Kolumnist David Firestone piše za New York Times u svom članku Tornado izbori: “Gotovo svi vozači znaju da je opasno tekstati na mobilnom telefonu dok voze, no tri četvrtine ih ipak to radi.” Jer kako inače objasniti da su američki građani na izborima 4. studenog u 96,4 posto slučajeva glasali za kandidate koji već sjede u Kongresu, iako samo 11 posto građana odobrava njihov rad?
Kako objasniti da većina građana izjavljuje da želi dopustiti ilegalnim imigrantima da ostanu u zemlji, a daje glasove političarima koji ih žele deportirati? Kako objasniti da većina građana prigovara da ekonomija pogoduje bogatima, a glasaju za političare čiji programi još više pogoduju bogatima?
Kako objasniti da su građani Colorada, koji prema anketama uglavnom svi vjeruju da pobačaj treba ostati legalan, izglasali Corya Gardnera u Tko još uopće može vjerovati objavljenim ekonomskim pokazateljima? Građani osjećaju da je gore nego je bilo, mada statistika pokazuje da je bolje, hmm... Senat, iako on zastupa pravo embrija kao osobe (personhood), čime efektivno izjednačuje pobačaj s ubojstvom?
Kako objasniti da su građani Georgije u anketama izjavili da im je ekonomija i otvaranje novih radnih mjesta prioritet, a ipak su u Senat izabrali Davida Perduea, bivšeg generalnog direktora Pillowtexa, koji je u toj poziciji otpustio tisuće ljudi i s ponosom izjavljivao koliko je zaposlenja preselio u inozemstvo da uštedi novac korporacije?
Općenito se svi politički analitičari slažu da je Demokratska stranka pretrpjela ozbiljan poraz, i činjenica je da Republikanska stranka nakon ovih izbora ima većinu u oba doma Kongresa (iako u Senatu nisu dostigli potrebnu nad-većinu od 60:40 da bi baš sasvim mogli grmiti i oblačiti kako žele). A kako su svaki izbori uvijek komentar na zadovoljstvo građana radom izvršne vlasti (što neposredno osjećaju), tako je i ovakav rezultat najlakše objasniti nezadovoljstvom neučinkovitošću predsjednika Obame.
Prvo, dakle je da su bijesni građani željeli poniziti Obamu, ili kako David Leege, politolog sa sveučilišta Notre Damme, kaže - napraviti ga malim: “Obamina pobjeda 2008. bila je pobjeda obnovljenja nade i dugo-očekivane demokracije. Obama je bio velik, zvijezda, glas kojeg se slušalo, mozak koji se uzimao ozbiljno. Godine 2014. Obama je malen, boksačka vreća, netko čije ideje se ne slušaju, netko kome se i sitni političari mogu obraćati prijeteći i bez poštovanja, a članovi njegove stranke se trude da ga izbjegavaju."
I to bez obzira što statistički podaci pokazuju, i to mu čak i desni Forbes magazin priznaje, da se tijekom Obamine vlasti stopa nezaposlenosti smanjila, a broj investicija i stopa ekonomskog rasta povećali više nego tijekom predsjednikovanja Reagana – kojeg i konzervativci i neoliberali inače kuju u zvijezde kao spasioca američke ekonomije.
Drugi problem je što republikanci uvijek jasno zastupaju svoje (odvratne) stavove – kao recimo spomenuti Cory Gardner iz Colorada, a kod demokrata nekako nikad ne znaš na čemu si (vjerojatno to zvuči familijarno domaćim promatračima izbora između SDP-a i HDZ-a). Recimo, Gardnerov protivnik, demokrat Mark Udall, jedan od rijetkih senatora koji su izgubili fotelju u ovim izborima, nikako da odluči kamo će s energetskom i ekološkom retorikom: s jedne strane se zalaže za mjere koje će zaustaviti/ublažiti klimatsku promjenu, a s druge se proglašava “šampionom industrije plina.”
Građanima je dosta nedosljednosti i licemjerstva političara. Radije će glasati za nekog kao Joni Ernst (izabrana za senatorku u državi Iowa) koja se hvali da je odrasla na farmi kastrirajući svinjčad i obećaje to svoje iskustvo primijeniti na washingtonske birokrate, a uz to je i pukovnica u rezervi, tj. "braniteljka", sa zaraznim smijehom, koji mene pomalo podsjeća na zlu maćehu iz Snjegulice.
Treće, tko još uopće može vjerovati objavljenim ekonomskim pokazateljima? Građani osjećaju da je gore nego je bilo, mada statistika pokazuje da je bolje, hmm. Recimo, nezaposlenost. Službena stopa nezaposlenosti govori koliko ljudi prima pomoć za nezaposlene, a ne koliko ljudi zaista nije zaposleno. Mnogi već godinama ne primaju pomoć, a i dalje nisu zaposleni. Neki su zaposleni samo desetak sati tjedno. Neki rade puno radno vrijeme za crkavicu od koje ne mogu platit račune. Obaminoj maloj stopi nezaposlenosti tako pogoduju odluke republikanskih guvernera da skinu ljude s pomoći i deregulacija tržišta rada gdje je nemoguće točno pobrojati koliko ljudi nema stalno puno radno vrijeme i dostatnu plaću da prežive.
Četvrto je uobičajeni prigovor lijevih elita kako je sirotinja glupa i često glasa protiv svog interesa iz čiste gluposti i neinformiranosti. U stvari, točno je kako sirotinja vrlo često uopće ne glasa. Sirotinja na socijalnoj pomoći često nije zdravstveno u stanju, ili je zaista lijena, ili je zaista neŽelio bih da to čitateljima sjedne: u glavnom gradu SAD-a od sada smijete legalno na cesti srolat džoju i poduvat u miru, bez da vas drotovi gnjavedovoljno obrazovana i informirana, ili se jednostavno boji da će joj njezino pravo biti uskraćeno, da ih tete na biralištu neće nać na listi, i tko zna što još: ona je sebe naučila ne doživljavati vrijednim glasanja.
Oni, pak, koji rade puno sati za minimalac, često nemaju vremena ić glasat u tijeku radnog vremena, a poslodavac im sigurno neće dat slobodan dan da bi glasali (zato socijalistički senator Bernie Sanders iz Vermonta predlaže da se 4. studeni proglasi državnim praznikom), a nakon radnog vremena moraju po djecu, pa pripremat večeru, itd. Klasa posjednika nema taj problem: oni su vlasnici svog vremena i glasaju zna se za koga.
Taj prigovor ovi izbori, međutim, ozbiljno dovode u pitanje. Kako naime objasniti da su isti građani, koji su glasali za Cory Gardnera, zastupnika ideje o embriju kao osobi, glasali protiv te ideje na paralelnom referendumu isti dan u Coloradu, a trećina njih neupitno jest? Ista ideja je odbijena i na referendumu u Sjevernoj Dakoti.
Američki izbori su zapravo kombinacija reprezentativne i direktne demokracije. Svake dvije godine, 4. studenoga određeni broj predstavnika je stavljen na glasanje, ali i građanske inicijative, koje skupe dovoljno potpisa (svaka država ima svoje nešto drugačije propise) su stavljene na referendum. Ove godine bilo je čak 140 takvih referenduma.
I rezultati tih referenduma su uglavnom bili dramatično različiti od rezultata izbora predstavnika: građani su simultano izrazili povjerenje konzervativnim predstavnicima i progresivnim idejama: u četiri države referendumom je podignut minimalac (Aljaska, Arkansas, Nebraska, Južna Dakota), Ljudima je prestalo biti bitno tko ih zastupa. Tih 535 ljudi, uglavnom milionera, koji tobože zastupaju 310 miliona ljudi, i tako samo razmišljaju o što lukrativnijoj karijeri nakon što napuste javnu službu a u gradu San Franciscu čak je podignut na $15/sat (drugi grad sa $15 minimalcem; prvi je bio Seattle); još dvije države (Aljaska i Oregon) i grad Washington pridružile su se državama Colorado i Washington legalizacijom kanabisa (želio bih da to čitateljima sjedne: u glavnom gradu SAD-a od sada smijete legalno na cesti srolat džoju i poduvat u miru, bez da vas drotovi gnjave), a na Floridi je dozvoljen samo u medicinske svrhe. Kalifornija je referendumom ukinula drakonsko kažnjavanje za sitne prekršaje i, iako nije još legalizirala, praktički je time dekriminalizirala uživanje kanabisa. Massachussets je postao prva država u SAD-u sa plaćenim bolovanjem (cijelih 40 sati!), a u tri općine je referendumom zabranjen fracking – uključujući i općinu Denton u Texasu gđe je fracking izmišljen.
Florida, taj vječito najgori đak američke demokracije, možda je jedina iznimka: ne samo da su u državi najugroženijoj klimatskom promjenom ponovno za guvernera izabrali Ricka Scotta, Republikanca koji odbija znanstvenu osnovanost ljudskog utjecaja na klimu (iako bjesomučno pumpa vodu s ulica, posebno prije svojih predizbornih govora), nego su i na referendumu glasali protiv dizanja minimalca, a uz to su donijeli i totalno besmislen propis protiv davanja hrane beskućnicima, što je dovelo do hapšenja devedesetogodišnjeg Arnolda Abotta, koji godinama volonterski hrani beskućnike, a sad je postao mučenik neoliberalizma.
Vermont je, s druge strane, toliko lijevo progresivan da su čak republikanski kandidati ljevije od mnogih demokratskih kandidata u drugim državama. Ponovno je pobijedio demokratski guverner Peter Shumlin, ali s vrlo, vrlo malom prednosti jer ga ljudi doživljavaju kao našu lokalnu “lignju”. No, da je pobijedio i republikanac Scott Milne, Vermont ne bi preko noći zabrazdio kao Florida. Vermont već godinama ima sustav zdravstvenog osiguranja napredniji od onog što smo dobili od Obame, a Shumlin je progurao da od 2017. Vermont postane i prva država u SAD-u s univerzalnim zdravstvenim osiguranjem.
Tako da Milneu nije preostalo ništa drugo nego da ponudi ni manje ni više nego univerzalno obrazovanje za sve Vermonćane od vrtića do fakulteta, bogati kao da smo Danska, i to od republikanskog kandidata! Shumlin ga je doduše već djelomično preduhitrio, potpisujući besplatne vrtiće kao zakon u Vermontu, a newyorški gradonačelnik DeBlasio se još premišlja, no džabe fakultet nam još nije do sada niti jedan političar ponudio. Čudo da nije pobijedio. Valjda su ljudi glasali po inerciji, bez da su pročitali Milneov program.
Ovi izbori su zapravo manje poraz demokrata nego poraz reprezentativne demokracije. Ljudima je prestalo biti bitno tko ih zastupa. Tih 535 Što se može očekivati od reprezentativne demokracije nego da bude “kuća od karata” u kojoj svatko samo pazi kako da sačuva svoj interes, a ideje i promjene su tek predmet retorike u funkciji tog samo-očuvanja, bez ikakvih ozbiljnijih namjera za opći boljitak ljudi, uglavnom milionera, koji tobože zastupaju 310 miliona ljudi, i tako samo razmišljaju o što lukrativnijoj karijeri nakon što napuste javnu službu. Posljednjih šest godina republikanci nisu ništa drugo radili nego blokirali svaku Obaminu inicijativu. Teško je vjerovati da im demokrati sad neće vratit milo za drago. Republikanci neće u Senatu uspjet dobiti ni jedan glas demokrata, a Obama će stavljat veto na njihove odluke, pa će onda oni optuživat sljedećih šest godina demokrate za obstrukcionizam, baš kao što demokrati optužuju njih u potonjih šest. No, demokrati nisu ništa učinili ni u prvih šezdeset dana nakon Obamine pobjede 2008. dok su imali apsolutnu nadmoć. Obje stranke zajedno su otprilike jednako učinkovite kao jugoslavensko predsjedništvo 1990. Tako da se ljudi već s pravom pitaju trebaju li nam uopće?
Jer umjesto da se borimo oko ideja, mi se borimo oko fotelja, a u toj borbi su ideje sporedne. Glavnina energije se potroši da se kandidata učini što simpatičnijim, ne bi li ga se uvalilo u fotelju, a kandidat onda nije obavezan slijediti ideje, o kojima je pričao, da bi se učinio simpatičnijim, već uglavnom slijedi onaj put koji će mu omogućiti da zadrži fotelju. Niste valjda mislili da je tak samo u Hrvatskoj? I to je tako već od najnižih funkcija, kao, npr. predstavnika u Skupštinama pojedinih država ili gradskog tužioca. U mom gradiću se recimo žena brata lokalnog Tea Party vođe kandidirala za tužitelja kao demokrata, jer su republikanci već imali kandidata.
Na ovoj slici možete vidjeti izborni okrug u kojem živim u gradiću Rutland u državi Vermont. Moja kuća je na Robbins ulici sasvim dolje na mapi. Demokratska kandidatkinja Sherri Durgin-Campbell živi na uglu Baxter i Park ulice, a Republikanac Doug Gage u Hazel ulici. Južno i istočno se nalazi centar gradića. Kako je često u SAD-u, sirotinja živi blizu centra. No, procesom određivanja granica izbornih okruga, koji ovdje zovemo gerrymandering, centar je doslovce raščetvoren u četiri izborna okruga, koji onda svaki uključuje i bogatije četvrti u predgrađu, tako da su siromašniji građani u svakom okrugu nadglasani, čime se perpetuira demokracija kakvu imamo.
U mom izbornom okrugu ta predgrađa počinju kako se prijeđe Tenney potok na sjeveru i Istočni potok na zapadu i počne penjat na brda: kuće postanu veće i ljepše i s više zemlje okolo i u svakoj živi samo po jedna familija, gradski činovnici, doktori, advokati, profesionalci, obrtnici. Sitna buržoazija, kakva najčešće glasa za republikance, tako, magijom određivanja granica izbornih okruga, čini 2/3 mog okruga, iako u mojoj nizinskoj četvrti uglavnom žive socijalni slučajevi. Doug, inače bivši kamiondžija privatnik, i sam živi na jednom od brda i uživa veliku podršku sebi sličnih, a Sherri, inače vrlo popularna u mom susjedstvu, pokušava već treći puta bezuspješno protiv vjetrenjača s brda.
Nije pomoglo ni što je ovaj puta usvojila tough on crime retoriku, kakvom se inače Republikanci služe. Ovog proljeća su se u New York Timesu i Rolling Stoneu pojavili članci o epidemiji zloupotrebe heroina u Vermontu, i moje susjedstvo je proglašeno epicentrom. Nakon toga, svaki političar samo o tome pili, iako je meni, koji sam živio godinama u Harlemu i vidio ljude kak kljucaju na ulici, ta panika upravo smiješna ovdje, gdje možda cijeli grad ima toliko ovisnika kao jedan neboder u New Yorku. Povijest tog problema je također izvorno klasna: u siromašnoj četvrti muškarci uglavnom rade fizičke poslove, što dovodi do preuranjenih artritičkih problema, koje doktori onda najlakše tretiraju tako da ih kljukaju sredstvima protiv boli, dakle narkoticima (proizvođač Oxycontina, Purdue Pharma radi četiri milijarde dolara godišnje na tom proizvodu, koji su u početku reklamirali kao da nema rizika od ovisnosti).
U međuvremenu je država ustanovila da Oxy čini ljude ovisnima pa su pritisli doktore da ga prestanu prepisivati. Ali ljudi su već bili ovisni, i razvilo se crno tržište, na kojem je jedna pilula Oxycntina išla i za deset dolara. Ubrzo su dileri iz Bostona i New Yorka nanjušili priliku: heroin je jeftiniji i "bolji" od ilegalnih Oxy pilula, i tako se pojavio u Vermontu i u mom susjedstvu. A teško ga je iskorijeniti, jer su alternative (kao metadon i suboxon) skuplje. Republikanci i demokrati u gradu se apsolutno slažu u tome da heroin treba iskorijeniti, dilere istjerati i/ili pohapsiti, a ovisnicima pomoći. No razilaze se oko toga što bi trebalo učiniti s uzročnikom ovog stanja.
Izbori u Rutlandu (Foto: Ivo Škorić)Demokrati bi da država tuži Purdue Pharmu i zahtjeva odštetu i da se doktorima dozvoli prepisivanje narkotika za bol isključivo u zadnjim stadijima raka, a Republikanci se protive da država ulazi u još jedan anti-kapitalistički rat (Vermontski državni tužioc William Sorrell već je tako zaratio sa nuklearnim lobbyem oko zatvaranja nuklearke Yankee, a potom i s Monsantom odredbom da proizvodi koji sadrže genetički-modificirane organizme moraju tako biti i označeni), jer da to košta previše državnog novca, a odbija poslodavce od ulaganja u Vermont.
Druga tema je stambena – ljudi imaju sve manje relativne prosječne prihode i oni na dnu ljestvice više ne mogu plaćati najam, niti, ako su vlasnici, mogu plaćati hipoteku. Demokrati pozivaju na razne inovativne metode da se ljudima pomogne zadržati kuće, kao npr. redukcija glavnice, što je bankama mrsko, iako su se besramno omastile poklonjenim novcem 2008. Republikanci propovijedaju standardnu priču kako će sve Sirotinja na socijalnoj pomoći često nije zdravstveno u stanju, ili je zaista lijena, ili je zaista ne dovoljno obrazovana i informirana, ili se jednostavno boji da će joj njezino pravo biti uskraćeno, da ih tete na biralištu neće nać na listi, i tko zna što još: ona je sebe naučila ne doživljavati vrijednim glasanja naše rane magična nevidljiva ruka tržišta zacijeliti. I kako, za sada, u našem gradiću ide po njihovome, tako je naše susjedstvo sve više puno deložiranih praznih kuća, zabarikadiranih drvenim pločama, da se beskućnici ne bi uspjeli u njih uvući.
Negdje tjedan dana prije izbora, ružno pismo počelo je cirkulirati susjedstvom. Pismo iznosi prljavi veš Sherri Durgin svima na vidjelo: lijenčina, raspikuća, neradnica, neuspješna i sama je bila u procesu ovrhe! Muž joj je, naime, bio obolio od raka i imali su goleme zdravstvene izdatke, te nisu mogli otplaćivat kuću više, pa ih je banka stavila u ovrhu. To je u međuvremenu riješeno nagodbom posredstvom jedne lokalne udruge, koja se time bavi. No, mrlja je ostala. I sad je svima bačena u lice pred same izbore. A pisma su potpisana od urednika i izdavača lokalnih novina (Rultand Herald), koje, po mom mišljenju potpuno nezasluženo, bije glas da su naklone Demokratama!
Naravno, potpuno je nelogično da bi urednik novina išao slati takvo pismo – da ju je htio ocrniti, objavio bi u novinama, pa nam poslao novine. I nitko ovdje ne vjeruje da su pismo novine poslale, a Herald je već zatražio policijsku istragu. No, šteta je napravljena i ne može se ispraviti. Kandidatkinja je vrlo grubo i nepošteno ocrnjena uoči samih izbora, koje je potom i izgubila. Istraga će teško ustanoviti tko stoji iza pisama, iako postoje neki posredni dokazi u obliku emaila koje su neki gradski službenici, Republikanci, slali blagajniku Sherrine kampanje još ljetos, upozoravajući je neka se ne kandidira.
Kad je tako krvoločno već na toj razini, što se i može očekivati od reprezentativne demokracije nego da bude “kuća od karata” u kojoj svatko samo pazi kako da sačuva svoj interes, a ideje i promjene su tek predmet retorike u funkciji tog samo-očuvanja, bez ikakvih ozbiljnijih namjera za opći boljitak. Stoga nije čudno da su građani uzeli stvar u svoje ruke, te stvari, koje zaista žele promijeniti, počeli masovno stavljati na referendume, bez da čekaju na cijenjene zastupnike.
