"GRBAVICA"

Prošlih je dana u Sarajevu bilo gotovo nemoguće izbjeći Jasmilin lik. Ta mlada redateljica smiješila se sa naslovnica većine tiskovina, a televizijske kuće svakodnevno su emitirale novosti vezane za film i svečanu premijeru. Za one koji možda ne znaju (iako čisto hipotetski) Jasmila Žbanić autorica je Grbavice, filma koji je prije nekoliko tjedana osvojio Zlatnog medvjeda na Filmskom festivalu u Berlinu. Uz tu, film je dobio i posebnu nagradu Ekumenskog žirija, te Nagradu za mir. Jasmilu je tako raja vrlo brzo i iskreno postavila za nacionalnu heroinu, međunarodnu glasnogovornicu bosanskohercegovačkog naroda.

Sudbina žene Esme
Premijera je održana 1.ožujka u Olimpijskom centru Zetra, pred više od 4 i po tisuće ljudi. To je za Sarajevo bio iznimno bitan događaj, posebno nakon priznanja u Berlinu. A prije svega zbog teme o kojoj film priča. Grbavica progovara o sudbini žene Esme koja je za vrijeme rata bila žrtva višestrukog silovanja u logoru, i koja je rodila neželjeno dijete. Esma je danas samohrana majka i živi sa 12-godišnjom kćerkom u sarajevskom kvartu Grbavica. U nemogućnosti da živi od socijalne pomoći zapošljava se u noćnom baru, te pokušava osigurati normalnu egzistenciju Sari. Istodobno ju neprestano prati trauma iz prošlosti koju je duboko potisnula i sa kojom se nije spremna suočiti. Do sukoba između majke i kćeri dolazi kada je Sari za odlazak na ekskurziju potrebna potvrda da joj je otac poginuo kao šehid (mučenik svetog rata), a Esma i dalje pokušava sakriti istinu. Zbunjena zbog provokacija druge djece, Sara natjera Esmu da progovori. Izuzetno mučna scena u kojoj majka priznaje kćeri bolnu istinu, i ujedno ispoljava dio svih tih negativnih emocija, mržnje i agresije naspram kćeri, koje je godinama potiskivala u sebi, najupečatljivija je, ali i najstrašnija scena filma.

"Kad malo zakopaš, boli..."
Jasmila Žbanić kaže: Željela sam napraviti film koji govori o svakodnevnom životu u poslijeratnom Sarajevu, jer je to moje iskustvo koje želim izraziti. Stvari su na površini normalne, ali ako malo zakopaš, ima toliko boli, toliko prošlosti koja utječe na svaki dan. Pokušala sam pokazati to nešto nevidljivo. Grbavica je njen prvi dugometražni igrani film, iako je u filmskom svijetu prisutna već deset godina, prije svega dokumentarnim uratcima u kojima tematizira posljedice rata u Bosni. Pažnju filmske javnosti privukao je dokumentarac Crvene gumene čizmice koji prikazuje iskapanje masovnih grobnica po BiH i ženu koja traži svoju nestalu djecu, a nama još poznatiji jest film Slike s ugla, prošlogodišnji dobitnik Velikog pečata na ZagrebDoxu, u kojem autorica kroz prikaz mlade ranjene djevojke koju fotografira strani reporter.

Iako u svojim ostvarenjima progovara o ratu, Jasmila tvrdi kako to ne radi ciljano, već je to očita posljedica okruženja i okolnosti pod kojima je odrastala. I prilikom same ceremonije primanja nagrade u Berlinu podsjetila je međunarodnu javnost na desetke tisuća silovanih žena tijekom rata u BiH, te upozorila Europu i Haaški sud kako su srpski ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić još uvijek na slobodi. To je strašno, ne samo kao činjenica da zločin nije kažnjen, nego kao poruka – da sve te žrtve, ubijene, silovane, iseljene - nisu uopće bitne u sistemu vrijednosti Europe.

Autobusi na Grbavici
Po povratku u domovinu naglasila je kako je u tom trenutku željela iskoristiti pažnju medija za svoje građanske potrebe te zaključila kako želi i nastoji odvojiti film od osobnog građanskog angažmana. Na osvrt kako su njeni uratci ipak angažirani i aktivno usmjereni na ukazivanje rata i raznoraznih tragedija koje je on ostavio u Bosni, Jasmila kaže: Ja kada krenem pisati, nemam namjeru da budem angažovana ili tako što, već samo želim da krenem u nešto što je moja bol, moja emocija, i onda me to odvuče na tu stranu.
I sama je bila svjedokom sličnih tragedija poput ove opisane u filmu; naime, na Grbavicu je 1992. godine stiglo nekoliko autobusa žena i djevojčica iz istočne Bosne. Upoznala je dvije sestre od 14 i 16 godina koje su danima bile silovane. Tada je bila sedamnaestogodišnjakinja i živjela je, kaže, u zabludi kako je svijet divan i krasan, te kako je seks najljepši oblik interakcije između žena i muškaraca. No, razgovarajući sa silovanim djevojčicama shvatila je da se seks itekako može koristiti i kao ratno oružje, te kao najgori način da se žena, njena obitelj i njen narod ponize.

Odavno sam željela da progovorim o nečemu što se tiče silovanih žena, ali sama realizacija je krenula od onog trenutka kada sam rodila svoje dijete. Tada sam pronašla ugao iz kojeg sam željela ispričati priču o ženi majki i njenom djetetu, istaknula je Jasmila.
Film je realiziran u austrijsko-bosansko-njemačko-hrvatskoj koprodukciji, u Hrvatskoj je to bio zagrebački Jadran film, a jedan dio budžeta pokrilo je i hrvatsko Ministarstvo kulture. Glavnu mušku ulogu u filmu igra Leon Lučev. Kada snimaš film, ništa ne očekuješ, nego radiš. Međutim kada sam ga prvi put pogledao, znao sam da je to veliki film, jer me jako potresao. Mi tek sada možemo raditi ovakve teme. Nismo ih ni mogli raditi dok nije prošao neki vremenski odmak od tih jakih emocija. Ovo je naš život, naši problemi, naše emocije. To je sve dio naših života, naših životnih trauma koje kroz ovaj film izlaze van, čiste nas, i što je najbitnije, daju nadu, kaže Lučev.

Pozitivna priča

Najzahtjevniju ulogu majke vrhunski je odigrala kultna beogradska glumica Mirjana Karanović. Bilo mi je strašno teško uživjeti se u lik Esme, i nisam sigurna da sam sebi to do kraja predstavila u svojoj glavi. Ovo što ste vi vidjeli u filmu, to nije ništa od onoga što se tim ženama dešavalo. Te priče su strašne. I pitanje je da li će te priče ikada biti ispričane na filmu na način koji bi prikazao taj užas koji su one preživjele. Vidno uzbuđena, ali i nervozna zbog neizvjesnosti kako će ju bh publika primiti, Mirjana je dodala da se nada da će film biti prikazan i u Srbiji. To je vrlo ljudska, humana i pozitivna priča. Ne vidim da bi nekome ovdje moglo da smeta da se prikaže film o sudbini jedne majke koja je začela dijete u logoru od strane zlikovaca koji sebe neopravdano zovu Srbima, izjavila je glumica.

Međutim, nacionalistički orijentiran dio javnosti u Srbiji, Žbanićkin govor u Berlinu proglasio je skandaloznim, a reakciju Emira Kusturice jedva su dočekali. Savršeno me boli kurac za Jaslinu, ili kako se već zove ta režiserka. Njena priča je njena priča i tu se, što se mene tiče, završava moja priča u vezi s tim!, tim je rječima komentirao izjave pobjednice Berlinarea.
Mirjana Karanović kaže: Razgovarala sam sa mnogo ljudi doma - oni su preplašeni zbog ovog filma, preplašeni su mogućnošću da će ovaj film da ih kolektivno optuži. Mislim da u Srbiji postoji veliki strah, frustracija od toga da nas međunarodna zajednica i ljudi diljem svijeta smatraju i gledaju kao kolektivne krivce. Naša desnica uporno protura tu nekakvu tezu: da nas kolektivno optužuju. To je jedna igra u kojoj obični ljudi zapravo sve ovo doživljavaju kao pritisak. Film je, pored Sarajeva, trebao imati premijere u još nekoliko bosanskohercegovačkih gradova. No u Banja Luci je prikazivanje otkazano, a Žbanić je istaknula svoje žaljenje zbog toga te kratko spomenula kako su glavni razlozi otkazivanja navodno reakcije iz Beograda.

Silovane, ali premlaćene

Na uspjeh filma izrazito je ponosna i predsjednica Udruženja Žene - žrtve rata, Bakira Hasečić, i sama žrtva: U našem udruženju 11 je žena koje su rodile djecu kao žrtve silovanja. Neke su svoju djecu zadržale, a neke dale na usvajanje. I to je naša stvarnost. U izjavi za Vjesnik naglasila je kako njihova udruga okuplja nekoliko tisuća silovanih žena, a dokumentiranih slučajeva ima oko 25 000, što nije konačno, brojka je možda i deset puta veća, jer problem je što neke žrtve šute. Isto tako upozorila je na izuzetno loše reguliran zakonski status žene žrtve rata. Naime, prema postojećem zakonu neka prava mogu ostvariti samo one silovane žene koje su pretrpjele tjelesna oštećenja od 60 ili više posto. Nažalost, sve ostale žene kojima je silovanjem na najbrutalniji način povrijeđeno ljudsko dostojanstvo nemaju praktički nikakva zakonska prava niti organiziranu skrb države o njima, uključujući prikladnu socijalnu, gospodarsku i druge oblike zaštite. Također, u sadašnjem zakonu uopće ne postoji definicija silovanja, već postoji samo izloženost torturama, mučenjima i nekim drugim oblicima zlostavljanja. I u takovom obliku zakon stoji već četiri godine. Drago nam je da je film 'Grbavica' dobio Zlatnog medvjeda i da je redateljica Jasmila Žbanić u Berlinu pozvala na uhićenje najodgovornijih srpskih zločinaca Karadžića i Mladića. No, dvojim o tome da će uspjeh filma potaknuti domaće političare da učine nešto na zaštiti žena žrtava rata i da će ih osvijestiti. Oni se nas i naših vapaja sjete samo pred izbore, istaknula je Hasečić.

Iako bi se mogle naći neke zamjerke filmu, prije svega što se dijelova scenarija tiče, kao i nedovoljne razrade pojedinih likova, to ovdje uopće nije bitno. Ono što najviše fascinira jest nevjerojatna jednostavnost kojom je Jasmila ispričala ovako tešku priču. Bez patetike, naoko vrlo čisto i pitko, a opet izuzetno stilizirano, upečatljivo, snažno.Ovaj film je definitivno priča o ljubavi. O mogućnosti da se voli ono što je neprihvatljivo, ono što je nastalo iz mržnje, o mogućnosti da prevaziđeš sebe, smatra Jasmila.

Užasno iskreno
Željela bih da shvatimo da ovakve priče moramo jedni drugima da pričamo, da saopćavamo koliko je svima nama u ovim periodima bilo teško, mišljenje je Mirjane Karanović. Da to nema veze sa političkim procjenama, tko je prvi počeo, tko je kriv, tko je koga nadigrao, tko je više pobio, tko je više stradao. Ja mislim da su ljudi stradali. I da je ljudsko suosjećanje jedini način da mi pređemo prepreke, da porušimo zidove koje politika gradi između nas.
Što se očekivanja uspjeha tiče, Jasmila kaže kako su u film krenuli užasno iskreno te su očekivali da će ga i publika tako prihvatiti, a da o nagradama nije uopće razmišljala. Ja sam samo željela da ljudi budu uvučeni u svijet jedne žene koja ima ovakve traume i dijete iz te traume. Nisam željela promicati nikakve poruke niti išta slično, samo sam htjela da ljudi dožive i osjete kako je to biti sat i po sa Esmom, živjeti nakratko u njenom svijetu. I ako se bar jedna osoba u publici na trenutak zapita, promišlja, sebe, svoj stav, mišljenje, zbog ovog filma što gleda, ja ću biti sretna, skromno je zaključila Jasmila.

A da je u svojoj nakani, barem što se Sarajeva tiče, stvarno uspjela, pokazao je kraj projekcije u Zetri. Uz stihove pjesme Kemala Montena: bilo gdje da krenem o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode, čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo, ljubavi moja..., tisuće uplakanih lica svjedočili su o nimalo ugodnom i teškom putovanju u Esmin svijet. Bilo je toliko očito koliko su osobno doživjeli i proživjeli svaki kadar filma; bilo je vrlo emotivno, snažno osjetiti atmosferu sa njima, ali istodobno toliko daleko i strano.

Očito je da su ljudi u BiH, a Sarajlije sigurno, doživjeli Jasmilu kao ambasadoricu i pronositeljicu njihovih osobnih priča i tragedija. Kako mi je jedan Sarajlija to objasnio: Vi imate Janicu, mi sada eto imamo Jasmilu. Ona je naša Janica. Ona promovira našu zemlju po svijetu, ona je naš glasnik.

Tome u prilog ide i njena izjava na službenim stranicama filma: 'Grbavica' je prije svega priča o ljubavi, i to o ljubavi koja nije čista, jer je pomiješana sa mržnjom, gađenjem, traumama i očajem. Film je također i o žrtvama, koje, iako one same nisu počinile nikakav zločin, ipak nisu potpuno nevine u poređenju sa budućim generacijama. 'Grbavica' je također film o istini, toj kozmičkoj sili koja je potrebna za napredak, i koja je jako potrebna društvu Bosne i Hercegovine, koje se mora truditi da sazrije.

Bez obzira koliko će stvarnih promjena Grbavica donijeti, više je nego očito da je Jasmila učinila jako puno za mnoge žrtve u BiH, prije svega za žene žrtve silovanja. Ispričala je njihove priče, pronijela ih po svijetu, učinila ih transparentnima i bitnima. U ime svake od tih 25 000 žena. Kao i u ime svake od onih koje su prešutjele ili nisu niti dobile priliku ispričati nam…