Foto: http://buzillo.deviantart.com/Foto: http://buzillo.deviantart.com/Iako demokracija nije prva briga vojnika i onih s kojim će se udružiti - politički sustav mora postati otvorenijim. Ni socijalna pravda nije baš pri srcu vojnicima i gore spomenutim grupama domaće buržoazije, ali će morati ponuditi građanima bolje uvjete života, bolje perspektive mladima, bolje školstvo i bolju zdravstvenu zaštitu.

Urušavanje Mubarakove slagalice

Jedno je sigurno: na kraju krajeva ne može biti povratka na prethodno stanje. Status quo ante se ne može ponovo uspostaviti

Zajedno sa Hosnijem Mubarakom sa egipatske političke scene su uklonjeni najistaknutiji predstavnici kompradorskog sloja domaće buržoazije, okupljeni oko predsjednikova sina Gamala. Definitivno su propali dinastički planovi za Gamalovo preuzimanje predsjedničke palice, a ozbiljno je potkopan i društveno-ekonomski sustav na kojemu je prosperirao sloj novobogataša koji se uz njega šlepao  Gotovo svim članovima vlade što je smijenjena pod pritiskom narodne pobune, na čelu sa bivšim premijerom Ahmedom Nazifom, koji se smatrao njegovim kadrom, oduzeti su pasoši i zamrznuti bankarski računa. Isto je snašlo Nazifova prethodnika Atefa Edeida, Optužuju se za korupciju, nezakonito prisvajanje javnih dobara i prekoračenja ovlasti u resorima kojima su upravljali. Uz njih se na crnoj listi tužilaštva našlo još nekih pedesetak imena krupnih poduzetnika što su pripadali krugu Gamalovih pobočnika, tzv. "mladoj generaciji" do nedavno vladajuće Nacionalno-demokratske stranke (NDP).

Sa urušavanjem NDP-a, sa raspuštanjem parlamenta dekretom Vrhovnog vijeća oružanih snaga poslije 11 veljače, te izbacivanjem iz prijelaznog kabineta Ahmeda Šafika većine, ali ne i svih članova bivših vladajućih struktura, dovedena je u pitanje i budućnost tzv. "stare garde", koju su personificirali Safvat El-Šerif, bivši generalni sekretar NDP-a i predsjednik Senata (Šure), Fati Sorur, bivši predsjednik Donjeg doma parlamenta i nešto mlađi Zakarija Azmi, do nedavno Šerifov pomoćnik u NDP-eu i šef Mubarakova kabineta. Osim osobnih, oni su u Mubarakovu režimu predstavljali interese one grupacije birokratske vrhuške koja vuče svoje porijeklo iz bivšega etatističkog sustava, na kojega je pod Sadatom nakalemljen neoliberalni model razvoja, a pod Mubarakom kooptirana Gamalova kompradorska "mlada generacija". Iako ne posve identični, interesi ta dva segmenta domaće buržoazije su se u mnogočemu preklapali.  Uz arbitriranje Mubaraka Seniora, sklopljen je ne baš idiličan unutarklasni politički savez, koji je nekako funkcionirao sve do odlaska Seniora i čistke kompradorskih redova. "Stara garda", koja još uvijek ima čvrsta uporišta u redovima civilnog aparata države, u državnim poduzećima, medijima, brojnim agencijama i filijalama (u paradržavnim organizacijama poput Generalne unije sindikata, Trgovinskoj komori, Vijeću za ljudska prava, Nacionalnom vijeću žena, Vrhovnom vijeću univerziteta, Udruženju novinara, i sl.), ostala je visiti.                      

Četvorica najkontroverznijih Nazifovih ministara optuženih za razne malverzacije su ovih dana uhapšena. U istražni zatvor je dospio i bivši ministar unutrašnjih Habib El-Adli, koji je optužen za nezakonito korištenje državnih fondova i za "ugrožavanje nacionalne sigurnosti" (odgovoran za nedavno krvoproliće). Još su ranije uhapšena, ali nisu imenovana, četvorica njegovih bivših pomoćnika. U istražnom zatvoru su se našli - Anas El-Fiki, Nazifov ministar informacija, kojega je bio preuzeo i premijer prijelazne vlade Šafik, i upravo smijenjeni predsjednik Upravnog vijeća Nacionalne RTV Osama El-Šeik - najodgovorniji za dugogodišnju režimsku politiku cenzure, dezinformiranja i nedavno iskrivljenog prikazivanje egipatskih dogadjaja. Novinari skoro svih državnih medija su samoinicijativno otjerali ili smijenili svoje urednike. Uporedo s tim, sve je više prorežimskih novinara, literata, umijetnika i aparačika koji su iznenada otkrili svoju disidentsku narav, tvrdeći kako su se uvijek protivili represivnom sustavu, bili maltretirani i diskriminirani. Oportunisti pokušavaju preživjeti...   

Vojne su vlasti konačno naredile zamrzavanje imovine bivšeg predsjednika i njegove obitelji, i isto tražile od zemalja Europske unije.       

 Interesi vojnog establishmenta

Trebat će stati na kraj policijskim brutalnostima što su bile ugrađene u prethodni sustav

Vrhovno vijeće oružanih snaga, koje sada upravlja Egiptom, istovremeno je i skupni predstavnik interesa vojne institucije i njezinih mnogobrojnih filijala. Ono predsjedava ogromnim vojno-ekonomskim sektorom, čije se aktivnosti, pored vojne industrije, protežu i na oblasti proizvodnje roba široke potrošnje, građevinarstva, poljoprivrede, uvoza-izvoza i investicija. Vojnom je establishment, zajedno sa pripadajućem mu ekonomskom sektoru, bila osigurana autonomija operiranja unutar postojećeg državnog  sustava. Civilne vlade i parlamenti što su se smjenjivali ovih trideset godina - nisu imali nikakva uvida u trošenje budžetskih sredstava namijenjenih nacionalnoj sigurnosti. Ministri obrane i unutrašnjih poslova, kao i ministar inozemnih, te šef Opće obavještajne službe, su polagali račune jedino vrhovnom komandantu-predsjedniku. Dobar dio tržišnih aktivnosti vojnog sektora nije bio oporezivan. Vojska je funkcionirala kao država u državi. Prema nekim neprovjerljivim procjenama udio vojnog privrednog sektora u ukupnoj ekonomiji zemlje doseže jednu trećinu nacionalnog brutto proizvoda. Što mi se čini pretjeranim.      

Vezani za tu vojnu birokratsku strukturu su i skoro svi guverneri 29 egipatskih provincija, brojni gradonačelnici, upravitelji luka i aerodroma, i šefovi mnoštva paradržavnih tvrtki, koji su do sada odgovarali jedino predsjedniku republike, čije je ovlasti sada preuzelo Vrhovno vijeće oružanih snaga, odnosno predsjedavajući Vijeća feldmaršal Mohamed Husein Tantavi. Ta je struktura ostala netaknutom u ovim danima učestalih kadrovskih izmjena.

Temelji te vojne birokratske piramide su oblikovani poslije rušenja egipatske monarhije 1952 godine pod vodstvom Naserovih Slobodnih oficira. Bila je to prva suvremena arapska oslobodilačka revolucija, koja se kao požar proširila Bliskim istokom. Bila su to herojska vremena arabizma, borbe protiv kolonijalnog tutorstva i regionalnih projekata SAD, njihovih zapadnih, izraelskih i regionalnih saveznika, koja se ovdje i danas pamte s ponosom i nostalgijom. Poslije Sadatova potpisivanja mirovnog sporazuma sa Izraelom i njegova svrstavanja uz američku bliskoistočnu politiku, Egipat je bio nagrađen velikodušnim dotacijama, prvenstveno sa vojnom pomoći novog pokrovitelja. Postao je, poslije Izraela, a ispred Kolumbije, korisnikom isporuka vojnog materijala, programa vojnog osposobljavanja i podrške njegovim civilnim projektima u vrijednosti od 1,3 do 1,5 milijardi dolara godišnje. Ta se suradnja proširila i produbila u 30-godišnjem periodu Mubrakove vladavine. Posljednjih godina američka je podrška civilnim projektima svedena na svega 200-300 milijuna dolara. Zbog vlastitih esnafskih interesa, egipatske su se vojne glavešine vezale za Pentagon i uz američku politiku prema Bliskom istoku, u čijem je primarnom fokusu sigurnost Izraela. Kako bi umirila Amerikance, vojna je hunta dekretirala da će svi egipatski međunarodni ugovori biti ispoštovani. Najvažniji je svakako mirovni pakt sa Izraelom.

Može se činiti paradoksalnim što je armijski establishment, kojem se još uvijek pripisuju zasluge naserističke revolucije, sada došao u situaciju da suzdržava novo buđenje arabizma. Riječ je zapravo o građanskoj pobuni urbanih slojeva stanovništva, posebno mlađih generacija, protiv autoritarnog sustava kojem je Naser udario temelje, a oblikovan je kasnije pod Sadatom i Mubarkom. Mubarak, koji je nedavno bio prisiljen odstupiti pod pritiskom mase na kairskom Trgu oslobođenja (Tahriru), nije bio tvorac tog sustava, već njegov proizvod, čuvar status quoa. Srednji slojevi što su predvodili te masovne proteste su također bili proizvod sustava kojega sada pokušavaju rušiti.

Slaganje nove križaljke

 Isto se dogodilo u Istočnoj Europi poslije pada Berlinskog zida 1989 godine kada su se srednji slojevi pobunili protiv državno-socijalističkog sustava iz kojega su se iznjedrili. Na prostorima bivše SFRJ ili na bivšem sovjetskom Kavkazu te su zakašnjele buržoaske revolucije vođene pod plemensko-etničkim zastavama.

U Egiptu je naslijeđeni društveno-politički sustav kolabirao za osamnaest dana. Raspali su se ranije međuklasni i unutarklasni savezi. Još uvijek nije jasno s kim će se udružiti vojnici koji su tu preuzeli vlast? Jedino je sigurno da će vojni establishment nastojati i sigurno uspjeti sačuvati svoje stečene pozicije i privilegije. Bit će, barem u proklamiranom tranzicionom periodu od šest mjeseci, a možda i više, arbitar procesa prilagođavanja izmijenjenim unutrašnjim konfiguracijama snaga. U Egiptu i nizu drugih zemalja Bliskog istoka inicirana je perestrojka na arapski način.   

kairo_2.jpg

Daleko od zahtijeva dvije stotine tisuće prosvjednika koji su se u ponovo okupili na Tahriru. Ovaj su petak, četrnaesti dan od odstupanja Mubaraka, proglasili Danom "čišćenja i obrane revolucije". Traže odlazak Šafika i svih ministara koji su pripadali režimu bivšeg predsjednika (ne spominju Tantavija), krivičnu odgovornost najistaknutijih predstavnika "stare garde", El-Šerifia i Sorura. oslobadjanje svih političkih zatvorenika, ukidanje Zakona o izvanrednom stanju i formiranje tehnokratske prijelazne vlade 

Raskoraci, nesnalaženja, neodlučnost ...

 Policentričan karakter protestnog pokreta sa mnogim paralelnim, labavo međusobno povezanim centrima odlučivanja, što mu je davalo prednost nad centraliziranim vodstvom režimskog represivnog aparata (serijska hapšenja aktivista nisu zaustavila pokret), sada je postalo smetnjom. Prosvjednici se ne mogu složiti oko toga tko bi ih u ovom prijelaznom periodu mogao predstavljati, govoriti u njihovo ime. Mohamed El-Baradei, prvak Nacionalne alijanse za promijene, se doduše nudio za tu ulogu, ali očito nije bio šire prihvaćen. Niti je to inače popularan Amr Musa, generalni sekretar Arapske lige, koji je najavio svoju kandidaturu za slijedeću predsjedničku utrku. S druge je strane hijerarhijski način odlučivanja vlastodržaca razotkrio koliko su sve antiprosvjedničke prljave kampanje bile dirigirane iz jednog centra. No otkako je vojna hunta preuzela vlast, i oslobodila se balasta Mubaraka Seniora i Juniora, te grupe profitera što se na njih prikačila, počela je svojim dekretima diktirati pravila tranzicije i odlučivati tko je podoban a tko nije da joj bude sugovornik.

kairo_1.jpg

Istovremeno, vojna hunta dnevno pravi nekakve koncesije. Policija je povučena sa kairskog univerziteta što je bio dugogodišnji zahtjev njegove brojne studentske (oko 220.000) i nastavničke populacije, ali za sada ne i iz drugih visokoškolskih ustanova u zemlji. Oslobođena je jedna manja grupu političkih osuđenika, dok ostali čekaju novi zakon o amnestiji. Vojni sud je osudio grupu od desetak bivših policajaca na kazne od 5-7 godina zatvora zbog "prekoračenja službene dužnosti". Isti je sud ranije oslobodio i vratio u službu majora, koji je uhapšen pošto se bio demonstrativno pridružio prosvjednicima na Tahriru i održao im govor.

U kontrataktu sa prethodnim, stari-novi ministar pravde je naredio još jedno odlaganje suđenja dvojice policajaca koji su prošle godine ubili mladog aleksandrijskog bloggera Kaleda Saida. (zbog toga su se mnogi odazvali prvima pozivima na proteste koji su doveli do sadašnjih promjena). Iako prosvjednici jednoglasno zahtijevaju ukidanje Zakona o izvanrednom stanju, koji snagama sigurnosti već trideset godina praktično daje odriješene ruke u suzbijanju političke opozicije i svih vrsta protesta, vojnici se nećkaju i odlažu odluku do donošenja novog Zakona o borbi protiv terorizma, koji je navodno u pripremi (i Mubarak je to tvrdio prethodnih šest godina).    

Možda je dosadašnji najveći uspjeh hunte, što se dogovorila sa tekstilnim radnicima Mahale, njih 22.000, da prekinu štrajk i vrate se na posao (osnovni im je zahtjev bio isplata zaostalih plača, njihovo povećanje i bolja zaštita na radnom mjestu). Štrajkove je hunta jednim od svojih prvih dekreta "zabranila", ali nije do sada protiv radničkih prosvjeda i štrajkova državnih djelatnika, koji su se namnožili, koristila silu. Dok ispisujem ove redove stigla vijest o provali radnika u upravnu zgradu tekstilne kompanije u jednom drugom gradu i o ubojstvu njezina direktora.

Kakvi savezi?

Još nekoliko napomena o mogućim klasnim savezima u koje bi vojna institucija mogla stupiti. Postoji nekoliko poslovnih grupacija koje Mubarakov režim nije k sebi pripuštao. Jedna je skupina poslovnih ljudi vezana za Wafd stranku koja se nudila za partnera, ali bila odbijena. Riječ je o potomcima starih aristokratskih i građanskih obitelji, grupacije iz koje je potekao novoimenovani ministar turizma Munir Abdel-Nur. Ta je grupacija izgleda već kooptirana. Tu je zatim poslovni konglomerat koptske obitelji Saviris, čiji se izdanak, Nagib, pojavio u "Grupi mudraca" na onom propalom sastanku sa jednokratnim potpredsjednikom Suleimanom (Suleiman je inače nestao iz javnosti). Protiv njega i njegova brata Semiha je poslije pokrenuta nekakva istraga, ali je malo vjerojatno da bi ih se moglo strpati u isti koš sa profiterima "mlade generacije" NDP-a.  Ovo je ogromna zemlja u kojoj operira, nezavisno od države, još nekoliko krupnih poslovnih krugova. Rekao bih da je među ovima najznačajniji po kapitalu kojega kontrolira onaj što se kreće u orbiti Muslimanskog bratstva (MB). Taj je zapravo lokalna filijala islamske globalne financijske imperije vezane za bogate arapske izvoznice nafte Perzijskog zaljeva.

S nekim od njih će se vojne glavešine izvjesno udružiti. Najvažnije im je sačuvati autonomiju vlastite institucije, stečene privilegije, te ekskluzivnu vezu sa amerčkim darodavcima i njihovim proizvođačima/izvoznicima oružja. Zato je hunta jednim od svojih prvih dekreta potvrdila da će se ispoštovati svi prethodni međunarodni državni ugovori. Dakle neće se dovoditi u pitanje mirovni ugovor sa Izraelom i neće se kidati profitabilne veze sa SAD, ali ne bih isključio samostalniji međunarodni nastup Egipta u skoroj budućnosti, možda po ugledu na Tursku. U bilateralnim odnosima sa Izraelom, prvenstveno kada je riječ o zajedničkoj blokadi Gaze, i isporukama prirodnog plina, može također doći do nekih korekcija. Znakovito, vojne su vlasti, poslije par dana oklijevanja, dozvolile prolaz Sueskim kanalom paru iranskih vojnih brodova koji su se uputili prema Siriji, uprkos udruženim američko-izraelskim pritiscima (na to su uostalom bile obavezne prema međunarodnoj konvencije kojom je reguliran promet kanalom, što su neometano koristili Amerikanci i Izraelci).                             

Hunta je najavila da će biti registrirane sve do sada formalno zabranjene stranke čim se usvoji novi zakon koji je u pripremi. MB se priprema osnovati vlastitu stranku,

kairo_3.jpg kairo_3.jpg

 

Saznaje se kako se mladi iz organizacije 6. travnja, koji su prvi cirkulirali poziv na antirežimske proteste, pripremaju osnovati Egipatsku stranku mladih. Tvrde da su već upisali 100 000 članova buduće stranke. Njihov prvak, izvjesni Abdel Hadi, će se navodno kandidirati na slijedećim predsjedničkim izborima. Ima više sličnih inicijativa. Tu još spominjem i najavu tri marksističke grupice za osnivanje zajedničke ljevičarske stranke. 

Vojnici, koji su bili bliži "staroj gardi" NDP-a, predstavniku birokratske buržoazije, nego kompradorskoj grupi "mlade generacije" Gamala Mubaraka, bi mogli, po mojem mišljenju, kooptirati i buduću stranku MB-a, ne u vladu, već kao nezaobilaznog i možda nesimpatičnog klasnog saveznika, s tim da se ograniči na vlastiti krug poslovnih aktivnosti. Bio bi im također koristan savez sa klanom Savirisa, ali pod istim uvjetima. Svo troje imaju i održavaju različite veze sa inozemstvom, uključeni su u globalne ekonomske tokove, koji nisu nužno međusobno isključivi. Uz već više manje kooptirane Vafdovce, mogla bi se složiti klasna poker konbinacija četiri segmenta ovdašnje buržoazije. Uz njih će se svakako šlepati i kasta visokih državnih birokrata bez njihovih nedavnih perjanica, jer nema drugoga izbora.         

Tranzicija prema nepoznatom

Ništa za sada još nije izvjesno, osim da je pokrenut proces velikih promjena u arapskom svijetu, koji već šalje šokove prema sjevernim obalama Mediterana i snažno odzvanja u Americi. Zbog nafte, neophodne industrijskoj civilizaciji, strepi i Azija. Svjedoci smo tek prvih pobjeda tek započetog revolucionarnog procesa za kojega ne znamo kako će se dalje razvijati i kuda zapravo vodi. U Tunisu je 17 studenog prošle godine zapaljena početna iskra revolucije koja je 25 dana kasnije dovela do svrgavanja predsjednika Ben Alija, potkopala temelje njegova diktatorskog režima, ali ga nije još zamijenila nekim novim i pravednijim sustavom. Premijer prijelazne vlade Ganuši, koji je bio preuzeo upravljati procesom tranzicije, je 27. veljače podnio ostavku na tu nezahvalnu dužnost. On i njegova ekipa, iza kojih stoji vojska, su se pokazali nesposobnim riješiti bilo koji od problema što su uzrokovali pobunu.

Svjedoci smo prvih pobjeda tek započetog revolucionarnog procesa, za koji ne znamo kako će se dalje razvijati i kuda zapravo vodi

Pobuna protiv Mubarakove autokracije je krenula 25 siječnja o.g. sa protestnim okupljanjima na Tahriru i poslije 18 dana prisilila ostarjelog Raisa na odstupanje. Vlast je preuzela vojna hunta, koja raspolaže monopolom fizičke sile i koja bi trebala upravljati procesom tranzicije. Tek na kraju tog procesa, za kojeg je rečeno da će trajati šest mjeseci, za koje će se vrijeme usvojiti novi ustav, organizirati novi predsjednički i parlamentarni izbori, i konačno sastaviti vlada proizašla iz tih izbora - početi će se rješavati problemi zemlje. Sve je to na dugom štapu i neizvjesno je što će iz toga proizaći.

Može se dogoditi da prije boljega bude gore.

Jedno je ipak sigurno: na kraju krajeva ne može biti povratka na prethodno stanje. Status quo ante se ne može ponovo uspostaviti. Iako demokracija nije prva briga vojnika i onih s kojim će se udružiti - politički sustav mora postati otvorenijim. Trebat će stati na kraj policijskim brutalnostima što su bile ugrađene u prethodni sustav. Ni socijalna pravda nije baš pri srcu vojnicima i gore spomenutim grupama domaće buržoazije, ali će morati ponuditi građanima bolje uvjete života, bolje perspektive mladima, bolje školstvo i bolju zdravstvenu zaštitu. Socijalni se mir neće moći više kupovati samo subvencijama za osnovne životne namirnice i jeftino gorivo kao što je to činio Mubarakov režim (na što se izdvajalo 30 posto državnog budžeta); trebat će otvarati radna mjesta i osigurati pravedniju raspodijelu društvenog bogatstva. (Kairo, 27/02/2011)                     

Ključne riječi: Egipat
<
Vezane vijesti