Obnovljivi izvori: kraj povjerenja u državu

Odluka novog Nacionalnog akcijskog plana obnovljivih izvora energije koji preferira određeni tip obnovljivih izvora energije u odnosu na druge nagnat će investitore da u narednim godinama, baš poput naših poljoprivrednika isključivo slijede poticaje, umjesto da se stvori proizvodni miks koji bi bio u interesu države

Ove godine dogodio nam se novi Nacionalni akcijski plan za obnovljive izvore energije, novi tarifni sustav koji bi trebao vrijediti tijekom 2014. godine i naravno nova i još veća naknada za obnovljive izvore energije. Naizgled, sama priča je vrlo jednostavna: trebalo je samo uzeli cifre iz Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske iz 2009. godine, koja je pisana uz predviđeni rast potrošnje od 2,7 posto na godišnjoj razini i staviti u realnije okvire rasta od 1,8 posto. Ova naizgled kompleksna operacija učinjena je na krajnje banalan način: odrezali smo 800 MW vjetroelektrana čija izgradnja ionako nije u interesu hrvatskog gospodarstva, a ionako mizernih 45 MW solarnih elektrana planiranih Strategijom dodali smo još malo 7 MW i samim time zaokružiti priču do 2020. godine. Ostale obnovljive izvore energije i velike hidroelektrane ne treba zapravo niti dirati jer to nema smisla, jer njihove količine izgradnje  još nisu niti popunjenje.  Na taj način, zapravo, postiže se vrlo brz i efikasan način pisanja strateškim dokumenata i ispunjavanja obaveza prema Europskoj uniji.

Ako smo negdje i pogriješili u cijeloj priči, za dvije godine kada će biti potrebno predati izvještaj o napretku provođenja plana ostvarenja udjela od 20 posto obnovljivih izvora energije do 2020. godine, stignemo sve to revidirati i još malo uštimati cifre. Možda tada odlučimo poticati neke od ovih obnovljivih izvora energije čiji smo daljnji razvoj trenutno zakočili.

U nekom idealnom svijetu, odmaknutom od realnih tržišnih kretanja i krize, ovakav bi pristup savršeno funkcionirao, ali realno gledano, ovakav plan arbitrarnog rezanja i odrezivanja kvota ne funkcionira bez bolnih posljedica za sve one koji su krenuli u razvoj projekata, od velikih investitora u solarne elektrane pa sve do samih građana koji su već krenuli u projekte izgradnje malih solarnih elektrana.

U nekom prirodnom gospodarskom okruženju smisao poticaja za neku gospodarsku aktivnost jest razvoj tržišta za određenu vrstu proizvoda i usluga do određene mjere kada taj poticaj postaje suvišan i potrebno ga je postupno ukinuti jer je ili postignut neki cilj koji predstavlja viši interes ili je ta tržišna niša dostigla konkurentnu cijenu i postala samoodrživa u realnim tržišnim uvjetima. Ipak, kad govorimo o poticajima u Hrvatskoj, pred očima običnih ljudi vjerojatno se pojavljuju slike poljoprivrednika koji traktorima blokiraju ceste zbog njihove neisplate ili neadekvatnih otkupnih cijena koje opet djelomično diktira država. U takvim tržišnim uvjetima seljaci već godinama ne planiraju sijanje i sadnju kultura prema stvarnoj tržišnoj potražnji, već prema izdašnosti poticaja koje država nudi.

Najbolje bi bilo kad bi se ukinule kvote za male solarne elektrane do 30 kW koje u većini slučajeva predstavljaju pravu pravcatu distribuiranu proizvodnju energije s potrošnjom praktički na mjestu proizvodnje i koje se jednostavno i brzo mogu graditi na krovovima obiteljskih kuća i gospodarskih objekata

Odluka novog Nacionalnog akcijskog plana obnovljivih izvora energije koji preferira određeni tip obnovljivih izvora energije u odnosu na druge nagnat će investitore da u narednim godinama, baš poput naših poljoprivrednika isključivo slijede poticaje, umjesto da se stvori proizvodni miks obnovljivih izvora energije koji bi uključivao sve oblike obnovljivih izvora energije i koji bio u interesu naše države. Ne smijemo zaboraviti, radi se o poticajima koje svi mi koji plaćamo račune za električnu energiju zapravo financiramo.

Glavni argument kojeg smo mogli čuti kao odgovor zašto se novim Nacionalnim akcijskim planom i tarifnim sustavom ograničavaju investicije u vjetroelektrane i solarnu energiju jest da Hrvatska nema gospodarske koristi od ovih oblika obnovljivih izvora energije i da se poticanjem gradnje hidorelektrana i elektrana na biomasu potiče hrvatsko gospodarstvo. Moglo bi se krenuti od dokazivanja hrvatske komponente u energiji vjetra i solarnoj energiji, no nekako je ipak lakše okrenuti pilu naopako i pristupiti problemu naglavce.

Dakle, krenimo od činjenice da novi Nacionalni akcijski plan kreće od pretpostavke da će se do 2020. godine izgraditi čak 300 MW velikih hidroelektrana i da je to opravdano jer su neki od tih projekata u vrlo visokom stadiju razvoja. Predviđeni rast je linearan u iznosu od  50 MW novih hidroelektrana godišnje, no to se može osporiti jednom vrlo kratkom rečenicom. Naime, Hrvatska je od samostalnosti do danas uspjela izgraditi svega jednu hidroelektranu snage 55 MW, a samo njena izgradnja trajala je pet godina uz relativno velik otpor javnosti zbog uništenja jednog od prirodnih bisera Hrvatske. No, čak i ako stavimo to na stranu, sam proces procjene za područje NATURA 2000 traje oko tri godine, a većina planiranih hidroelektrana je još u niskom stupnju razvoja, osim HE Ombla kod koje je HEP-ov investicijski partner EBRD odustao od financiranja projekta. Osim toga, postavlja se dodatno pitanje je li potpuno pregrađivanje svih vodotokova koji još nisu pregrađeni stvarni interes Hrvatske?

Što se pak tiče korištenja biomase za koju akcijski plan predviđa 85 MW instalirane snage optimistično je govoriti o možda najviše dvadeset do trideset projekata koji bi trebali biti realizirani do 2020. godine i za koje su u novom tarifnom sustavu olabavljeni uvjeti za plasman toplinske energije. Ipak, čak i kad bismo bili optimistični i pretpostavili da bi sve ove projekte svojom opremom realizirale hrvatske tvrtke, što i nije toliko realistično očekivati, postavlja se pitanje garantira li pet ili deset referenci po domaćem proizvođaču ove vrste opreme dovoljno osnovicu za trajno otvaranje novih radnih mjesta i stvarnu priliku za razvoj visokokvalitetnog proizvodnog procesa i opreme koja bi omogućila konkurentan nastup na međunarodnom tržištu. 

Foto: Solarno.hr

Naime, investitor će i kod nas i u drugim državama u većini slučajeva tražiti visoku učinkovitost postrojenja na biomasu kako bi mogao maksimizirati profit i skratiti period povrata investicije. Postavlja se pitanje može li hrvatska proizvodnja ove vrste opreme i po cijeni i po kvaliteti doista konkurirati inozemnim proizvođačima čak i kad se oprema uveze.

Novi tarifni sustav za 2014. godinu ne samo da ne ukida kvote, već dodatno pogoršava situaciju za male investitore u fotonaponske elektrane

Stavimo li malo na stranu velike investicije u energetici, jedini stvarni segment u kojeg su potencijalno sami građani kao pojedinci mogli ulagati svih ovih godina su male fotonaponske elektrane. Za njih su od 2007. godine do sredine 2012. godine i konačnog pojednostavljena procedure vrijedili jednaki uvjeti za ishođenje dozvola. Drugim riječima, iako je obim projekta za malu fotonaponsku elektranu u odnosu na neko veliko postrojenje bio znatno manji, običan građanin je za mrežni fotonaponski sustav prolazio jednaku proceduru kao da gradi vlastitu elektranu. Kada smo konačno uspjeli napraviti izmjene regulatornog okvira i ostvarili preduvjete za ubacivanje građana kao malih investitora u igru, za izgradnju fotonaponskih elektrana na vlastitim krovovima došlo je do nekoliko zanimljivih nuspojava: neki su mali investitori doista uspjeli realizirati svoje željene projekte i uvođenja najma krovova, no budući da pitanje sklapanje ugovora s HROTE-om nije bilo adekvatno regulirano došlo je do masovnog zauzimanja dostupnih kvota s vjerojatnim ciljem špekulacijeugovorima koji su se potom nudili na otkup. Tako je, primjerice, ukupna kvota za integrirane fotonaponske elektrane za  2013. godinu popunjena u prvim danima te godine. Nakon toga je krenulo snalaženje tvrtki koje je uključivalo otkup projekata koji su imali sklopljen ugovor o otkupu električne energije, ali niti ta priča nije bila dugog vijeka.

Prema neslužbenim podacima koji kruže u kuloarima navodno deseci megavata projekata čekaju u HROTE-u na sklapanje ugovora o otkupu električne energije. Koliko je tu građana kao potencijalnih malih investitora, još je teže reći. Realno, najbolje bi bilo kad bi se ukinule kvote za male solarne elektrane do 30 kW koje u većini slučajeva predstavljaju pravu pravcatu distribuiranu proizvodnju energije s potrošnjom praktički na mjestu proizvodnje i koje se jednostavno i brzo mogu graditi na krovovima obiteljskih kuća i gospodarskih objekata. Nažalost, novi tarifni sustav za 2014. godinu ne samo da ne ukida kvote, već dodatno pogoršava situaciju za male investitore u fotonaponske elektrane kojima se isključivo omogućava dobivanje prethodne elektroenergetske suglasnosti na snagu koja je zakupljena za potrošnju, a istovremeno se potiče samo onolika količina energije koja odgovara potrošenoj dok se višak proizvedene energije ne subvencionira. Na taj način umjesto štednje energije i predaje viškova u mrežu, potiče se rast potrošnje i rasipništvo što nikako nije u dugoročnom interesu države. Isto tako, postavlja se pitanje mogućnosti ugradnje fotonaponske elektrane na nekretninama u kojima vlasnici stalno ne borave.

Paralelno s gušenjem tržišta solarne energije, u Hrvatskoj se događa jedan zanimljiv fenomen, a to je postepeno pojavljivanje koncepta energetskih zadruga. Iako je velikom broju njih osnovna ideja bila udruživanje građana i poduzetnika na lokalnoj razini za investiranje u solarne elektrane, ta je priča postavljanjem novih uvjeta na trenutak ipak zastala. S druge strane, međutim, pojavljuju se i prvi oblici zadruga koje počinju razmišljati na način da treba iskoristiti lokalne resurse. Za neke je to otpad iz stočarske proizvodnje u obliku gnojovke kojeg se prema Nitratnoj direktivi ionako treba zbrinjavati, i gdje bioplinska postrojenja savršeno uskaču kao odličan oblik njenog iskorištavanja za proizvodnju električne i toplinske energije uz digestat kao nusprodukt koji predstavlja visokokvalitetno gnojivo. Neki drugi pak razmišljaju o iskorištavanju komine masline ili drugog otpada prilikom prerade poljoprivrednih proizvoda za proizvodnju toplinske energije i njeno zbrinjavanje na ovaj način. Osim ovih ideja postoji čitav niz ideja kako jedna energetska zadruga na lokalnoj razini može ostvariti samoodrživu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Pri tome je presudna podrška lokalnih vlasti koje i same, pritisnute manjkom u proračunu za realizaciju svojih energetskih projekata, sve više pribjegavaju priključivanju takvim lokalnim inicijativama.

Ove godine smo, osim toga, po prvi put svjedočili i prvom organiziranom otporu izgradnji jednog obnovljivog izvora energije u Hrvatskoj. Radi se o stanovnicima općine Fužine i okolnih općina koji su uspjeli sakupiti dovoljno popisa kako bi proveli referendum o gradnji vjetroelektrane koja bi mogla utjecati ne samo na vizuru brda na kojem je predviđena gradnja elektrane i dovesti do pretjerane sječe šume. Na koncu, iako je referendum zamalo uspio, u konačnici je ipak presudila odluka kojom je ova elektrana proglašena neprihvatljivom za okoliš i ekološku mrežu. Nakon mobilizacije lokalne zajednice u općini Fužine s negativnim predznakom oko ovog projekta, postavlja se pitanje da li se moglo tu silnu energiju nakon nekog vremena kanalizirati u lokalno organiziranje i pokretanje inicijative koja bi dovela do boljitka svih stanovnika ove općine. S jedne strane, lokalna energetska zadruga koja okuplja dio lokalne zajednice može biti pozitivan i kvalitetan partner za investitora koji zna prepoznati njen potencijal, ili pak oblik otpora prema investitorima koji nisu zainteresirani poslušati stanovnike koji imaju drugačije ideje o energetskim projektima koji su prihvatljivi za njihovu lokalnu zajednicu.

Umjesto štednje energije i predaje viškova u mrežu, potiče se rast potrošnje i rasipništvo što nikako nije u dugoročnom interesu države

Perspektiva obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj u ovom času za investitore u solarnu energiju i energiju vjetra ne daje svjetlo na kraju tunela. Općenito gledano, država je odlučila podržati veće investitore u neke druge oblike izvora energije i sav svoj zanos unijeti u projekte koji se sporo razvijaju i koji se vrlo vjerojatno do 2020. godine neće ostvariti te stopirati jedini oblik obnovljivih izvora energije u koji građani potencijalno mogu sami ili kroz zadružni model jednostavno uložiti sredstva. Argumenti o brzini razvoja projekata vjetra i solarnih elektrana koji bi mogli dobrim dijelom riješiti problem velikog postotka uvoza električne energije, kao i činjenici da puno malih fotonaponskih elektrana predstavlja distribuiranu proizvodnju u pravom smislu te riječi za sada u mnogim nadležnim institucijama padaju na gluhe uši. Tu neće biti pomaka, osim ako se ozbiljno ne krene u pozitivnu selekciju kadrova u nadležnim državnim institucijama i agencijama, jer u suprotnom će se nastaviti inflacija strategija, akcijskih planova, pravilnika te drugih akata i strateških dokumenata koji će biti pisani isključivo za zadovoljavanje forme i ispunjavanja  obaveza, a onda kada nastanu problemi razmišljati kako zakrpati rupe koje su zbog njih nastali. Takav pristup nanosi štetu ne samo sektoru obnovljivih izvora energije, nego generalno poziciji Republike Hrvatske u očima Europe.

Kada govorimo o zapošljavanju ljudi, probajmo jednom prestati govoriti o ljudima kao o broju radnih mjesta, već i o njihovoj kvaliteti, ali i o kvaliteti života koju će energetska rješenja za sobom povući. Potaknimo izgradnju postrojenja na biomasu i bioplina jer otvaraju radna mjesta, ali nemojmo niti zaboraviti projektante, montere i distributere solarne opreme čiji se broj s procvatom tržišta posljednjih godina otvorio, kao i prve korake u investiranje u lokalnu proizvodnju nosivih konstrukcija i zakretnih sustava za solarne elektrane. Od dvije tvornice fotonaponskih panela koje su ih pred koju godinu aktivno proizvodile, sada je ostala još samo jedna i bilo bi lijepo da barem ona preživi. Unatoč blokiranju kvota za solarne elektrane u Hrvatskoj, određeni segmenti nekoć posrnulih brodogradilišta upuštaju se u proizvodnju dijelova vjetroelektrana za vanjsko tržište, i radna mjesta se ipak otvaraju, i to kvalitetna radna mjesta. Unatoč tome što je upitna isplativost investiranja, građani se polako organiziraju u energetske zadruge, žele obnovljive izvore svih oblika u svojim životima, a pojedini predstavnici lokalnih vlasti shvaćaju da ako išta žele napraviti za svoje gradove i općine da se moraju okrenuti sebi i izvorima financiranja izvan centraliziranog sustava. Polako, ali sigurno građani će shvatiti da ne mogu više imati povjerenja u državu i da će se morati okrenuti jedni drugima i zajedničkim snagama investirati svoj trud, vrijeme i ono malo novca što mogu izdvojiti i vlastitu dobrobit, kad je država već odlučila da ne želi imati posla s njima i sve više reže i ono malo potpore što je ostalo.

Obnovljivi izvori energije i energetske zadruge kao oblik lokalnog iskorištavanja resursa te zatvaranje kruga korištenja lokalnih resursa na lokalnoj razini u interesu su građana i temelj su učinkovitosti i održivosti plave ekonomije. Jučer i danas još uvijek kao ideja, no možda već sutra stvarnost u koju ćemo nimalo svojom voljom biti gurnuti, jer će takav oblik ekonomije biti temelj preživljavanja našeg društva.