Hasanbegovićeva pravda

Povjerenica za informiranje Anamarija Musa ovih je dana poništila još jedno u podužem nizu odbijajućih rješenja Ministarstva kulture kojima je ono tijekom godina onemogućavalo uvid javnosti u svoj rad.

Ovoga puta poništila je akt kojim je Ministarstvo, još u prvim mjesecima 2016. godine, odbilo zahtjev potpisnika ovih redaka za uvid u dokumentaciju neslavno ukinutog Programa dodjele bespovratnih financijskih sredstava neprofitnim medijima.

Osim dokumentacije tražili smo informacije o identitetu članica i članova Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, vezano uz tablice njihovih pojedinačnih ocjena u postupku vrednovanja medija prijavljenih na tim natječajima.

Kako su Hasanbegović, Mikulić i ostali Karamarkovi medijski pretorijanci u dnevnom ritmu plasirali svoje optužbe bez da su ih potkrepljivali ikakvim dokazima, zlorabeći činjenicu da su im dostupne insajderske informacije koje većini građana nisu, željeli smo upravo te informacije učiniti javno dostupnimaUvid u cjelokupnu dokumentaciju programa dodjele bespovratnih potpora neprofitnim medijima zatražili smo u veljači 2016. godine, potaknuti suspendiranjem toga programa od strane ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i njegovim učestalim ponavljanjem priče o "kontroverzama i optužbama za sukob interesa" koje da su "otpočetka pratile" taj program. Hasanbegoviću su se tada pridružili i drugi istaknuti HDZ-ovci, pa je tako Andrija Mikulić, u to vrijeme predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, na sjednici Odbora rekao da je isti program opterećen "brojnim skandalima i kontroverzama", direktno optuživši članicu Stručnog povjerenstva Suzanu Kunac da je "glasovala za dodjelu 70 tisuća kuna portalu u kojem piše". Mikulić je tada rekao i da su "mediji koji dobivaju sredstva širili govor mržnje i diskreditirali autore koji su pisali afirmativno o Domovinskom ratu".

Kako su Hasanbegović, Mikulić i ostali Karamarkovi medijski pretorijanci u dnevnom ritmu plasirali svoje optužbe bez da su ih potkrepljivali ikakvim dokazima, zlorabeći činjenicu da su im dostupne insajderske informacije koje većini građana nisu, željeli smo upravo te informacije učiniti javno dostupnima. Željeli smo dokazati da su optužbe tadašnjih nosilaca HDZ-ove kulturno i medijsko-političke vlasti tek lažljivo pokriće za političku odluku kojom se pokušalo ušutkati one redakcije koje su im smetale isključivo zato što su svjetlosnim godinama udaljene od njihova filoustaškog i ultraklerikalnog "vrijednosnog sustava".

Naime, iako smo i sami često pisali o nedorečenostima programa bespovratnih potpora neprofitnim medijima, a također i o njegovim povremenim izigravanjima i zlouporabama od pripadnika prethodne HNS-ove i SDP-ove nomenklature i njima bliskih nakladnika i novinara, smatrali smo da je taj program za dodjelu sredstava, stjecajem neobičnih okolnosti, koncipiran kao znatno transparentniji od većine drugih kojima se u Hrvatskoj financiraju bilo mediji, bilo udruge civilnog društva, a koji programi uglavnom egzistiraju ispod dnevnopolitičkog radara. Upravo zbog njegove veće transparentnosti, o njemu se moglo suvislo razgovarati. Smatrali smo, dakle, da ga je bilo moguće kroz javnu kritiku postupno popravljati.Onemogućavanje javnoga uvida u ponude koje su na natječaj uputili nakladnici neprofitnih medija, kao i u ocjene koje su im imenom i prezimenom dodijelili članovi i članice Povjerenstva najviše je odgovaralo Mikuliću, Hasanbegoviću i ostalim HDZ-ovim junacima koji bi i dalje mogli bez javno dostupnog dokaza optuživati ovog ili onog člana Povjerenstva za ovakve ili onakve ocjene ovoga ili onoga medija

Ministarstvo kulture nam je ekspresno, već krajem veljače iste godine (nemojmo se zavaravati: zasigurno s Hasanbegovićevim znanjem i po njegovoj direktivi) dostavilo odbijenicu. Pritom je pokazalo neočekivano visoku razinu skrbi za pravo intelektualnog vlasništva koje bi neprofitnim nakladnicima bilo povrijeđeno objavljivanjem popunjenih natječajnih obrazaca. Odgovarajući na naš zahtjev za odavanje identiteta članica i članova Povjerenstva Ministarstvo je iskazalo jednako tako veliku brigu za njihovu zaštitu od javnoga pritisaka, a u cilju njihova daljeg neovisnog i nepristranog rada (premda ih je sam Hasanbegović mjesec dana ranije bio opozvao). Naravno, onemogućavanje javnoga uvida u ponude koje su na natječaj uputili nakladnici neprofitnih medija, kao i u ocjene koje su im imenom i prezimenom dodijelili članovi i članice Povjerenstva najviše je odgovaralo Mikuliću, Hasanbegoviću i ostalim HDZ-ovim junacima koji bi i dalje mogli bez javno dostupnog dokaza optuživati ovog ili onog člana Povjerenstva za ovakve ili onakve ocjene ovoga ili onoga medija.

U rješenju koje smo primili jučer, a kojim poništava odbijajuće rješenje Ministarstva kulture, Povjerenica za informiranje je smatrala potrebnim poslužiti se vrlo oštrim kvalifikacijama toga pravnog uratka, poput "pogrešnog i nepotpunog utvrđivanja činjeničnog stanja", "neodgovarajuće primjene zakonske odredbe", "greške u primjeni materijalnog prava" ili "grube povrede zakonitosti".

Povjerenica je osporila tvrdnju Ministarstva da natječajne prijave neprofitnih nakladnika mogu biti zaštićene autorskim pravom. Propisano je, naime, da je autorsko djelo originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter. "Iz navedenog je vidljivo kako zatraženoj natječajnoj dokumentaciji manjkaju određeni elementi, poput kreativnosti, duhovnosti sadržaja, originalnosti i individualnosti da bismo ga mogli smatrati autorskim djelom, budući da se prijavljuje po određenom tipiziranom obrascu", objasnila je Povjerenica.

Službenici za informiranje morat će prekopati cjelokupnu zatraženu dokumentaciju – a radi se, kako stoji u njezinu rješenju, o 15 kutija različitih dokumenata – i za svaku pojedinu vrstu informacije koja se u njoj nalazi donijeti obrazloženi sud bi li njezino odavanje nanijelo veću štetu privatnim osobama ili bi značilo veću korist za javnostOsporila je i tvrdnju Ministarstva kako bi podnositelj zahtjeva, budući da je ujedno predstavnik nakladnika jednog od neprofitnih medija, mogao biti u privilegiranoj poziciji kada bi mu se omogućio pristup ovim informacijama, i to samom činjenicom da se radi o razlozima "koji nemaju utemeljenje u odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama". Dodali bismo da se jedan od osnovnih promašaja ovih natječaja za financiranje neprofitnih medija sastojao upravo u tome što su koncept, operativni plan, unutarnja demokratičnost organizacije i slične marginalije nosile nerazmjerno veliki broj bodova u odnosu na ono što je zaista novinarski bitno, a to su sadržaj, izgled, oprema i javni utjecaj ocjenjivane publikacije u prethodnom razdoblju. No najefikasniji lijek za onemogućavanje ovakvih "privilegiranih pozicija", kakvih se tobože pribojavalo Ministarstvo, a za kakve znamo da ih uvijek ima, da ih uvijek može biti i da ih je upravo Ministarstvo kulture uvijek u većoj ili manjoj mjeri njegovalo - sastojao bi se upravo u objavljivanju svih prijavnica na web stranicama tijela koje je raspisalo natječaj.

Ministarstvo kulture je trebalo, ističe Povjerenica, prije odbijanja zahtjeva za pristup dokumentaciji ovih natječaja provesti test javnog interesa i ustanoviti je li privatni interes – bilo da se radi o popunjenim prijavnicama i izvještajima o učinjenom, bilo da se radi o imenima i prezimenima članica i članova povjerenstva koje ih je ocjenjivalo – "jači" od javnog interesa za njihovo objavljivanje. Test javnog interesa bio je proveden, međutim na izuzetno pristran način: "Ministarstvo kulture nije provelo test razmjernosti i javnog interesa /…/ stavljajući u razmjer interes da se zaštiti tražena informacija i interes javnosti da joj se omogući pristup /…/ - već je samo navelo razloge zašto žalitelj ne bi trebao dobiti tražene informacije, ne dajući pritom nikakve argumente u prilog javnog interesa".

Osim toga, napominje Povjerenica, Ministarstvo je "moralo imati na umu /…/ mogućnost djelomičnog omogućavanja pristupa informaciji, na Neprofitni će se nakladnici, dakle, vjerojatno naći u prilici da, pristajanjem na objavljivanje svojih "originalnih intelektualnih tvorevina", još jednom dokazuju deplasiranost Hasanbegovićevih tvrdnji i HDZ-ove političke odluke o ukidanju Programa bespovratnih potporanačin da se prekriju zaštićeni podaci".

Povjerenica je na kraju zadala dosta opsežnu zadaću Ministarstvu kulture. Njegovi službenici za informiranje morat će prekopati cjelokupnu zatraženu dokumentaciju – a radi se, kako stoji u njezinu rješenju, o 15 kutija različitih dokumenata – i za svaku pojedinu vrstu informacije koja se u njoj nalazi donijeti obrazloženi sud bi li njezino odavanje nanijelo veću štetu privatnim osobama ili bi značilo veću korist za javnost. Osim toga, u dijelovima gdje se možda ipak radi o autorskom pravu morat će zatražiti i pristanak nakladnika za njihovo odavanje:

"Prvostupanjsko tijelo mora obrazložiti i razjasniti na koji dio zatražene dokumentacije se odnosi ograničenje kada informaciju uskraćuje jer je zaštićena propisima kojima se uređuje pravo intelektualnog vlasništva, a ujedno mora pokušati doći do pisanog pristanka nositelja prava intelektualnog vlasništva ako se njihov interes povređuje omogućavanjem pristupa informaciji."

Neprofitni će se nakladnici, dakle, vjerojatno naći u prilici da, pristajanjem na objavljivanje svojih "originalnih intelektualnih tvorevina", još jednom dokazuju deplasiranost Hasanbegovićevih tvrdnji i HDZ-ove političke odluke o ukidanju Programa bespovratnih potpora. A od čitave će akcije, kako sada stvari stoje, najveću korist imati neki budući historičari nekih bivših medijskih politika na ovom prostoru.