s Evropskom Unijom, koji više ni teoretski ne mogu biti okončani polovicom godine, kako se optimistički nadao hrvatski državni vrh. Sada se taj rok pomiče na kraj 2010., no tek će se vidjeti što će s tim biti. Zasad je sigurno samo to da je jedna od najzakučastijih priča iz haške sudnice, puna sudskih, ali i, to posebno treba naglasiti, izvansudskih zapleta, dobila novi nastavak.
A počelo je sve, podsjetimo, time da je Hrvatska na prvi zahtjev da dostavi spomenute dnevnike začuđeno odgovorila da tako nešto ne postoji, jer Hrvatska vojska u vrijeme Oluje nije bila na toj razini organiziranosti. Naravno, nije izgledalo uvjerljivo, a bogami ni naročito bistro. Sve dotle o Oluji se govorilo kao vrhunski organiziranoj i provedenoj vojnoj akciji, koja se čak izučava na akademijama drugih vojski, a sada je ispalo da je sama Hrvatska potcjenjuje i baca na razinu kaotičnog juriša, bez ikakvog ratnog knjigovodstva koje vode suvremene armije.
Dok intezivno traga za topničkim dnevnicima, ili se barem uspješnije nego dosad pravi da to čini, hrvatska vlast ušla je u izvansudske nagodbe najvišeg diplomatskog i najnižeg moralnog ranga
Zato je pritisak iz Haaga samo dalje rastao, sve dok iz Zagreba konačno nije stiglo priznanje da takvo knjigovodstvo ipak postoji, ali ga službenim vlastima čine nedostupnim nepoznati počinitelji. Da bi zatim Jadranka Kosor dolaskom na premijerski položaj i te nepoznate počinitelje učinila poznatim, i pri tome pokazala toliko revnosti da se to nije svidjelo čak ni sucu Alphonsu Orieu, pa je, što je nazabilježen presedan, zaštitio obrambeni tim Gotovine od hrvatskih istražnih organa.
Sasvim je sigurno da se to nije svidjelo Brammertzu, koji o tim organima ima sasvim drukčije mišljenje (dokaz su pohvale kojima obasipa Mladena Bajića), i čovjek ne može staviti ruku u vatru da se najnovijim negativnim izvještajem pomalo i ne "osvećuje" Orieu. Ovo bi, eto, mogao biti jedan od spomenutih izvansudskih zapleta. To što se on prelama preko leđa Hrvatske, može izgledati nepravedno, ali, bez brige, slične ili i gore izvansudske alatke koristi i ona.
Istodobno, naime, dok intezivno traga za topničkim dnevnicima, ili se barem uspješnije nego dosad pravi da to čini, hrvatska vlast ušla je u izvansudske nagodbe najvišeg diplomatskog i najnižeg moralnog ranga. Kada se saznalo da će Mesić posjetiti Prištinu (što nije učinio još nijedan strani državnik tog ranga osim albanskog predsjednika), a posebno kada se saznalo da se Hrvatska prijavila da svjedoči u korist Kosova u međunarodnom sporu sa Srbijom (što nije učinila nijedna druga država u ex-yu regiji) zagrebačkim političkim kuloarima pronio se glas da je to učinjeno na zahtjev Amerikanaca. Zauzvrat, službenom Zagrebu je obećano da će biti povučena blokada nekoliko zemalja na poglavlje pravosuđa (uključujući odnose s Haagom), još jedine ozbiljne prepreke učlanjenju Hrvatske u Evropsku Uniju.
Jasno, koliko god ta informacija dolazila iz više nego respektabilnog izvora, nikada nije uputno u takve stvari otprve povjerovati, a da se ne dogodi nešto što će je potvrditi. I dogodilo se. Istog dana kada je Brammertz podnosio izvještaj nadležnom odboru Evropskog parlamenta, iz Bruxellesa je dojavljeno da su spomenutu blokadu povukle sve zemlje, na čelu s najpouzdanijim američkim saveznikom u Evropi, Velikom Britanijom. Na blokadi je zbog poznatog kompleksa oko Srebrenice ustrajala još jedino Nizozemska, no kako je i ona vrlo prilježan saveznik Sjedinjenih Država, vrlo je vjerojatno da će i to biti ubrzo povučeno.
Dakle, ako je Brammertz odlučio "bušiti" Hrvatsku na topničkim dnevnicima, i mi konja za trku imamo, i to ne bilo kakvog.
S hrvatske strane se godinama tvrdilo kako je Haag politička toljaga u rukama svjetskih moćnika, a njima nema ničeg dražeg nego njome zveknuti po glavi Hrvatsku. Ali, sada, vidi vraga, ispada da i nije baš sasvim tako, da je možda i posve suprotno, te da je čak i pospano-krmeljiva i nesposobna hrvatska diplomacija sposobna na podvige ako malo skine gaće i stavi kosovski božur u zapučak
Dolazi direktno iz najveće i najmoćnije svjetske konjušnice. Američke! Pa što onda, reći će netko, takve igre uobičajene su u svim diplomacijama svijeta, i čovjek bi se i složio s time da je po srijedi nešto, bilo što drugo. Ali, kako je riječ o utvrđivanju istine o Oluji i granatiranju Knina, a zar se u "istinu o Domovinskom ratu" ne zaklinju i najgorljiviji hrvatski domoljubi, bilo kakav pokušaj da je se izvansudski opstruira ili zamagli pada na svakom moralnom sudu.
Da se razumijemo, priča o granatiranju Knina nije nimalo jednoznačna, i Gotovinina obrana napravila je vrlo efektan potez kada je na početku suđenja odlučila prikazati paralelno film o granatiranju Vukovara i Knina. Razlika je, naravno, golema, jedva da se može zamisliti veća. Ali u optužnici protiv Gotovine se i ne tvrdi da je namjera Hrvatske vojske bila sravniti sa zemljom Knin, kako je bilo s Vukovarom, nego zaplašiti njegovo stanovništvo i natjerati ga u bijeg. I to bi možda bilo legitimno (odvajanje civilnog stanovništva od vojske jedan je od poznatih načina savladavanja neprijatelja) da taj kninski zbijeg nije bio dio puno većeg, u kojem je golema većina Srba u Hrvatskoj napustila zemlju.
A baš o tome se u ovoj haškoj priči i radi. Utvrditi da li je Oluja pokrenuta i s tim ciljem, ili je jedini cilj bio osloboditi zemlju, a srpski egzodus dogodio se samo kao popratna pojava toga. Imam, jasno, svoje mišljenje o tome, ali namjerno ću ga ovdje izostaviti, jer meritum stvari nije u tome. Nego u tome da se s hrvatske strane godinama tvrdilo kako je Haag politička toljaga u rukama svjetskih moćnika, a njima nema ničeg dražeg nego njome zveknuti po glavi Hrvatsku. Ali, sada, vidi vraga, ispada da i nije baš sasvim tako, da je možda i posve suprotno, te da je čak i pospano-krmeljiva i nesposobna hrvatska diplomacija sposobna na podvige ako malo skine gaće i stavi kosovski božur u zapučak.
A kada se sve sretno svrši, tko će još misliti na srpske žrtve iz daleke 1995. godine. I koga briga što će možda i na Kosovu razočarano dignuti obrve što ih je voljena, umalo i obožavana, Hrvatska ovako podržala samo zato da bi istrgovala neke svoje interese.
