Tri četvrtine nas je glasalo za njega! U sirotinjskim, crnačkim četvrtima kao Baychester, East Tremont, Springfield Gardens, Jamaica i East New York, čak je 97 posto ljudi glasalo za njega. To je teško bilo postići i diktatorima u totalitarnim društvima uz svo namještanje rezultata.
Svima nam je dosta bloombergovštine, iako Bloomberg nije bio loš gradonačelnik, ali je kao bogati kapitalist postao simbolom svega što je pošlo nakrivo u New Yorku
A ovdje nije trebalo ništa namještati. Grad New York je dobio novog gradonačelnika, ljevičara koji je nekad otvoreno podržavao Sandiniste, cijenio Che Guevarru, oženio crnu biseksualnu aktivistkinju i izborne kampanje paradirao svog rasno miješanog sina tinejdžera Dantea s afro frizurom.
Izbori su bili više iskaz nezadovoljstva građana 12-godišnjim gradonačelnikovanjem dvanaestog najbogatijeg čovjeka u Americi, Michaela Bloomberga, nego iskaz podrške relativno neiskusnom Billu De Blasiu. Svima nam je dosta bloombergovštine, iako Bloomberg nije bio loš gradonačelnik, ali je kao bogati kapitalist postao simbolom svega što je pošlo nakrivo u New Yorku.
Prvo, nevjerojatno velike i sve veće ekonomske razlike - tih nekoliko posto stanovništva što radi na Wall Streetu generira 30 posto gradske ekonomije i misle da stoga grad zapravo postoji samo zbog njih. Cijene najma su toliko visoke da se na Manhattanu zapravo ne može živjeti bez pola milijuna kuna na godinu (prosječna godišnja primanja onih koji žive južno, istočno i zapadno od Centralnog Parka su 700 tisuća kuna, oko jedne petine stanovnika).
newyork.jpg
New York Times je nedavno na svom blogu objavio kako su Newyorčani manje debeli od ostalih Amerikanaca - u prosjeku četiri kilograma manje. Možda zato jer jedna druga petina građana New Yorka živi na rubu gladi? 1.66 milijuna stanovnika!
A i ono malo kad nešto kao se desi barem prividno da je dobro i za one koji nisu super-bogati, kao recimo ovaj Obamin program zdravstvene zaštite, odmah u začetku se sruši kao kula od karata, na zlurado zadovoljstvo svih onih koji su cijelo vrijeme baš to predviđali.
Dvadeset kilometara sjeverno, u Bronxu, prosječna je godišnja plaća, recimo, oko sto pedeset tisuća kuna. Ljudi, koji čiste urede i stanove bogatih, zarađuju relativno sve manje i žive sve lošije. Sve više "slugu" radi za minimalac i žive u dickensijanskoj bijedi. Više od 40 posto Amerikanaca zapravo zarađuje manje od 100 tisuća kuna godišnje bruto - podatak koji se rijetko popularizira u inozemnim veleposlanstvima.
Zapravo, da nam Mitt Romney svoje predsjedničke predizborne kampanje nije netaktično obznanio kako 47 posto Amerikanaca ne mora plaćati porez na dohodak, jer je presiromašno (iako je on to rekao s namjerom da iste ocrni kao džabalebaroše), možda se ljudi ne bi ni probudili, kako su savršeno zavedeni pričom o svojoj superironosti, izuzetnosti i odličnosti.
muzej_skvotera.jpg
U članku u New Yokeru o rastućem broju beskućnika u New Yorku, trendu koji se pogoršao pod rentijerom Bloombergom, Ian Frazier je izračunao da bi osoba na minimalcu realno morala raditi 3.1 puna radna vremena (124 sata tjedno) da bi bila u stanju živjeti na Manhattanu. Dakle, spavat jedino vikendom.
Danas, u stvari i tako svi neprestano "radimo", tj. sjedimo pred kompjuterom kao da radimo, čak i ako smo nezaposleni, toliko nam je to naša suvremena tehnologija omogućila da ne moramo nikada prestati raditi, osim dok spavamo.
No, crnce je De Blasio uglavnom dobio ne frizurom svoga sina, i ne samo obećanjem progresivnije ekonomske politike, nego prvenstveno zato što je rekao da će ukinuti stop & frisk: praksu da newyorška policija može zaustavljati i pretresati ljude tako nasumce u krajevima sa visokom stopom kriminala, posebno ako pripadaju grupama koje su natprosječno prisutne u kriminalu, dakle, u prijevodu, manjine u sirotinjskim četvrtima.
New Yorška sutkinja Shira Scheindlin, već je osudila tu praksu i stavila je van zakona, no policija i grad New York su uspješno apelirali i apelacioni sud ne samo da je srušio njenu odluku, već joj je naredio i da se povuče sa slučaja. Sad, kako je De Blasio izabran za gradonačelnika, grad će vjerojatno odustati od apela, no vidjet ćemo hoće li i policija.
Newyorška policija, NYPD, bit će tvrd orah za DeBlasia. NYPD je jedna od najstarijih i danas bez sumnje najveća suvremena policijska snaga na svijetu s 40 tisuća ljudi pod oružjem, otprilike koliko i armija Republike Srbije (ili nešto manje od svih vojnih postrojbi ostalih bivših republika SFRJ zajedno).
pojas.jpg
Pavle Kalinić-Tenkić bi sigurno uživao s opremom koju Raymond Kelly ima na raspolaganju. Manje poznato je da NYPD ima svoju vlastitu obavještajnu službu, koja prati i prisluškuje građane u New Yorku (a nakon tragedije 9. rujna i globalno), nezavisno od CIA-e, FBI-a i NSA.
Ista obavještajna služba je originalno osnovana tijekom 1920-tih godina da nadzire "anarhiste" i talijanske emigrante, a potom je, naravno, proganjala komuniste, pa protivnike rata u Vijetnamu i Crne Pantere, dok se danas uglavnom bavi špijuniranjem muslimana.
No, nisu nepobjedivi. Recimo, njihove akcije protiv prosvjednika tijekom Occupy Wall Street prosvjeda, koji su, usput rečeno, pomogli većini da se odluči glasati za nekog etiketiranog kao "ultra-ljevičar", nisu naišle na odobravanje sudova - baš kao i u slučaju akcije zagrebačke policije protiv prosvjednika u blokadi HOTO Centar projekta u Varšavskoj ulici - sudovi su ovdje oslobodili optužbe čak 93 posto uhapšenih.
Crnce je De Blasio uglavnom dobio ne frizurom svoga sina, i ne samo obećanjem progresivnije ekonomske politike, nego prvenstveno zato što je rekao da će ukinuti "stop & frisk"
Ja, kako sam odrastao u SFRJ kao punk rock tinejdžer, navikao sam na stop & frisk jer je naša narodna milicija imala pravo i dužnost svakog tako bez razloga zaustavljati, legitimirati i maltretirati. U Americi, to policija uglavnom ne smije bez nekakvog "probable cause". Međutim, znaju i oni da su metode iz totalitarnijih društava vrlo efikasne, pa su tražili i dobili dozvolu od Bloomberga da to rade u cilju smanjenja stope kriminala.
U New Yorku dakle pretresaju crnce i "Špance", i ovima je to do sada dopizdilo: nema valjda niti jednog 20-godišnjeg crnca u gradu kojeg panduri nisu barem jednom - bez razloga - pretresli. Em im ne daju lovu, em ih još maltretiraju. Naravski da su svi redom onda glasali za De Blasia, koji je obećao da će tu sramotnu praksu ukinuti.
Američko "slobodno tržište" inače rješava problem siromaštva i nezadovoljstva tako da puni zatvore siromašnima i nezadovoljnima na trošak svih ostalih. Dan Stewart, u eseju za magazin The Week, piše kako SAD drže u zatvoru veći postotak svojih građana nego zemlje kao Iran ili Kina, i da to košta američko društvo 80 milijardi dolara godišnje.
Taj esej je postao vrlo popularan nakon što ga je republikanski senator države Kentucky, Rand Paul plagirao u svom govoru: dakle dotle je došlo da je čak i desnica počela otvoreno dovoditi u pitanje tu praksu trpanja ljudi u zatvor o društveni trošak.
Recimo, jedan čovjek je bio u zatvoru u Texasu 25 godina za ubojstvo koje nije počinio (što je u Texasu, izgleda, uvriježena praksa), jer je tužitelj namjerno prešutio dokaze koji nisu išli u prilog optužbi - i sad kad je to otkriveno, tužitelj je dobio deset dana zatvora. Naravno da takve nakaradne i nakazne nepravde ne mogu i ne smiju proći nekažnjeno.
Foto: NBC News
ringhardt_nbsnews.jpg
Texas je doduše poseban slučaj. Država u kojoj je briga za obitelj tako velika da i dadilje djecu čuvaju naoružane. Recimo, ovoj se prispavalo, pa se petogodišnjak kojeg je čuvala dočepao njenog pištolja i poginuo, slučajno se ustrijelivši. Kao i u nekim drugim američkim i europskim državama, Texas u svom ustavu zabranjuje istospolne brakove, a nedavno je - zbog "zdravstvenih razloga", kažu - zatvorio gotovo sve klinike u kojima su žene mogle imati pobačaj.
No, da se vratim na temu, jer, koliko god primjer Texasa pokazuje koliko regionalne američke kulturološke razlike utječu na politiku, ipak najveći utjecaj na nju ima hrpa zelenih novčanica u opticaju, a sa tih 80 milijardi dolara moglo bi se otvoriti nova radna mjesta, ili bolje plaćati zaposlenike na postojećima. Ili bi se moglo skućiti beskućnike (u New Yorku ih je više od sto tisuća) gradnjom novih stanova i/ili subvencioniranjem postojećih. Za taj novac moglo bi se osigurati da u New Yorku bude više od 11 bolnica koje primaju hitne slučajeve bez osiguranja, a ne da ljudi umiru u čekaonicama.
Koliko bi se novih mostova i tunela, da se olakša zakrčenje prometa, za taj novac moglo izgraditi! Manje će koštati (60 milijardi dolara) maglev linija Tokyo-Nagoya u Japanu!
Tim novcem moglo bi se, recimo, omogućiti majkama da uzmu plaćeni porodiljski dopust ili da imaju jaslice i vrtiće besplatno. Jer inače ili ne smiju imati djecu (i na Manhattanu je zaista lakše naći hranu za mačke, nego hranu za bebe u supermarketima, jer su djeca luksuz za koji ljudi misle da si samo najbogatiji mogu priuštiti), ili ih društvo etiketira kao "majke na socijalnoj pomoći" (welfare mothers) - a kako da nađu posao, ako nigdje ne mogu ostaviti dijete? A ako njih plaćaju deset dolara na sat, kako će one platiti vrtić 15 dolara na sat?
red_za_skolu.jpg
Osnovna i srednja škola, za razliku od vrtića i jaslica, jesu besplatne, ali tu tek dolazi najviše do izražaja ekonomska segregacija i klasni karakter američkog društva. U SAD-u školstvo se financira od poreza na nekretnine. U većini američkih gradova i država (s izuzetkom socijalističkog Vermonta i još nekih mjesta, gdje se taj novac redistribuira) tako one općine, u kojima žive bogatiji, pa su nekretnine skuplje, imaju veći školski budžet (za manje djece, jer bogatiji uz to, obično imaju i manje djece...).
Tako se već od prvog razreda osnovne škole perpetuira klasni status quo. Prema Peteru Applebeeju, ekspertu za financiranje školstva, iz sindikata Ujedinjenih učitelja u državi New York, u deset posto najsiromašnijih općina - u kojima se troši 12 tisuća dolara po učeniku godišnje - samo 18 posto djece prolazi državni test iz matematike za svoje godište, dok u deset posto najbogatijih općina - u kojima se troši 25 tisuća dolara po učeniku godišnje - čak 45 posto djece prolazi taj isti test. Gdje onda svi imamo jednake šanse u ovom društvu, kako američka propaganda tvrdi?
Škola u koju moj sin ide u Brooklynu, u četvrti nastanjenoj uglavnom imigrantima, ima auditorij u kojem već dugo nije svirao nikakav orkestar, jer za to naprosto nema novaca u budžetu, kao niti za popraviti koševe za košarku na igralištu, a i školska knjižnica je, žalila mi se pročelnica, bila zatvorena nekoliko godina zbog nedostatka sredstava. Zar se ne bi moglo to promijeniti ako bi se u obrazovanje ulagalo više nego u zatvaranje ljudi?
imigranti.jpg
Situacija sa školstvom u New Yorku za ljude nedovoljnih primanja da pošalju dijete u privatnu školu - a to je oko 90 posto populacije -vrlo je zabrinjavajuća. Roditelji i učitelji očajavaju. Postoje tri tipa javnih škola - "normalne", charter i škole za talentiranu i naprednu djecu. Nema tog roditelja koji ne pokuša svoje dijete izvući iz normalne i staviti ga u ove druge. A charter škole su najgora anatema za učiteljski sindikat, jer obećaju bolje rezultate za manje novca. Od države uzimaju 75 posto novca koliko bi normalna škola koštala po učeniku, a drže djecu dulje u školi i imaju bolje rezultate na testovima. To postižu tako što plaćaju učitelje manje, a tjeraju ih da rade više (te nije čudo da su trn u oku sindikata). No, djeca se u njih upisuju lutrijom, igrom sreće, potcrtavajući pravu prirodu kapitalizma: kockanje.
Druga varijanta su testovi za škole za talentiranu i naprednu djecu. Te škole su odlično opskrbljene i izgledaju onako kako bi netko zamišljao školu u najvažnijem gradu na svijetu. No, u njih je teže ući nego na Harvard. Dva puta više djece se prijavi za jedno mjesto u šestom razredu osnovne u školi Mark Twain u Brooklynu (navodno jedna od deset najboljih u SAD-u), nego što se prijavi za mjesto studenta na Harvardu. Tijekom open house, repina roditelja, koji čekaju da ih puste unutra da razgovaraju s učiteljima o tome što će pitati njihovu djecu na prijemnom testu, oteže se sedam dugih gradskih blokova, više od dva kilometra.
I još je teže imigrantima - prvenstveno Latinoamerikancima, kojih je najviše - nego crncima. Jer kako Ann Coulter, konzervativna komentatorica Fox News, koja, čini se, utjelovljuje koncept "glupe plavuše", tvrdi - crncima [mi kao društvo] ipak nešto dugujemo, što smo ih držali kao robove stoljećima, a latinoameričkim imigrantima ne dugujemo ništa, nek idu tam odakle su došli.
U ovom podužem video prilogu, Amy Goodman i Juan Gonzales (voditelji društveno-političkog programa Democracy Now) dokazuju koliko je u Ann u krivu: naime, latinoamerička emigracija u SAD je prvenstveno uzrokovana destrukcijom njihovih država i društava orkestriranom od CIA-e i Pentagona kako bi osigurale američkom kapitalu jeftinu radnu snagu i ovisničko tržište.
A Meksikanci su u Arizoni, Nevadi, Novom Meksiku (koje se, za miloga boga, čak i zove Novi Meksiko, ne?) i Kaliforniji od ranije nego Amerikanci, jer su te države nekad bile dio Meksika. Dakle nisu oni imigranti.
Škole u koje idu mahom djeca imigranata - a imigranti kao i drugi svi žive izolirano unutar svojih zajednica, unutar svojih četvrti - najlošije su financirane i o njima se najmanje priča, jer većina roditelja te djece nema pravo glasa, pa stoga nisu interesantni političarima. Jedino je važno da ih se rudimentarno opismeni toliko da bi razumjeli naređenja oficira i narudžbe mušterija.
crnagora.jpg
To se radi smišljeno, ne bi li se perpetuirao mit o američkoj izuzetnosti. Neću reći san, jer san konotira nešto lijepo, a ovaj mit ocrtava nešto ružno: zemlju i društvo, narod i građane, koji vjeruju da je njihovo materijalno bogatstvo dokaz da su moralno bolji od ostalih, i da im to daje za pravo da nadgledaju (špijuniraju) ostatak svijeta i doslovce žive na njegovoj grbači.
Kad se američki političari ustanu na krivu nogu, mogu otjerati globalnu ekonomiju u propast - kao što su pokazali ove jeseni natezanjem oko podizanja limita zaduživanja. Lako je to, kad su svi dugovi globalno obračunavani u valuti koju oni tiskaju. Možda bi bilo bolje da se svjetsko trgovanje onda obavlja pomoću bit-coina?
Postoje tri tipa javnih škola - "normalne", charter i škole za talentiranu i naprednu djecu. Nema tog roditelja koji ne pokuša svoje dijete izvući iz normalne i staviti ga u ove druge
Američka obavještajna služba prisluškuje sve telefone i kompjutere na svijetu. Prisluškuju i političke lidere prijateljskih zemalja kao kancelarku Njemačke, Angelu Merkel. Ili, nju ne prisluškuju više, kao što je Obama rekao. Zaslugom heroja čovječanstva, Edwarda Snowdena, danas 21 zemlja zahtijeva putem UN od Obame da obuzda svoje špijune.
Velike korporacije potpuno su u sprezi s državom, kao da smo u Rusiji. Facebook nam barem ne naplaćuje što dijeli informacije o nama s državnim sigurnosno-obavještajnim miljeom. AT&T (druga najveća mobilna mreža u SAD-u) je naplatila CIA-i deset milijuna dolara za meta-podatke o svojim korisnicima - kojima je svejedno nastavila bezobrazno naplaćivati oko 100 dolara na mjesec za tu "uslugu".
Velike razlike u bogatstvu unutar SAD-a još su veće kad se preslikaju na svijet. Radništvo se ne može ujediniti jer se kapital potrudio da razlike između država budu toliko velike, kako radništvo u razvijenom svijetu ne bi imalo zajedničke interese s radništvom u nerazvijenim zemljama. A najbogatijih 300 ljudi na planeti posjeduje više novca od najsiromašnijih tri milijarde: 300 ljudi posjeduje više od polovice čovječanstva. Da li to ikome tko ovo čita zvuči bilo čime opravdanim?
Škola u koju moj sin ide u Brooklynu, u četvrti nastanjenoj uglavnom imigrantima, ima auditorij u kojem već dugo nije svirao nikakav orkestar, jer za to naprosto nema novaca u budžetu, kao niti za popraviti koševe za košarku
To kako je Peter Schiff izazivao političare na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji neka ukinu/zabrane profit, može se naravno dogoditi samo u šali. Nitko inače ovdje ozbiljno ne dovodi u pitanje ekonomski sustav koji se zasniva na izrabljivanju drugih i koji zapravo i postoji jedino zato da bi jedna manjina ubirala vrhnje, baš kao što i grad New York postoji samo za njihovu zabavu. Jer kako bi nama bidnima bilo bez investitora? Tko bi nam "davao" posao? Zemaljska kugla bi se zasigurno prestala okretati kad od toga ne bi Bog i njegovi anđeli nekako ubirali profit, zar ne?
Recimo, cijela jedna američka država, Delaware, postoji samo zato da bi korporacije mogle sakriti svoje financijske makinacije. A kad netko napokon bude kažnjen, zato da bi se malo zadovoljilo mase, ne bi li se moglo što prije nesmetano nastaviti po starom - kao što su sada rebnuli za krizu 2008. i malverzacije oko hipotekarnih derivativa Chase banku kaznom od 13 milijardi dolara, polovicu njihovog godišnjeg profita, odmah se zlikovci snađu.
Tako mi je nedavno stigla poštom ponuda od Chase banke da će mi dati 200 dolara ako otvorim kod njih štedni račun s 15 tisuća dolara i držim taj novac na računu najmanje devedeset dana. A poslije će mi plaćati kamatu na moju ušteđevinu - kamatu od punih 0.01 posto mjesečno (18 dolara na godinu) - dok oni naplaćuju devet posto najmanje kamatu na dugove koje građani imaju kod njih na kreditnim karticama. A ni za tih 90 dana ne bih dobio bog zna koliko veću kamatu - malo manje od 0,5 posto. Baš me zanima koliko će ljudi nasjesti na ovaj besramni plan dokapitalizacije na račun građana. A i oni su, kao i druge banke, više novca dali DeBlasiu nego bilo kojem drugom kandidatu za gradonačelnika.
Ukratko, DeBlasio je puno već obećao, ali uvijek me grize crv sumnje kad vidim fantastično financiranog kandidata (s tri puta više love nego republikanski protukandidat Lhota, bivši šef newyorškog gradskog prijevoza, MTA) lijeve retorike: uvijek se bojim da sve na kraju ne završi samo na lijepim riječima.
P. S. 13. studenoga: A ovog sam čak i zaboravio spomenuti, pored Chase banke, nego me Nadanovo hapšenje podsjetilo:
Cohen je namro oko 45 milijardi kuna za života praksom koja se ovdje lijepo zove insider trading, a u biti je oblik korupcije: podmitiš nekog u Appleu da ti kaže što će se za mjesec dana pojaviti na tržištu, pa onda na temelju toga doneseš odluku prije nego sto ostali igrači na burzi imaju pojma što će se desiti. Sad se lijepo dogovorio s državom da plati kaznu od jedno deset milijardi kuna i da ga puste miru. Možda bi i Nadanu radije trebalo uzet koju milijardu nego da ga se drži u zatvoru o državni trošak?
