Güelcom Guiris, Bye Bye Barcelona

Sagrada Família, park Güell, Placa de Catalunya, Boqueria, La Rambla, Montjuic, samo su neka od najpoznatijih mjesta u Barceloni koje će posjetiti svaki turist. Tapasi, restorani s paellom, suvenirnice napadaju vas sa svake strane, kao i ljudi koji vam pokušavaju prodati svašta – od tečajeva kuhanja, različitih kičastih suvenira na Barcelonu, usluga vožnje gradom i sličnog. Ukratko, ljudi zarađuju na svakom koraku i trude se pružiti vam "autentično" iskustvo Barcelone. Na primjer, uvjeravat će vas kako upravo njihov tapas bar ima najbolju i najpovoljniju ponudu hrane, a ako vas on ili ona dovedu tamo, imate poseban popust jer ste njihov "gost". Jednom kad se trgnete iz tog turističkog ludila shvaćate da je većina toga režirana predstava za turiste. Ali, po tome se Barcelona ne razlikuje puno od npr. Splita koji se, za vrijeme Ultra festivala, transformira u grad koji samo živi za turiste i od njih, kao da ne postoji period poslije turističke sezone u kojem građanima ostaje gorak okus realnosti.

Iako se dva navedena grada razlikuju po mnogo stvari, pokušaj dodatne zarade i odnos prema turistima i turizmu je gotovo isti. Barcelona, kao i Split živi većinom od turizma i u tome nema ničeg lošeg, ako taj turizam ne guta i ne uništava grad kao što je to u slučaju Barcelone. To nam potvrđuje i Katalonac Juan Carlos, stanovnik Gotica, starog dijela Barcelone koji svakodnevno doživljava transformaciju. Juan Carlos, koji inače vodi besplatne alternativne turističke ture po starom dijelu Barcelone, pojašnjava nam kako je najveća transformacija grada krenula prije Olimpijskih igara 1992. godine jer je tadašnja vlast odlučila da je potrebno "počistiti" i "urediti" grad od nepoželjnih aktera poput ovisnika, prosjaka i učiniti ga "sigurnim" i sjajnim za turiste. Osim što se grad počinje mijenjati, doživljava i turistički boom. Sve veći broj kruzera bira Barcelonu kao destinaciju, postaje grad koji morate posjetiti za vrijeme svog života zbog iznimne arhitekture, mediteranskog duha. Naravno, takva razvojna politika, isključivo orijentirana prema turizmu, počinje uništavati pravu Barcelonu i pretvarati ju u Potemkinovo selo.

Jedan od primjera je zatvaranje velikog broja skvotova koji su se nalazili u centru grada, u kvartovima Gotic i Raval, poput onog kraj palače Guell koju je dizajnirao Antoni Gaudi. Naravno, logika vlastodržaca je da je nedopustivo imati funkcionalni skvot pokraj prekrasne palače, zaštićene od strane UNESCO-a, koju turisti rado razgledaju. Ipak, bilo bi bolje da se tamo otvori nekakav bar dizajniran prema Gaudijevim radovima, isplativije je, a i turisti neće vidjeti pravu Barcelonu koja obiluje prosjacima, ljudima koji kopaju po smeću da bi se prehranili, sirotinjom koja pokušava nekako preživjeti. Osim praktičnih, profitno orijentiranih razloga, tu je i onaj politički razlog zbog kojih se skvotovi ruše i pretvaraju u moderna stambena zdanja. Vlastodršcima nikada nisu odgovarala subverzivna udruženja, koja uporno ističu problematiku politike koja uništava kvalitetu života građana, poslove, ali i slobodu udruživanja i razmjene informacija, ideja.

Unatoč naporima vlasti, otpor je vidljiv na svakom uglu, bilo to u vidu ulične umjetnosti ili transparenata koji vise s balkona i poručuju prolaznicima kako Katalonija nije Španjolska ili kojima iskazuju protivljenje turističkoj opsadi grada. Güelcom Guiris, Bye Bye Barcelona (Dobrodošli turisti, zbogom Barcelona) jedan je od grafita koji u jednoj rečenici sažima cijelu problematiku grada. Unatoč mračnoj strani turizma koja guta grad, Barcelona spada među gradove u kojima je solidarnost i dalje sveprisutna, a kvart Sants samo je jedan od primjera. Poznat po različitih anarhističkim, feminističkim, LGBT udruženjima, odlikuje ga i velik broj kooperativa, tj. zadruga. Tako u Santsu prema modelu zadruga, zadnjih 25 godina funkcioniraju škola, društveni centar, mnogi lokalni biznisi, barovi, a u posljednje vrijeme djeluje i kooperativa za stambeno zbrinjavanje. Čitava filozofija počiva na principu solidarnosti i antikapitalizma.

"Tamo gdje se osnuje kooperativa, kapitalizam se urušava. Zapravo imamo revolucionarni moment u kojem se gubi potlačenost radnika. Kooperative su u suštini transformativne, revolucionarne i miroljubive", govori nam stariji gospodin pokraj, sada gotovo ruševina, autonomnog društvenog centra Can Vies, okupiranog 1997. godine. Uz poneke probleme Can Vies djelovao je kontinuirano do svibnja prošle godine kada su vlasti odlučile iseliti društveni centar, što nije prošlo bez otpora. Tisuće ljudi na barikadama branilo ga je. Nakon nekoliko dana nereda i sukoba s policijom, ne samo po Santsu, već i drugim dijelovima Barcelone, lokalne vlasti odlučuju zaustaviti rušenje centra. Tada se stanovnici ponovno organiziraju, ali ovog puta s ciljem obnavljanja i rekonstrukcije djelomično srušenog centra.

"Vidite da je ovdje gradilište, ali se ono ne odnosi na centar, već na uređenje ulice. To je samo jedan od znakova da i Sants čeka sudbina ostalih kvartova. Iako smo krenuli s rekonstrukcijom centra, ne postoji garancija da će se on održati. Moguće je da će vlasti opet odlučiti da ga treba srušiti i na njegovom mjestu sagraditi stambene prostore koji će biti preskupi za lokalce. Ali, ako i dođe do tog trenutka, mislim da nećemo mirno gledati njegovo rušenje", objašnjava nam stariji gospodin, koji dodaje kako preko trideset godina živi u Santsu.

Idu li hrvatski gradovi na obali putem Barcelone, ne možemo tvrditi sa sigurnošću, ali ne možemo ne uočiti sličnosti između Splita ili Dubrovnika i Barcelone. Gradovi koji svoj razvoj isključivo baziraju na turizmu, a u slučaju hrvatskih gradova na kruzerskom turizmu, osudili su sami sebe na propast. Hoće li Split i Dubrovnik početi naplaćivati ulaz u stare gradske jezgre kao što se u Barceloni naplaćuje ulaz u park Güell kako bi mogli kasnije popravljati štetu nastalu prisutnošću velikog broja ljudi? Hoće li svi lokalci svoje domove pretvoriti u apartmane kako bi gosti mogli imati "autentično" iskustvo Mediterana? Hoće li svi ti gradovi postati jedna velika scena, a lokalci lude koje plešu za dodatni euro? Ako ne promijenimo način razmišljanja u kojem je boljitak grada podređen turizmu, imat ćemo još goru situaciju jer za razliku od stanovnika Barcelone, mi nemamo više osjećaj za nešto što je zajedničko, društveno, a solidarnost jedva da postoji. Pozdrav turisti, zbogom grade!