Glas hrvatske spikerice iz radio budilice iščupao mi je iz glave vrlo zbunjujuću prvu jutarnju misao u mojem zagrebačkom krevetu nakon 12 dana provedenih u Frankfurtu: Otkud hrvatski jezik na njemačkom radiju? I odgovor na to pitanje snažno me probudio. Vratio sam se kući, ali i podcijenio u Njemačkoj koliko je moj materinji jezik duboko zakopan u mene, srastao s mojim osjećajima. Kako se to vidi u Njemačkoj? Pa otprilike peti-šesti dan nakon slušanja i pričanja njemačkog cijeli dan zatekao sam se mrtav umoran kako klikam po hrvatskim pjesmama na YouTubeu.
Sada bolje razumijem hrvatskog ugostitelja Tihomira Brečića iz malog mjesta Urberach pored Frankfurta i njegove zatvorene oči dok pjeva hrvatske pjesme na svadbi gostima u njegovu restoranu. Razumijem bolje zašto je na njegovom mobitelu ringtone njegova omiljena klapska pjesma. Shvaćam da odlazak i integracija u Njemačkoj ne mora nužno značiti potpuni gubitak vlastitog identiteta koji donosiš sa sobom.
Klišeizirana poputbina
Naravno da sam sa sobom donio svoje predrasude i klišeje o teutonskoj hladnoći i škrtosti. Ili sam samo zavidan na bogatstvu (onako hrvatski klišeizirano) dok lomim vrat ispod frankfurtskih nebodera pokušavajući im vidjeti vrh i uzaludno hvatajući bar zveket pribora za jelo u fasadiranim, uredno pošišanim i jezovito tihim predgrađima punim skupih automobila? Ili sam samo frustriran svim tim bogatstvom i time što ne mogu platiti ručak kolegi koji mi je u stranoj zemlji našao tri sugovornika? Tješi me
Tihomir Brečić, gostioničar
tihobrei.jpg
odgovor o mojim predrasudama koji sam dobio od zagrebačke psihologinje dr. Dinke Čorkalo Biruški: "Spoznajni, kognitivni sustav jest ustrojen da misli u kategorijama, pa nam to omogućava da se razmjerno brzo i jednostavno snalazimo u svijetu, ne morajući misliti o svakom pojedinačnom objektu, nego misaono baratamo usvojenim kategorijama. Isto se odnosi i na socijalne grupe". Naravno da sam se pitao bi li ja mogao biti dio tog uređenog, urednog društva punog termina za gotovo sve ("Kalendar ispunjen terminima ne znači ispunjen život", kako bi rekao jedan od najznačajnijih novinara Weimarske Republike, Kurt Tucholsky), koje gleda u budućnost i ne gubi energiju na prošlost... Brečić je tu prilično siguran: "Škrtost? Nisam baš u to siguran, neki dan sam bio na rođendanu Nijemca koji je pozvao 60 parova u restoran u hotelu i tamo s nama to proslavio, što ne znači da sljedeći dan neće svatko plaćati svoje piće." "Ni ja nisam htjela prvih nekoliko godina učiti jezik", nadovezala se Tihomirova žena Dijana."Ali kad sam shvatila da Nijemce trebala upoznati i s njima živjeti, ugodno sam se iznenadila jer mi je ovdašnji gradonačelnik, Nijemac, a ne Hrvat, napisao garantno pismo koje je bilo uvjet da ovdje ostanem."
stipepua.jpg
Brečići moraju dobro poznavati Nijemce, ne samo zato da bi i njihova tri sina bili dio ovog društva, već zato jer je osjećaj obiteljske atmosfere i međusobnog povjeravanja u restoranu ključan za uspjeh. "Nijemci od nas Hrvata žele samo korektan odnos i nije im ponekad jasno kako ovdje u Njemačkoj mogu dobiti jeftinije hrvatsko vino i bolju hranu u našim restoranima od onog što skuplje plaćaju na odmoru u Hrvatskoj", objašnjava mi dopisnik Večernjeg lista iz Frankfurta Stipe Puđa."U Jugoslaviji se dugo stvarao klišej kako su hrvatski gastarbajteri neobrazovani šljakeri, a činjenica je da među njima postoji mnogo uspješnih i integriranih ljudi."
Možda je to ono što Nijemci očekuju od stranaca, da kažu: Njemačka je i moja domovina!
Ili, kako to kaže glasnogovornik Regionalnog saveza Frankfurt Rhein Main, Frank Tekkilic: "Osjećaj je domovine nešto što je povezano s otpornošću i odgovornošću a oni su pozitivni čimbenici razvoja jedne regije."
Škrtost kontra fer trgovine
Hoće li Nijemci morati žrtvovati dio svojeg identiteta zbog dolaska toliko stranaca? "Ne mislim da se Nijemci toga boje i ne vidim to kao problem", odlučan je novinar Peter Hanack iz novina Frankfurter Rundschau, "moja djeca idu u školu s onima stranog porijekla i dobro se razumiju, to spada u tradiciju ovoga grada."
Dotepenci i BDP
No vratimo se useljavanju, ono sigurno paše multinacionalkama. Ili kako sam čuo u tamošnjoj podružnici Ernst&Younga: "Naši multikulturalni timovi postižu više od jednonacionalnih, to je dovoljno da se ne pita tko je odakle niti kojeg je spola. Kad bismo birali, ne bismo uspješno radili." O nužnosti useljavanja svjedoči i hrvatski odvjetnik druge njemačke generacije Alojz Kovač, čiji ured već 40 godina zastupa i Hrvate i Nijemce bez razlike: "Nijemci su svjesni da trebaju puno stručnog kadra, posebice inženjerskog i iz područja prirodnih znanosti, no Njemačka se odupire uvozu jeftine radne snage. Toga se boje, premda, ako želimo biti realni, teške fizičke poslove na gradilištima, čišćenje i zbrinjavanje smeća, to i Nijemci nastoje izbjeći. U tom je sektoru tržište preplavljeno radnicima iz novih zemalja Europske unije, Bugarske, Rumunjske i Poljske." Kovač (rođen u Njemačkoj) je nedavno uzeo njemačkog partnera da bi izbjegao prigovore kako se radi o "onom -ić ili -ač odvjetničkom uredu". Nakon što je dobro naučio djecu hrvatski, pozvan je na razgovor u školu da ga pitaju zašto inzistira na tomu jer "samo djeca neobrazovanih useljenika ne znaju njemački". No s druge strane, u svojih tisuću sudskih sporova doživio je tek nekoliko gastarbajterski obojenih situacija.
Ich bin, du bist, er, sie, es... ja sam, ti si, on, ona, ono...
Sada bolje razumijem hrvatskog ugostitelja Tihomira Brečića iz malog mjesta Urberach pored Frankfurta i njegove zatvorene oči dok pjeva hrvatske pjesme na svadbi gostima u njegovu restoranu
"Činjenica je da se neki useljenici boje da njihova djeca neće imati šanse za uspjeh ako ne znaju odlično njemački, pa od njih ne traže da pričaju materinji jezik", priča mi nakon par piva i razmjene profesionalnih frustracija kolegica Ann-Dorrit Boy iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga. "Pohađala sam tečaj turskog u Berlinu s mladimurcima, koji nisu znali ništa poput mene. To je problem, jer je šteta da ti ljudi ne pričaju sa svojim djedovima i bakama, ljudima iz zemlje koje potječu a time imaju manji uvid u to što čini njihov identitet."
Pritom Kovač smatra da Hrvatima nedostaje samopouzdanja poput onog koje sreće kod Talijana koji će u vlastitim restoranima govoriti talijanski. Premda je kod Brečića u restoranu na salveti mali hrvatsko-njemački rječnik, ipak od se useljenika očekuje da se prilagođavaju, ili kako to jedan ovdašnji Hrvat kaže: "Nijemci kažu 'integracija', a misle 'asimilacija'." I tu možda leži dio otpora doseljenika koji žele zadržati dio svojeg identiteta. No s druge strane, najburnije njemačke reakcije sam vidio kad se spomene da useljenici očekuju od Nijemaca da nešto promijene, poput skidanja križa u učionicama.
Zajednička odgojna dezorijentiranost
Teško je reći očekuje li se od stranaca uvijek više, ili se to u Njemačkoj očekuje od svih
Puno je rasprava oko toga jesu li djeca stranaca loše obrazovana zbog jezika kojeg ne znaju dovoljno, ili bi obrazovni sustav trebao bolje integrirati djecu. Znanstvene studije pokazuju kako postoje i uspješna i neuspješna djeca stranaca. Čak 68 posto djece u Frankfurtu ima emigrantsko porijeklo. Moja rođaka predaje dodatnu nastavu djeci stranaca koja nisu uspješna u školi, ili ih nitko ne podržava. "Maštaju o velikim plaćama, ali ne vide da samo oni vlastitim učenjem i odricanjem mogu postići znanje koje bi netko možda trebao platiti", objašnjava mi svoju pedagošku frustraciju prožetu njihovom nezainteresiranošću za gotovo bilo što osim kompjuterskih igrica. Ali po čemu se oni razlikuju od bilo kojeg tinejdžera na svijetu kojeg šibaju hormoni, a roditelji su odviše umorni i/ili lijeni da s njima bar malo popričaju?
Teško je, s druge strane, reći očekuje li se od stranaca uvijek više, ili se to očekuje u Njemačkoj od svih. "Rođen sam ovdje, naslijedio sam odvjetnički ured koji je ovdje radio 40 godina, no i dalje osjećam da se od mene kao stranca očekuje da znam bolje kako radi sud, da budem bolji advokat", kaže odvjetnik Kovač. Razlog školskim neuspjesima nisu samo različite sposobnosti, već i činjenica da njemački obrazovni sustav vrlo strogo i prilično rano odabire samo one koji imaju odlične rezultate za ulazak u gimnaziju, što omogućuje kasnije studiranje i više obrazovanje. Opet zbog učinkovitosti sustava i gospodarskog rasta. Prilike za popravak su rijetke.
Like a bridge over multi-kulti water
U frankfurtskom gradskom Uredu za multikulturalne poslove doznajem kako pritisak učenja njemačkog stalno raste u zadnjih dvadesetak godina, a samo osam od 170 država iz kojih stranci potječu ima ugovore o učenju materinjeg jezika. Istraživanja pokazuju kako ne samo da postoji mnoštvo nacionalnih i religijskih (visok postotak je
Eva Maria Blum
evamariablum.jpg
i onih bez religijskog uvjerenja), već i općenito svjetonazorskih razlika koje taj ured pokušava premostiti. Postoji čak i pravobranitelj za useljenike, i u njegovu uredu smatraju da je integracija upravo to da sustav funkcionira dobro unatoč razlikama. Imaju 55 operativnih mjera kojima to žele pospješiti. "Moje je osobno mišljenje kako je pojam 'kultura', kao nešto nepromjenjivo i stalno, prilično upitan, jer se i same kulture mijenjaju. Slično je i s pojmom 'integracija', koja je zamišljena na način da je društvo kontejner u koji stavljaš jednu po jednu novu, stranu kulturu, i onda taj kontejner to sve proguta, a zapravo to ne ide baš tako jednostavno", svjedoči iz svojeg bogatog multi-kulti iskustva službenica Ureda Dr. Eva Maria Blum. Ipak "kultura" se kao riječ često rabi, etikete su česte ("susret kultura" vs. "odviše različite kulture") i snažne, jer dolaze i iz politike, posebice one desne. No iskustvo pokazuje kako etnički i religijski stereotipi ne uspijevaju objasniti realne ljudske odnose.
Kroat, wo hast du das Halsband gestohlen?* Vs. Ja sam OK, ti si OK
"Zašto se uspješni turski vlasnik Kebap zalogajnice stalno žali na Nijemce kao odviše različite, odviše nemarne za obitelj", upitala je u Uredu kineska novinarka Yan Cheng dr. Blum. "Optužbe stranaca na račun Nijemaca znaju biti povezane i težnjom doseljenika za samopotvrdom, odnosno činjenicom da stranci ne dobivaju lako potvrdu od Nijemaca da su također uspješni", naslućuje dr. Blum. Možda Nijemci jesu suzdržani, sigurno nemaju potrebu pokazivati svoje bogatstvo ako su bogati. To primjećuje i poznati njemački bloger Sashca Lobo: "Nijemci malo lajkaju i komentiraju na fejsu i ne znam što je tomu razlog."
sascha_lobo.jpg
Integracija bi trebala, dakle, biti otkrivanje novih kultura i komunikacija među njima. Njemački željezničar u penziji Walter Henns nije posve zadovoljan integracijom: "Prije svega, treba se mijenjati nešto u načinu razmišljanja, dakle nedostaje znatiželje i otvorenosti za ono drugačije, i to je glavni problem, jer kad idem u stranu zemlju, izađem iz svojeg hotela, što većina Nijemaca, kao ni Francuza ne rade".
Zapravo, najugodnije sam se u Frankfurtu osjećao onda kada sam uspio prepoznati strasti prema poslu direktora instituta za vinogradarstvo u Geisenheimu ili arheologinje u rimskom kastelu u Saalburgu kao svoju vlastitu... Naravno, za takva suosjećanja treba postojati volja, jer čuo sam i netolerantne priče u kojima djeca govore njemačkim učiteljicama da ih ne poštuju jer su žene, i da su sve lijepe stvari muškog roda u skladu s patrijarhatom koji je uobičajen u zemlji njihovih predaka. Sigurno je da je integracija sličnijih jednostavnija, no za onu uspješnu potreban je korak s obje strane. Primjetno je da s krizom dolaze više stranaca iz EU zemalja koje su njome pogođene.
Pravo mjesto za pitanje
Ako postoje pravi trenuci i pravi načini da se postave najrazličitija, pa i ona najneugodnija i najodgođenija pitanja, onda za to možda postoje i dobra mjesta. Frankfurt jest dobro mjesto za postavljanje jednog intimnog pitanja samome sebi, pitanja koje je najlakše ili jedno moguće postaviti u odnosima prema različitima od sebe, pitanja čiji su odgovori krhke štake našeg prevrtljivog ponašanja i ophođenja, pitanja koje uzbudljivo pulsira u ovom gradu: Tko sam zapravo ja? Muž, otac, novinar koji misli na hrvatskom, ali sanja njemački radio...?
Naravno, svemu tomu nedostaje začin koji voli svjetski poznati umjetnik Jeff Koons, čija je najveća izložba ikad nekoliko mjeseci bila jedan od glavnih kulturnih događaja u Bankfurtu: "Ljepota, kada bih je definirao, za mene jest prihvaćanje. Prihvaćanje dovodi do toga da shvatimo da sve što jest možemo primijeniti i može nam biti na usluzi. Prihvaćanje usto poništava sve strahove. Ne postoji ništa čemu bismo se trebali protiviti. Prihvaćanje je temelj shvaćanja potencijala ljudske slobode, što možemo učiniti sa svojim životima."
*"Hrvat, gdje si ukrao ogrlicu?" Fridrich Schiller, Wallensteinov logor - citat koji je Miroslav Krleža rado uzimao kao primjer duboko ukorijenjenog stereotipa o Hrvatima, (op. a.)
Članak je nastao u sklopu projekta Xplore FrankfurtRheinMain - Život na raskršću, u organizaciji FrankfurtRheinMain - Verein zur Förderung der Standortentwicklung e. V. (op.ur.)
