Dobrodošli u Kapitalopolis

"Brutalna ravnodušnost i tupa zatvorenost svakog pojedinca u svoje privatne interese utoliko su odvratniji i bolniji ukoliko je veći broj pojedinaca skupljen na jednom malom prostoru. Iako znamo da je ta izoliranost pojedinaca, taj ograničeni egoizam, svugdje osnovni princip našeg sadašnjeg društva, ipak se on ne javlja nigdje tako bestidno otvoreno i tako samosvjesno, kao baš tu u gunguli velikog grada."

Friedrich Engels, Položaj radničke klase u Engleskoj

Kako Arrakis, znan i kao planet Dina, ima svoj "spice", tako i Zemlja ima svoj kapital. "He who controls the spice controls the universe". Isto vrijedi i za kapital. Višak vrijednosti pretvoren u profit dozvoljava onima koji su ga oteli da savijaju prostor i vrijeme. Prethodna rečenica uopće nije alegorija. U kapitalu je zatočeno tuđe vrijeme – onaj koji ga ima, time je produljio vlastiti život, jer njemu je sve moguće, blizu, dostupno i podložno krojenju prema želji. Imati kapital znači imati svijet na dlanu i savijati ga prema vlastitim prohtjevima.

"The spice extends life, the spice expands consciousness, the spice is vital to space travel…" . Osim što je svemoćan, kapital je također beskonačan, budući da je samome sebi granica, koja se vječno pomiče kroz metastazu i posuđivanje od virtualne sutrašnjice. Ne postoji put do kapitala - kapital je put. On je sebi početak i kraj – ekonomski ouroboros ili, u kibernetičkim terminima, beskonačan pozitivni feedback loop. Istu stvar možemo reći i za grad jer, kako primjećuje Aldo Rossi u Arhitekturi grada: "…grad kao kraj ima samog sebe". Kada preklopimo grad s kapitalom, dvije beskonačnosti zgusnute su u jednu. Dobrodošli u kapitalopolis.Grad postaje ogromni "air-space" i "non-place", sa samo dva karakteristična sloja, od kojih se oba mogu shvatiti kao groblje: sloj globalističkog hiperprostora (groblje uniformne monotonije različitosti) te arheološki sloj povijesnog grada (groblje memorije, umjetnosti i osjećaja)

Ironično je da elite, koje naše gradove melju i šire, sastavljaju i rastavljaju, kuju i kroje po svojoj mjeri, zapravo niti ne žive u tim istim gradovima. Oni lebde iz aviona u jahte, iz vila u vikendice, iz penthouse-a u palače... Elita grad ne živi. Kao i svaki umjetnik, djelo koje oblikuje nije na njemu da ga konzumira, već ga prepušta publici… koliko god ono groteskno bilo. Grad je mašina za oslobađanje ljudskih tokova želja. Ali ne svačijih želja… Aristotel je tvrdio kako je grad alat za postizanje ljudskog savršenstva. Ta ideja je romantična i možda je bila donekle istinita u antičkom polisu. Međutim, u kapitalopolisu tokovi želja elite ona su hidraulička sila koja regulira sveukupni vodostaj. S punim uvjerenjem možemo zaključiti kako će jedini urbanist 21. stoljeća biti kapital. Kapital i katastrofe.

Kapitalopolis je, kako se voli reći, betonska džungla. Ključni pojam u ovoj metafori je gustoća. Fizička gustoća njegove gradnje ovdje je u direktnoj vezi s društvenom, ekonomskom i svakom drugom gustoćom. Grad kao džungla je gustoća procesa, protoka, cirkulacija, razmjena, događaja… Kako piše Emil Špirić (Eksplicit o gustoći): "Gustoća je zbroj geometrijskih, simboličkih, mitskih,, psiholoških, normativnih, utopijskih, tehničkih (…) intencija u odnosu prema nekoj pojavnosti oblika". Gustoća je uvjet za divlju termodinamiku kapitala. Grad je, na kraju dana, i džungla ljudske Kapitalistička akceleracija ubrzava hiperefikasnost nametnutu tržišnom logikom i rasplamsava njezine procese kreativne destrukcije. Na tom putu, svi elementi društva i grada uklopljeni su u strojne logike tržišne ekonomije. I tako ova sistemska i mehanička primjena tržišnih snaga učinkovito srozava revolucionarni kapacitet bilo kojeg agenta pretvarajući ga u puki zupčanik kapitalističkog strojareprodukcije i prokreacije: on je tek jako zamršeni protok genetskog materijala. Cirkulacija tjelesnih izlučevina. Seksualni kondenzator. No, jedna stvar koja vrijedi za džunglu, promakla je kapitalopolisu: bioraznolikost. On je samo površinski spektakl različitosti, ali ispod nje nalazi se hladan i sirov jezik algoritama i preciznih kodova koje propisuje naš "spice".

Nigdje logika kapitalopolisa i otuđenja koje povlači za sobom nije izraženija nego u ironičnom i brutalno iskrenom projektu Archizooma - No-Stop City. Daleko od prijedloga za nekakav novi grad ili pak utopijsku transformaciju postojećeg, ovaj projekt je tek konceptualni rendgenski snimak postojećeg kapitalopolisa, u kojem uvjeti za reprodukciju više nisu lokalizirani u određenim sektorima (poput tvornica, stanovanja ili rekreacije), već su raspršeni i prošireni posvuda. U ovom scenariju, oblik No-Stop Grada može se shvatiti kao nemilosrdna osmrtnica za arhitekturu, kao oblikovnog alata i proizvođača različitosti.

No-Stop City teoretizira urbanizaciju kao neizbježnu fatalnu sudbinu, reduciravši kapitalistički grad na neprekinuto urbano polje, koje rastavlja izgrađenu gradsku strukturu u svoje sastavne infrastrukturne dijelove, tako predstavljajući grad kao ogroman, umjetno osvijetljen i klimatiziran interijer. Riječima samog Andree Branzija: "Ideja neizražajne katatonične arhitekture, ishod ekspanzivnih oblika logike sustava i njegovih klasnih antagonista, bio je jedini oblik moderne arhitekture koja nas zanima. Društvo oslobođeno vlastitog otuđenja, emancipiralo se iz retoričkih oblika humanitarnog socijalizma i progresivizma: arhitektura koja je neustrašivo gledala logiku sive, ateističke i de-dramatizirane industrijalizacije, gdje je masovna proizvodnja donijela beskonačne urbane dekore".

Drugim riječima, No-Stop City je suočavanje medija arhitekture s vlastitom smrti te instrument tjeskobne slobode koji trijezno prihvaća logiku Manfreda Taurija generičke masovne proizvodnje i činjenice da je u eri takve proizvodnje svako umjetničko djelo, čak i kada u njegovom stvaranju nije korišten kalkulator, podređeno zakonima automatizacije. Taj generički grad je, kako piše Rem Koolhaas, "oslobođen od zarobljeništva središta, od stegnute jakne identiteta. Generički grad raskida s destruktivnim ciklusom ovisnosti: on nije ništa drugo doli odraz sadašnje potrebe i sadašnje sposobnosti. To je grad bez povijesti. Dovoljno je velik za sve. Ne treba mu održavanje. Ako postane premalen, samo se proširuje. Ako postane prestar, jednostavno se samouništi i obnovi. Jednako je uzbudljiv - ili neuzbudljiv - svugdje. On je površan - poput hollywoodskog studija, on može stvarati novi identitet svakog ponedjeljka ujutro".Ironično je da elite, koje naše gradove melju i šire, sastavljaju i rastavljaju, kuju i kroje po svojoj mjeri, zapravo niti ne žive u tim istim gradovima. Oni lebde iz aviona u jahte, iz vila u vikendice, iz penthouse-a u palače... Elita grad ne živi

No-Stop City poslužio je kao istovremeni problem i rješenje: kasni kapitalizam nema koristi od tradicionalnog ograničenog grada zamjenjivog praznim, neograničenim poljem. Ovo nas suočava s pitanjem: kako nadići fizikalan svijet predmeta i ući u svijet kodova koji označavaju ovo novo prijelazno trans-urbano stanje?

Kasni digitalni kapitalizam iznjedrio je mnoge paradokse, među kojima je u sferi dizajna i arhitekture ključan onaj generičke posebnosti. Pod krinkom lažne demokratičnosti svaki potrošač u današnjem društvu ima jedinstvenu priliku da naizgled pokaže i izrazi svoju individualnost u širokoj ponudi bezličnog i beskarakternog stila, kakvog nam nude npr. H&M, Ikea ili Airbnb, svaki za svoju domenu.

I Airbnb je tobože započeo s ponudom posebnosti i autentičnog štiha lokalnog života, obećavajući unikatno iskustvo obitavanja u lokalnom domu koji zrači ljudskom toplinom. No, vrlo brzo se ispostavilo da domovi koji odišu duhom mjesta rangiraju gore od suvremeno uređenih stanova generičkog, industrijskog i minimalističkog internacionalnog dizajna, koji tek pokojom slikom na zidu, detaljem ili dekoracijom aludira na pripadnost određenom mjestu ili kulturi. Airbnb, baš kao i H&M ili IKEA, djeluje unutar opetovanog paradoksa generičke posebnosti, koja nastaje pasivnom diktaturom odobravanja milijuna ljudi unutar kiberprostora koji svojim 'lajkanjem' i 'šeranjem' zapravo generiraju konsenzualnu stvarnost željenog dizajna.

Bilo da se radi o odjeći, namještaju ili arhitekturi, takav dizajn samo na prvi pogled djeluje nepoznato i strano, ali zapravo je potpuno očekivan, unutar jasno algoritamski zadanog stila i duha. "We imagine a world where you can belong anywhere" – parola je Airbnb-a, koja poprima vibraciju jezivog proročanstva Archizooma uzevši u obzir saznanje kako ovi stanovi izgledaju.Kapitalopolis je, kako se voli reći, betonska džungla. Ključni pojam u ovoj metafori je gustoća. Fizička gustoća njegove gradnje ovdje je u direktnoj vezi s društvenom, ekonomskom i svakom drugom gustoćom

Oblikovni krajobraz tekuće modernosti apsolutno odgovara opisu kakvog 70-ih nudi Superstudio, u svojoj ciničnoj prognozi kako će "svaka točka svijeta biti ista kao i svaka druga". To je možda tragično najtočniji opis aktualnog stanja kapitalopolisa. U vizualnom smislu, to je postignuto beskonačnim ponavljanjem samo naizgled različitog stila.

Drugim riječima, stravično bijela ortogonalna mreža Superstudija zamijenjena je monotonom shizofrenijom: šuplje je preliveno u prazno. Pod režimom globalizacije, svaki velegrad postaje fraktalna slika cijelog svijeta. Mali kaleidoskop svakojakih kultura i subkultura, stilova i aktualnosti, gdje se u svakoj glavnoj ulici mogu pronaći restorani svih svjetskih kuhinja, u svakom supermarketu hrana sa svih kontinenata, u svakom stanu isti Ikein stolić, a na svakom čovjeku isti hipsterski džemper iz H&M-a.

Jesmo li se zatekli u svijetu, riječima Fredericka Jamesona, u kojem "stilska inovacija više nije moguća, gdje je sve što preostaje oponašanje mrtvih stilova te govor kroz maske i glasove stilova u imaginarnom muzeju"? Osjećaj da ne postoji ništa novo, naravno - nije ništa novo. Mark Fisher, u svojoj sad već legendarnoj knjizi Kapitalistički realizam, daje osvrt na zloglasni koncept kraja povijesti: "Fukuyamina teza da je povijest dosegla vrhunac liberalnim kapitalizmom mogla je biti široko ismijavana, ali je prihvaćena, čak i pretpostavljena, na razini kulturnog nesvjesnog."

Poziciju iste ove tjeskobe na mediju arhitekture opisuje i već spomenuti Manfredo Tafuri kada zaključuje da nas u definiranju onih zadataka koje je kapitalistički razvoj oduzeo arhitekturi to "…gotovo automatski vodi do otkrića onoga što bi mogla biti drama današnje arhitekture: vidjeti arhitekturu koja je prisiljena vratiti se vlastitoj čistoći, formi bez utopije, u najboljem slučaju - uzvišenoj beskorisnosti." Takva arhitektura bi, ako išta, bila potpuno iskrena u svojem okretanju leđa svakom "lažnom obećanju dizajna". Jedino kada je kapitalizam nadiđen bit će ponovno moguće zamišljati i konstruirati obnovljenu kulturu, pa tako i arhitektonski okvir koji ju udomljuje. Jer, trenutno stanje stvari ispraznilo ju je od ideologije, upravo zato što je"„ideologija beskorisna za kapitalistički razvoj". Očišćena od ideja i vrijednosti, sve što preostaje za arhitekturu je, dakle "forma bez utopije", odnosno: arhitektura oslobođena svake svrsishodnosti osim njenog statusa estetskog ili ekonomskog objekta i robnog fetiša.

Autopsija povijesti arhitekture 20. stoljeća suočava nas s jasnom dijagnozom: 'pallor mortis' modernističke bjeline, 'rigor mortis' armiranog betona i 'algor mortis' hladne i beživotne estetike stakla i čelika. Mrtva. Suvremeni velegrad i njegov genius loci svodi se na ono malo ostavštine svojih arheoloških i povijesnih slojeva, presvučenih slojevima shizofrene monotonije hiperprostora.

Riječima Henrija Lefebvrea u Pravu na grad, No-Stop City poslužio je kao istovremeni problem i rješenje: kasni kapitalizam nema koristi od tradicionalnog ograničenog grada zamjenjivog praznim, neograničenim poljem. Ovo nas suočava s pitanjem: kako nadići fizikalan svijet predmeta i ući u svijet kodova koji označavaju ovo novo prijelazno trans-urbano stanje?povijesni grad se: "…kao društveni tekst više suvislo ne nadovezuje na neke propise, on nema više ništa s uporabom vremena povezanom sa simbolima, s nekim stilom. Taj tekst uzmiče. On poprima oblik nekog dokumenta, izložbe, muzeja. Povijesno oblikovani grad više ne živi, on praktički više nije dokučiv. On je tek predmet kulturne konzumacije za turiste, esteticizam željan spektakla i pitoresknog (…)". U takvoj stvarnosti približavamo se globalnom No-Stop Gradu gdje nas ova shizofrena monotonija velegrada oslobađa omogućivši nam da budemo bilotko-bilogdje, drugim riječima: da budemo Nitko.

U kapitalopolisu je sve zamjenjivo. Kompleksni bezglavi mehanizam ne ovisi ni o jednom od svojih pojedinačnih dijelova. Kapitalopolis preživljava svaku grešku, nestabilnost, promjenu, omašku, anomaliju, izuzetak i nesreću. Svaki kvart, svaka ulica, svaka zgrada, svaka lampa, klupa i koš za smeće: sve je zamjenjivo! I mi smo zamjenjivi – od gradonačelnika i sabornika, do beskućnika i prostitutki. Svi smo u kapitalopolisu suvišni ljudi.

Kretanje postaje praktički beznačajno, a ideja prebivanja na istom mjestu istovremeno postaje nezamisliva pod pritiskom nomadske dinamike življenja. Turizam je zaostatak prošlog vremena, a urbanizam pejzaž ponavljajućih kolažiranih prizora. Grad postaje ogromni "air-space" i "non-place", sa samo dva karakteristična sloja, od kojih se oba mogu shvatiti kao groblje: sloj globalističkog hiperprostora (groblje uniformne monotonije različitosti) te arheološki sloj povijesnog grada (groblje memorije, umjetnosti i osjećaja).

Kapitalistička akceleracija ubrzava hiperefikasnost nametnutu tržišnom logikom i rasplamsava njezine procese kreativne destrukcije. Na tom putu, svi elementi društva i grada uklopljeni su u strojne logike tržišne ekonomije. I tako ova sistemska i mehanička primjena tržišnih snaga učinkovito srozava revolucionarni kapacitet bilo kojeg agenta pretvarajući ga u puki zupčanik kapitalističkog stroja. Horizont naše aktivnosti postaje proporcionalan onome neoliberalnog projekta. Prepustimo se – u kapitalopolisu je uvijek već prekasno. Opustimo se - u kapitalopolisu ništa nije pod našom kontrolom…

"Kapital nije prerazvijena priroda, već nerazvijena shizofrenija."

Nick Land: Circuitries (Fanged Noumena)