Kada Čačić shvati potencijale HAZU-a u kreiranju investicijske klime, možda nastave serijal temama poput "Prednosti salinizacije delte Neretve", "Betoniranjem štitimo ekosustav Omble" i slično.
U organizaciji HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) u petak, 9. studenog, održano je predavanje dr. Freda Goldberga pod nazivom "Jesu li ljudi promijenili klimu?". Uvodničar je bio akademik dr. Vladimir Paar koji je prije nekog vremena u težnji da dokaže trend globalnog zahlađenja javno osporio čak i valjanost Keplerovih zakona o gibanju nebeskih tijela ustvrdivši da se zemlja udaljava od sunca pa s obzirom da smo sve dalje od "peći" mora biti sve hladnije.
Već je sam početak predavanja dao naslutiti kako će se argumentacija svoditi na to tko govori, a ne na same argumente, jer je uvodni dio s detaljima iz biografije predavača trajao skoro dvadeset minuta, pa se dio publike počeo i glasno pitati da li su došli na predavanje o dr.Goldbergu ili da čuju argumentaciju na temu predavanja. Kad je napokon završio uvodni dio u kojem je iskreno rečeno da predavač nije klimatolog, već stručnjak za zavarivanje, još se nije moglo predvidjeti da će taj dio biti i najbolji dio predavanja.
Fred Goldberg
050408_fred_goldberg_1.jpg
Prvi dio samog predavanja odnosio se na prikaz dijagrama s promjenama temperature i koncentracije ugljikovog dioksida (CO2) na Antarktiku unazad 400.000 godina na kojem je predavač ukazivao na periode u prošlosti u kojima je temperatura bila i nešto viša nego danas što je po njemu neoborivi dokaza da nema ljudskog utjecaja na klimu već su to isključivo prirodni procesi. Nastavljeno je s pokušajem dokazivanja da su današnja mjerenja temperature preko postojeće mreže mjernih stanica netočna i da greške mjerenja idu samo u smjeru prevelikog očitanja na mjernim stanicama. U tom dijelu nisu bili dani nikakvi podaci o eventualnim paralelnim mjerenjima već je prezentiran podatak o tome kako se najveći dio mjernih stanica nalazi na kopnu i da su loše pozicionirane, pa su mjerenja samim tim pogrešna. Kao krunski argumenti prikazane su slike mjerne stanice uz koju je postavljen roštilj i mjerne stanice u blizini vanjske jedinice klima uređaja. Slijedilo je "dokazivanje" da ugljikov dioksid sigurno ne može utjecati na promjenu klime, a kao dokaz je objašnjeno da promjena koncentracije od 290 na 390 ppm predstavlja promjenu sa tri na četiri molekule CO2 u 10.000 molekula atmosfere. Tu je predavač slavodobitno zaključio da jedna molekula u 10.000 sigurno ne može napraviti baš nikakvu razliku. Dok je slabije misleći dio publike taj zaključak dočekao s odobravanjem, kroz glavu mi je prostrujala argumentacija od prije tridesetak godina gdje se na sličan način pokušalo osporiti štetni utjecaj CFC-ova na ozonsku ovojnicu, a zgodno je pripomenuti da su koncentracije tih plinova u atmosferi puno manje od koncentracije CO2.
Ostatak predavanja uglavnom se odnosio na revolucionarno otkriće predavača kako na klimu utječe veliki broj prirodnih čimbenika. Najviše je govorio o ciklusima sunčeve aktivnosti te apsorpciji CO2 u oceanima i biomasi. Za kraj je ostavljen slajd na kojem je prikazano kako se globalna temperatura zadnjih deset godina smanjuje, a koncentracije CO2 su i dalje u porastu pa je to rastumačeno kao očigledni dokaz da veza ne postoji, a spominjalo se i da povećanje koncentracije CO2 može imati samo blagotvorni utjecaj na brži rast biljaka.
Predavanjem se pokušalo prikazati znanstvenike koji su radili na izvješćima IPCC-a, kojima se upozorava na antropogeni doprinos promjeni klime, kao nesposobnu i korumpiranu grupu koja manipulirajući podacima nepotrebno plaši potrošače koji su temelj uspostavljenog potrošačkog sustava.
Nakon predavanja iz publike je postavljeno nekoliko pitanja. Pitanja su bila postavljena vrlo obazrivo prema predavaču ali su svejedno vrlo jasno ukazala na manjkavost argumentacije korištene u predavanju. Jedno od prvih pitanja glasilo je otprilike ovako. "Govorili ste da biomasa predstavlja važan čimbenik u prirodnom kruženju CO2 u atmosferi, kako onda možemo govoriti da nema antropogenog utjecaja kad se primjerice u Aziji djelovanjem ljudi odvija masovna deforestacija velikih površina što smanjuje sposobnost apsorpcije CO2, ali i izravno mijenja klimu na tim područjima". Odgovor je glasio da je promjena klime u Aziji lokalnog karaktera i da ne utječe na globalne promjene. Kada se osoba koja je postavila pitanje glasno začudila da teritorij Azije predstavlja lokalni fenomen, publika više nije mogla suspregnuti podsmijeh na dobiveni odgovor. Od tog trenutka na svako pitanje i odgovor uskakao je dugim komentarima dr. Paar s raznim pojašnjenjima u kojima su uzroci i posljedice bili zamijenjeni. Tako smo primjerice mogli čuti i da porast temperature uzrokuje porast koncentracije CO2, a ne obrnuto. Nakon nekoliko čudno argumentiranih odgovora, pogotovo na pitanje o odgovornosti znanstvenika u zanemarivanju načela opreza, a tijekom još jedne u nizu dugih upadica dr. Paara publika je počela masovno odlaziti što ga je navelo da završi raspravu i zahvali predavaču.
Na predavanju s ruba znanosti koje je održano u HAZU, predavač je uvjeravao da uz svu današnju tehnologiju, znanstvena dostignuća, satelite s mjernim uređajima, sposobnost mjerenja temperature na drugim planetima i zvijezdama nismo u stanju točno izmjeriti temperaturu na Zemlji i ukloniti pogreške mjerenja kada se pojavljuju, a da stvar bude još bolja, sugerira da greška mjerenja neovisno o velikoj raznolikosti uvjeta mjerenja uvijek ide samo u smjeru prevelikih izmjerenih vrijednosti. S druge strane, kod dokazivanja svoje teorije kao argumente koristi te iste podatke i grafove dobivene iz mjernih stanica za koje je prije par minuta tvrdio da su netočni i tendenciozni. Iznesena je tvrdnja da temperatura ne korelira s koncentracijom CO2 u atmosferi, da bi se kasnije tvrdilo kako koncentracija CO2 raste s porastom temperature, a ne obrnuto. Ukazivao je na veliki broj čimbenika koji utječu na temperaturu Zemlje, a na kraju iz grafa sa samo dvije varijable za vremensko razdoblje od svega deset godina izveo zaključak da temperatura sigurno ne ovisi o koncentraciji CO2, jer na prikazanom grafu temperatura blago opada, a koncentracija CO2 raste. Htio je uvjeriti publiku da na klimu utječe sve osim CO2 koji se ispušta uslijed djelovanja ljudi. Nastojao je stvoriti lažni dojam da IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) svoje klimatske modele temelji samo na koncentracijama CO2 zanemarujući cijeli niz čimbenika o kojima on i njegov domaćin sada donose revolucionarna saznanja. S obzirom da stvaranje takvog dojma u javnosti o IPCC-u predstavlja temelj na kojem većina tzv. klimatskih skeptika gradi svoju argumentacijsku kulu od karata, potrebno je na tu temu dati par kratkih informacija. Da su predavač i dr. Paar pogledali barem u sadržaj zadnjeg izvješća IPCC-a (AR4), mogli su vidjeti da su sva njihova revolucionarna saznanja o čimbenicima koji utječu na klimu, već davno sadržana u tom izvješću, a njima omiljeno svemirsko zračenje se obrađuje na čak četiri mjesta u izvješću. Ti čimbenici, ne samo da su obrađeni u izvješću, već IPCC upravo zbog enormne kompleksnosti problematike klime, uz relevantne podatke u svom izvješću, bez prikrivanja iznosi i procjene vjerojatnosti, raspon pogreške i nivo znanstvenog razumijevanja pojedinih procesa. Kada te podatke iz izvješća IPCC-a kompariramo s čimbenicima utjecaja na klimu koje iznose klimatski skeptici, opravdano se može posumnjati da njihov izbor nije rezultat benigne neinformiranosti, već upravo suprotno, tendenciozne selekcije čimbenika temeljene na samom izvješću. Svi njihovi probrani čimbenici utjecaja na klimu nalaze se u kategorijama niske i srednje razine znanstvenog razumijevanja, a zlonamjernost takvog izbora očituje se u tome što ne nastoje doprinijeti njihovom boljem razumijevanju već ih samo koriste za potkopavanje vjerodostojnosti tumačenja utjecaja na klimu onih čimbenika za koje postoji visoki nivo znanstvenog razumijevanja, poput CO2 ili metana.
Za razliku od IPCC-a, upravo klimatski skeptici koriste krajnje redukcionistički pristup kompleksnoj problematici klime, a istovremeno bez ikakve samokritičnosti otklanjaju i najmanju vjerojatnost da su njihove pretpostavke o tako kompleksnoj temi pogrešne. Takvoj kockarskoj šetnji po rubu znanosti priključio se i HAZU.
Ukratko, predavanjem se pokušalo prikazati znanstvenike koji su radili na izvješćima IPCC-a, kojima se upozorava na antropogeni doprinos promjeni klime, kao nesposobnu i korumpiranu grupu koja manipulirajući podacima nepotrebno plaši potrošače koji su temelj uspostavljenog potrošačkog sustava. Očigledni cilj predavanja bio je uvjeriti ljude da njihova aktivnost sigurno nema nikakvog utjecaja na klimu te da mogu i dalje nesmetano nastaviti s odnosom prema Prirodi kao neiscrpnom izvoru resursa te se osjećati od nje potpuno izdvojenima i neovisnima. Možda će se serijal predavanja s ruba znanosti, kada Čačić shvati prave potencijale HAZU-a u kreiranju investicijske klime, nastaviti temama poput "Tehnike uvjeravanja leda u greške izmjerenih temperatura", Prednosti salinizacije delte Neretve", "Betoniranjem štitimo ekosustav Omble" i slično. Do tada nam ostaje nada da šaljivci koji govore kako naziv "akademik" nije titula već dijagnoza ipak nisu u pravu, barem ne za većinu slučajeva. Slikovito rečeno, ukoliko nas klimatski skeptici uvjere da uložimo sve što posjedujemo u okladu na vrlo malu vjerojatnost prema kojoj nema antropogenog utjecaja na klimu, (u izvješćima IPCC-a također postoji) moguća su dva ishoda. Prvi, da dobijemo okladu, ali tada nema dobitka. Drugi, da izgubimo okladu i sve što posjedujemo. Nakon 330 uzastopnih mjeseci s globalnom temperaturom višom od prosjeka 20. stoljeća i niza rekordnih godina početkom 21. stoljeća, nude upravo takvu okladu.
