Tema mjeseca ožujka u Hrvatskoj propast je Agrokora, poljoprivredno-prehrambeno-trgovačkog carstva Ivice Todorića. To što o klizanju nizbrdo ovog koncerna, koji zapošljava oko 60 000 radnika, javnost do jučer ništa nije znala, premda se radi o stvari od prvorazrednog javnog interesa, puno govori o stanju novinarstva na ovom prostoru, a indirektno i o stanju demokracije, pa i o stanju nacionalne suverenosti.Indicije o tajnoj vezi vlasnika elektroničkih medija i političkih struktura s vremena na vrijeme izlaze na vidjelo, pa tako i 2013. godine, nakon što je H-Alter uspješno završio kampanju kojom je od Agencije za elektroničke medije tražio objavljivanje koncesijskih ugovora za emitiranje programa nacionalnih televizijskih kuća
Javnost se zatresla tek kad su moćni inozemni vjerovnici odlučili da s temom Agrokorova duga treba izaći na vidjelo. Pritom je dio priče o Todoriću, poput enormnih poticaja koje njegova korporacija prima od države, ulozi države u izgradnji njegova privatnog carstva, porijeklu njegove imovine i dalje često u sjeni, dok se spas toga koncerna sustavno gura u prvi plan.
Zašto Todorića nije bilo u hrvatskim medijima? Pitanje je još prije godinu i pol dana, u intervjuu H-Alteru istaknula docentica na Fakultetu politčkih znanosti i medijska analitičarka Viktorija Car: "Moramo se pitati – što je to čega u medijima nema? Primjerice, u hrvatskim mainstream medijima nema Todorića i Agrokora. Mene čak novije generacije studenata pitaju tko je taj Todorić, postoji li on uopće – je li on mit ili stvaran čovjek. Oni ga jednostavno nikad nemaju prilike vidjeti u medijima, a riječ je o najutjecajnijem gospodarstveniku u zemlji."
Odgovor ove politologinje glasi – mediji ne odražavaju, već konstruiraju stvarnost, uvijek po nečijoj želji. Pitanje je samo čija se želja nalazi u pozadini – novinarova, urednikova ili vlasnikova, kakva su njegova vrijednosna opredjeljenja, shvaćanje uloga novinarstva i zadnje namjere. "Što se tiče tvrdnje da mediji prenose sliku stvarnosti, mora nam biti jasno da se tu uvijek radi o medijskoj konstrukciji. Urednici i novinari odlučuju o izboru sadržaja, kutu izvještavanja, diskursu kroz koji je sadržaj prezentiran."
Propast Agrokora barem nakratko je potisnula u drugi plan paniku zbog ofenzive koju ultradesničarski pokret vodi protiv medija, kulturnih institucija, novinara, intelektualaca i umjetnika. Medijski simbol br. 1 desničarskog udara koji je i dalje na djelu zasigurno je Velimir Bujanec, autor i voditelj Bujice, TV showa koji redovito ugošćuje najzadrtije ustašofile.
Show se odvija u nepolemičkim ćaskanjima, gdje i pitanja i odgovori sviraju u iste diple, a istaknuti hrvatski antifašisti, aktivisti za ljudska prava i političari iz redova srpske nacionalne majine podvrgavaju se zastrašujućem verbalnom nasilju. Bujica zadnjih godina ide na zagrebačkoj gradskoj televiziji Z1, obilno financiranoj od stane gradskih vlasti. Na istoj je televiziji do kraja 2016. godine išla i druga emisija, Markov trg, koju je kreirao i vodio Bujančev idejno-politički brat blizanac, Marko Jurič. Ova je ipak bila skinuta s programa nakon što je Jurič po stoti put širio laž o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj kao četničkom leglu, a goste u emisiji i gledaoce pozdravljao ustaškim pozdravom.
Osim Bujice i Markova trga, imidžu Z1 bitno doprinose i emisije o radu gradskih vlasti, također studijsko-razgovornog tipa, u kojima se Pregledom službenih gradskih stranica vidimo da je Z1 samo u 2016. godini na natječaju za audiovizualne djelatnosti ostvarila prihod od najmanje 2 milijuna kuna, daleko više od bilo koje od drugih deset televizijskih i radijskih kuća koje su iz istog izvora primile sredstvaproduciraju visokorangirani gradski funkcioneri – redom pripadnici "stranke rada i solidarnosti" koja se zove Bandić Milan 365, a čiji je doživotni predsjednik gradonačelnik Milan Bandić. Klijentelizam je glavno obilježje politike zagrebačkog gradonačelnika, bivšega SDP-ovca, koji je u više navrata bio pritvaran i pod istragom zbog korupcije, ali nikad suđen i osuđen.
Znači da bi dobar novinar mogao mnogo toga priupitati njega i njegove najbliže suradnike; međutim razgovori u emisijama u kojima ovi gostuju na Z1 posve su beskonfliktni i imaju za cilj propagiranje gradskih projekata od kojih su neki besmisleni, ali vlastodršci na njihovu realizaciju troše enormna javna sredstva, uz iznose provizija koji će vjerojatno za svagda ostati neobjelodanjeni.
Kao odgovorna osoba Z1 televizije d.o.o. u Registru televizijskih nakladnika Agencije za elektroničke medije upisana je Ana Krivić o kojoj javnost ni danas ne zna ništa osobito, jednako kao što ništa nije znala niti 2013. kada joj je bivši gazda Slobodan Ljubičić Kikaš "poklonio" Z1. A dotični Kikaš bio je financijski mozak Bandićeve države u državi: upravo on je godinama upravljao Zagreb Holdingom, koji objedinjava sve gradske tvrtke i zapošljava oko 13 tisuća radnika. I upravo on se prije dvije i pol godine zajedno s Bandićem obreo u istražnom zatvoru.
Glavna urednica Z1 je Maja Šudić, bivša novinarka Radija 101 koja se onima s nešto duljim pamćenjem mogla urezati u sjećanje intervjuom iz 2006. godine s Radom Dragojevićem, tajnikom Srpskog kulturnog društva Prosvjeta povodom održanih Dana srpske kulture u Zagrebu. U tom radijskom intervjuu u Dragojevićeve je odgovore montirala navodne izjave preživjelih žrtava srpskog ratnog logora Ovčara, mučitelja u tom logoru, prigodne krikove i slične zvučne efekte, sugerirajući kako su Dragojević, Prosvjeta i srpska kultura kao takva ontološki predisponirani za ratne zločine. Grupa tada već bivših novinarki i novinara Radija 101 na prilog je reagirala otvorenim pismom nazvavši ovakav postupak "goebelsovskom montažnom gestom" i "antologijskim primjerom politički, etički i profesionalno najkatastrofalnijih otpadaka medijske proizvodnje".
Početkom ožujka zatražili smo, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, sve ugovore o dodjeli sredstava koje je Grad Zagreb sklopio sa Z1 televizijom od njezina osnivanja. U skladu s uobičajenom praksom gradske uprave informacije dobili nismo, pa ćemo ih pokušati iznuditi pravnim sredstvima. Pregledom službenih gradskih stranica vidimo da je Z1 samo u 2016. godini na natječaju za audiovizualne djelatnosti ostvarila prihod od najmanje 2 milijuna kuna, daleko više od bilo koje od drugih deset televizijskih i radijskih kuća koje su iz istog izvora primile sredstva; prosječan iznos preostalih potpora bio je, naime, nešto manje od 800 tisuća kuna. No valja dodati i da je gradonačelnik Bandić sklon potpisivanju ugovora o dodjeli podrške i mimo natječaja, čime se znaju okoristiti različiti subjekti, uključujući i poneke medijske nakladnike. Pa ne bi trebalo unaprijed odbaciti mogućnost da su Krivić, Šudić, Bujanec i društvo primili s te adrese neka "interventna sredstva" ispod radara. Kao niti da čitavim projektom Z1 i dalje iz sjene rukovodi Kikaš.
Indicije o tajnoj vezi vlasnika elektroničkih medija i političkih struktura s vremena na vrijeme izlaze na vidjelo, pa tako i 2013. godine, nakon što je H-Alter uspješno završio kampanju kojom je od Agencije za elektroničke medije tražio objavljivanje koncesijskih ugovora za emitiranje programa nacionalnih televizijskih kuća. AEM ih je dotad sustavno odbijala objaviti, držeći interese njihovih vlasnika za čuvanjem "poslovne Propast Agrokora barem nakratko je potisnula u drugi plan paniku zbog ofenzive koju ultradesničarski pokret vodi protiv medija, kulturnih institucija, novinara, intelektualaca i umjetnikatajne" važnijim od interesa građana da znaju kakvi se ugovori sklapaju u njihovo ime, i koliko realizacija TV programa odstupa od ugovorenoga.
Na posljetku je nadležno tijelo za pravo na pristup informacijama – tada je to bila Agencija za zaštitu osobnih podataka – stala na H-Alterovu stranu, ugovori su morali biti objavljeni, i pokazalo se da su odstupanja od ugovorenoga zaista dramatična. To sve zajedno nije smetalo saborske zastupnike da aklamativno prihvate godišnji izvještaj predsjednika AEM-a, kao i sve njegove ranije godišnje izvještaje – pokazujući da je i njima, iz razumljivih razloga, interes vlasnika nad medijima bliži srcu od interesa onih koji su im priskrbili ulaznicu u Sabor.
Kako bi trebao izgledati foto-robot idealnog vlasnika medija, onoga tko bi u ime profesionalnosti, etičnosti i nezavisnosti riskirao sukob s najvećim privrednim moćnikom i vlasnikom najvećeg novinskog distribucijskog lanca? Onoga tko bi u isto ime riskirao gubitak Bandićevih gradskih milijuna koji mu osiguravaju ugodan opstanak i profit? Onoga tko iz entuzijazma prema novinarstvu ne bi intervenirao u poslove redakcije i zapošljavao urednike koji će ispunjavati njegove poslovne želje? Kojemu je odgovornost pronositelja javne informacije iznad osobne zarade?
Kao takav nije mogao opstati niti Charles Foster Kane, premda je to jako želio – na početku filma. Na početku svojega "filma" takav je bio i Nino Pavić, urednik legendarnoga Poleta iz sedamdesetih godina, ali u devedesetima tvorac Europapress Holdinga, najveće medijske korporacije u zemlji, koji je svoj "prvi milijun" zaradio u ratnim devedesetima na huškačkim tekstovima u tjedniku Globus. Između izdanja EPH u vlasništvu bivšega novinara Pavića i Hanzinih izdanja u vlasništvu Marijana Hanžekovića, koji se novinarstvom bavio jedino u svojstvu odvjetnika Hrvatske radiotelevizije zaduženog za utjerivanje pretplate, nema nikakve supstancijalna razlike.
Pokazalo se da niti modalitet registracije nakladnika ne utječe nužno na realizaciju javnog interesa u medijima: medij "prvog sektora" može u nekoliko mjeseci uslijed promjene državne vlasti propasti od probavljivog do neprobavljivog, a najbolji dokaz je HRT. "Drugi sektor", koji bi u načelu trebao biti orijentiran profitu, dao je neke od najboljih rezultata – kao trgovačka društva bili su registrirani nakladnici Feral Tribunea, koji se uobičajeno smatra bastionom slobodnog novinarstva, i Arkzina, glasila Antiratne kampanje Hrvatske iz devedesetih godina, koji često smatraju pretečom današnjih neprofitnih medija.
Suprotno tome, pojedini su novinari, vlasnici medija koji pripadaju "trećem sektoru", davali neprikrivene usluge public relationsa pojedinim političarima ili su obavljali prljave poslove medijske pripreme restriktivnih desničarskih "medijskih politika" koje su ubrzo potom stupile na scenu.Od Milanovićeve, u pogledu povećavanja trasnparentnosti vlasnika medija gora je samo HDZ-ova i Mostova vlada, kako ona Oreškovićeva, tako i ova Plenkovićeva: naime, Akcijski planom za provedbu inicijative Partnerstvo za otvorenu vlast za naredno razdoblje, ono od 2016. do 2018. godine – nije niti donesen
Borba za temeljito informiranje, kao i borba za očuvanje ili unapređenje demokracije, uvijek će biti upravo to – dinamičan proces. S jedne strane fronte možemo očekivati one koji zbog različitih razloga žele manipulirati javnim mnijenjem, dok bi druge strane trebali biti oni kojima je na savjesti javni interes, s kojim je neraskidivo povezan smisao novinarske profesije: (neke) novinarke i novinari, profesionalna udruženja, udruge civilnog društva, pa čak možda i (neke) stranke i (neke) državne institucije, ako kadrovskim intervencijama nisu dovedene pod političku kontrolu.
Ulog u toj borbi je ogroman, jer onaj tko ima vlast nad informacijom doista vlada i državom i društvom. A dostignuti standardi javnog informiranja nikada nisu ireverzibilni. Za početak, važno je znati tko zaista stoji iza kojega medija, jer to može biti ključ za "čitanje" napisanog i izrečenog. Akcijskim planom za provedbu inicijative Partnerstvo za otvorenu vlast za razdoblje 2014. – 2016. godine, koji je Vlada donijela početkom 2014., bile su predviđene i mjere koje su se odnosile na povećanje transparentnosti medija, uključujući i vlasništva nad njima.
Prema tadašnjem, nažalost – pokazalo se - samo deklarativnom stavu SDP-ove i HNS-ove vlade, bilo je potrebno unaprijediti zakonodavni okvir za transparentnost i za neovisni rad medija, i to promjenom Zakona o medijima, uvođenjem odredbi kojima se uređuje status novinara u smislu njihove zaštite ako progovore o cenzuri unutar redakcije; definiraju uvjeti o umrežavanju koncesionara i nakladnika; osigurava transparentnost podataka o vlasnicima svih medija do razine fizičke osobe; propisuje transparentnost godišnjih financijskih izvješća medija; propisuje objavljivanje i laka dostupnost podataka o nakladnicima, uključujući "strukturu vlasništva s udjelima/povezanosti u drugim nakladnicima i drugim vrstama poduzeća (npr. suvlasništvo/bliska osoba/obiteljsko srodstvo) te dužnosničke funkcije i/ili obnašanje funkcija u političkoj stranci vlasnika medija; prihode od djelatnosti medija; redakcijski statut; kontakt informacije redakcije".
Zakonodavni okvir trebao je biti promijenjen tako da omogući odlučivanje o državnim subvencijama i olakšicama za pojedine nakladnike. U tu svrhu, Akcijskim su planom bile obećavane izmjene Zakona o medijima, Zakona o elektroničkim medijima, Zakona o porezu na dodanu vrijednost itd.
Osim toga, Akcijski plan predviđao je i ustanovljavanje zakonske obaveze pravovremene objave potpunih i točnih informacija na internetskim stranicama nakladnika elektroničkih medija koje uključuju programske osnove, koncesijske obaveze, koncesijsko područje i područje emitiranja, programske sheme, dnevni i tjedni raspored emitiranja, ugovor o umrežavanju koncesionara, podatke o odgovornom uredniku i programskoj shemi mreže, kontakt-informacije i/ili obrazac za primanje povratne informacije gledatelja/slušatelja. Akcijskim planom bilo je predviđeno i objavljivanje ugovora o koncesijama za pružanje medijskih usluga televizije i radija zajedno s natječajnom dokumentacijom, za što je bila zadužena Agencija za elektroničke medije.
U Neovisnom izvještaju o napretku Hrvatske u programu Partnerstva za otvorenu vlast koji je bio objavljen početkom 2016. godine ocijenjeno je da Milanovićeva vlada na planu unapređenja zakonskog okvira nije bila napravila nikakav pomak, drugim riječima, "nije se ni započelo" s Pokazalo se da niti modalitet registracije nakladnika ne utječe nužno na realizaciju javnog interesa u medijima: medij "prvog sektora" može u nekoliko mjeseci uslijed promjene državne vlasti propasti od probavljivog do neprobavljivog, a najbolji dokaz je HRTizvršavanjem preuzetih obaveza. Jedini "uglavnom-napredak" postigla je AEM, objavljivanjem većeg dijela koncesijskih ugovora za televizijske i radijske usluge (što je dobrim dijelom bila posljedica gore opisane H-Alterove kampanje).
Od Milanovićeve, u pogledu povećavanja trasnparentnosti vlasnika medija gora je samo HDZ-ova i Mostova vlada, kako ona Oreškovićeva, tako i ova Plenkovićeva: naime, Akcijski plan za provedbu inicijative Partnerstvo za otvorenu vlast za naredno razdoblje, ono od 2016. do 2018. godine – nije niti donesen.
Uređivačka politika između zalogaja
Razgovor: Saša Paparella, autor knjige Gazda (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija, Zagreb, 2016.) koja je poslužila kao sinopsis za istoimeni dokumentarni film o Ivici Todoriću i Agrokoru
U zemlji u kojoj nije bilo previše novinarskih pokušaja da se istraži fenomen Ivice Todorića, vaša knjiga, a potom i film, predstavljaju izuzetak. Kakva je bila recepcija knjige i filma u mainstream medijima?
O filmu su prvi, uoči premijere održane prošlog ljeta, pisali filmski kritičari Jutarnjeg lista. Ti su tekstovi uredno objavljeni, a onda je neki cenzor shvatio što se dogodilo, ili je redakciju nazvao netko iz Agrokora, i sve je nestalo sa portala Jutarnjeg. Nakon toga, tjednik Nacional je filmu posvetio naslovnicu i šest- sedam stranica, pa su se i drugi ohrabrili. Definitivni proboj u mainstream medije bilo je gostovanje Darija Juričana, redatelja filma Gazda, u gledanoj emisiju Nedjeljom u 2. Otkako je nestala staklena kupola oko Agrokora, dnevne novine objavljuju desetine tekstova o toj korporaciji i njenom vlasniku. Šteta što to i prije nisu radili, jer onda ne bi toliki kosturi sad odjednom poispadali iz ormara, a hrvatska maloprodaja, poljoprivreda, mediji i razni drugi sektori vezani uz Agrokor bili bi postavljeni na zdravije temelje
Urednik i voditelj te emisije, Aleksandar Stanković, na kraju godine je Darija pozvao još jednom u emisiju sa najzanimljivijim gostima u 2016. Na žalost, ljudi koji vode HRT ne pokazuju toliku dozu hraborosti, pa su unatoč peticiji nekoliko sindikata i udruga pod nazivom Gazdu na HTV-u minimalne šanse da će gledatelji javne televizije biti u prilici vidjeti taj film. Srećom, bili smo spremni na to – dok smo radili Gazdu, potražili smo mentorski savjet Stefana Tealdija, talijanskog producenta dokumentaraca, on je svojedobno napravio dokumentarni film o Silviju Berlusconiju koji niti jedna talijanska TV postaja nije htjela prikazati, a na kraju ga je emitirao jedan švicarski kanal na talijanskom jeziku.
O knjizi Gazda još nije izašla niti jedna recenzija, a prodaje se na svega nekoliko mjesta – u zagrebačkom kinu Europa u kojem smo imali premijeru filma, preko jedne internet knjižare i jednog manjeg lanca knjižara. Zato znatan dio potencijalne publike, a pogotovo oni koji nisu vični društvenim mrežama, još niti ne zna da ta knjiga postoji.
Viktorija Car je u intervjuu za H-Alter utvrdila da je Todorić u medijima prisutan na način vlastite nevidljivosti. Biste li se složili s tom tvrdnjom? Kako biste protumačili takav tretman privredno najutjecajnije osobe u zemlji?
Čitao sam taj intervju i često na premijerama Gazde po raznim mjestima u Hrvatskoj, ako pozovu Darija i mene da ispričamo publici sve ono što ih zanima a nije nam stalo u film, spominjem taj primjer kako studenti misle da Ivica Todorić niti ne postoji, pa je najveći poslodavac u Hrvatskoj postao nekakvo mitološko biće.
I dok jedni u današnjem svjetu celebritiyja ulažu sve svoje resurse kako bi postali vidljivi, Ivica Todorić daje i puno više, samo da ostane nevidljiv. On je ipak majstor iz sjene – javno se ne petlja u politiku, ali ispod stola korumpira političke stranke. Ne izriče u medijma svoje mišljenje o državnoj gospodarskoj politici, ali u Vladu, središnju banku i antimonopolsku agenciju postavlja svoje menadžere, ili barem njihove bračne drugove. Osim toga, nije osobito elokventan i brzopleto odgovara na pitanja, pa je tako 2000., kad je već bio najbogatiji hrvatski poduzetnik, za dnevni list Vjesnik dao nevjerojatnu izjavu - "da ja ne primam plaću, da mi ne rade sin i kćer i da tata nema penziju teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem". Nakon toga se okružio PR-ovcima koji su stvorili živi zid oko njega.
Kako vlasništvo nad mainstream medijima utječe na takav tretman Todorića?
U situaciji kad novine više ne mogu živjeti samo od prodaje njihovo preživljavanje ovisi o prodaji oglasa, a onda je jasno koliki utjecaj ima najveći oglašivač u zemlji. Poziciju mu jača i činjenica da Agrokor upravlja Tiskom, najvećim lancem kioska u Hrvatskoj. Koliko god izbjegavao novinare, Ivica Todorić krajem svake godine okupi na ručku na vrhu svog tornja njihove šefove, glavne urednike i predstavnike vlasnika glavnih hrvatskih medijskih grupa, pa se vjerojatno tom prilikom, između dvaju zalogaja, kroji njihova uređivačka politika.
A šefica marketinga Agrokora je Todorićeva kći, pa da ništa nije prepušteno slučaju. Takvom politikom mediji su se dodatno vezali uz korporacije i njihove oglase, jer su čitatelji prepoznali njihov kukavičluk i izbjegavanje kritičkih tema o Agrokoru, izgubili su povjerenje i prestali kupovati novine. Agrokor će s novim vlasnicima vjerojatno promijeniti i dosadašnju politiku oglašavanja, pa bi se lako moglo dogoditi da mainstream mediji, nakon što su ostali bez publike, sada ostanu i bez novca od marketinga.O knjizi Gazda još nije izašla niti jedna recenzija, a prodaje se na svega nekoliko mjesta
Kako biste interpretirali medijski tretman Todorića sada, nakon što je pukla vijest o Agrokorovim dugovima?
Otkako je nestala staklena kupola oko Agrokora, dnevne novine objavljuju desetine tekstova o toj korporaciji i njenom vlasniku. Šteta što to i prije nisu radili, jer onda ne bi toliki kosturi sad odjednom poispadali iz ormara, a hrvatska maloprodaja, poljoprivreda, mediji i razni drugi sektori vezani uz Agrokor bili bi postavljeni na zdravije temelje. Neki su mediji toliko licemjerni da se sada bave načinom na koji je Ivica Todorić privatizirao pojedine tvrtke, iako se to događalo još prije dvadeset godina. Ipak, ne idu svi do kraja – neki i dalje vrlo umiveno govore o problemima u Agrokoru i ne potenciraju krivnju obitelji Todorić i njihovih menadžera, mahom obiteljskih prijatelja. Jer, nikad se ne zna hoće li osnivač Agrokora u zadnji tren ustati s poda i nastaviti upravljati svojim ogromnim koncernom.