Takvo stanje je izraslo na dvije krajnje jednostavne pretpostavke. Naši su, a priori, nevini. Svi. Njihovi su, a priori, krivi - svi. Oni su, štoviše već i prije suđenja, krvoloci, monstrumi, zvijeri, i niti jedan fakat ne može naše izvjestitelje razuvjeriti u razbijanju tako skladno razvijene crno-bijele kompozicije. Takozvani izvjestitelji iz Haaga naciju su, tako, o suđenju trojici hrvatskih generala izvještavali uz slijedeće teze (proguglali smo ih nasumce):
- Prvih šest svjedoka haaške optužbe - u ništa
- S tim ključnim informacijama upoznat će Haaški sud i tako u cijelosti opovrgnuti lažne optužbe na račun hrvatskog generala i republike Hrvatske...
- Nakon svjedočenja prvih svjedoka optužbe može se reći kako nije nedostajalo bisera u njihovim iskazima...
- Svjedok Alun Roberts raskrinkan je kao nevjerodostojan i agent...
- Gotovinina obrana u svojoj uvodnoj riječi razbila glavne teze haaškog tužiteljstva. Svjedok tužitelja srpski je agent..
Osim stanovitih stilskih razlika svojstvenih izvjestiteljima tri velika nacionalna medija, HTV-a, Večernjeg lista i Nove TV - izvještavanje se uvijek odvija po istoj špranci. Novinari se ni malo ne sustežu da svjedoke, dok se njihova svjedočenja još nisu ni ohladila, prije i umjesto sudskog vijeća, ocijene nepouzdanim, sumnjivim, diskreditiranim, ukratko, lažljivim i nevjerodostojnim. Transkripte svjedočenja niti ne gledaju. Svjedočenja iz druge ruke odmah odbacuju - iako su i ona prema Pravilniku suda, važeća kao dokaz. Obrana redovito briljira, optužba redovito zakazuje, i to na elementarnim razinama. Optužba je za naše novinare nepravna: ona je kombinacija političkih intriga, urote, podmetanja, niskih strasti, antihrvatskih /prosrpskih sentimenata. Obrana je trijumf pravnog uma. Naši novinari iz Haaga uistinu su zamijenili sve što se zamijeniti dalo: novinarsku profesiju su zamijenili sudačkom, a izvještaje komentarima. Nigdje ni jedne jedine obavijesti o stanju spisa, o stenogramima, o mjerodavnim elementima prema kojima će se sudsko vijeće odlučivati o izricanju kazne, nigdje ocjene neutralnih stručnjaka. Naprotiv, posvuda vidimo samo nevinost, optuženu urotom, poduprtu mržnjom antihrvatskih - najčešće britanskih sila zla - u konstelaciji koja, samo naizgled paradoksalno, čeka izircanje oslobađajuće presude; možda čak i prije Nove godine. Urota je mračna ali istina će je brzo potući do nogu! Nedostaje još samo Santo subito, pa u cijelom postupku haške beatifikacije jedna jedina, an passant izrečena opaska haške odvjetnice Jadranke Sloković, koja kaže da je pogled na stenograme navodi na bitno različite zaključke, izaziva nevjericu... Govorimo li o istim procesima? Novinari koji ovako sustavno formu izvještaja zamijene formom krajnje navijačkog komentara (jedva primjerenog prijenosu nogometne utakmice nacionalne vrste), diletanti su u svom poslu. Treba li se onda čuditi ako su diletanti i u tuđem? Ako ne znaju novinarski posao od kojega žive, kako bi onda znali odvjetnički ili sudački, o kojemu i nisu dužni posjedovati specijalistička znanja, mada bi bilo dobro da ih imaju. Što ih, na žalost, ne sprečava u tome da se kao specijalisti predstavljaju. Optužba za nadrinovinarstvo nije zamisliva kao optužba za nadriliječništvo ili nadripisarstvo. A lako bi se dokazala: niti jedan od tih vrsnih stručnjaka nije uočio da se u optužnici protiv Radića, Šljivančanina iMrkšića krije pravni nonsens, da su naime optuženi za ratni zločin protiv civila iako se radilo o vojnicima/zarobljenicima. Zločin jest zločin, ali niti jedan sud vas neće osuditi za silovanje ako ste optuženi za umorstvo - tako je i sa Haagom. Haškim tužiteljima se, u ovom slučaju, opravdano zamjera opasni amaterizam, ima elemenata za dokaz, ali novinari, stjecajem okolnosti, ostaju pošteđeni kritike - njih nema tko kritizirati, pa se javnost, nakon takvih presuda - nađe u čudu: ako su krvnici nevini, onda će nevini sigurno postati krvnici, jer umjesto pravne logike vlada apsurd. Pod tim pretpostavkama, izvjestitelji se nisu morali ni mrdnuti iz Zagreba: domoljubne je komentare poštenije ispisivati s neke zagrebačke lokacije. Puno je dopadljiviji početkom devedesetih bio Smiljko Šagolj, koji se, umjesto ispod Berlinskog zida, javio ispod neke sarajevske tarabe, ubrao dnevnicu, slagao u domaćoj radinosti i vuk sit - koze na broju. Vrlo sličan primjer domoljubnog sljepila mogli smo vidjeti u izvještajima sa suđenja kapetanu Laptalu. U masi izvještaja nije bilo ni jedne činjenice koja bi nadilazila horizont ideje o presumpciji nevinosti; jedina činjenica koju se moglo vidjeti u hrvatskom tisku pojavila se - gle čuda! - u komentaru, i to onom Srećka Jurdane, u Nacionalu. Jurdana je, naime, negdje iščeprkao podatak kako je Laptalu na teret stavljeno to što je kontejner s drogom obilježio kao prioritetan u iskrcaju, dok je sve druge kontejnere stavio u drugi plan. To, naravno, ne mora ništa značiti, sud, nadajmo se, neće moći dokazati da je Laptalo kriv - ali, što ako sud to dokaže? Ako se pojave činjenice, kojih u našim novinama nije bilo? Jurdanin kontejner je, svedimo stvar na pitanje profesije, izvještajna činjenica koja se srećom pojavila u komentaru, ali bi joj prirodni ambijent trebao biti - novinski izvještaj. Politički još važnije, što će biti ako Haški sud osudi bar jednog od trojice generala? Time se dokazuje i zločinački poduhvat. Ali, naša će javnost, oblikovana isključivo novinskim komentarima koji glume izvještaje, u tom trenutku ustati na zadnje noge - pa sve što im je javljano, ukazivalo je na suprotan ishod... Još jedna činjenica zbunjuje, a to je jedan skoro erotski, dijelom i homoerotski element pristranosti u izvješćivanju: očito je da je fokus novinarskog intersa na Anti Gotovini, oficiru i džentlmenu, kavaliru s ružom, zgodnom muškarcu, zavodniku, koji je u pretprošlom životu u Francuskoj bio Belmondo-profesionalac, a u prošlom, hrvatskom, legendarni hajduk Andrijica Šimić, odmetnut od Turaka: tu su svi elementi potreni za legendu, dok pretili Čermak i srcoboljni Markač nemaju herojsku fizionomiju koja vodi ravno u centar nacionalnog sentimenta. No, pravno, svejedno je: ukoliko bude osuđen i jedan od njih, pravorijek o zločinačkom pothvatu natkrilit će se poput Damoklova mača na službeni Zagreb, koji, dijelom i izbog ovakvih izvještaja, neće imati jasnog objašenja - što nam se to dogodilo. Poznajući Sanadera, on će, dogodi li se to, izreći poneku zvučnu ali praznu parolu, sačekati dan dva, lansirati neki spin (novu aferu Severine, Vlatke, Simone Gotovac...) i nacija će pod snažnim estradnim sedativima preboljeti traumatski moment egzekucije. Dan poslije, stvar manje boli. Ovdje treba nešto reći i o genezi ovog žalosnog zastranjivanja. U ovom trenutku nema nikakvog režima kojega bi trebalo okrivljavati za pritisak na medije. Ova je domoljubna egzaltacija posve autentična i kao takva, ex post facto amnestira Franju Tuđmana, na čija je leđa bila natovarena sva hipoteka hrvatskog nacionalizma. U tom je smislu i zamisao o tzv. katarzi realno limitirana, ili čak besmislena: na što se može osloniti moment katarze, ako su svi naši ljudi na sudu nevini? To važi i s ove i s one strane Drine. Novinari ovdje ne istupaju kao neki zagovornici svijeta individualnih pravnih pojava, već kao agenti kolektivnog duha. Oni su stvorili fantazmu prema kojoj se u Haagu sudi Hrvatskoj, pa će oni odgovarati ako ona i zaživi. Od Bergera i Luckmana znamo da, ako neku stvar definiramo kao relanu, ona je realna u svojim konzekvencama pa je haaški statut irelevantan: hrvatski su novinari realnom definirali suđenje državi, pa će ono kao realno i egzistirati u masovnoj svijesti. Kakav će bit epilog ove tužne epizode hrvatskog novinstva? Nikakav: sve će ostati po starom. Prije će, što bi rekao drug Tito, rijeka Sava potećiuzvodno, nego što će ta gospoda revidirati svoje predrasude..