Čitajući komentar novinarke Večernjeg lista, gdje je u bizarnoj petlji uspjela povezati vladinu mjeru fiksiranja tečaja švicarskog franka i pritisak na euro, intervencije HNB-a u visini od pola milijarde EUR uspjela pripisati na konto istog, te posljedično iznijela zaključak o opravdanosti strahovanja od konverzija kredita indeksiranih uz CHF, počeo sam promišljati o svim tim jednodimenzionalnim pogledima na multidimenzionalni probŠto bržim sustavnim dovođenjem rata i glavnice u normalu izbjegavaju se daljnji prijepori oko sporne privremene mjere – fiksiranja tečajalem. O jednodimenzionalnim "konstruktivnim kritikama" poput ove, i jednodimenzionalnim potencijalnim rješenjima - poput onih koji dolaze od interesnog udruženja poslovnih banaka u Hrvatskoj, vlade ili HNB-a. Sve do onih kojima sam, neću kriti, sklon – rješenjima koje predlažu predstavnici dužnika. No i ta su jednodimenzionalna, ili barem tako izgledaju.
Ako je riječ o javnome zauzimanju maksimalističkih zahtjeva kroz svojevrsnu teoriju igara, anticipirajući poteze igrača suprotne strane, onda su opravdana, no valja imati na umu da se na taj način kroz javni diskurs kreira mišljenje kod mnogih koji nisu svjesni kompleksnosti problematike. To lako može dovesti do podjela, grupiranja, negativih stavova u društvu, čak i među onima koji su direktno ili indirektno zahvaćeni problemom.
Te kompleksnosti su pak sigurno svjesni u bankama, a i njihovi javni odvjetnici, radikalno neoliberalni opinion makeri u vidu cijenjenih ekonomskih analitičara ili, novog urbanog trenda, poslovnih anđela. Dakle, svi zapravo oni koji su, kao i austrijske banke 2003. zanemarili upozorenje austrijske centralne banke o mogućim pravnim i reputacijskim rizicima banaka koje ulaze u ovakve špekulativne poslove – te su se fokusirali ili U interesu je i klijenata i banaka da se velika većina kredita nastavi otplaćivatizadržali se samo na uskom dijelu jedne, ekonomske dimenzije – profitu. U ime beskrajne neregulirane slobode tržišta u dijelu u kojem im takva formulacija pogoduje. Naime, pretpostavka da bi tu trebala biti nekakva konkurencija i tržišna utakmica, u kojoj bi cilj bio pridobiti klijenta, ne uklapa se u njihovu viziju takvog slobodnog tržišta. Očigledno je i procjena u nekoj cost benefit analizi da je reputacija nešto što je nepovratno uništeno, pa svjedočimo i produbljivanju njihove jednodimenzionalnosti do granica neukusnog poigravanja sa inteligencijom, baš poput bankarskog "prijedloga rješenja za najteže slučajeve". Kome su najteži ti slučajevi? Pa naravno, onome tko se ne može naplatiti – banci.
Pokušajmo vidjeti što bi se zaista trebalo dogoditi da bi se problem rješio, i što je realno. Da bismo to uspjeli, moramo vidjeti što problem zapravno jest i koji problem ćemo rješavati.
Socijalni slučajevi jesu problem, ali to je problem koji nije vezan uz franak, niti euro, kunu, bilo kakav kredit – nego poziciju individue u odnosu na Daljnjom neizvjesnošću o preostalom dugu eventualnom daljnjom aprecijacijom CHF, produbljuje se spirala neotplativosti kredita, tako da oni koji trenutno mogu servisirati obveze postaju nelikvidnicijeli sustav. Neočekivane situacije, gubitak posla i slično ne možemo dovoditi u kontekst "problema franak". Moguće je da je kroz sinergijski faktor problem eskalirao, ali kod mnogih bi se taj slučaj dogodio i bez franka. Socijala je zasigurno problem države i moraju se naći adekvatni modeli za rješavanje tog problema. Bankari su u ponuđenom modelu ponudili zapravo svoju viziju rješavanja problema koje sami imaju sa takvim slučajevima, dakle problema nenaplativosti izdanih kredita i straha od gubitka profita. Bilo kakvo socijalno grupiranje je udaljavanje od problema franak i zapravo služi maksimiziranju profita banke na teret svake platežno sposobne skupine klijenta.
S druge strane ne treba zanemariti njihove prijedloge van socijalnog konteksta (uz ostale modele konverzije), odnosno da se ponude svima koji su kupili nekretninu na kredit, pa da na kraju klijent može odabrati da li je to način na koji će riješiti svoj problem franka u sustavu.
A to je osnovni problem – franak u sustavu. Multidimenzionalni problem. Ekonomski, riječ je o neprirodnoj valutnoj klauzuli u visokoeuriziranom sustavu. Kako je i prema izvještaju od strane HNB-a pripremljenom za sudski postupak u slučaju Franak bilo vidljivo, u Hrvatskoj je tek mali dio stvarnoga zaduženja, odnosno bančine obveze bio iz stvarnih primljenih depozita i zajmova u CHF-u, dok je većinski dio bio plasiran iz ostalih valuta, prije svega iz eura i kune, a potom vanbilančno ispunjena obveza banaka prema HNB-u o valutnoj usklađenosti, najčešće putem ugovora o valutnom swapu sa matičnom bankom. Ovih dana je kroz javnu polemiku i akademska zajednica potvrdila takvu tezu, a kao dodatnu argumentaciju mogu ustvrditi da sam došao i do potvrde takve teze i kroz korespodenciju sa analitičarima Švicarske centralne banke koji su analizirali Pravno, problem ima nekoliko temelja – prije svega problem neprimjerenog proizvoda, neupozoravanja i neinformiranja klijenta tkz. missellingproblem sistemskog rizika banaka u centralnoj Europi.
Pravno, problem ima nekoliko temelja – prije svega problem neprimjerenog proizvoda, neupozoravanja i neinformiranja klijenta tkz. misselling - namjerno, nemarno ili nepažljivo prodavanje proizvoda u okolnostima gdje je klijent neinformiran ili krivo informiran, ili je proizvod neprikladan za klijentove potrebe. Drugi temelj je problem valutne klauzule u svom osnovnom smislu tj. sredstva zaštite vjerovnikova potraživanja od gubitka vrijednosti novca. Budući da nismo imali slučaj devalvacije kune, valutna klauzula CHF nije imala smisao aktivacije u smislu svog pravnog karaktera - zaštite vrijednosti novca - te je isključivo služila kao sredstvo zarade vjerovnika. Na kraju možemo reći da i kada bismo uvažili primjenu tečaja valuta kao obvezu uz koju se veže potraživanje, niti jedna valuta ne bi bila ravnopravna (u istom položaju kao) u odnosu na EUR koji je branjen od strane Hrvatske narodne banke, što može otvoriti i zasebno ustavno pitanje.
Kada je riječ o tako velikom broju stanovništva koje je zahvaćeno problemom, uz ove dimenzije javljaju se još politička, sociološka, pa kako smo nedavno vidjeli i zdravstvena dimenzije problema. Sve to je dokaz čime se sve treba voditi da bi se našlo realno i fer rješenje.
Uvidom u dvije najdominantnije dimenzije, jasno je dakle da je, čak ako i zanemarimo sve preplaćeno na ime valute i kamate (pravomoćno) osDrugi temelj je problem valutne klauzule u svom osnovnom smislu tj. sredstva zaštite vjerovnikova potraživanja od gubitka vrijednosti novcatatak ukupnih potraživanja od banke prema klijentima 10 milijardi kuna manji nego što je iskazan (14, a ne 24 milijarde kn) i da je to vrijednost koju banke moraju iskorigirati prije primjene bilo kojeg modela rješenja.
Upravo u toj visini (početnog odnosa EUR i CHF, najčešće oko 1,60 CHF za EUR) realno bi bilo da se dogodi konverzija preostalog dijela glavnice u EUR indeksirane kredite. Na taj način bi se stvorile i donekle ravnopravne pozicije prema ostalim korisnicima i bilo omogućeno svima koji žele da postepeno na tržištu refinanciraju svoje kredite u kunske. To bi dakle, omogućilo i klijentima sa CHF indexiranim kreditima mobilnost koju im trenutno umjetno napuhane glavnice onemogućuju. U ime klijentove životne mobilnosti ili kao alternativa osobnom bankrotu ovo rješenje se može dopuniti bankarskim prijedlozima "walk away" i povlaštenog najma, ali sve što je ponuđeno svakako mora biti ponuđeno svima.
Zašto bi se to trebalo dogoditi? Zato jer je u interesu i klijenata i banaka da se velika većina kredita nastavi otplaćivati, a što bi se na ovaj način dogodilo. Daljnjom neizvjesnošću o preostalom dugu, eventualnom daljnjom aprecijacijom CHF produbljuje se spirala neotplativosti kredita, tako da oni koji trenutno mogu servisirati obveze postaju dalje nelikvidni. Što bržim sustavnim dovođenjem rata i glavnice u normalu izbjegavaju se daljnji prijepori oko sporne privremene mjere – fiksiranja tečaja, a djeluje se pozitivno i na potrošnju u državi. Bankama je svakako u cilju i spriječiti pojedinačne tužbe koje su sve brojnije, a za očekivati je da sa realnim rješenjem pritisak na sud može popustiti. Ako pogledamo i presudu Europskog suda u u predmetu C 26/13, Árpád Kásler i Hajnalka Káslerné Rábai protiv OTP, gdje je sud proglasio ništetnom valuutnu klauzulu CHF i zapravo donio presudu sličnu kao sudac Trgovačkog suda Dobronić u "slučaju Franak" – možemo očekivati da će u konačnici, ma kako dugi procesi bili, većina ipak upravo ovako i završiti – a to je nešto što bankama nikako ne ide u prilog.
Na kraju, kako mi je sam Árpád Kásler rekao, Mađarska je našla rješenje upravo nakon te presude, kako bi se izbjegle daljnje tužbe. Međutim ta konverzija u domaću valutu pri odnosu 1,20 CHF za EUR, umanjena za preplaćene iznose ipak nije zadovoljila brojne klijente. Što je bilo i za očekivati, jer je presuda davala puno više klijentu. Možda je to i putokaz kako bi pravi kompromis trebao izgledati.
Tomislav Prpić, autor ovoga priloga, član je European Legal Committee for Consumer Rights i ekonomski suradnik u izradi kolektivne tužbe u "slučaju Franak". (op.ur.)
