H-Alter
Foto: Al JazeeraFoto: Al Jazeera"Obama trenutno vodi vjerojatno najveću terorističku operaciju u povijesti. Ubojstva bespilotnim letjelicama su operacije terora", ističe Noam Chomsky u intervjuu s Laurom Flanders.

H-Alter donosi transkript televizijskog intervjua iz lipnja ove godine, nakon održavanja Foruma ljevice u New Yorku i Chomskyjeva sastanka s visokim dužnosnicima Bolivije, zemlje koja je optužila SAD da pokušava svrgnuti njezinu aktualnu vlast.

"Obama trenutno vodi najveću terorističku operaciju, vjerojatno najveću u povijesti. Ubojstva bespilotnim letjelicama - koji su samo dio  specijalnih operacija oružanih snaga - su operacije terora",  ističe Noam Chomsky u intervjuu s Laurom Flanders.

H-Alter donosi transkript televizijskog intervjua koji je američka novinarka vodila s Chomskym u lipnju ove godine, nakon održavanja Foruma ljevice u New Yorku i sastanka sa visokim dužnosnicima bolivijske vlade, zemlje koja je ove godine optužila SAD da pokušava svrgnuti njihovu aktualnu vlast. Osim o ovoj temi, Chomsky u intervjuu priča o tome zašto je Obamina politika bombardiranja bespilotnim letjelicama opasna u kontekstu povećanja terorizma u svijetu, zašto se  Bradley  Manning treba smatrati herojem i o brojnim drugim temama.

O čemu ste razgovarali na sastanku s potpredsjednikom Bolivije?

Bio sam zainteresiran za razvoj situacije u Boliviji. Radi se o uzbudljivom mjestu. Kao što vam je poznato, Bolivija ima kompliciranu povijesti; 2000. godine je tako tamo došlo do pobune urođeničkog naroda oko vodnih resursa. Međunarodne korporacije i međunarodne financijske institucije pokušavale su učiniti Boliviji ono što trenutno izrazito uspješno rade u Europi... Željele su privatizirati vodu u sklopu generalne percepcije prema kojoj privatizacija pospješuje učinkovitost. Radi se, međutim, o nečemu što ljudi ne mogu priuštiti.

Pobuna u Cochabambi je uspjela na zanimljive načine, većinom kao rezultat međunarodne solidarnosti. Događaj koji svakako potiče na razmišljanje; izbacili su velike multinacionalke iz zemlje, Bechtel i francusku kompaniju...Slučajno su se u to vrijeme u Washingtonu održavale demonstracije protiv Svjetske trgovinske organizacije ili Svjetske Banke, i ova dva događaja su međusobno korespondirala; washingtonski prosvjedi su uspjeli povećati fokus javnosti na događaje u Cochabambi. U suprotnom je potonja pobuna mogla propasti. Međutim, na koncu je bila uspješna i od tada Bolivijom upravljaju urođenici. Imaju i predsjednika iz svojih redova i provode programe koji su važni koliko za bolivijski narod toliko i za cijeli svijet.

Bolivija je na međunarodnom planu vodeća u dijalogu o prijetnjama mogućih ekoloških katastrofa. Općenito se pokazalo kako se u slučajevima vladavine urođeničke populacije događaju važne stvari; tako gdje je ova populacija marginalizirana ili istrebljena, posljedice su katastrofalne. Ovo je istina na globalnoj razini, a Bolivija je u tom kontekstu zanimljiva jer su urođeici većinsko stanovništvo i još k tome na vlasti. To bi moglo biti interesantno u kontrastu s Europom. Europa je podvrgnuta raznim programima koji su uništavali Latinsku Ameriku godinama. Kad su takvi programi izbačeni iz Latinske Amerike došlo je do oporavka, demokratizacije društava, ekonomskog napretka i slobode od američkog imperijalizma zadnjih 25 godina. U međuvremenu, Zapadna Europa uništava samu sebe na sistematskoj razini i ide u suprotnom smjeru od Latinske Amerike.

chomsky_bolivia_flickr.jpg chomsky_bolivia_flickr.jpg

Bolivijska vlada je prije nekoliko mjeseci izbacila američku Agenciju za međunarodni razvoj (USAID).

Ne znam koliko su istinite bolivijske optužbe da je USAID, kao i u mnogim drugim djelovima svijeta, podržavala, na razne načine, opozicijske grupe u njihovom pokušaju svrgavanja aktualne vlade. No, radi se o uobičajenoj američkoj politici

Prije su izbacili i američkog veleposlanika. Ne znam koliko su istinite bolivijske optužbe da je USAID, kao i u mnogim drugim djelovima svijeta, podržavala, na razne načine, opozicijske grupe u njihovom pokušaju svrgavanja aktualne vlade. No, radi se o uobičajenoj američkoj politici. U tom je kontekstu interesantno primjetiti kako je SAD izgubila svoju moć. U prošlosti su, naime, jednostavno svrgavali takve vlade. To se, zapravo, dogodilo u više navrata. Sada, međutim, više nisu u mogućnosti da rade takve stvari. Umjesto toga, koriste se različitim sredstvima da bi blokirali progresivne razvoje, a jedan od glavnih sredstava je upravo USAID. Tako da se navedene tvrdnje mogu smatrati vjerodostojnima, baš zato jer su se slični scenariji već otprije dešavali.

S druge strane, naziru se obrisi novog ugovora koji se zove Transpacifičko partnerstvo (TPP). Što možete reći o ovom trgovinskom dogovoru, kojeg pojedinci već nazivaju NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) na steroidima?

Pa, zapravo, ne može se reći puno o ovom sporazumu zato jer se drži u tajnosti. Ne, dakako, u potpunoj tajnosti; velike korporacije su dio tog procesa, one znaju o čemu je riječ. Javnost se, suprotno tomu, drži dalje od njegova sadržaja. Možda postoji dio Kongresa kojemu je dozvoljen uvid u dio sporazuma, ali se zapravo radi o dogovoru između izvršne vlasti i multinacionalnih korporacija.

Možemo samo zamisliti o čemu je zapravo riječ, uz činjenicu kako se povremeno pojavljuju "procurene" informacije o sadržaju sporazuma. Izgleda kako je riječ o sporazumu koji se bazira na okvirima i pravilima funkcioniranja Svjetske trgovinske organizacije i NAFTA-e. Takvi se stvari nazivaju "slobodnotrgovinskim" sporazumima, premda to nisu. Većina onoga u što su potonje organizacije involvirane ne može se ni nazvati trgovinom; riječ "trgovina" služi im zapravo kako bi se "ušuljale" u ove sporazume. Većina pravila NAFTA-e i Svjetske trgovinske organizacije su prava investitora, odnosno provizije, i nemaju nikakve veze s trgovinom. Nazivaju se "trgovinski investicijski mehanizmi" ili tako nekako. U većini slučajeva riječ je, međutim, o čistom protekcionizmu. Izrazito visoke protekcionističke barijere podrivaju "slobodnu trgovinu" zbog dobrobiti farmaceutskih korporacija, Disneya i tomu sličnoga. Njihova je smisao pokušati zaštititi njihove enormne profite nauštrb stanovništva.

chomsky_left.jpg chomsky_left.jpg

Radi se o patentnm pravilima koji su toliko visoko postavljeni da bi, u slučajevima da su bili na snazi u 19 stoljeću, SAD do dana današnjeg bila dominantno poljoprivredni proizvođač i nikad se ne bi mogla razviti, kao ni druge zemlje. Zapravo, ni Engleska se ne bi mogla razvijati jer je aktivno sudjelovala u nečemu što danas zovemo "piratstvo" - to je način na koji su se bogate zemlje razvijale.

Postoji jedna fraza u teoriji tržišta; zove se "izmicanje ljestvi". Najprije prekršiš pravila - tržišna pravila - i potom, nakon što se uspiješ razviti, izmičeš ljestve tako da se drugi ne mogu razviti poput tebe, i onda nakon svega propovijedaš o "slobodnoj trgovini".

Većina pravila NAFTA-e i Svjetske trgovinske organizacije su prava investitora, odnosno provizije, i nemaju nikakve veze s trgovinom. U većini slučajeva riječ je o čistom protekcionizmu

Farmaceutske korporacije tvrde kako trebaju velike profite zbog istraživačkih i razvojnih programa. Međutim, dosad je poprilično dobro dokazano - posebno od strane ekonomista Deana Bakera i nekolicine drugih - kako je većina njihovih ozbiljnih istraživanja - najtežih istraživanja - napravljeno unutar javnog sektora. Da se sve radi u javnom sektoru, i da je to nametnuto tržištu, konzumenti bi imali velike uštede, paralelno s, dakako, smanjenjem profita proizvođača. Tako da je o tome riječ.

Da je ovaj dogovor, primjerice, uključio i Indiju, onemogućio bi Indijce da prkose Pfitzeru na način na koji su relativno nedavno prkosili, niječući ovoj kompaniji, kroz tri štrajka, patent na lijek za bubreg.

Da, tako je. Indija se na neki način ne pridržava tih sporazuma. Imaju uspješnu farmaceutsku industriju i djelomično proizvode lijekove na trošak zapadnih kompanija. Jedno su vrijeme bili pod ograničavajućim pravilima trgovinskih sporazuma, ali se polagano izvlače iz njih.

Što će se dogoditi s radničkim pravima u SAD-u i zaštitom okoliša nakon usvajanja sporazuma poput TPP-a? Što znamo o posljedicama NAFTA-e po 17 zemalja potpisnica?

Radnička prava ne postoje. Što se tiče NAFTA-e, radi se o dobrom primjeru, budući da je dosad proučavan dosta temeljito. Trenutno je u SAD-u navodno imigracijska "kriza". Zašto? Zašto ljudi dolaze u SAD? Pa, zapravo, dio njih bježi od posljedica Reaganovih ratova 1980-ih godina, rata u Guatemali i drugim srednjeameričkim zemljama. Međutim, većina imigranata dolazi iz Meksika. Meksičko-američka granica je nekad bila prilično otvorena, a isti ljudi su u većini slučajeva živjeli na obje strane granice. Poput većine granica, uspostavljena je osvajačkim i vrlo agresivnim ratovima u kojima su SAD pokorile pola Meksika. Godine 1994. Clintonova administracija je shvatila kako će NAFTA podrivati meksičke farmere. Meksički zemljoradnici su poprilično učinkoviti, ali se ne mogu natjecati sa visoko subvencioniranim američkim agrobiznisom.

SAD u tom kontekstu ne poštuje principe slobodne trgovine. Agrobiznis je visoko subvencioniran i uzrokuje priljev proizvoda u Meksiko, istiskivajući pritom meksičke farmere. Možda ih je to prisiljavalo da odlaze u gradove i potom, u nedostatku poslova, na konačni prelazak preko granice.

Ako se to dogodilo zbog provođenja NAFTA-e, što možemo očekivati ukoliko dođe do usvajanja Transpacifičkog partnerstva?

Vjerojatno učinak NAFTA-e na steroidima, kako ovaj sporazum nazivaju kritičari. U stvarnosti ne možemo sa sigurnošću reći kakve će posljedice biti, jer javnost nema uvid u njegov sadržaj, za razliku od korporativnog sektora. Iz te činjenice, međutim,  možemo izvući određene plauzibilne zaključke. Ovo se nameće građanima svijeta od strane državne i korporativne moći, koje djeluju u tandemu, tako da možemo naslutiti kakav će njegov finalni sadržaj biti.

Postoji jedna fraza u teoriji tržišta; zove se "izmicanje ljestvi". Najprije prekršiš pravila - tržišna pravila - i potom, nakon što se uspiješ razviti, izmičeš ljestve tako da se drugi ne mogu razviti poput tebe

U drugoj aktualnoj temi, onoj američke nacionalne sigurnosti, svjedočimo tome da Obamina administracija brani zahtjev nadležnog suda (FISA) da internetske korporacije trebaju omogućiti uvid u, ne samo telefonske pozive, veći faktički emailove milijuna Amerikanaca. Opravdavaju takvu odluku borbom protiv terorizma.

Da imamo išta slično slobodnim medijima, s naslovnica bi se poručivalo kako se radi o lošem vicu. Obamina administracija je posvećena povećanju terorizma. Zapravo, on to čini diljem svijeta. Obama trenutno vodi najveću terorističku operaciju, vjerojatno najveću u povijesti. Ubojstva bespilotnim letjelicama - koji su samo dio  specijalnih operacija oružanih snaga i tomu sličnoga - su operacije terora.

Kako to?

Pa, zamislite da hodate ulicom i ne znate da će za dvije minute tip na drugoj strani ceste, kao i sve oko njega odjetjeti u zrak nakon iznenadne eksplozije kojom upravlja netko tisućama milja daleko: u tom si trenutku teroriziran. I, zapravo, u selima, regijama i državama ljudi su terorizirani ovakvim operacijama i na njih potom reagiraju. Ljudi neće reći: "Dobro, nemam ništa protiv toga što mi je rođak ubijen." Itakako im je stalo. I potom postanu ono što mi nazivamo teroristi. To je u potpunosti razumljivo na najvišim instancama; ako provodiš ovakve operacije, one će generirati terorizam. To su prvenstveno terorističke operacije koje stvaraju još terorističkih operacija. Ponekad se radi o gotovo nadrealnim situacijama.

Ako provodiš operacije poput ovih s bespilotnim letjelicama, one će generirati terorizam. To su prvenstveno terorističke operacije koje stvaraju još terorističkih operacija

Uzmimo za primjer bombaški napad na bostonskom maratonu, koji je navodno trebao biti izlika za sve ove stvari. Nekoliko dana nakon tog čina, dogodili su se napadi bespilotnim letlelicama u Jemenu. Obično ne znamo ništa o ovim slučajevima, ali su detalji ovog konkretnog slučaja postali poznati jer je mladić čije je selo napadnuto bio u SAD-u i sretnom slučajnošću svjedočio je pred senatskim povjerenstvom, gdje je objasnio što se dogodilo. Rekao je kako su godinama džihadisti pokušali nagovoriti seljane da postanu anti-Amerikanci, ali nisu u tome uspjeli jer su im sve informacije o Americi dolazile upravo od ovog mladića, tako da su bili pro-američki raspoloženi.

Jedan napad bespilotnim letjelicama pretvorio ih je u fanatične anti-Amerikance - ljude kakve mi zovemo "anti-Amerikancima". Nema ništa iznenađujuće u tome da ljudi mrze zemlju koja ih terorizira. Tako, naime, i građani drugih zemalja reagiraju na akt terora. Slučaj Osame bin Ladena je bio posebno traumatičan; umalo je doveo do nuklearnog rata.

Bin Ladena su pratili putem lažne kampanje cijepljenja. SAD i CIA su provodili fiktivne akcije cijepljenja u gradu Abbottabadu, jer su mislili da se skriva u siromašnijim dijelovima tog područja. To je kršenje principa koji sežu do Hipokratove zakletve. Cijepljenje je zaustavljeno tijekom same kampanje, što je još jedno groteskno kršenje navedenih pravila, zato jer su mislili da su ga pronašli na nekim drugim područjima.

U većem dijelu zemalja Trećeg svijeta postoji strah kada dođu bogati bijeli ljudi i počnu im zabijati stvari u ruke. Pitaju se što smjeraju. Radi se o razumnom strahu. Imaju, na kraju krajeva, povijesne primjere na kojem temelje taj strah. Navedeni slučaj pokazao je kako je strah bio opravdan.

Nema ništa iznenađujuće u tome da ljudi mrze zemlju koja ih terorizira

Jedna od posljedica došla je nedugo nakon ove priče. U Pakistanu, jednom od rijetkih područja u svijetu gdje i dalje ima puno slučajeva dječje paralize, trenutno se odvija kampanja cijepljenja protiv ove bolesti. I bolest  bi vjerojatno bila istrijebljena, da se nisu dogodili slučajevi o kojima sam pričao: na koncu su napadnuti ljudi koji su radili na cijepljenju. Stoga su postale vjerodostojne optužbe o bogatim bijelim ljudima koji samo pokušavaju prikupiti obavještajne podatke i podrivati druge države te možda naknadno poslati još bespilotnih letjelica da ih napadne. Epilog slučaja je bio toliko drastičan da se UN morao povući iz te zemlje, zajedno sa svojim timom koji je cijepio ljude. Prema procjenama Lesa Robertsa, epidemiologa sa sveučilišta Columbia, ovo bi moglo dovesti do oko stotine tisuća novih slučajeva dječje paralize u Pakistanu. Njegova konstatacija je pritom bila dosta zanimljiva. Rekao je: "Netko bi uskoro mogao uperiti prstom u svoje dijete u invalidskim kolicima i reći SAD-u: 'Ovo ste mu vi učinili'. I onda će doći do reakcije." Na taj način proizvodimo sve više onih koje nazivamo teroristima.

U međuvremenu, u tijeku ove kampanje što proizvodi terorizam, Obama otprilike tvrdi: "Znate da sam doista zabrinut zbog terorista, tako da sam pročitao (oni tvrde da doduše nisu čitali) vaš e-mail, jer moram imati informacije o tebi,  gdje se nalaziš, s kim razgovaraš, što imaš na Facebooku, jer to moram staviti u svoju veliku datoteku."

Pomičemo se prema svijetu koji je prilično točno opisao jedan od osnivača Googlea (Eric Schmidt).

Google ima tu novu smiješnu stvar koju promoviraju - naočale koje imaju ugrađeno računalo u sebi, tako da onaj tko ih nosi može biti 24 sata dnevno na internetu, baš ono što želite.

To je, upravo suprotno, način na koji se ljudi uništavaju; ovaj uređaj ima kameru i, ukoliko ga već nema, uskoro će imati i snimač, što znači da će sve oko vas, ako nosite naočale, ići na Internet. Neki je novinar pitao Schmidta misli li da se radi o narušavanju privatnosti. Njegov odgovor bio je na liniji razmišljanja Obamine administracije: "Ukoliko radite nešto što ne želite da osvane na Internetu, onda to nemojte ni raditi." Radi se o snu koji ni Orwell nije mogao zakuhati.

Što nam je onda činiti?

Na globalnoj razini uništavamo javna dobra, okoliš i amosferu; sve što se može smatrati zajedničkim uništava se istim metodama. I tu se opet vraćamo na Boliviju.

Na globalnoj razini uništavamo javna dobra, okoliš i amosferu; sve što se može smatrati zajedničkim uništava se istim metodama. I tu se opet vraćamo na Boliviju

Bogate i moćne države pokušavaju uništiti što je više moguće stvari po metodi - treba prekoračiti rub litice što je brže moguće. Izvući svaku kap ugljikovodika iz zemlje i uništiti okoliš. Na suprotnoj strani su zemlje poput Bolivije i Ekvadora, urođenici diljem svijeta, prve nacije u Kanadi, plemenski ljudi u Indiji, seljaci u Kolumbiji... Oni pokušavaju spasiti zajednička dobra. I mislim da ste djelić tog mikrokozmosa mogli vidjeti na trgu Taksim u Turskoj.

Od vas sam naučila da su "zajednička dobra" definirana i u 800 godina starom komadu zakona, Magna Carti.

Pola Magna Carte je štitilo javna dobra od kralja. Mit o Robinu Hoodu reflektira to na neki način; on je štitio šumu od predatora. Javna dobra su bili izvori hrane, šuma, održavanje blagostanja za stanovnike. To je bio socijalni sustav u posjedu zajednice, tako da su se ljudi brinuli o njemu. Ta polovica Magna Carte služila je za obranu javnog od predatorske državne moći.

Međutim, tijekom nekoliko stoljeća Britanija je krenula prema kapitalizmu, a kapitalizam je baziran na principu da sve mora biti u privatnom vlasništvu, ne u vlasništvu zajednice.  Postoji čak i dogma, danas poznata kao "tragedija javnog" prema kojoj će stvari u rukama zajednice neminovno propasti. U slučaju da su, međutim, privatizirane, da ih se, primjerice, prepusti Bechtelu, Monsantu ili ExxonMobileu, u tom će slučaju biti sačuvane zato jer je to smisao kapitalističke religije. Istina je upravo suprotna. U Engleskoj su programi privatizacije na neki način uništili javna dobra. U SAD-u to je učinjeno naknadno. Sada se to dešava u ostatku svijeta. Preostali dio javnih dobara je okoliš, nešto što urođenički narodi pokušavaju očuvati, dok ih mi, sofisticirani bogati ljudi, pokušavamo uništiti.

Kako onda obilježiti 800 godina od nastanka Magna Carte?

Možemo pokušati preuzeti dio senzibilnosti od pojedinih urođeničkih društava ili od naših predaka od prije 800 godina. Možemo ih ismijavati kao naivne i nesofisticirane, ali ukoliko nemamo senzibilitet prema kojem postoji "pravo prirode", kao ga nazivaju ljudi u Boliviji, bit ćemo uništeni.

Konačno, imate li poruku za Bradleya Manninga?

Bradley Manning bi se trebao smatrati herojem. On radi nešto što bi svaki pošteni, dostojanstveni građanin trebao raditi: dopustiti svojim sugrađanima da znaju što njihova vlada doista radi. Vlada, dakako, želi te stvari držati u tajnosti. Baš kao što je slučaj sa Transpacifičkim partnerstvom ili Obaminim programima. Javnost ima pravo znati što rade njihovi takozvali "odabrani predstavnici" iz mnogih razloga. Bradley Manning im pomaže da znaju. Postoji jedan princip kojeg Manning krši, a radi se o tezi da moć mora biti zaštićena od fokusa javnosti. To je princip svake diktature i autokracije. Možete ju čuti od visokog svećenstva s Harvarda i svakog vladinog dužnosnika. Oni govore da se moć treba držati u tajnosti jer će u suprotnom prestati funkcionirati. Bradley Manning krši taj princip.


Tekst je skraćena i prilagođena verzija televizijskog intervjua s novinarkom Laurom Flanders, inicijalno objavljenog na GRIT TV-u. Intervju prenosimo uz dozvolu autorice. (op. ur.)

<
Vezane vijesti