Branimir Glavaš je poput Hrvatske - s početnih pozicija sve brže napreduje u rikverc! Najprije je od hadezeovskog ultracentralista postao slavonski regionalist, što u hipercentraliziranoj državi samo po sebi predstavlja spomena vrijedan pomak. Potom je na čelo svoje stranke kooptirao bivšeg oficira JNA, nacionalnosti koja je još do jučer bila smatrana neprijateljskom, pa je time postao i dokazani promotor manjinskih prava. U državi u kojoj je ministar obrane bivši Jugoslaven - kojega neki doživljavaju i kao predstavnika jugoslavenske nacionalne manjine u vladi - to i nije čudo neviđeno, ali poznajući Glavaša, ipak jest još jedan spomena vrijedan napredak. Što se tiče ljudskih prava u širem smislu riječi, Glavaš se njima ionako bavio takorekuć oduvijek, samo s druge strane, pa nije čudno da je, u zemlji u kojoj ne dominiraju cjepidlake, preskočivši sve dosadašnje ograde skoro preskočio i ovu zadnju - kruna je trebalo biti njegovo primanje u saborski odbor za ljudska prava, no Glavaš je to iz skromnosti odbio.Tu nedostaje još samo drvo pravednika u Izraelu i Nobelova nagrada za mir, ali kako je krenuo, Branimir bi i do njih mogao doći. Još ga pametimo s titovkom na glavi, a sjećamo ga se i kao ktitora pravoslavne crkve u Osijeku, što je i naspram Hristos se rodi Ive Sanadera razmjerno puno.
Šalu na stranu, ali oko Branimira Glavaša uspostavio se u zadnje vrijeme neobičan konsenzus. Svojoj stranci on je i dalje karizmatski lider; HDZ-u, koji stalno glasa za njega, više nije crvena krpa a SDP-u je još do jučer predstavljao mogućeg koalicijskog partnera. Franz Neumann, autor glasovite rasprave Demokratska i autoritarna država jednom je prigodom ustanovio kako se politika nikad ne može u potpunosti rastopiti u pravu; pravi sustav uvijek u nekoj mjeri zrcali odnose moći. Branimir Glavaš je, međutim, pokazao da naš pravosudni sustav ne može rastopiti ni malo političke moći, a da sam ne proključa kao akumulatorska kiselina. Štoviše, niti na periferiji slučaja Glavaš, teški zločini za koje je osumnjičen ne predstavljaju smetnju - da jest tako, nikada se Glavaš ne bi našao u hemisferi SDP-ovih mogućih koalicijskih partnera. Čak je i SDSS naspram Glavaša bio suzdržan, pa je jasno da naš pravni sustav i dalje sluškinja politike - uostalom, dovoljno je čitati izvještaje o Glavaševom prestravnjenom sucu, da znamo kuda stvar vodi. Svjedoci se zastrašuju javno, pa i preko medija, šalju se prijeteća pisma, kuće kao dokaze gutaju buldožeri, ali Glavaš ide na slobodu zato jer nema dokaza o pritiscima na svjedoke. Ispast će, na kraju, da je Glavaš u zatvoru štrajkao glađu samo zato što ga je mučila kiselina u želucu... što, u sredini gdje političari imaju želudac od rostfreia, nije i ne smije biti prepreka za političko tetošenje, a danas-sutra i za ono Drvo pravednika. Sve vodi prema tome!
