Bush i dalje plaši narod sa 9/11 i prijeti kako će teroristi, ako nemaju dovoljno Amerikanaca za ubijati u Iraku, doći i ubijati ih ovdje u SAD, i čita pismo obitelji vojnika koja vjeruje da je ovo rat dobra i zla i voljni su žrtvovati sina.. Valjda je zato rupa u New Yorku zjapila prazna tako dugo, da bi se po njoj u političke svrha moglo kopati - tek ovog ljeta počeli su radovi na izgradnji Tornja Slobode, koji će stajati na mjestu srušenih nebodera, nakon dva gotovo izgubljena rata. Uvod u nećemo-se-povući-do-pobjede scenarij pružio je još prije par tjedana kad je ispred dvorane pune veterana, izjavio, mrtav hladan, da je i povlačenje iz Vijetnama, danas prihvaćeno kao mudra odluka, bilo greška, jer da smo - mi Amerikanci - baš bili na rubu pobjede u potpuno opkoljenom Sajgonu iz kojeg se moglo otići još jedino helikopterom, i kako je zbog američkog poraza tamo zavladao komunizam (iako je Vijetnam danas komunistička zemlja baš kao i Kina). Pa kad je njemu i Cheneyu baš toliko bilo stalo do pobjede u Vijetnamu što se nisu javili za aktivnu službu, nego su je izbjegavali kao kugu (Cheney je pet puta zatražio - i dobio - odgodu regrutacije)?! David Letterman, večernji TV komičar (CBS Late Night Show) se pred tjedan dana našalio: ruskog predsjednika Putina kritiziraju da se pojavljuje u javnosti bez košulje (gol do pasa): To je još dobro. Naš predsjednik se često pojavljuje u javnosti bez mozga... Mnogo toga što je Bush sinoć rekao je istina i svi drugi to kažu: da u Iraku nije dovoljna samo vojna solucija, da prisustvo američkih trupa iritira Iračane i da treba biti smanjeno, da sigurnosna situacija nije dovoljno dobra da bi se trupe mogle povući, ali ne kaže da njegova administracija ne radi apsolutno ništa po prvom pitanju, uglavnom je glavni krivac za treće, a na drugo je odgovor da predsjednik Bush sad ne samo da podržava povlačenje trupa, nego čak carski proglašava svoju srcedrapateljnu inicijativu to bring the troops back home, odnosno smanji broj trupa na razinu od prije nego što su dodatne trupe poslate, tj. prije ovog ljeta. Bush, dakle, pokušava narodu prodat povratak na prethodno stanje, kao povlačenje trupa, iako su to bile i tako samo dodatne trupe vezane uz ovu ofenzivu. Mrtav hladan i potpuno samouvjeren tvrdi da se sigurnosna situacija popravlja, iako sedamdeset posto Iračana u anketi za BBC izjavljuje da se sigurnosna situacija pogoršala od početka ofenzive. Preuzimamo incijativu od neprijatelja, kaže, spominjući kako su uspjeli preokrenuti nekoliko suni šeikova u Anbar provinciji da surađuju s njima protiv Al Qaede. Možda do njega još nije doprla informacija, no baš danas, na dan njegovog obraćanja urbi et orbi sa optimističkim pobjeđujemo, Al Qaeda mu je ubila glavnog saveznika u Anbar proviciji, šeika Abu Rishu i pored toga što je Abu Risha imao tenk parkiran ispred kuće da ga štiti. U međuvremenu se i Osama bin Laden javio videom, sa friško pofarbanom bradom i dignutim kažiprstom, samo da ih podsjeti, na šestogodišnjicu rušenja nebodera, tko zapravo dobija ovaj rat. Činjenica jest da irački parlament već mjesecima nije u stanju donijeti niti jedan novi propis, kako se ključni zakon o distribuciji profita od nafte nije uspio donijeti i kako Kurdi već potpisuju međunarodne poslovne ugovore mimo volje i dogovora sa Bagdadom.
Bush se, stoga, obratio i iračkom narodu: glasali ste za slobodu i mi vas nećemo napustiti. Da li je Iračane pitao da li oni žele da ih on ne napusti? Ako su glasali za slobodu, nisu glasali za okupaciju. Senator Joseph Biden, predsjedavajući komiteta za vanjske odnose američkog Senata, tvrdi kako Iračani nikad neće dozvoliti strancima - Amerikancima - da im patroliraju njihovom zemljom i da ih nadgledaju. Biden je veteran vanjske politike koji je pokazao senzibilitet za kulture treće-svjetskih diktatura još tijekom opsade Sarajeva. Saddamov Irak, baš kao i Titova Jugoslavija, bili su bazirani na vojnoj doktrini totalnog rata, u kojemu ne postoji predaja, niti odstupanje teritorija. Biden smatra da je bizarno govoriti o nekakvoj iračkoj vladi, kad Maliki doslovce nema pod kontrolom više od svog ureda - a i to je pitanje. Maliki je pripada jednoj od šijitskih frakcija i nema čak niti potpunu podršku unutar svoje frakcije. Prema svim izvještajima osim onih koje citira predsjednik, u Iraku se sigurnosna situacija pogoršava: do sada ima 27 tisuća ranjenih američkih vojnika preko čijih leđa se vodi rat između sunita, koje podržava i financira Saudijska Arabija i šijita, koje podržava Iran, oružjem koje su im Amerikanci podijelili, tako da irački građani cinično sumnjaju da Busheva vlada ne samo da nema interesa zaustaviti građanski rat u Iraku, nego ga i uzrokuje i održava. Zanimljivo je i da se Bush po prvi put u sedam godina svoje vladavine ne hvali kako je donositelj odluke, nego u stvari samo podržava odluku generala Petraeusa. Dio govora u kojem nagovještava djelomično povlačenje trupa - na broj od prije ovoljetne ofenzive - i plan za buduće djelovanje u Iraku, Bush započinje s: General Petraeus vjeruje da možemo reducirati broj naših trupa... Odakle takovo bezrezervno povjerenje u čovjeka koji mulja brojke i kojeg njegov direktno nadređeni, admiral Fallon, prezire kao ulizicu? Ekipa iz Move-On je prikupila info-stranicu o Petraeusovom izvjestavanju - kao ubojstva se računaju samo strijeljanja u potiljak, a broj poginulih od automobila-bombi se jednostavno ne računa. Tako se dobija optimistički ton u slici o situaciji u Iraku. General Petraeus je pristao da se trupe počnu povlačiti, ali tek nakon šest mjeseci. Kritično je kaže da se još šest mjeseci zadrži ova ofenziva, dok ce irački Mirko i Slavko nastavljati bacati bombe po okupatoru, koji će se još šest mjeseci praviti da pobjeđuje. Do Božića će povući tričavih 5700 ljudi, a do slijedećeg ljeta bi trebali reducirati broj vojnika samo 25 posto. U senatu su ga dočekali oštro. Malo su svi iznervirani situacijom kako ju je on razložio - da se vojska ne može povući jer da je sigurnosna situacija takva da se povlačenje ne može izvesti sigurno - posebno zbog toga što je svima postalo jasno da se sigurnosna situacija pogoršava svakim novim danom ostanka američke vojske tamo, prema svim izvještajima, osim njegovog. Hillary je rekla da prihvaćanje njegovog izvještaja zahtjeva da se suspendira svaka sumnja. Republikanci nisu bili zadovoljni njegovim tvrdnjama kako se situacija popravlja, no kako još jako dugo neće biti dovoljno dobra da se trupe povuku, i rekli su mu da im ništa konkretno time nije rekao. Šest mjeseci je inače postala standardna odgoda u američkoj politici u Iraku, koja se razvija u polu-ljetkama - čak do toga da je po Thomasu Friedmanu, komentatoru New York Timesa - poznatom po tome što je 1999. obećavao Srbima da ih njegova zemlja bombama može vratiti i u 1389., a ne samo u 1950., ako baš tako žele - koji već četiri godine piše kako će se u Iraku u slijedećih šest mjeseci situacija dramatično popraviti - to vremensko razdoblje dobilo naziv Friedman Unit. Bush je završio svoj dvadeset i nešto minutni govor s: nikad nije kasno da se zada udarac Al Qaedi, nikad nije kasno da se podrže naše trupe u ratu koji mogu pobijediti. Al Qaeda je danas zadala udarac Bushovoj politici u Iraku, ubijanjem Abu Rishe, a da rat u Iraku Amerikanci mogu pobijediti vjeruje sve manje ljudi. Bush će međutim sramotno i bolno povlačenje ostaviti nekom drugom, a on će do kraja svog mandata nastaviti živjeti u uvjerenju, pothranjivanom od svojih izabranih generala, da pobjeđuje u Iraku.