Radionica Pjotra Fomenka ponovno je oduševila Zagreb! Nakon majstorske izvedbe Rat i mir prije par godina, Moskovljani dolaze s još jednim tekstom klasične ruske dramaturgije. Čehovljeve Tri sestre traju skoro četiri sata, a ekipa je predstavu uvježbavala godinu i pol dana. Dugo se ni u Rusiji ni izvan nje nije postavljalo autorsko djelo na temu Čehova, a Pjotr Fomenko i njegova ekipa su o tome sanjali još dok su bili na akademiji. Glumački postav u predstavi je kolektiv koji zajedno radi već dvadeset godina, a zanimljivo je kako su dvije od tri sestre, Irina i Maša, doista sestre u stvarnom životu, Ksenija i Polina Kutepova. Uz njih, treću sestru u predstavi, Olgu, glumi Galina Tjunina.
Tri sestre žive u dosadnom provincijskom vojnom gradiću u kući svojih roditelja koji su davno prije imali punu kuću zanimljivih ljudi. One se dosađuju i sanjare o prošlim vremenima. Njihov povik:U Moskvu! U Moskvu! povik je za osjećajima koji nam drži duh na životu. Žar klasičnom djelu ruskog realizma daju sporedni likovi, naročito vojni liječnik Ivan Romanovič (Jurij Stepanov). Oni filozofiraju o smislu života, sanjaju o životu kojeg nikad neće ostvariti. Sasvim iznenada, likovi shvaćaju da se život primaknuo kraju i da snovi nisu ono što životu daje smisao. U posljednjem činu sestre se nadaju da će njihov život biti pouka budućim generacijama, ali doktor gotovo nečujno kaže: svejedno, svejedno. Fomenko je napravio malo odmaka od originalnog Čehovljevog teksta. Neke je likove gotovo marginalizirao, a drugima dao puno više životnosti od samog Čehova. Time je postigao svojevrsnu tragediju.
Mayumana
Maymunizam zagrebačkih kazalištaraca: Mali jubilej svjetskog kazališta prošao je u znaku međuljudskih odnosa, od tragedija u obitelji Loman, preko ludosti turkmenskog kralja Leara do francuskog preispitivanja roditeljstva. Neki će reći da je tu bila i savršena izraelska izvedba Mayumana. Da, da... Čekajte malo, kakva Mayumana? Pa, Mayumana, bila je na Festivalu svjetskog kazališta...
I doista, bila je, ali u organizaciji udruge Festival svjetskog kazališta. Pa zar Zagreb ima dva Festivala svjetskog kazališta? Upravo tako, dva festivala koja su počela na isti datum, ali ne prestaju slučajnosti ovdje.
Uspješan dvojac i Božovićeva se međusobno tuže zbog nelegitimne upotrebe imena Festivala. I baš kad se mislilo da će to biti tema ovogodišnjih skandal – tračeva, pojavio se novi, zanimljiviji i što je najvažnije za širu javnost – skuplji.
Pojavila se Mayumana kao jedina predstava koju je Udruga FSK dovela u Zagreb. Priča o njezinom dolasku je vrlo mutna. Naime, Pavle Kalinić, pročelnik za kulturu,obrazovanje i sport, osim što je poznati hrvatski stručnjak za svjetski terorizam, ujedno je i veliki obožavatelj izraelske države i kulture. Na svojim čestim putovanjima u Izrael upoznao je kulturni krajolik nemirne države, a u travnju prošle godine vidio je Mayumanu i odlučio da predstava dođe u Hrvatsku – kud puklo da puklo! Kalinić je parafirao ugovor u kojem je bilo naznačeno da honorar za predstavu stoji pet do sedam tisuća eura, ali bez troškova prijevoza, montaže i lokacije. Na kraju se cifra popela na petsto tisuća kuna za samo jednu jedinu predstavu. Kako bi pokazao svestranost, Kalinić je novac za organiziranje FSK dao Vrgočevoj i Buljanu, a svoj slatkiš je uvalio Udruzi FSK stavrajući tako pomutnju među građanima i trošeći njihov novac.
Zašto je predstava toliko skupa, sasvim je posebna priča. Pavle Kalinić smatra da Zagreb živi u tehnički nepovoljnim uvjetima, pa se oprema za ovu predstavu, čija je posudba stajala dvjesto tisuća kuna, morala dopremati iz Nizozemske. U isto vrijeme, pročelnica Ureda za kulturu Kristina Martinović izjavljuje u jednim dnevnim novinama da postoji kvalitetna oprema u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski koja se može iznajmiti po puno manjoj cijeni, dok je dogradonačelnica Ljiljana Kuhta Jeličić na kraju rekla da će Grad ipak platiti tih pola milijuna kuna za predstavu. Možda je pola milijuna mali iznos za Grad, ali podsjećajući da je riječ o jednoj predstavi i da je ZKM financijski puno bolje prošao po tom pitanju, pitanje je tko može u Zagrebu organizirati jedan veliki svjetski kazališni festival. Pa čak i ako koristi tuđe ime.
Zašto je predstava toliko skupa, sasvim je posebna priča. Pavle Kalinić smatra da Zagreb živi u tehnički nepovoljnim uvjetima, pa se oprema za ovu predstavu, čija je posudba stajala dvjesto tisuća kuna, morala dopremati iz Nizozemske. U isto vrijeme, pročelnica Ureda za kulturu Kristina Martinović izjavljuje u jednim dnevnim novinama da postoji kvalitetna oprema u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski koja se može iznajmiti po puno manjoj cijeni, dok je dogradonačelnica Ljiljana Kuhta Jeličić na kraju rekla da će Grad ipak platiti tih pola milijuna kuna za predstavu. Možda je pola milijuna mali iznos za Grad, ali podsjećajući da je riječ o jednoj predstavi i da je ZKM financijski puno bolje prošao po tom pitanju, pitanje je tko može u Zagrebu organizirati jedan veliki svjetski kazališni festival. Pa čak i ako koristi tuđe ime.
To dijete
Obiteljske tragedije motiv su književnih i kazališnih djela još prije antike. Nezahvalna društvena uloga roditelja, ali i djeteta stvaraju zamršene dramske zaplete uronjene u kritiku svakidašnjice. Ali, kad dođemo do samog odbijanja djeteta, saznanjem majke da joj je sin mrtav ili odbijanje oca tada je to jednostavan ali i vrlo dubok i emotivan čin. Takve fragmente prikazuje kazališna skupina Compagnie Louis Brouillard iz Pariza u predstavi To dijete. Autor i redatelj Joël Pommerat kaže kako se obvezao na dijalog o pitanju bez dna: što znači biti roditelj danas?
Pommerat je deset dana proveo u razgovorima sa stanovnicima jednog naselja na sjeveru Francuske, saznavao njihove probleme, njihovu bešćutnost, njihovu stvarnost koja je toliko različita od ideala roditeljstva i svijeta u kojem postoji super mama, fantastičan tata, poslušni i predivni sinovi i kćeri...
To dijete oštra je predstava s tamnom pozornicom. U jednostavnim rečenicama bešćutni, egoistični likovi prikazuju svoje duboko emotivno stanje ljubavi, bijesa, krivnje, straha, nade. Srozava se institucija oca i majke, pokazuje se da roditelj može biti okrutan prema svojoj djeci. Posebno je potresna scena kad se majka smije kad sazna u mrtvačnici da joj je sin mrtav. Pommerat je izbjegao zamku da se ovdje govori samo o tinejdžerima koji su u dobi odrastanja vjerojatno najteži ispit roditeljstva. Odnos djece i roditelja je prikazao i u starijoj dobi, pa i onda kad su djeca već zašla u starost, a pritom ne daje nikakvu moralnu pouku. Spontani pljesak publike usred predstave nakon prizora u kojoj trudnica ima nadahnuto obećanje svom djetetu da mu neće ništa nedostajati u životu i da će biti okruženo ljubavi upravo zato što njeni roditelji to nisu njoj omogućili pokazuje duboku afektivnu vezu glumaca s gledateljima. Pommerat je ovu predstavu pisao za određene gledatelje koji su se sigurno mogli naći, barem u tragovima. On kaže:
Pommerat je kompaniju Louis Brouillard osnovao 1990. i s njima je prikazao nekoliko dramskih djela. U svom radu puno polaže na osjećaje i percepciju, a često ima i živu glazbu. Tako i u predstavi To dijete vrijeme između fragmenata iz života ispunjava rock glazba koja se vidi iza poluprozirne kulise.
To dijete možda govori o već klišeiziranoj i puno puta upotrebljenoj temi, ali roditeljstvo je vječna tema dramskih zapisa. Pommerat je došao na sam izvor i stvorio predstavu koju će publika, a naročito roditelji, još dugo pamtiti.
Kralj Lear
Na odru umire kralj pereca, za njim njeg'va kćerka jeca
(...)
Svećeniče, pohitajte, posljednju mu pomast dajte!
'Est da ne bi noge lomit', za tu svinju blagoslovit'!
Evo dvorskog ljekarnika, da spašava samrtnika!
Eh, kralju, čemu laži, došlo doba da s' odlazi.
(...)
A na kraju gorka plata, osta samo lijes i lopata.
Kamen i amen.
A vi koji čuste priču ovu, utuvite je u glavu svoju...
To dijete oštra je predstava s tamnom pozornicom. U jednostavnim rečenicama bešćutni, egoistični likovi prikazuju svoje duboko emotivno stanje ljubavi, bijesa, krivnje, straha, nade. Srozava se institucija oca i majke, pokazuje se da roditelj može biti okrutan prema svojoj djeci. Posebno je potresna scena kad se majka smije kad sazna u mrtvačnici da joj je sin mrtav. Pommerat je izbjegao zamku da se ovdje govori samo o tinejdžerima koji su u dobi odrastanja vjerojatno najteži ispit roditeljstva. Odnos djece i roditelja je prikazao i u starijoj dobi, pa i onda kad su djeca već zašla u starost, a pritom ne daje nikakvu moralnu pouku. Spontani pljesak publike usred predstave nakon prizora u kojoj trudnica ima nadahnuto obećanje svom djetetu da mu neće ništa nedostajati u životu i da će biti okruženo ljubavi upravo zato što njeni roditelji to nisu njoj omogućili pokazuje duboku afektivnu vezu glumaca s gledateljima. Pommerat je ovu predstavu pisao za određene gledatelje koji su se sigurno mogli naći, barem u tragovima. On kaže:
Pommerat je kompaniju Louis Brouillard osnovao 1990. i s njima je prikazao nekoliko dramskih djela. U svom radu puno polaže na osjećaje i percepciju, a često ima i živu glazbu. Tako i u predstavi To dijete vrijeme između fragmenata iz života ispunjava rock glazba koja se vidi iza poluprozirne kulise.
To dijete možda govori o već klišeiziranoj i puno puta upotrebljenoj temi, ali roditeljstvo je vječna tema dramskih zapisa. Pommerat je došao na sam izvor i stvorio predstavu koju će publika, a naročito roditelji, još dugo pamtiti.
Kralj Lear
Na odru umire kralj pereca, za njim njeg'va kćerka jeca
(...)
Svećeniče, pohitajte, posljednju mu pomast dajte!
'Est da ne bi noge lomit', za tu svinju blagoslovit'!
Evo dvorskog ljekarnika, da spašava samrtnika!
Eh, kralju, čemu laži, došlo doba da s' odlazi.
(...)
A na kraju gorka plata, osta samo lijes i lopata.
Kamen i amen.
A vi koji čuste priču ovu, utuvite je u glavu svoju...
Anna Mele, kao i režiser, dolazi iz Turkmenistana, zemlje u kojoj vlada diktatura odnedavno pokojnog Turkemnbašija koji je svojim zakonima uveseljavao ironijom obuzet svijet. Njegovo oduševljenje kazalištem ostavrilo se prošle godine kad je u Turkmenistanu otvoreno pet novih kazališnih zgrada od kojih je zaživjelo samo jedno, ono u glavnom gradu Aškabadu, gdje formalno Anna Mele i radi. No, kada je glumac na turnejama tada radi s redateljem Kođukalijevim, koji je prognan iz svoje zemlje i živi u susjednom Uzbekistanu. Oni zajedno su osnovali kazalište Awara, prvo nezavisno kazalište u Turkmenistanu. Njih dvojica vjerojatno su najpoznatija lica suvremenog kazališta iz Srednje Azije koja inače obiluje samo predstavama o nacionalnim mitovima.
Ćilim na kojem Mele sjedi ima posebnu priču. Zove se kašgan i izrađuje se u zabačenom gradu Kizyl Arvatu gdje je glumac rođen. Kašgan je rađen od ovčje vune, a crni obrubi su od jarčeve vune. Jedan od posljednjih vitezova monodrame sjedi na tom ćilimu širom svijeta: Taj tepih ne leti, kaže, ali ima tajnu energiju. Ćilim će ostati u Zagrebu kao dar ZKM-u.
Veliki aplauz fascinantnom Anni Meleu koji je prodiranjem u dušu ranjenog i poludjelog kralja i oca poručio onima koji slušaju priču: ovo se može dogoditi svakome.
Ćilim na kojem Mele sjedi ima posebnu priču. Zove se kašgan i izrađuje se u zabačenom gradu Kizyl Arvatu gdje je glumac rođen. Kašgan je rađen od ovčje vune, a crni obrubi su od jarčeve vune. Jedan od posljednjih vitezova monodrame sjedi na tom ćilimu širom svijeta: Taj tepih ne leti, kaže, ali ima tajnu energiju. Ćilim će ostati u Zagrebu kao dar ZKM-u.
Veliki aplauz fascinantnom Anni Meleu koji je prodiranjem u dušu ranjenog i poludjelog kralja i oca poručio onima koji slušaju priču: ovo se može dogoditi svakome.
Smrt trgovačkog putnika
Percevalovi glumci dotaknuli su samo dno očaja i praznine u otvarajućoj predstavi Festivala svjetskog kazališta. Smrt trgovačkog putnika, klasično djelo Arthura Millera u izvedbi berlinskog suvremenog i eksperimentalnog kazališta Schaubühne prikazano je u HNK pred uzvanicima iz visoke politike, kulture i znanosti. Možda je predstava upravo na njih bila usmjerena, jer izravna kritika kapitalizma cilja na gubitak smisla izvan granica sustava. Predstava Luka Percevala, Flamanca na radu u Njemačkoj, mnogo je osobnija egzistencijalna tjeskoba u kojoj ima puno bijesa, osjećaja praznine i manjka sućuti.
Percevalovi glumci dotaknuli su samo dno očaja i praznine u otvarajućoj predstavi Festivala svjetskog kazališta. Smrt trgovačkog putnika, klasično djelo Arthura Millera u izvedbi berlinskog suvremenog i eksperimentalnog kazališta Schaubühne prikazano je u HNK pred uzvanicima iz visoke politike, kulture i znanosti. Možda je predstava upravo na njih bila usmjerena, jer izravna kritika kapitalizma cilja na gubitak smisla izvan granica sustava. Predstava Luka Percevala, Flamanca na radu u Njemačkoj, mnogo je osobnija egzistencijalna tjeskoba u kojoj ima puno bijesa, osjećaja praznine i manjka sućuti.
U svijetu muškog iskazivanja vrlo je zanimljiv lik majke Linde (Carola Regnier). Ona pokušava popraviti situaciju u obitelji, kakva već je mitska zadaća majke. Radeći to, ona zapravo pokopava svoju obitelj. Ljudi se srame svog poraza; reći drugim da znaju zbog čega je do njega došlo. Žele se poštedjeti bližnji, i ona prihvaća tu ulogu zbog ogromnog srama koji osjeća. Linda zna da se Willy pokušao ubiti i da posuđuje novac od ujaka Charlieja (Michael Rastl) kako ne bi morao uzimati novac od osiguranja koje će biti isplaćeno kad se on ubije. Njezin strah od gubitka muža na kraju prerasta u strah od gubitka cijelog svog života. Svima kao da je odahnulo kad je Willy umro.
U suvremeno doba najbolje se prodaje melankolija, kaže Luk Perceval. Nema tu neke teatralnosti, već samo gubljenje nade u sustav, sjećanje na bolja vremena i traženje nekih novih ljudi. U njegovoj rodnoj Belgiji upravo je to slučaj. Nakon desetljeća glasanja za katolike i socijaliste, ljudi su se okrenuli ekstremnoj desnici, egoističnoj i djetinjastoj kako sam kaže. Suočiti se sa stvarnošću jest tražiti one Millerove dijamante u džungli. Američki san ipak ne može svatko ostvariti.
Festival svjetskog kazališta održava se ovoga rujna po peti, jubilarni put, postajući tako tradicijom. I ove godine će publika u ZKM-u, HNK-u i Komediji uživati u najvećim ostvarenjima europskog i svjetskog kazališta. Umjetnički ravnatelji Festivala Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan najavili su šest kazališta iz Njemačke, Francuske, Rusije, Slovenije, Mađarske i Turkmenistana koji će prikazati predstave obilježene umjetničkom strašću, inovativnim karakterom i istraživačkim duhom. Hrvatskoj publici će se po prvi puta prikazati pet kazališnih kuća koje su ostvarile zavidan uspjeh u svjetskim razinama, a pomno se iščekuje i Moskovsko kazalište radionica Pjotra Fomenka koji je već jako dobro poznat hrvatskim ljubiteljima kazalište umjetnosti.
Festival otvara berlinsko kazalište Schaubühne s klasičnim djelom američkoga psihološkog realizma Smrt trgovačkog putnika. Millerovu dramu Luk Perceval postavlja u njemačko i svjetsko neoliberalističko okružje prikazujući devastaciju pejzaža niže srednje klase. Joël Pommerat i francuska kazališna družina Compagnie Louis Brouillard prikazuje To dijete, seriju razgovora o odnosu djece i roditelja. Socijalno osviješten Pommerat traga za modelom obiteljske sreće, ali ne samo između male djece i tinejdžera sa svojim roditeljima, već progovara nalik Kurosawi o odnosima 60-godišnje djece s 80-godišnjim roditeljima. Hrvatskoj bliska predstava BLACKland mađarskog redatelja Árpáda Schillinga i kazališta Krétakör mračna je groteska o današnjoj Mađarskoj, zemlji crnoj do kosti, crnoj do srži u kojoj se dnevne vijesti o korumpiranoj vladi i senzacionalnim ubojstvima miješaju s tekstovima iz visoke mađarske literature. Slovensko mladinsko gledališče i Diego de Brea donose klasično djelo Luchina Viscontija Sumrak bogova, prikaz dekadencije u doba fašizma, a Pjotr Fomenko već najavljuje rusko savršenstvo kroz Čehovljevo remek-djelo Tri sestre čiji poziv U Moskvu! U Moskvu! još dugo ostaje u ušima publike. Zanimljiva će biti i predstava Kralj Lear koju sam glumi turkmenski glumac Anna Mele u režiji Ovliakulija Kođakulijeva, turkmenskog redatelja koji zbog diktature u svojoj zemlji mora živjeti i raditi u susjednom Uzbekistanu.
Tri sestre Publika će moći u predstavama uživati i sa svim redateljima. Iako još nije došla potpuna potvrda Pjotra Fomenka, svi drugi redatelji će biti u Zagrebu uveličavajući tako jedan od najznačajnijih kazališnih događaja u nas.