Spasilačke ekipe na Sredozemnom moru tragaju za preko petsto afričkih izbjeglica. U ponedjeljak (30.3.) potonulo je nekoliko brodova na kojima se nalazilo oko šesto izbjeglica iz Afrike, javlja Međunarodna organizacija za migraciju (IOM). Izbjeglice koje su se iz Libije zaputile prema Italiji, na otvorenom moru je zadesilo nevrijeme. Do sada je spašeno samo 23 osobe i pronađeno 21 tijelo utopljenih.
Već godinama na hiljade Afrikanaca ilegalno preko Sredozemnog mora pokušava stići do Europe. Pri tome im, za dobru plaću, „pomažu" kriminalne organizacije krijumčara ljudi koji više desetaka ili čak više stotina izbjeglica natrpaju na oronule čamce ili manje brodove. Zato putovanja najčešće završavaju potapanjem broda, a zajedno s plovilom utope se i putnici. Oni koji uspiju proći opasni put uglavnom stižu do Malte i talijanskog otoka Lampeduse gdje ih se smješta u izbjegličke logore. Europska Unija, ova tvrđava bogatstva, još više provocira nesreće u Sredozemlju rigoroznim graničnim režimom i čestim pokušajima Europske agencije za zaštitu granica FRONTEX, te granične policije pojedinih zemalja članica, da čamce s izbjeglicama prisile na povratak.
Razne organizacije se zalažu za te izbjeglice. Jedna od njih je njemačka organizacija PRO ASYL, čiji je referent za europska pitanja, a ujedno i član Europskog savjeta za izbjeglice ECRE, Karl Kopp. Dimi Triantafillu s njemačke radio postaje SWR, redakcija SWR International, razgovarao je s Koppom povodom izbjegličke katastrofe u Sredozemlju. Intervju je preveo i adaptirao Marko Lederer.
Može li se reći da je bilo samo pitanje vremena kada će se dogoditi ovakva katastrofa na Sredozemnom moru?
Suradnja s Gadafijevim režimom u suzbijanju izbjegličkih protoka ne bi smjela biti europska perspektiva
Da, zaista je bilo je samo pitanje vremena da se ovako nešto desi. Ovo je najveća izbjeglička katastrofa na Sredozemnom moru u povijesti Europske Unije. Nekoliko brodova je potonulo, ali do sada ne znamo koliko stotina ljudi se zaista utopilo. Dramatično je prije svega to što ova katastrofa pokazuje da izbjeglice kreću na opasni put u bilo koje godišnje doba i pod bilo kojim vremenskim uvjetima. Zlobno je i prezreno kada se ljude po nevremenu i bez opreme pošalje na more. Osobe koje to čine zaista jesu zločinci. Ali s druge strane, moramo reći da i Europska Unija, zajedno s njezinim članicama, ima dobar udio u tim dramama. Kada zatvorite sve putove koje izbjeglice mogu odabrati, sve legalne putove prema Europi za ljude koji traže zaštitu, postajete sukrivac za njihovu smrt u očajničkom putovanju brodovima i čamcima.
Talijanska mornarica želi od sredine svibnja zajedno s Libijom kontrolirati sjevernoafričku obalu. Talijanski ministar unutarnjih poslova Maroni od te akcije očekuje znatno smanjenje dotoka izbjeglica preko mora. Dijelite i vi njegov stav?
Maronijeve izjave su vrlo cinične, pogotovo sada nakon ove katastrofe. Talijanski plan je upravo jedan od razloga zašto se izbjeglice pošto-poto, još prije nego se ta namjera ostvari, na bilo koji način pokušavaju domoći Italije. Kada Maronijev plan stupi na snagu, tek tada ćemo imati još više žrtava, još više mrtvih. Tada će izbjeglice pokušati preploviti Sredozemno more još opasnijim i dužim rutama. Pored toga, imamo ogroman problem s ljudskim pravima pošto je Maronijev partner, i partner Europske Unije gospodin Gadafi. A on se ionako poigrava s pitanjem izbjeglica koje se u Libiji zapravo nalaze samo u prolazu, i sasvim jasno krši njihova ljudska prava. Ljude se tamo masovno hapsi. Povremeno do šezdeset tisuća izbjeglica sjedi u libijskim zatvorima. Događaju se zlostavljanja i mučenja. Postoje brojni dokumentirani slučajevi silovanja žena u libijskim izbjegličkim logorima. Suradnja s Gadafijevim režimom u suzbijanju izbjegličkih protoka ne bi smjela biti europska perspektiva, niti se to može zvati politikom ljudskih prava. Naš stav je tu sasvim jasan: takva praksa se mora obustaviti. Taj licemjerni europski pristup je uništavajući. Izbjeglice koje se nalaze u Libiji su ljudi iz Eritreje, Sudana, Somalije, dakle ljudi koji, ako dospiju živi do Europe, imaju velike šanse dobiti izbjeglički status. Zaista je cinično ako se umiranje na vanjskim granicama Europske Unije jednostavno želi pomaknuti u sjevernu Afriku. To nije nikakvo humanitarno rješenje ili rješenje u smislu ljudskih prava.
Koja rješenja onda možete ponuditi vi od strane izbjegličkih organizacija?
Sigurno bi pomoglo kad bismo pred našu poljoprivrednu i izvoznu politiku i sve subvencije koje uz to idu stavili veliki upitnik, pošto takvom politikom uništavamo trideset državnih privreda na afričkom kontinentu
Policije zemalja članica EU i europska agencija FRONTEX moraju prestati s pokušajima zaustavljanja čamaca s izbjeglicama. Izbjeglice koje zadesi nesreća na moru treba spašavati, i to spašavanje se mora proširiti. Ali moramo se pitati, zar za ljude koji traže zaštitu ne postoje drugi načini domoći se azila? Mi zagovaramo pristup da im se preko mora i kopna otvore putovi i načini prelaska granica bez opasnosti. Grupama izbjeglica sigurno bi se mogle dodijeliti humanitarne vize s kojima bi legalno i bez izlaganja opasnosti mogli doći u Europu. Prošle godine je broj izbjeglica koje su pokušale doći do Europe pomorskim putem iznosio 67 tisuća ljudi. Za cjelokupnu Europsku Uniju s dvadeset i sedam članica i oko pola milijarde stanovnika, je to relativno mali broj. Svaka članica bi trebala učiniti više za međunarodnu zaštitu izbjeglica. To ne smije biti vojno rješenje, pa niti na moru. Prošle godine smo imali tisuću petsto dokumentiranih smrtnih slučajeva pri prijelazu, samo danas već možda imamo petsto ili šesto slučajeva. To ne može biti europska perspektiva. A i za nas kao civilno društvo cijela situacija postaje gotovo nepodnošljiva.
Koje mjere bi mogle pomoći da ljudi uopće ne odluče napustiti svoje domove?
Već dugo razgovaramo o suzbijanju uzroka izbjeglištva. Do sada su Europska Unija i njezine članice poduzele tek mali broj učinkovitih mjera. Navedimo samo jedno veliko polje u području pomoći zemljama u razvoju: sigurno bi pomoglo da pred našu poljoprivrednu i izvoznu politiku i sve subvencije koje uz to idu stavimo veliki upitnik, pošto takvom politikom uništavamo trideset državnih privreda na afričkom kontinentu. Pored tiranskih režima koji vladaju afričkim državama, osiromašenje stanovništva također dovodi do izbjeglištva, a taj čimbenik će se sada kroz privrednu krizu još povećati. Moramo konačno prestati sa svečanim govorancijama i poraditi na srži problema koji postoji na tom podučju. Moramo zagristi u problem nepravedne globalne podjele bogatstava. Europa je tu velik igrač koji bi se mogao zauzeti u borbi protiv uzroka izbjeglištva. Ali to su, naravno, dugoročni planovi. Kratkoročno, moramo sasvim jasno prihvatiti ljude koji traže zaštitu, spašavati izbjeglice koje dolaze pomorskim putem, i dati im sredstva koja će im omogućiti da više ne budu primorani poduzimati takva harakiri-putovanja.
