Umni sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević ovih dana reče da je socijalizam propao kada je mladima dosadilo slušati priče o ratu. Jednostavno, municija koja se trošila u NOB-u pretvorila se u ćorke kada su se pojavile nove mete. Gotovo u dlaku isto može se reći za ovih desetljeće i pol HDZ-ove vlasti. Barem dvije trećine tog vremena neštedimice se arčilo na građenje mita o hrvatskoj slobodi izvojevanoj u junačkom domovinskom ratu.
Ali taj su mit na kraju razjeli crvi sumnje o zločinima koji su debelo izlazili iz okvira nužne hrvatske samoobrane. Usto, toliko je indicija da je srpsko-hrvatski rat bio dogovoren, čak režiran, da je upravo sažalno slušati sadašnje vapaje da se hrvatske heroje izvuče iz anonimnosti i dostojno odlikuje. Kako ćeš, pobogu, odlikovati nekoga tko je poginuo, koliko god junački to bilo, u gradu žrtvovanom za neke "više" političke ciljeve - ordenom uludog i izigranog herojstva?!
Zatim se negdje pred kraj te faze izašlo s partijskom parolom "iz pobjede u blagostanje". Time su se glavešine HDZ-a htjele podičiti da odlično čitaju znakove vremena i da je sada vrijeme odložiti "hrvatsku pušku s hrvatskog ramena". Treba se, mudro su podučavali, prihvatiti "hrvatske lisnice u hrvatskom džepu" koja će, biva, bubriti po najprovjerenijim receptima razvijenih kapitalističkih zemalja.
Sada se i taj mit raspada u paramparčad, još i brže od već spomenutoga koji je na teškim gusjenicama dotegljen iz jednog sumnjivog rata. Sravnio ga je sa zemljom osobno premijer Sanader srušivši drugi stup mirovinskog osiguranja, koji je imao ne samo važnu ulogu u reformi tog osiguranja, nego i prvorazrednu ideološku i promidžbenu ulogu.
Propast "narodnog kapitalizma"
Burze, te obećane zalogajnice novih malih kapitalista, počele su tonuti kao torpedirane, a da Sanaderova vlada nije ni prstom mrdnula, štoviše počela se praviti da s tim dojučerašnjim čudom preporođenog hrvatskog kapitalizma nema ni najmanje veze
Nakon što je, naime, Hrvatska devedesetih bila predana u ruke 200 najbogatijih, među kojima su pretezali političke sponzoruše i notorne sjecikese, Sanader je pompozno presjekao vrpcu nove, navodno naprednije i pravednije etape hrvatskog kapitalizma. Po nekim starim evropskim uzorima odmah ga se počelo nazivati "narodnim kapitalizmom". Pa su građani s bjelokosnih zidina Gornjeg grada nagovarani, da ne kažemo naguravani, da ulažu u dionice najprestižnijih hrvatskih tvrtki, a još prije stotine je hiljada umirovljenika navabljeno u drugi morovinski stup. U oba slučaja nemilice se razbacivalo obećanjima da ovime i mali hrvatski čovjek i još manji hrvatski umirovljenik, sada siromašan kao crkveni miš, dobivaju bogomdanu priliku da postanu mali todorići, kerumi, lukovići...
Drugim riječima, obećano im je da se i oni mogu pogostiti, istina umjereno i bez mljackanja, s prebogate kapitalističke trpeze. Ali, nije prošlo više od nekoliko mjeseci i za njih ondje opet nije bilo mjesta. Burze, te obećane zalogajnice novih malih kapitalista, počele su tonuti kao torpedirane, a da Sanaderova vlada nije ni prstom mrdnula, štoviše počela se praviti da s tim dojučerašnjim čudom preporođenog hrvatskog kapitalizma nema ni najmanje veze. Zatim se isti potop dogodio i s drugim mirovinskim stupom, od kojeg burze najviše i žive, a Sanader se opet pravi Englez i za to optužuje Račanovu vladu koja je tim stupom navodno napravila promašeni eksperiment.
Dobro, možda eksperiment nije bio najsretniji. Ali vjerojatnije je da je havarija drugog stupa barem djelomično inscenirana, da bi se pod tim kišobranom novac malih "kapitalističkih" penzionera prelio u poluprazan budžet i odatle se financiralo još nešto predizbornih kula u oblacima.
Naravno, u Banskim dvorima se brane rukama i nogama da je to gola laž, ali čak i kada bi bilo tako, kao što nije, ne vidi se tko bi bio odgovorniji od njih što se hrvatska kapitalistička priča ponovno curiknula na one pećinske prapočetke kada je Hrvatsku posjedovalo 200 najbogatijih. S tim da su oni sada još bogatiji, još nezasitniji i još moćniji da uz pomoć političkih sponzora zatvore prilaze svojim kulmerskim dvorčinama.
Ovdje je, međutim, važno još nešto. Drugi mirovinski stup koji su uveli hrvatski socijaldemokrati tipičan je izdanak liberalno-kapitalističke države, dok je njegovo ukidanje i seljenje novca u prvi stup, što sada traži HDZ, tipičan za etatističko-socijalističke sisteme. Pa ti vidi u kakvu to kaljužu klizimo. Čak i neki vladi više nego odani mediji, sada slikaju Sanaderovu vladu kao bezglavu spodobu koja ne zna što bi sa sobom, a kamoli sa zemljom.
Razočarani što premijer dominaciju poslodavaca, dakle i vlasnika tih medija, nije doduše ukinuo, ali ni omogućio da ekspandira kako i koliko bi oni htjeli. Zato su im se odjednom otvorile oči i za neke Sanaderove nepodopštine koje su dosad prešućivali, pa ga optužuju da pumpa državni proračun samo zbog predstojećih lokalnih izbora, čak i da podgrijava tenzije sa Slovenijom samo zato da na tim izborima što bolje prođe. Jedino što u ovoj paljbi na premijera manjka je da ovi novi kritičari nisu bili protiv ničega spomenutog, a trajalo je godinama, dok nije zagrmilo i pod njihovim prozorima.
Mijenjanje ideoloških košulja
Sada kada je kaos u tzv. financijskoj industriji pomeo ne samo male "kapitaliste", nego ugrozio i nove naramke profita na koji su ti kritičari računali, odjednom im ovaj premijer više ne valja, a na ono što im se događa iskolačuju oči kao na čudo neviđeno. Ali, zapravo se ne događa ništa što se nije moglo predvidjeti.
Vraćajući se Vlaisavljeviću, može se reći da se ova vlast odrekla "narodnog kapitalizma" čim je shvatila da i u prenaivnoj javnosti to više ne pije vodu
Vraćajući se Vlaisavljeviću, može se reći da se ova vlast odrekla "narodnog kapitalizma" čim je shvatila da i u prenaivnoj javnosti to više ne pije vodu. Te, još važnije, da više ne kontrolira onoliko novca koji joj u njenoj nezasitnosti treba, a istodobno je pomeo i sloj novih malih "kapitalista" koje je ona već vidjela kao svoju novu biračku bazu. Zato je parola općenarodnog bogaćenja napuštena jedva koju godinu nakon što je proklamirana i sada imamo hibrid u kojem se spajaju stari kulmerski kapitalizam i neka vrsta novog etatističkog, čak polusocijalističkog kapitalizma. Dok se ne izmisli nešto treće.
Imamo, međutim, i nešto možda najgore u ovoj priči. A to je da je HDZ-ova vlada ovako čestim mijenjanjem ideoloških košulja proizvela takav pravni nered da državna vlast više glumi da je vlast nego što to stvarno jeste. A onda su taj komotni položaj pod debelim namazima glumačke šminke preuzeli i svi njeni segmenti. Pa organi gonjenja otkrivaju grupu državnih financijskih stručnjaka baš u trenutku dok pljušte optužbe da Sanaderova vlada raspolaže narodnim novcem kao svojim. Pa očekivanu plimu otpuštanja u privredi državni mediji lakiraju marijaterezijanskim primjerom navodne isplate zaposlenima stotina i stotina tisuća kuna otpremnine, što oni ogorčeno demantiraju. Pa policija u slučaju otete i ubijene, ili navodno otetete i ubijene strankinje u Dubrovniku, optužuje australsku televiziju da želi minirati turističku sezonu u Hrvatskoj, kao da je njen posao turistička propaganda, a ne hvatanje zločinaca.
Pa uvoz hrane još eruptivnije raste pod mandatom HSS-ovog ministra Pankretića koji nam je godinama probijao uši baš time da je to rak-rana hrvatske poljoprivrede s kojom će se prvo uhvatiti ukoštac. Pa...
Naravno da ovo glumljenje države nije palo s neba i da ima nekog opipljivog smisla. Prema nekim podacima, država kroz budžet i kroz tvrtke u njenom vlasništvu kontrolira 70 do 80 posto novca u opticaju, i kada ona i njeni kapitalistički pajdaši velikom kutljačom grabe odatle - tu glume nema.
Ima je, međutim, koliko hoćeš kada treba zaštititi interese poslušne armije podanika, koje se fila mitovima koji u početku izgledaju vrlo zamamno, da bi se brzo pokazalo kako je riječ o najobičnijim šarenim lažima.
Ali, zar je problem poslije izmisliti novi mit?!
