Zagrebačko tržište stanovima ostvarnje je ideje postkomunističkog raja na zemlji: stan u Zapruđu oglašava se danas za dvije tisuće eura po kvadratu, kao i stan s pogledom na Bundek. Stan "s pogledom na Bundek je ekskluzivan, na petom katu bez lifta, u zgradi nasuprot Zapruđa, četvrti limenih nakaza...
Dugave su dvije tisuće eura. Toliko koštaju i Jarun, Trešnjevka, Vrbik, Utrina, Travno...
Dvije tisuće eura - toliko je prije deset godina koštao kvadrat samo u Zovkovoj elitističkoj oazi zvanoj Importane Gallerija. Danas toliko košta svaka rupa u bilo kojoj lumpenproleterskoj četvrti metropole, izuzetak od čega su, valjda, jedino povijesno prokleti Kozari putevi. I nije to jedini paradoks. Stari kvadrat košta jednako, pa i manje, od onoga u novogradnji. Toga nema nigdje na svijetu. I najam je skup: stan u Črešnjevcu skuplji je - pogledajte na Internetu - od stana iste kvadrature u berlinskom Charlotenburgu. Još za vrijeme Tuđmana stvari su bile koliko-toliko normalne (kad je o cijeni stanova riječ, i samo kad je o cijeni stanova riječ - da ne bude zabune). Poslije njega se društvo malo normaliziralo, a cijene stanove posve poludjele...
Novi Zagreb
Izuzev politike poslovnih banaka, koje su rok otplate kredita produljile s 15 na trideset godina, smanjile kamate i pojednostavile instrumente osiguranja, ovaj fenomen ima još nekoliko skoro metafizičkih objašnjenja.
Prvo je da je nacija duboko zabrazdila u fantaziju o mogućnosti doživotne rentijerske sreće: čekaj dovoljno dugo da se nađe budala kojoj će pogled na Bundek, ekskluzivan, vrijediti dvije tisuće eura, i kad utržiš te novce, možeš mirno živjeti do penzije, u nekom selu, šta ima veze...
Drugi je zaključak podjednako neveseo: naši su građani poprimili mentalitet turskog bazara: cjenka se, leže, petlja i mulja naveliko, a onaj tko to ne radi, naprosto nije normalan. Svi znaju da su cijene prenapuhane i po 30-40 posto, ali svi su spremni lagati kako njihov kvadrat vrijedi kao Xanadu, dvorac građanina Kanea. Laž je konstitutivni element socijalne sreće. Mi smo vlasnici skupih nekretnina...
Treći je zaključak da su svi digli ruke od rada i posvetili se ispraznoj špekulaciji. Budala koje na Bundeku plaćaju cijenu Pete avenije, jednostavno nema. Svake godine prodaje se sve manje stanova. Ali nije važno prodati, važno je oglasiti.
Utopija danas postoji samo u oglasniku. Tamo smo svi bogati, i svi jednaki, kada oglašavamo prodaju stana. I samo onda.To je najdublji sunovrat ideje Utopije od vremena časnog Thomasa Morusa do danas.
Cijena je toliko prenapuhana, da osigurava dugotrajno uživanje u iluziji.
Kada se iluzija rasprši, slijedi porvratak u stvarnost bez utopije - stvarnost u kojoj čovjek koji prodaje stan s ekskluzivnim pogledom na Pripizdinu, nema ni za tramvajsku kartu iz Pripizdine. Narod koji ima takvu Utopiju - avaj, druže Tito - naprosto ne može drugo, nego propasti. I za to će si sam biti kriv: to je cijena Tuđmanove parole: odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske.
