Razgovorom s predstavnicima nekoliko udruga invalida lako bi se moglo zaključiti kako se stanje na tržištu rada osoba s invaliditetom u Hrvatskoj u godini korone nije mnogo promijenilo. Nadalje, prevladava narativ, kako je zadnjih godina, dakle pod vladama Andreja Plenkovića, učinjen značajan progres.
No, čim se malo zagrebe pod površinu, dolazi se do bitno drugačije spoznaje.
Čak 450 milijuna kuna, prvotno namijenjeno invalidima na tržištu rada, ovoga proljeća, preusmjereno je u "svrhu očuvanja radnih mjesta i zadržavanja radnika u zaposlenosti", dakle kako bi se zaštitila radna mjesta dok je trajao lockdown.
Ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović tako je u ožujku iz fonda, koje čine sredstava novčane naknade zbog neispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, uzeo 300 milijuna kuna, da bi zatim početkom svibnja invalidima oduzeo još 150 milijuna kuna.
Budući da su ta sredstva u fond uplaćivali poduzetnici koji su radije odabrali platiti kaznu nego zaposliti osobe s invaliditetom, dolazimo do zaključka kako je novac učinio puni krug, te je jednostavno vraćen u džepove onih koji su bili prisiljeni platiti penale.
O tih 450 milijuna kuna moglo se u svibnju pročitati u mainstream medijima, samo da bi se već za nekoliko sati, u jeku epidemije COVID-a 19 i breaking newsa, u eri mahnitog brojanja novooboljelih i parlamentarnih izbora, vijest izgubila u pustopoljini korona informacija.
Pet mjeseca nakon opisanih događaja, kontaktirali smo Suzanu Došen Rešetar iz Udruge obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom SJENA. Upravo je Došen Rešetar osoba koja je istupila u javnosti i prva upozorila na oduzimanja prijeko potrebnih sredstava invalidima. Stari hrvatski frazem vuk pojeo magare, prikladno opisuje rasplet.
"Ništa se u međuvremenu nije promijenilo. Novac je sigurno izgubljen. Više o ovome problemu nitko ne priča, niti se brine oko toga što se dogodilo. Invalidi su, izgleda, u ovoj državi posljednji na listi. Uvijek im se uskraćuje novac, a kako da preživimo sada, nikome u Vladi očito nije važno. Spajanjem resora rada i mirovinskog sustava te socijalne politike, dodatno smo potisnuti na marginu", smatra Došen Rešetar.
Novac koje su poslodavci uplaćivali zbog neispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, namijenjen je za: 1) poticaje i nagrade pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koje isplaćuje Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invalidetom, 2) održivost i razvoj sustava profesionalne rehabilitacije, 3) projekte i programe za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje proizvodi Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, 4) poticaje pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koju isplaćuju korisnici utvrđeni Registrom proračunskih i izvanproračunskih korisnika, 5) projekte i programe za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje provode korisnici utvrđeni Registrom proračunskih i izvanproračunskih korisnika.
O pravnoj strani ove priče očitovao se Joško Matić, savjetnik – pravnik, zaposlen u Udruzi invalida rada Zagreba.
"Izgubljen je velik novac. No, s pravne strane sve je čisto. Bila su teška i neizvjesna vremena i Vlada je pokušala, kako najbolje zna, sačuvati radna mjesta i hrvatsku ekonomiju", kaže Matić.
Pravnici nas zatim usmjeravaju na izmjene Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koje su stupile na snagu prvog dana od objave u Narodnim novinama, 19. ožujka 2020.
U izmijenjenom Zakonu stoji kako u slučaju posebnih okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožavaju život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušavaju okoliš, narušavaju gospodarsku aktivnost ili uzrokuju znatnu gospodarsku štetu, ministar Ako u obzir uzmimo nezainteresiranost za nastupe u medijima i pasivan stav kakav, prema organima vlade, zastupa većina udruga koje predstavljaju osobe s invaliditetom, jasno je kako se iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava iz tog smjera ne boje nikakvog pritiska nadležan za rad može posebnom odlukom utvrditi da se:
– sredstva uplaćena s osnove novčane naknade mogu, osim za namjene propisane stavkom 6. ovoga članka, koristiti i za druge namjene u svrhu očuvanja radnih mjesta i zadržavanja u zaposlenosti
– obveza plaćanja novčane naknade iz stavka 3. ovoga članka može odgoditi za vrijeme trajanja posebnih okolnosti
Dakle, pravno gledajući, unatoč svoj zbunjenosti Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, u kojem nisu mogli shvatiti zašto se nitko nije s njima posavjetovao o spomenutoj odluci, preusmjeravanje sredstava pravno je utemeljeno.
Ali promatrati ovaj problem samo kroz pravne okvire bilo bi promašeno. Sada već svi znamo da je COVID 19 najopasniji za osobe kompromitiranog fizičkog zdravlja. Dakle, u rizičnu grupu spadaju osobe starije od sedamdeset godina, kronični bolesnici i naravno invalidi. Vlada je tako uzela novac onima kojima je pomoć najpotrebnija. Premda je novac bio namijenjen radnom osposobljavanju osoba s invaliditetom, on je zasigurno mogao biti iskorišten i kako bi se osobama iz te ugrožene skupine pomoglo na drugačije načine.
Zašto je onda Vlada odlučila novac za spas ekonomije i poduzetništva, uzeti baš ovoj skupini?
Ako u obzir uzmimo nezainteresiranost za nastupe u medijima i pasivan stav kakav, prema organima vlade, zastupa većina udruga koje predstavljaju osobe s invaliditetom, jasno je kako se iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava iz tog smjera ne boje nikakvog pritiska. Kada još tome dodamo i relativno mali broj zaposlenih osoba s invaliditetom (ima ih oko 11 tisuća, a 2019. zaposleno je njih 2.820, što u odnosu na prošlu godinu kada je zaposlena 3.231 osoba s invaliditetom, iznosi pad od 12,7 posto), odabir kome je najlakše uzeti novac postaje puno jasniji.
Primjerice, Jozefina Kranjčec, predsjednica Hrvatskog saveza udruge osoba s tjelesnim invaliditetom, navodi samo pozitivne pomake.
"Kao savezi smo se uspjeli izboriti, a zahvaljujući razumijevanju sadašnje/prijašnje Vlade, da se invalidnina ne oduzima niti onda kad se osobe s invaliditetom zaposle. Dakle, kada se osobe s invaliditetom zaposle i dalje primaju invalidninu od 1.500,00 kn plus plaću. Možda bih trebala napomenuti da invalidninu imaju samo osobe s najtežom vrstom invaliditeta tj. osobe sa stopostotnim invaliditetom. Tu je učinjen pomak i sada osobe s invaliditetom rado prihvaćaju posao, naravno ako ga pronađu ili ako im se ponudi. Sve osobe s ovim postotkom moraju imati i asistenta u radu jer nisu u mogućnosti samostalno obavljati posao. U tome je Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom ažuran i redovno uplaćuje kako poticaje, tako i asistenciju u radu – tvrdi Kranjčec.
Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, poslodavci koji zapošljavaju 20 i više radnika obvezni su zaposliti određeni broj osoba s invaliditetom. Kvota je propisana u visini od 3 posto u odnosu na ukupan broj zaposlenih kod poslodavca. Iz ukupnog broja radnika isključuju se radnici koji su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tog ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje. Odnosno, broj osoba s invaliditetom koje poslodavac treba imati zaposlene utvrđuje se mjesečno, množenjem ukupnog broja zaposlenika na zadnji dan pojedinog mjeseca sa 3 posto.
Pozitivni pomaci svakako su se dogodili, barem dok je trajao kakav-takav ekonomski rast, no kada govorimo o zapošljavanju osoba s invaliditetom, manjkavosti sustava prevelike su da bi se situacija promatrala kroz ružičaste naočale.
Najveći je problem nezainteresiranost tvrtki da zaposle osobe s invaliditetom. Izbor između platiti penale ili zaposliti osobu s invaliditetom najčešće pada na prvu mogućnost. Količina novca u fondu za neispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom potvrđuje takvo stanje stvari.
U slučaju da poslodavac nije ispunio propisanu kvotu zapošljavanjem osoba s invaliditetom ili zamjenskom kvotom, obavezan je platiti novčanu naknadu u mjesečnom iznosu od 30 posto od minimalne plaće za svaku osobu s invaliditetom koju je bio dužan zaposliti.
"Budimo iskreni, većina tvrtki ne želi zaposliti osobe s invaliditetom. Jednostavnije im je platiti penale. Zaposliti osobe s invaliditetom podrazumijeva i određenu prilagodbu cijele tvrtke toj osobi. Od potrebne infrstarukture u zgradi, pa do asistenta koji im je najčešće potreban. Budući da su sredstva u fond uplaćivali poduzetnici koji su radije odabrali platiti kaznu nego zaposliti osobe s invaliditetom, dolazimo do zaključka kako je novac učinio puni krug, te je jednostavno vraćen u džepove onih koji su bili prisiljeni platiti penaleZato ne možemo kriviti isključivo poslodavce i optuživati ih da ne žele zaposliti invalide. Postoje poslodavci koji žele zaposliti osobe s invaliditetom, premda su u manjini, no zakoni i država im u tome nikako ne pomažu", objašnjava Došen Rešetar.
Kranjčec probleme sustava prebacuje na individualnu odgovornost i manjkavosti manjih sredina.
"Problema u prilagodbi radnog mjesta nema, ali ih ima u izvođenju radnih zadataka. Osobe s invaliditetom često ne mogu pohvatati što i kako treba raditi. Često je problem i prijevoz u manjim lokalnim sredinama. Nema prilagođenog, pa čak ni redovnog gradskog prijevoza. Zaposlena osoba s invaliditetom ima osjećaj korisnosti, integrira se i druži s radnim kolegama, a ujedno neminovno dolazi do tako željene socijalizacije takvih osoba u društvenu zajednicu kojoj pripadaju. Znate, kad ste zaposlena osoba, ljudi vas ipak više cijene jer smatraju da ste osoba s ciljevima u životu i da ne dozvoljavate da život prolazi pored vas" poručuje predsjednica Hrvatskog saveza udruge osoba s tjelesnim invaliditetom.
Slično govori i Ana Gospočić iz ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
"Zadnjih nekoliko godina bilježi se porast i pozitivan trend zapošljavanja osoba s invaliditetom, čemu su uvelike doprinijele mjere aktivne politike Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, kao i kvotni sustav zapošljavanja osoba s invaliditetom. Uz to i poticaji koje poslodavci ostvaruju za zaposlene osobe s invaliditetom kao i za razumnu prilagodbu radnog mjesta doprinose ovom trendu", objašnjava Gospočić.
Problemi osoba s invaliditetom na radnom mjestu koje Gospočić opisuje zvuče kao da su prepisani iz nekog priručnika:
"U svakodnevnom životu i radu vrlo često ih se prezaštićuje, ne dajući im mogućnost da pokažu kolike su im objektivne životne i radne mogućnosti, čime nepovjerenje postaje obostrano, kako samih osoba s invaliditetom u vlastite kompetencije, tako i osoba iz okruženja prema njima. Odlazak u drugu krajnost, u kojoj se osobe s invaliditetom licemjerno proglašavaju najboljim radnicima, a invaliditet postaje zanimanje i kompenzacija za profesionalnu nekompetentnost, također najviše šteti samim osobama s invaliditetom. Na osobe s invaliditetom trebaju se primjenjivati isti kriteriji kao i na osobe bez invaliditeta, primjenjujući pritom, i poštujući najvažniji alat za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom – razumnu prilagodbu – usklađenu s individualnim potrebama osoba s invaliditetom koje proizlaze iz vrste i težine njihovog oštećenja", dodaje Gospočić.
Kažu da su nagađanja najniži oblik novinarstva, ali u slučaju da Covid 19 ove zime bude potpuno izvan kontrole i gospodarstvu zaprijeti novi lockdown, vlada će biti prisiljena odnekud stvoriti novac. Fondovi namijenjeni za slabo zaštićene i ugrožene skupine mogli bi ponovno poslužiti kao kasica-prasica.
"Uopće me ne bi čudilo da se u slučaju novog zatvaranja države, ponovno uzme od osoba s invaliditetom. Ova Vlada je pokazala kako se to od njih itekako može očekivati" zaključuje Suzana Došen Rešetar.
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.
