Državljani EU-a biraju isključivo europarlamentarce, dakle, članove tijela koje ima drastično sužene mogućnosti odlučivanja i nadziranja u relevantnim područjima zajedničke politike.
Uslijed dominacije koju po javnom prostoru bilježi desničarska opsesija europsko-unijskom prijetnjom svetom nacionalnom identitetu i suverenitetu, kao medijski etablirana špica otpora ulasku Hrvatske u EU, zasjenjenim ostaje gro itekako ozbiljnih prigovora iz domene socijalne politike i demokratizacije. Upravo taj potonji bauk, tema je osvrta kojeg ovdje plasiramo, uza stajališta naših sugovornika, evo, u tjednu uoči samog referenduma. Ne zato što bi se u posljednji čas moglo kompenzirati kronični hrvatski politički vakuum u tom smislu, nego tek da naznačimo o čemu smo kao društvo propustili raspravljati dok je možda bilo na vrijeme.
Naše poznavanje upravne strukture EU-a takvo je da na pitanja o razlici između npr. Europskog vijeća i Vijeća ministara još uvijek nesigurno odgovaraju - ili, pak, na njih ne žele odgovarati - i saborski zastupnici u medijskim anketama
A upravo konkretni referendum, dakako, ogledni je primjer, egzemplar stanja demokracije u Hrvatskoj. Posljednji kojeg smo održali, raspisan je bio još u SFR Jugoslaviji, te je odlučio o njezinu kraju. Ovaj predstojeći interpretira se kao izvjesni novi početak za Hrvatsku, no pokazuje se da je ono bitno - što smo postigli u međuvremenu, i koje smo demokratske standarde izgradili kroz dva desetljeća. Nažalost, čini se da tek u novije vrijeme, posljednjih godina, društvo pokazuje iole signifikantno zanimanje oko tih pitanja.
Prethodno namjereni, a nesuđeni referendum, onaj oko izmjena radnog zakonodavstva, izmaknut nam je pretprošle godine u suradnji vlade i sindikata - poslodavci se ni tu nisu morali angažirati - pa nas "fleksibilizacija" rada čeka u najskorijoj budućnosti. A već dogovoreni referendum o referendumu, odnosno propisivanju lakših uvjeta za dostupnost referenduma kao mehanizma direktne demokracije, jednostavno je ovih dana odgurnut kao tema, i sve je ostalo na ritualnom prepucavanju onih istih protagonista iz prethodne rečenice.
Način i svrha referenduma za ili protiv ulaska u EU može se protumačiti kao finale jednog te istog procesa liberalno-demokratskog kultiviranja zemalja nastalih iz SFRJ, u kojem one same baš i nisu puno sudjelovale, već su mahom pristajale na diktat. Štošta je pritom bilo i općekorisno, govoreći o nekim akutnim problemima, no teško je ne uočiti da nam okosnica prijenosa narodne volje ipak stalno nekako izmiče, i da nam praktički nije ostavljen više nikakav prostor da se ista na referendumu doista afirmira. O tomu svjedoči izjava ministrice vanjskih poslova RH Vesne Pusić koja najavljuje organiziranje novog referenduma u slučaju da na ovom prevagne opcija protiv EU-a, i tako sve dok se ne odlučimo za ono što nam je već neopozivo zacrtano.
Na rasjed između velikog dijela općeg raspoloženja, makar ono umnogome s razlogom izgledalo nedomišljenim, ukazuje i drastični odmak sastava našeg parlamentarnog zastupništva naspram baze, u pogledu odnosa prema EU. Jer, dok četrdesetak posto anketiranih građana i dalje ne želi u europsko-unijsku zajednicu, naime, sabor u cijelosti, a pogotovo novi njegov saziv, reprezentira isključivo zagovornike toga našeg članstva. Sve to se odvija u ambijentu gdje bi nepostojeća javna diskusija trebala biti nadoknađena pomicanjem referendumskog termina za 13 dana u ovome mjesecu.
Svaka država-članica ima po jednog predstavnika u Europskoj komisiji, no njih s liste kandidata ponuđenih iz vlada pojedinih članica bira predsjednik komisije, kojega predlaže Europsko vijeće
Slika i prilika takve instant-diskusije jest vladina reklamna kampanja s video-spotovima i plakatima na koje je proteklih dana u medijima potrošena golema hrpa posprdnih bajtova, ali to je i radikalno nedemokratičan program financiranja u kojem nema milosti za one koji nisu raspoloženi glorificirati EU. Duga povijest hrvatskoga općedruštvenog pristajanja na slične lakrdije otkriva činjenicu da je najveći dio toga priređen odavno i bez ikakvog otpora, bez figuriranja kolektivnog subjekta koji bi manjim ili većim dijelom procesuirao ono što mu se zbiva mimo posebnog njegova upliva. Izjava kolege Ervina Hladnika Milharčiča, komentatora slovenskog lista Dnevnik kojeg smo telefonski zatekli u Budimpešti, osvjetljava ponešto mogućih posljedica takve pasivnosti.
S jedne strane, dakle, stoji naša odgovornost, a s druge kontekst unutar kojeg bivamo obrađivani po višoj sili. Članstvu EU-a mogli bismo tako pristupiti u najgorem trenutku, pritom iscrpljeni vlastitim ograničenjima, i svakako dobrano frustrirani. Sama ta kontinentalna asocijacija, ionako uštimana prvenstveno po željama imućnijih, međutim, zapala je u dodatnu vidnu demokracijsku regresiju, otkako globalni kapitalizam nastoji glavom probiti vanjski zid poznatog dijela svemira. EU se nedavno i službeno podijelila na više i niže društvo, sa zemljama čije elite vode igru te po unijskom istoku i jugu, ili dalje po svijetu, izvode egzibicije kakve doma ne smiju, i nasuprot njih zemljama koje slijede ritam, ako i to uzmognu, e da ne bi trpjele penale.
Uza sve te opasnosti, naše poznavanje upravne strukture EU-a takvo je da na pitanja o razlici između npr. Europskog vijeća i Vijeća ministara još uvijek nesigurno odgovaraju - ili, pak, na njih ne žele odgovarati - i saborski zastupnici u medijskim anketama. Dok oni ne nauče, nama ostaje jedino kakav internetski pretraživač i samostalno doškolovanje. Sistematično organizirane sažetke po konkretnim aspektima toga znanja nude rijetki domaći javni izvori; ovdje treba spomenuti internetski portal Demokratske inicijative Protiv EU, koji donosi najizdašniju sumu odgovora na ključna pitanja. Prije njega, u papirnatom obliku, tu je materiju objavljivao dvotjednik Zarez.
Nema slobode bez jednakosti aktera u proizvodnji vrijednosti, no taj nam problem do referenduma svakako neće uteći
Za ovu priliku, sukus problema s demokracijom u EU kao cjelini, možemo ocrtati nalazom kako su njezini presudni izvršni organi stekli faktičku autonomiju pri donošenju strateških ekonomsko-političkih odluka, a da su pritom sasvim odmaknuti od izbornog procesa kao uvjeta demokratske reprodukcije u pretpostavljenom obliku. Ukratko, pogledajmo tretman Europske komisije, kao glavne tj. najutjecajnije adrese na koju se to odnosi: svaka država-članica ima u njoj po jednog predstavnika, no njih s liste kandidata ponuđenih iz vlada pojedinih članica bira predsjednik komisije, kojeg predlaže Europsko vijeće, kao skup premijera ili predsjednika država EU-a, a prihvaća ili odbija Parlament EU-a.
Državljani EU-a biraju isključivo europarlamentarce, dakle, članove tijela koje ima drastično sužene mogućnosti odlučivanja i nadziranja u relevantnim područjima zajedničke politike. Naravno, protiv takvog ustroja bune se isključivo građani zemalja s dužom, razrađenijom tradicijom liberalne demokracije, što je njezina najvrednija tekovina - ipak je ona imala vedrijih trenutaka, doduše, obično dokončanih brutalnom silom. Mi ostali, pak, očito još moramo graditi društvenu svijest kao temelj s kojeg se može suvislo reagirati.
Ostaje nam pitanje što da se radi u slučaju uspješnog, paralelnog detektiranja mana domaće i europsko-unijske demokracije, što da se radi s ultimativnim limitima kapitalizma i pripadajuće mu "vladavine naroda". O tome je u rečenom dvotjedniku i na portalu više pisao H-Alterov sugovornik Marko Kostanić, ljevičarski aktivist i publicist, pa ćemo se nadovezati na zaključak: kapitalizam i demokracija - ona istinska - zapravo se međusobno isključuju. Što je više jednoga, manje je drugog; posve logično, ipak ne mogu svi ravnopravno odlučivati, a samo rijetki prosperirati.
Utoliko ekonomska kriza nije eksces, nego strukturni dio kapitalističkog rješenja stvari. Notorni, rastući demokratski deficit EU-a je instrument toga procesa. On je aktualnoj klasi na vlasti neophodan već zbog primisli o širenju narodne volje na ekonomsku demokraciju kao realnu mjeru društvene slobode, pojam što je nanovo sve popularniji u Europi, a kamoli za daljnje pritezanje šarafa koji nas drže potlačenima. Nema slobode bez jednakosti aktera u proizvodnji vrijednosti, no taj nam problem do referenduma svakako neće uteći.
Europska komisija ne voli talasanje
www.stopbarroso.eu
U procesu približavanja EU odgovaralo se samo na pitanje koje promjene EU traži za primanje u klub. U zamjenu se očekivalo blagostanje i sigurnost. Proces je bio skroz pasivan
U subotu sam stajao ispred zgrade predstavništva EU u Budimpešti. Potpredsjednik ekstremne desne stranke Jobbik je na bini palio zastavu EU-a kao simbol okupacije i kolonijalnog nametanja tuđe volje suverenom madžarskom narodu. Oko tri hiljade članova Jobbika je pljeskalo, mnogi od njih u paravojnim uniformama fašističke garde iz Drugog svjetskog rata. Na svojim novinarskim putevima vidio sam paljenja puno zastava, ali na ovom skupu je nešto bilo čudno. Stranka Jobbik sazvala ga je kao antieuropsku demonstraciju. Na bini je prvi govorio njezin predstavnik u Europskom parlamentu, a onda članovi madžarskog parlamenta. Na kraju su zajedno iz džepova vadili zippoe. Zašto? Zašto parlamentarna stranka zemlje-članice EU, na javnom skupu ispred zgrade EU u glavnom gradu, pali EU-zastavu? Mogli su zakazati sastanak sa predstavnikom EU i zajedničku konferenciju za tisak. A nisu. Zato jer se predstavljaju kako predstavnici ljudi koji su u susretu s Europom izgubili. A kao manjinska desna stranka, Jobbik ima ambiciju da predstavlja cjeli narod. Skup je bio nabijen frustracijom Europom. Frustracija, mislim, proizlazi iz iskustva inferiornosti. Madžarska je išla kroz isti proces sinkronizacije svojih ekonomskih i političkih iskustva kao i sve druge istočnoevropske zemlje. U procesu integracije je od Europe preuzela jurisdikciju, ekonomski sistem i politički sistem. Promijenila je ustavni poredak tako da ga je downloadala s dvaju servera u Bruxellesu. EU je bila norma, plan kretanja, cilj, regulator i kontrolni organ. U procesu približavanja EU odgovaralo se samo na pitanje koje promjene EU traži za primanje u klub. U zamjenu se očekivalo blagostanje i sigurnost. Proces je bio skroz pasivan. S uključenjem u EU se otkrilo, da se dobilo samo mogućnost sudjelovati u procesu razvitka evropske ideje. A sudjelovanje ovisi o jakosti demokratske tradicije i ekonomskoj moći. Sve istočnoevropske zemlje su otkrile, da su ekonomski slabe i da imaju slabe demokratske tradicije, iz čega proizlazi da je njihov doprinos razvitku evropske ideje jako malen. Premalen, da se vidi. I kao članice su ostale u pasivnom položaju političkog subjekta koji sinkronizira stavove s komisijom u Bruxellesu. U unutarnjoj politici se to može sakriti retorikom, dok ne izbije kriza, pa treba pristati na nove uvjete za dobivanje bankarskih garancija i kredita. Uza sve velike parole istočne i južne Evrope o strahovitom standardu demokratskih vrijednosti, sve su postkomunističke zemlje de facto države u razvoju demokracije. Odnos prema centru Europe je hijerarhijski. Europu smo razumjeli kao garanta naše demokracije, a ne kao teritorij za verifikaciju našeg demokratskog potencijala. To sad ne ispada kao pametna politika.
