Sumnja se da je vojna hunta namjerno izbjegla obraniti izraelsku ambasadu kako bi "legalno" suzbila buduće prosvjede, ili kako bi imala izliku za odgodu parlamentarnih izbora.
Od kada su prije šest tjedana snage sigurnosti istjerale demonstrante i zaposjele centralni kairski trg Tahrir (Oslobođenja) mnogi su pomislili kako se situacija u Egiptu smirila i život vratio u kakvu-takvu normalu. Doduše, međusobno nepovezani štrajkovi radnika i zaposlenika na raznim krajevima zemlje sporadično su se ponavljali, ali se činilo da je jednomjesečni ramazanski post smirio političke animozitete.
Prividno ramazansko primirje
Ni vojnici ni njihova civilna vlada još nisu odlučili tko će ispisati prijedlog novog egipatskog ustava koji bi trebao biti verificiran referendumom
U tom međuvremenu, prijelazna vlada Easama Šarafa pokušavala je pronaći rješenja za izlazak iz financijske krize, dok su se generali iz Vrhovnog vijeća oružanih snaga bavili donošenjem dekreta za najavljene parlamentarne izbore što bi trebali biti održani u jedanaestom mjesecu. No ni vojnici ni njihova civilna vlada se još nisu odlučili tko će ispisati prijedlog novog ustava koji bi trebao biti verificiran referendumom - da li budući parlament, ili bi se prije toga trebali utvrditi nekakvi "nadustavni principi" kojima bi se vojsci, odnosno njezinu Vrhovnom vijeću, unaprijed garantirala uloga "zaštitnika civilnih institucija", dakle uloga arbitra u unutrašnjoj i vanjskoj politici zemlje. Tu ideju guraju neke sekularne političke grupacije i stranke, kojima više odgovara legalizirana, ali prosvijećena vojna diktatura, nego teokratska država kakva bi mogla biti oformljena poslije demokratskih izbora. Ne zna se također po kakvim pravilima i kada će biti biran budući predsjednik države, i kakva će mu biti ovlasti.
Vojna institucija je još od vremena Nasera bila stvarna iako neformalna sila iza civilnog paravana vlasti. Bila je država u državi i, osim predsjedniku republike-vrhovnom komandantu, nikom drugome nije odgovarala ili podnosila račune. I Sadat i Mubarak su bili predstavnici vojnog establishmenta i eksponenti privilegirane oficirske kaste. Pod Mubarakom je dodatno razvijen vojni industrijski i poslovni sektor koji se bavi svim i svačim - ne samo izradom vojne opreme, već i širokim spektrom usluga i proizvodnjom roba za civilno tržište. Procjenjuje se da njegov udio u nacionalnom proizvodu iznosi između 10 i 15 posto. Ključnu ulogu u ekspanziji vojnog sektora odigrala je američka vojna pomoć u iznosu od 1,3 milijarde dolara godišnje, koju Egipat prima od 1979 kada je pod dirigentskom palicom Washingtona potpisan mirovni egipatsko-izraelski mirovni sporazum(Izrael istovremeno prima puno više). Tada su dvije zemlje uspostavile diplomatske odnose i počele koordinirati svoje politike prema Palestincima.
Ne zna se po kakvim pravilima i kada će biti biran budući predsjednik države, i kakva će mu biti ovlasti
Sve su državne institucije svrgnutoga egipatskog režima ovih sedam mjeseci urušene, ili su poput parlamenta i bivše vladajuće Nacionalno demokratske stranke (NDP) raspuštene. Jedina institucija koja je ostala netaknuta je vojska, čiji generali sada upravljaju zemljom. Generali su žrtvovali Mubaraka koji je bio njihov čovjek (upravo mu se sudi), ali još uvijek nisu odlučili tko će im biti budući civilni politički partner, koja stranka ili koalicija, i koga će podržati za slijedećeg predsjednika.
Muslimanska braća (MB), najmasovnija politička grupacija sa nekih 600 000 - 700 000 discipliniranih članova, i njihova nedavno legalizirana Stranka slobode i pravde, nude vojnicima svoje usluge, ali se protive utvrđivanju "nadustavnih principa". Osim toga, zahvaljujući svojoj povezanosti sa islamskim kapitalom bogatih petrolejskih država Arabijskog poluotoka, mogli bi zemlji pribaviti toliko potrebne investicije. Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati su se, doduše, već isprsili uplativši Egiptu stotine milijuna dolara u gotovini, što će mu omogućiti preživjeti tekuću ekonomsku krizu i 2011-2012 fiskalnu godinu. No mogli bi učiniti puno više. Interes ovih autokratskih monarhija nije, dakako, unapređenje egipatske demokracije.
Tahrir, petak 9. rujna
Prvog petka poslije ramazanskog prividnog primirja ponovo su krenule demonstracije, ovoga puta uperene protiv vladajuće vojne hunte. Prvi poziv na miroljubivo protestno okupljanje kojim će se zahtijevati "ispravljanje puta revolucije" uputio je Revolucionarni omladinski savez, a sa približavanjem 9. rujna pridružilo mu se još nekih tridesetak drugih omladinskih grupa, organizacija civilnog društva i manjih stranaka - grupa Kefaja (Dosta) i Omladinski pokret 6. travnja koje su vojne vlasti ranije optužile da su financirani iz inozemstva; Nacionalna asocijacija za promijene nobelovca i predsjedničkog kandidata El-Baradeja; Revolucionarna omladinska koalicija 25 siječnja i Stranka demokratske fronte, koje zajedno sa prethodno nabrojanim spadaju u veterane ovdašnjih protesta; tu su se zatim našli naseristi, Karama stranka, umjereno ljevičarska Tagamu stranka, i još neke koje su tek u formiranju. Dakle na okupu su se našle uglavnom sekularne političke formacije.
Najvažnije islamističke formacije - MB-Stranka slobode i pravde, te fundamentalističke salafističke grupe - su se unaprijed, kao i više puta do sada, ogradile. Prosvjede je bojkotirala i liberalno-konzervativna Wafd (Delegacija) stranka, koja je sklopila predizborni savez sa MB i čija tri ministra sjede u prijelaznoj vladi. Neke druge formacije, poput liberalne Stranke Egipćana multimilijardera Nagiba Savirisa, koja se po broju svoga članstva (100 000) smatra ozbiljnim političkim igračem, mudro se uzdržale od izjašnjavanja jer i one računaju na udio u budućoj vlasti. Nije se oglasio ni Amr Musa, bivši generalni sekretar Arapske lige, koji se smatra izglednim kandidatom za položaj budućeg predsjednika Republike.
Prvog petka poslije ramazanskog prividnog primirja ponovo su krenule demonstracije, ovoga puta uperene protiv vladajuće vojne hunte
Vojno je vijeće unaprijed najavilo poduzeti "najoštrije zakonske mjere" protiv prekršilaca javnog reda. Upozorilo je internetske društvene mreže i medije, kao i satelitske TV stanice, da "neće tolerirati širenje poziva na nasilje i nerede". Međutim, dan prije najavljenih demonstracija, na vlastitoj je facebook stranici priopćilo kako će "sami demonstranti biti odgovorni za održavanje reda". Ujutro 9. rujna sve su policijske snage i vojne jedinice povučene s egipatskih ulica. Policajci i vojnici koji su još od lipnja danonoćno dežurali na Tahriru su nestali. Trg je praktično prepušten demonstrantima.
Prosvjednici su se se očito dobro pripremili. Toga su se jutra počeli okupljati na desetak kairskih perifernih lokacija i u kolonama kretati prema Tahriru. Tu su već po ustaljenom redoslijedu protesti počeli poslije kolektivne podnevne molitve, s tim što je unaprijed rečeno da će u 18 sati biti prekinuti. Nije ih se okupilo milijun kao što su neki očekivali, ali je gomila narasla na možda pedesetak-šezdesetak tisuća. Organizatori su istakli dva glavna zahtijeva - prvi, da vojni sudovi prestanu s procesima civilima. Organizacije za ljudska prava tvrde da su ti sudovi procesuiriali u sedam mjeseci, od kada je počela egipatska pobuna, preko 12 000 civila, većinom demonstranata, dok su ih isti u vrijeme 30-godišnje Mubarakove vladavine osudili svega 2 000. Drugi je zahtjev bio da vladajuća vojna hunta konačno odredi vremenske rokove u kojima će vlast biti predana civilnoj vladi. No na licu mjesta i u dvanaestak drugih gradova gdje su se protesti istovremeno održavali čuli su se i mnogi drugi zahtjevi - smrtne kazne za Mubaraka i njegovog ministra unutrašnjih poslova El-Adlija, kažnjavanje odgovornih za masakre prosvjednika (850 ubijenih u prvih par dana pobune i više od 6 000 ranjenih), čistku državnog aparata od svih Mubarakovih poslušnika i korumpiranih elemenata, izmjenu nedavno prepravljenog zakona o parlamentarnim izborima koji navodno favorizira bivše režimlije, ukidanje zakona kojim se kriminaliziraju štrajkovi i protesti, nezavisnost sudskog sustava, veće minimalne plače, i.t.d.
Policajci i vojnici koji su još od lipnja danonoćno dežurali na Tahriru su nestali. Trg je praktično prepušten demonstrantima
Demonstranti što su se sa Tahrira uputili prema nedalekom ministarstvu unutrašnjih poslova, tražeći smjenu sadašnjeg ministra El-Esavija. Drugi su pred Policijskom akademijom, gdje se sudi Mubaraku, uzvikivali parole protiv maršala Tantavija i vojne hunte. Treći su pred centralom državne televizije bučno protestirali protiv iskrivljenog prikazivanja egipatske stvarnosti. Isti su se prizori ponavljali u mnogim gradovima zemlje, najčešće pred sjedištima lokalnih guvernera. Među isticanim parolama primijećena je i ona koja zahtijeva "kruha, slobode i socijalne pravde".
Posebenu su živost u inače mirne prosvjede unijeli nogometni navijači Al-Ahlija, koji su u poslijepodnevnim satima pristigli na Tahrir noseći svoje klupske zastave. Prije par dana su u sukobu sa policijom izvukli deblji kraj i nekih dvadesetak njihovih drugova je pohapšeno. Tražili su da se ovi puste na slobodu i uzvikivali parole protiv policijskih brutalnosti. S njima su ruku pod ruku marširali njihovi tradicionalni "protivnici" - navijači nogometnih klubova Zamalek i Ismailija. Nisu inače poznati po nježnom ponašanju, ali su se ovoga puta uzdržali od ekscesa. Tomu je svakako doprinijela dobro organizirana prosvjednička sigurnosna služba. Njezini su se pripadnici uhvatili u živi lanac ispred Ministarstva unutrašnjih poslova čime je izbjegnuto ponavljanje ranijih okršaja na tom mjestu. Prema novinskim izvještajima nije došlo ni do jednog ozbiljnijeg incidenta.
Napad na izraelsku ambasadu
Nije bilo tako ispred izraelske ambasade smještene na tri posljednja kata jednog 22-katnog nebodera uz most što preko Nila spaja okrug Gize sa Zamalekom i centrom grada. Na pola kilometra odatle je Kairsko sveučilište, a na istoj je udaljenosti lokalna policijska stanica. Na samom su se mostu, kojim danonoćno puze kolone automobila, već ranije održavali protuizraelski prosvjedi. Posljednji put se na vrh nebodera popeo jedan od demonstranata, strgao izraelsku zastavu i zamijenio je sa egipatskom. Poslije toga su vlasti uz samu ogradu mosta podigle dva metra visoki betonski zid, otprilike na razini četvrtog kata dotičnog nebodera. Kairčane je podsjećao na ozloglašeni Zid razdvajanja što su ga Izraelci podigli na Zapadnoj obali okupiranih palestinskih teritorija.
Poslije završetka mitinga na Tahriru jedan dio demonstranata je krenuo prema izraelskoj ambasadi. Do 20 sati ih se tu okupilo možda pet tisuća. Uz tu gomilu, koja je skandirala antiizraelske parole i zahtijevala protjerivanje izraelskog ambasadora, jedna je grupa željeznim polugama počela razvaljivati betonski zid. Druga grupa je poplašila policajce što su dežurali pred ulazom u neboder i uspjela ući u zgradu. Nije jasno što se slijedeća tri sata događalo unutar zgrade, kada ali se na balkonu izraelskog predstavništva konačno zavijorila egipatska zastava. Istovremeno je izraelska zastava s vrha nebodera po drugi puta skinuta. Kasnije se doznalo da su provalnici neometano razvalili nekoliko čeličnih vrata i "osvojili" dva kata ambasadinih kancelarija, dok se nekoliko izraelskih zaštitara zabarikadiralo na najvišem, trećem katu. Masa na mostu i na ulici je skandiranjem ohrabrivala provalnike, a kada su odozgo prema dolje počeli pljuštati dokumenti poharane ambasadine arhive provalnici su pozdravljeni ovacijama.
Kiša tih papira za koje su se demonstranti na ulici međusobno otimali trajala je kažu skoro čitav sat.
Provalnici su neometano razvalili nekoliko čeličnih vrata i "osvojili" dva kata ambasadinih kancelarija, dok se nekoliko izraelskih zaštitara zabarikadiralo na najvišem, trećem katu
Ovdje valja napomenuti da se mnogi Egipćani nikada nisu pomirili sa politikom dobrosusjedskih odnosa sa Izraelom koju je inaugurirao Sadat, a nastavio Mubarak. Posebno ih je iritirala suradnja Egipta sa okupatorima Palestine i zajednička blokada što su je dvije države nametnule pojasu Gaze. Dana 19. kolovoza izraelske su snage ušle u egipatsku teritoriju na Sinaju u potjeri za grupom napadača, vjerojatno palestinskih, koji su kod izraelskog grada Eliata napali jedan autobus i ubili osmoricu Izraelaca. Prešavši na sinajsku teritoriju, izraelski su vojnici ubili petoricu egipatskih graničara. Teško ranjeni šesti je preminuo u vojnoj bolnici baš 9. rujna, na dan kada je napadnuta izraelska ambasada u Kairu. Egipćani su bili revoltirani mlakom reakcijom vlastite vlade, koja se zadovoljila izjavama "žaljenja" premijera Netanyahua. Suprotno egipatskim zvaničnicima, Turska je nešto ranije, pošto je u javnost procurio izvještaj UN-a o prošlogodišnjem desantu izraelskih komandosa na turski brod koji je prevozio humanitarnu pomoć opsjednutim Palestincima Gaze, protjerala izaelskog ambasadora iz Ankare i opozvala vlastitoga iz Tel Aviva. Komandosi su tada ubili osmoricu turskih građana-aktivista što su pratili brodsku pošiljku. Ankara je tražila izraelsku ispriku, što su Izraelci odbili. Ankara je sada također otkazala dalju vojnu suradnju sa Izraelom, ali nije prekinula diplomatske odnose.
Nije jasno zašto je egipatskim snagama sigurnosti trebalo par sati prije nego što su se odlučile intervenirati protiv izgrednika koji su grubo narušili imunitet izraelskog diplomatskog predstavništva
U međuvremenu, jedinica vojnih specijalaca preuzela je kontrolu nad ambasadinim neboderom i oslobodila šestoricu djelatnika ambasade zabarikadiranih u jednom njezinu dijelu.
Negdje pred jutro, nekih osamdeset zaposlenika ambasade sa njihovim obiteljima, pokupljenim po Kairu, među kojima i ambasador Yitzak Levanon, evakuirano je prema kairskom aerodromu. Evakuacija je naređena iz Tel-Aviva. Ukrcani su u dva izraelska aviona (neizvjesno je da li se radilo o vojnim avionima) i poletjeli su prema domovini. U subotu je priopćeno kako je u Kairu ostao izraelski generalni konzul koji će obavljati dužnost vršioca dužnosti šefa diplomatskog predstavništva, a da će se ambasador vratiti "kada prilike to budu dopuštale".
Prema izraelskim medijima, egipatske su snage sigurnosti deblokirale izraelsku ambasadu i rastjerale demonstrante tek na američku intervenciju. Navodno je predsjedniku Obami trebalo tri sata kako bi uspostavio direktni telefonski kontakt sa maršalom Tantavijem, vođom vojne hunte. Zahvaljujući tomu, tvrdi se, izbjegnuto je najgore. Ni jedan djelatnik ambasade nije stradao ili bio povrijeđen.
Aktiviranje izvanrednog stanja
