Visoki upravni sud donio je nedavno odluku da se H-Alteru dostavi popis primatelja povlaštenih vojnih mirovina, takozvanih "predsjedničkih mirovina", koje diskrecijskim pravom dodjeljuje predsjednik Republike Hrvatske. Time je potvrđeno rješenje povjerenice za informiranje Anamarije Muse, koja je poništila odluku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da nam uskrati imena i prezimena primatelja mirovina, pod obrazloženjem da je riječ o zaštićenim osobnim podacima. Povjerenica je zaključila kako javnost u ovom slučaju ima pravo na informacije o raspolaganju javnim sredstvima, pa tako i na imena i prezimena osoba na čije se povlaštene mirovine troši dio proračunskog novca. U ovom slučaju javni interes prevaguje nad tajnošću podataka, istaknula je. Sada je to potvrdio i Visoki upravni sud, čime je okončan postupak započet prije više od godinu dana, nakon što nam je HZMO odbio ustupiti tražene podatke.
Kandidati za mirovine su „djelatne vojne osobe koje imaju osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog, vojna služba može prestati s pravom na starosnu mirovinu i prije ispunjenja uvjeta predviđenih Zakonom o mirovinskom osiguranju" Na popisu se, naime, nalaze umirovljeni časnici koji su pravo na mirovinu dobili prvenstveno zbog "osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga", bez obzira na starosnu dob. "Predsjedničke mirovine" dodjeljuju se od 1993. godine, a trenutno u Hrvatskoj to pravo konzumira 391 primatelj, premda su predsjednici dosad donijeli 601 takvu odluku. Uvjerljivo najviše povlaštenih mirovina dodijelio je pokojni predsjednik Franjo Tuđman, drugi je predsjednik Stjepan Mesić, a Ivo Josipović je dosad umirovio svega nekoliko pripadnika oružanih snaga, i to temeljem članka 5. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba.
Kandidati za mirovine su "djelatne vojne osobe koje imaju osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog, vojna služba može prestati s pravom na starosnu mirovinu i prije ispunjenja uvjeta predviđenih Zakonom o mirovinskom osiguranju". Prema prošlogodišnjim podacima, uoči najave o određenim rezovima povlaštenih penzija, predsjednička mirovina iznosila je 5 304 kune za one koji su umirovljeni prije 2000. godine, dok je za one koje su vrhovni zapovjednici umirovili nakon toga prosječna mirovina bila 6 128 kuna. Na godišnjoj razini izdvajalo se ukupno oko 28 milijuna kuna.
Riječ je, inače, o popisu kojeg institucije odbijaju ustupiti javnosti na uvid zadnjih desetak godina, koliko traje novinarski interes za njega.
Prema podacima koji su dosad procurili u javnost, poznato je tek nekoliko bivših i sadašnjih primatelja ovakve mirovine. Među njima su i generali koje je 2001. godine umirovio predsjednik Stjepan Mesić, nakon što su potpisali politički intonirano pismo kako bi njime upozorili na "kriminalizaciju Domovinskog rata". Zadnjih nekoliko dana ponovno su došli u fokus domaće javnosti, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović, koja ih je, zajedno s cijelim Generalskim zborom, pozvala u svoje savjetodavno tijelo, nakon što "pobijedi na izborima". Jedan od generala koji su prisilno otišli u "predsjedničku mirovinu" zbog spomenutog političkog istupa bio je sve do pravomoćne presude i osuđeni ratni zločinac Mirko Norac. Istim člankom zakona svojevremeno je umirovljen i Slobodan Praljak, koji je prošle godine nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima tijekom rata u BiH, u okviru udruženog zločinačkog pothvata.
Mimo ovog slučaja, odluka Visokog upravnog suda i povjerenice za informiranje važan je doprinos i u promjeni dosadašnje paradigme koju i dalje njeguje većina državnih institucija kad je riječ o proračunskim izdatcima: netransparentnostiUpravo ovi i slični slučajevi jedan su od razloga zašto smo u kolovozu prošle godine temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama postali zahtjev za cjelovitim popisom primatelja predsjedničkih mirovina, pod obrazloženjem da javnost ima pravo znati tko su ljudi koji uživaju toliki ugled da su im predsjednici dali ovako izdašne mirovine prije standardnog vremenskog roka za umirovljenje, i to zbog "osobitih zasluga za unaprjeđenje oružanih snaga", odnosno u slučaju nekog "drugog osobito važnog razloga".
No, HZMO nam je taj zahtjev odbio u više navrata, kršeći pritom nekoliko odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, počevši od pogrešnog oslovljavanja odbijenice pa do odbijanja zahtjeva bez testiranja javnog interesa, što je potvrdila i povjerenica za informiranje. Međutim, čak i nakon njezine odluke, HZMO je odbio dostaviti tražene podatke, podigavši umjesto toga tužbu na Visokom upravnom sudu, koji ga je, međutim, odbio.
Mimo ovog slučaja, odluka Visokog upravnog suda i povjerenice za informiranje važan je doprinos i u promjeni dosadašnje paradigme koju i dalje njeguje većina državnih institucija kad je riječ o proračunskim izdacima: netransparentnosti. To se i dalje pokazuje čak i na benignijim primjerima, kao što su podaci o plaći ili ugovori direktora gradskih poduzeća, koje tijela javne vlasti nerijetko kriju do zadnje presude, potpuno se pogrešno pozivajući na Zakon o zaštiti osobnih podataka i profesionalnu tajnu. Kao i u ovom slučaju.
