Slabljenje valute je definitivno postalo „in". Niz zemalja od Švicarske i Japana pa do Izraela i Kolumbije interveniralo je na valutnom tržištu kako bi oslabile svoje valute. Ideja je jasna, slabija valuta znači jeftiniji izvoz, a skuplji uvoz.
Sve nade u brzi oporavak svjetske ekonomije odavno su ishlapjele. Narod polako gubi strpljenje i pritisak je na vladajućima da nešto učine, a u takvim situacijama političari se najčešće okreću državnoj intervenciji. Slabljenjem domaće valute države čine svoje proizvode konkurentnijima na svjetskom tržištu i na taj način potiču domaću proizvodnju i zapošljavanje.
Ono što zapanjuje jest da je Kina možda i jedino pitanje oko kojeg se Demokrati i Republikanci mogu složiti, budući da je zakon prošao s 348 glasova za i samo 79 protiv
No, ima jedan trik u cijeloj priči. Slabljenje valute je dobra ideja, pod uvjetom da druge zemlje ne uzvrate istom mjerom. I čini se da mnoge zemlje gube strpljenje. Predstavnički dom američkog Kongresa je izglasao zakon kojim se traže trgovinske sankcije Kini zbog umjetnog održavanja svoje valute podcijenjenom.
Ono što zapanjuje jest da je Kina možda i jedino pitanje oko kojeg se Demokrati i Republikanci mogu složiti, budući da je zakon prošao s 348 glasova za i samo 79 protiv. Istodobno brazilski ministar financija Guido Mantegna, čiji real mnogi smatraju najprecjenjenijom važnijom valutom, također prijeti odmazdom.
I svakako imaju pravo da se ljute. Slabljenje valute nije ništa drugo nego politika „osiromaši svog susjeda". Ako smo nešto naučili iz krize s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća, onda je to da su ove politike kontraproduktivne, a slabljenje domaće valute samo je malo finiji način „zabrane" uvoza. Naime, tijekom Velike gospodarske krize, mnoge zemlje, počevši s Sjedinjenim Državama, zabranjivale su uvoz kako bi poticale domaću proizvodnju. Međutim, to je dovelo do odmazde drugih zemalja. Na kraju dana je američki uvoz pao za 30 posto, a izvoz za čak 40 posto. Jednostavno rečeno, tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada.
Europska centralna banka nije imala problema s rušenjem vrijednosti eura, taj posao je za njih obavila Grčka
Dok američki kongres prijeti sankcijama Kini, američka centralna banka nastavlja pumpati novac u ekonomiju, što dovodi do slabljenja dolara. Istu politiku provodi i britanska centralna banka, The Bank of England. Zapravo, jedina važnija centralna banka koja ne razmišlja o dodatnom pumpanju novca u ekonomiju i slabljenju domaće valute je Europska centralna banka.
Europska centralna banka nije imala problema s rušenjem vrijednosti eura, taj posao je za njih obavila Grčka. Zapravo, Europljani su trenutno glavni „dobitnici" ovog valutnog rata. Valutni rat je preusmjerio interes ulagača s problema Eurozone na odnos Kine i Amerike. A stanje na periferiji Eurozone je sve lošije. Portugal i Irska tonu sve dublje, ali to ne sprječava euro da vrati dio vrijednosti koji mu je izbrisala grčka dužnička kriza. Razlog je jednostavan, i dok sve ostale važnije centralne banke govore o slabljenju svoje valute, Europska centralna banka šuti. Stoga se ulagači odlučuju za ulaganje u euro, neovisno o problemima Irske, Portugala i Grčke.
Europljani su zapravo u teškoj poziciji jer moraju sjediti na dvije stolice. S jedne su strane jako dobro svjesni, kao i Amerikanci, kineske prljave igre. Pitajte samo Njemačku, koja je nakon dugo vremena prošle godine izgubila titulu najvećeg svjetskog izvoznika. I nije ju izgubila od Amera ili Japana, već od Kine. No, s druge strane, Kina je pružila Eurozoni važnu podršku tijekom grčke krize i nije baš lijepo bivšem savezniku zabiti nož u leđa. Da Kina nije javno potvrđivala svoje povjerenje u euro, Eurozona bi bila na puno većim mukama.
Međutim, jedna zemlja ustraje na održavanju precijenjenog tečaja, a to je Hrvatska. Istina, kuna prati sudbinu eura i dok je euro tonuo spram drugih valuta, tonula je i kuna. Međutim, naši glavni trgovinski partneri su vezani uz euro, stoga je puno manje važna snaga kune u odnosu na yen ili funtu od snage kune spram eura.
rohatinski.jpg
No, recimo da kuna i može padati jedno vrijeme i onda se stabilizirati bez stvaranja panike u stanovništvu. Recimo čak i da namjerno spuštanje vrijednosti kune neće naići na odmazdu naših trgovinskih partnera. Čak i u tom scenariju nije jasno da bi Hrvatska bila na dobitku.
Da bi slabljenje valute imalo smisla, nacionalna ekonomija mora imati industrijsku bazu koja će iskoristiti ovu priliku. A istini za volju, hrvatska kriza je tako duboka da nama nedostaje upravo takva baza. Tko su hrvatski izvoznici koji bi imali koristi od slabe kune? Hrvatska izvozi mnoge prehrambene proizvode diljem svijeta, ali oni prvenstveno ciljaju naše gastarbajtere i dijasporu. Hrvatske proizvode možete pronaći u New Yorku, samo odete u balkanski geto u Astoriji. Sretno, ako želite naći hrvatske proizvode u američkim mainstream supermarketima. Dijaspora kupuje hrvatske proizvode iz sentimentalnih razloga koji, pak, nemaju veze s cijenom. Stoga slaba kuna teško da može povećati izvoz proizvoda prvenstveno namijenjenih dijaspori.
Nije jasno da li bi i brodogradnja imala koristi od slabe kune. Naime, naša brodogradilišta uvoze većinu sirovina, što znači da bi im sirovine poskupjele. Tako da je lako moguće da bi slaba kuna bila posljednji čavao u lijesu naših brodogradilišta. S druge strane, slaba kuna bi poskupjela uvoz, uključujući naftu i plin, te povećala iznos kamata na kredite u stranim valutama.
aa948.jpg
Jedan sektor bi sigurno profitirao od slabe kune, a to je turizam. Pa ako nam je cilj da se pretvorimo u neki europski karipski otok, u kojem će ljudi ići na fakultet da bi se potom zaposlili kao konobari i recepcionari, iz prostog razloga što u zemlji neće biti „dobrih poslova", i dalje „razvijajmo turizam".
Hrvatska i ovako previše ovisi o turizmu, i umjesto njegova promoviranja trebala bi se okrenuti promoviranju industrijske baze koja će biti u stanju konkurirati na svjetskom tržištu. Ne može svaka kompanija biti izvoznik. Za izvoz je potreban administrativni kapacitet pomoću kojeg se prikupljaju informacije o pravilima izvoza i na koja tržišta treba izvoziti. Isto tako su potrebni financijski resursi kojima će se pokriti rizik, koji je uvijek veći kod izvoza nego kod prodaje na domaćem tržištu. A to je nešto što mogu podnijeti samo „veći" igrači.
Sama monetarna politika ili slaba kuna neće stvoriti takve kompanije. Hrvatskoj treba zaokret, ali on se prvenstveno treba dogoditi u fiskalnoj politici. Loptica je u polju
kosorjadranka.jpg
Cilj fiskalne politike u nas je bio stvaranje odanih glasačkih grupa, poput lažnih branitelja. Možda premijerka Kosor ne zna tko su oni, ali zato zna za koga glasuju. Pa tu je i povlađivanje moćnim interesnim grupama, poput davanja povlaštenih mirovina našim političkim elitama do megalomanskih i nepotrebnih projekata poput Pelješkog mosta. I na kraju, tu je uvijek gašenje vatre koje uglavnom takve grupe i potpaljuju. Služenje interesu šireg društva, pak, nije baš često bio visoko na ljestvici ciljeva naše fiskalne politike.
Hrvatska mora udariti u plaće i socijalna prava, samo je pitanje koje grupe ciljati. U hrvatskom proračunu ima dosta mjesta za rezanje, a da na kraju dana Hrvatska više liči na „pravednu državu".
Dvadeset godina su se stvarale grupe koje „životare" na račun poreznih obveznika, koje uživaju prava koja nisu zaslužili. Pa zašto bi onda bilo loše govoriti o otkazima i smanjenju prava nekih ovisnika o državnom proračunu? Zar je pogrešno ispraviti greške iz prošlosti? Hrvatska mora udariti u plaće i socijalna prava, samo je pitanje koje grupe ciljati. U hrvatskom proračunu ima dosta mjesta za rezanje, a da na kraju dana Hrvatska više liči na „pravednu državu".
Tek kada naše političke elite počnu podupirati posrnulo hrvatsko gospodarstvo radikalnom reformom fiskalne politike, možemo govoriti o nužnosti promjene monetarne politike. Hrvatska monetarna politika je daleko od idealne i dugoročno jest neodrživa, ali je najbolja u uvjetima koje su Rohatinskom postavile hrvatske vlade svojom neodgovornom fiskalnom politikom.
