Europska Unija je 2000. godine u Lisabonu donijela program kojim bi trebala do 2010. postati ekonomski najkonkurentniji blok. Budući da su i neke od članica EU-a, poput Švedske, priznale da je Lisabonski program završio neuspjehom, EU se odlučila za još jedan desetogodišnji program koji bi Europu trebao učiniti najmoćnijom ekonomskom velesilom. Program je nazvan Europe 2020, a njegovi prioriteti su pametan, održivi i uključujući razvoj kroz ostvarivanje nekoliko glavnih ciljeva.
Prvi cilj je povećanje razine zaposlenosti na 75 posto osoba između 20 i 64 godine. Naime, trenutna stopa zaposlenosti od 69 posto je znatno niža od glavnih europskih konkurenata, a osobito za starije stanovništvo (55-64 godine) među kojima samo 46 posto Europljana radi, dok je u Japanu i SAD-u 62 posto starije populacije zaposleno.
Drugi cilj se odnosi na povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj na 3 posto BDP-a, što je još jedan segment u kojem Europa zaostaje za SAD-om i Japanom.
Osnovna poruka programa Europe 2020 Hrvatskoj je da Hrvatska nužno treba reforme koje će ju učiniti manje nalik Grčkoj i Italiji, a više nalik Danskoj i Švedskoj
Treći cilj bi trebao Europu učiniti „zelenijom". Naime, Europa namjerava smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova za 20 posto, povećati udio obnovljive energije za 20 posto i povećati energetsku efikasnost za 20 posto. Ispunjenje četvrtog cilja bi trebalo Europu učiniti svjetskim centrom znanja. Cilj je smanjiti broj učenika koji prerano napuštaju srednju i osnovnu školu s 15 na 10 posto te povećati postotak visokoobrazovanih u dobnoj grupi od 30 do 34 godine s 31 na 40 posto. Taj postotak u SAD-u iznosi 40 a u Japanu čak preko 50 posto. Zadnji cilj je smanjenje siromaštva za 25 posto, čime bi se 20 milijuna ljudi oslobodilo okova siromaštva.
Program Europe 2020 zamišljen je kao odgovor na financijsku krizu koja je do temelja uzdrmala europsku i svjetsku ekonomiju. Na Zapadu okvirno postoje tri oblika kapitalizma - liberalni, kršćansko-demokratski i socijaldemokratski. Iako je ova kriza počela u zemljama liberalnog kapitalizma poput SAD-a, Velike Britanije ili Irske, teško pogođene krizom su i zemlje kršćansko-demokratskog oblika kapitalizma poput Njemačke ili Francuske. Zapravo su u cijeloj priči najgore prošle zemlje mediteranskog podtipa kršćansko-demokratskog modela - Španjolska, Portugal i naravno Grčka. Zemlje koje je kriza najmanje uzdrmala su nordijske zemlje socijaldemokratskog modela kapitalizma, osim Islanda dakako. Od svih zemalja Eurozone, samo Luksemburg i Finska su imali proračunski deficit unutar dopuštenih 3 posto BDP-a. Danska i Švedska također nemaju problema s javnim financijama. Švedski premijer je nedavno izjavio da njegova vlada ipak neće morati podizati poreze kako bi držala deficit pod kontrolom. Naime, ispostavilo se da kriza u Švedskoj ipak nije tako ozbiljna kako se mislilo. Proračunski deficiti nordijskih zemalja su mali i ne očekuje se znatno povećanje javnog duga, što je u potpunoj suprotnosti s zemljama poput Velike Britanije kojoj prognoziraju rast javnog duga s 68 posto BDP-a prošle godine na preko 80 posto 2011.
Trenutna kriza je pokazala da su male sjevernjačke zemlje najkonkurentnije i najotpornije na njezin utjecaj. Na svjetskoj ljestvici najkonkurentnijih zemalja Švedska, Danska i Finska su se poredale između 4. i 6. mjesta (Norveška je malo iza na 14. mjestu), a ispred su samo Švicarska, SAD i Singapur. Stoga ni ne čudi odluka Europske Unije da budućnost europske ekonomije temelji upravo na iskustvima nordijskih zemalja. Područje reformi na kojem se najbolje vidi „socijaldemokratski štih" je tržište rada. S jedne strane Europa pokušava povećati zaposlenost i to u dvije ključne grupe - starije osobe i žene. Naime, nordijske zemlje su na samom vrhu i po zakonskoj granici za umirovljenje i po udjelu žena na tržištu rada. Najviše stope zaposlenosti žena nakon nordijskih zemalja imaju anglosaksonske zemlje, potom katoličke zemlje s jakom antiklerikalnom tradicijom (Francuska i Belgija) a na samom dnu su zemlje u kojima su katoličke stranke dominantne političke stranke (uključujući i Njemačku). Tajna skandinavskog uspjeha je u tome što je država preuzela na sebe obvezu čuvanja djece dok njihove majke rade. Europa s punim pravom pokušava izbjeći liberalni model koji „prisiljava" i majke da rade bez da im osigura čuvanje djece.
Postavlja se pitanje u čemu je tajna skandinavskog uspjeha. U provokativnom članku Kimberly Morgan tvrdi da tajna Skandinavije nije u socijaldemokraciji već u nečem što joj je prethodilo, a to je luteranizam. Naime, skandinavske zemlje su jedine monoluteranske zemlje. Morgan tvrdi da luteranska crkva nije pružala toliki otpor državnoj intervenciji u sferu obitelji jer je i sama bila „podružnica" države. S druge strane, duboko antietatistički reformirani protestanti (ponajprije kalvinisti), koji su dominirali u Nizozemskoj, Švicarskoj, SAD-u i bili su vrlo jaki u Britaniji, odgoj djece su smatrali isključivom zadaćom obitelji. Sličnu poziciju držala je i Katolička crkva. Upravo dominacija katoličke koalicije CDU-CSU u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata objašnjava zašto je Njemačka (pola katolička, pola luteranska) bliža Španjolskoj nego Švedskoj. Najveće stope zaposlenosti žena u zemljama s velikom populacijom katolika imaju Francuska i Belgija, kojima su dugo vladale duboko antiklerikalne stranke i čiji je cilj bio preusmjeriti odgoj djece u ruke sekularne države. Antiklerikalne stranke su žene smatrale katolkinjama, što također objašnjava zašto su i Francuska i Belgija vrlo kasno ženama dozvolile pravo glasa. I tu počinju problemi za EU. Naime, kršćanski demokrati (u biti katoličke stranke) dominiraju najjačim europskim blokom desnog centra i reforma koju oni predlažu ide sasvim protiv nauka njihovog vodećeg saveznika - Katoličke crkve, kao i glavnog dijela njihovog glasačkog tijela.
Drugi stup reforme tržišta rada odnosi se na veću konkurentnost europskih radnika koja se temelji na znanju. S jedne strane se očekuje povećanje broja visokoobrazovanih a s druge strane poboljšanje opće kvalitete obrazovnog sustava. U tu svrhu se predlaže i stvaranje europske rang liste sveučilišta, što je liberalna mjera koja posramljivanjem prisiljava loša i troma sveučilišta da krenu u prijeko potrebne reforme radi povećanja kvalitete obrazovanja. Ova reforma je nužna jer se očekuje da će se do 2020. godine stvoriti 16 milijuna poslova koji zahtijevaju visoko obrazovanje, dok će taj broj za poslove koji traže niskoobrazovane radnike pasti za 12 milijuna.
Dok drugi stup reforme ne bi trebao naići na preveliki otpor, to sigurno neće biti slučaj s trećim stupom - uvođenje toliko hvaljenog danskog flexicurity modela tržišta rada. Osnovna obilježja flexicuritija su da poslodavci jednostavno mogu dati otkaz zaposlenicima (fleksibilnost). Zauzvrat, radnici, dok su nezaposleni, od države dobivaju velikodušnu pomoć koja ne ugrožava egzistencijalni minimum (kao u anglosaksonskim zemljama) već brani prava prosječnog građanina u pogledu egzistencijalne sigurnosti. Osim toga, od nezaposlenih se očekuje da koriste moćne državne programe prekvalifikacije i dokvalifikacije kako bi lakše pronašli novi posao (fleksibilnost). Flexicurity je značajan otklon i od kršćansko-demokratskog i od liberalnog modela tržišta rada.
Dok u liberalnom modelu država namjerno daje malu i vremenski vrlo ograničenu pomoć za nezaposlene kako bi ih potakla na što brže zapošljavanje čak i ako to znači prihvaćanje posla koji ne odgovara kvalifikacijama i željama radnika, u kršćansko-demokratskom modelu država znatno otežava poslodavcima davanje otkaza. Primjerice, francuski sudovi redovito proglašavaju nelegalnima otkaze radi povećanja produktivnosti. Time kršćansko-demokratske zemlje stvaraju insidere (zaposlene) i outsidere (oni koji traže posao). Budući da poslodavci znaju da, kada jednom zaposle radnika, teško da će ga moći otpustiti u teškim ekonomskim vremenima, poslodavci se puno teže odlučuju da zaposle nove radnike. Stoga ne iznenađuje da upravo zemlje kršćanko-demokratskog modela kapitalizma tradicionalno imaju najveće stope nezaposlenosti.
Postavlja se pitanje kakve su posljedice strategije Europa 2020 za Hrvatsku. Budući da se ovaj program treba provoditi do 2020. vrlo je izvjesno da će se i Hrvatska ubrzo morati uključiti u njegovu provedbu i jednako je izvjesno da će to biti vrlo težak proces.
Iako ne želim kategorički tvrditi da će buđenje naroda u slučaju Varšavska i referenduma o Zakonu o radu otežati dugoročno provođenje nužnih reformi (koje za razliku od novog izgleda Varšavske ili zakona o radu nisu skok iz lošeg u gore), ipak bi trebalo kontrolirati entuzijazam oko direktne demokracije
Naime, Hrvatska je po svojem modelu kapitalizmu bliska mediteranskoj podvarijanti kršćansko-demokratskog modela, odnosno obliku kapitalizma koji je najteže pogođen svjetskom krizom. Hrvatska ima dvojno tržište rada. S jedne strane, državni službenici su kao bubreg u loju dok se na radnicima u privredi lomi svo drvlje i kamenje gospodarske krize. I kad misle da im ne može biti gore, onda sindikati javnih i državnih službi uvjere vladu da umjesto rezanja plaća i broja zaposlenih u javnom sektoru uvede harač. Iako je svima jasno da se državna birokracija razmnožila van svakog razuma, Hrvatska se, kao i ostale mediteranske zemlje, nije odlučila na smanjenje javnog sektora kroz otkaze već kroz shemu dva umirovljenika na jednog novog zaposlenika. S jedne strane, radnicima u privredi nedostaje sigurnosti, ne samo zbog samovolje pojedinih poslodavaca već i zbog nedostatka državnih programa prekvalifikacije i dokvalifikacije koji bi im olakšali pronalazak novog posla te izdašne pomoći za nezaposlene kojom bi se olakšao period tranzicije s jednog na drugi posao. S druge strane, u javnom i državnom sektoru nema ni traga fleksibilnosti. Isto tako, povećanje zaposlenosti žena, a osobito majki, naići će na žestok otpor Katoličke crkve.
Osnovna poruka programa Europe 2020 Hrvatskoj je da Hrvatska nužno treba reforme koje će ju učiniti manje nalik Grčkoj i Italiji, a više nalik Danskoj i Švedskoj. Jednostavno rečeno, Hrvatskoj trebaju reforme, reforme i reforme, premda neki nedavni događaji nagovještavaju teška vremena za reforme.
Ti događaji su, možda na prvi pogled paradoksalno, konačni uspjesi direktne demokracije. Mnogi (a osobito na ljevici) su događaje u Varšavskoj, referendum o Zakonu o radu i studentske zahtjeve za besplatnim ili bolje rečeno javno financiranim obrazovanjem shvatili kao konačno uzimanje stvari u narodne ruke i prihvaćanje progresivne agende. Direktna demokracija je nedvojbeno progresivan cilj ali je istodobno i reakcionarno sredstvo. Švicarska, koja je najdalje otišla u razvoju referendum-demokracije, služi kao primjer da referendum prvenstveno služi za održavanje statusa quo a ne za uvođenje progresivnih mjera. Švicarska ima jednu od najkržljavijih socijalnih država u Europi i jedan od razloga je njezina referendum-demokracija. Mnogi prijedlozi zakona o socijalnim pravima su poraženi upravo na referendumima. U razdoblju od 1874. do 1945., od 13 prijedloga zakona o uvođenju socijalnih prava, čak jedanaest ih je srušeno na referendumu. Pomoć majkama je uvedena tek 2004. godine, i to nakon što je prijedlog zakona tek iz četvrtog puta uspio proći referendum.
Dakako, nije sve tako crno. S jedne strane, švicarska ima dvostruku razinu referenduma. Da bi prijedlog zakona prošao mora dobiti apsolutnu većinu i pobijediti u većini kantona. S druge strane, zakone o socijalnim pravima su na referendumima redovito rušili katolici, koji su inače po pitanju socijalnih prava bliže socijaldemokratima nego liberalima. Razlog tomu je strah švicarskih katolika da će jaka federalna država uništiti njihov katolički način života u kantonima s većinskim katoličkim stanovništvom.
Varšavska i referendum o Zakonu o radu možda jesu sprječavanje koraka unazad, ali na kraju dana to su samo pokušaji održavanja statusa quo (starog Zakona o radu i starog izgleda Varšavske). I dok se naglašavala pozitivna strana nedavnih događaja vezanih uz direktnu demokraciju, a to je da je narod konačno pokazao da političari ne mogu raditi što god ih je volja, istodobno se zanemarivala negativna strana direktne demokracije, a to je da omogućava discipliniranoj i predanoj manjini da nadjača nediscipliniranu i nezainteresiranu većinu. Nije teško zamisliti da bi jedan od budućih referenduma mogao biti o zabrani revizije liste branitelja, koja je nužna kako bi se državne financije stavile u red i kako bi se poboljšao omjer radno aktivnog i umirovljenog stanovništva, koji je danas na neodrživih 1,2 radnika na 1 umirovljenika. Isto tako, Katolička crkva bi mogla na referendumu poraziti državne pokušaje da majkama male djece olakša odlazak na posao pružajući im usluge jaslica i čuvanja djece. Hrvatskoj trebaju reforme jer nas status quo vodi u propast a za sada se „otkriće" direktne demokracije među građanima Hrvatske svodi upravo na to - održavanje statusa quo.
Europe 2020 je u svojoj biti dobar program. Važno je da odbacuje ad hoc miješanje države u gospodarstvo. Najbolji primjer su poticaji brodogradnji. Zašto ta grana gospodarstva dobiva silne novce da se održi na životu, a ne tekstilna industrija? Mnogi kao argument navode da Hrvati grade brodove već tisuću godina pa da bi onda po toj logici trebali graditi i idućih tisuću godina. Jednostavno rečeno, brodogradnja je dosegla status „aristokracije", čiji se legitimitet ne temelji na današnjoj vrijednosti već na slavnoj prošlosti. Meni se čini da su liberalni i socijaldemokratski kapitalizam u svakom slučaju korak naprijed u odnosu na feudalizam. Stvar će biti još tragičnija ukoliko zbog nedostatka državne pomoći propadne projekt hrvatskog automobila na struju - XD modela. Valjda će i tada važiti logika ako Hrvati nisu proizvodili automobile zadnjih tisuću godina, neće ni sljedećih tisuću. Naime, državni poticaji za „zelene" tehnologije ne da nisu u suprotnosti s načelima Europe 2020, već su toplo preporučene. Umjesto ad hoc intervencija, Europe 2020 očekuje od država da izjednačavaju startne pozicije. Fleksibilizacija tržišta rada će izjednačiti položaj onih koji traže posao i već zaposlenih, čuvanje djece od strane školovanog osoblja će biti dobra prilika djeci s „lošijim" roditeljima da uhvate priključak s djecom „sposobnijih" roditelja. Univerzalno dostupne zdravstvene i obrazovne usluge i siromašnijim slojevima pružaju priliku da se opreme za ulazak na tržište rada. Konačno, velikodušna socijalna pomoć omogućava i onima koji su trenutno u tržišnoj nemilosti (nezaposleni) da što lakše prebrode tu krizu, a programi prekvalifikacije i dokvalifikacije omogućavaju nezaposlenima s „neadekvatnim" vještinama da uhvate korak s onima koji posjeduju vještine koje se traže na tržištu. Ako nam program Europe 2020 išta poručuje, onda je to da nam sustav ne valja i da nam trebaju reforme.
Iako ne želim kategorički tvrditi da će buđenje naroda u slučaju Varšavska i referenduma o Zakonu o radu otežati dugoročno provođenje nužnih reformi (koje za razliku od novog izgleda Varšavske ili zakona o radu nisu skok iz lošeg u gore), ipak bi trebalo kontrolirati entuzijazam oko direktne demokracije. Ukoliko građani Hrvatske direktnom demokracijom uspiju prisiliti vladu na promjenu statusa quo, npr. smanjenje stakleničkih plinova, povećanje javnih ulaganja u istraživanje i razvoj ili reviziju popisa branitelja, tek onda s pravom možemo slaviti.
