Posljednja ovosezonska premijerna baletna predstava riječkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca, naslovljena kao Gala balet, a podnaslovljena kao najljepši ulomci klasičnog i suvremenog repertoara, izvedena je 24. svibnja 2016., kao hvalevrijedan pokušaj da se na scenu nacionalnog teatra klasični, neoklasični i suvremeni baletni izričaj postavi u varijanti koja u njegovima trenutačnima kadrovskim i financijskim uvjetima predstavlja maksimum. U trajanju od 50 minuta, kroz deset plesnih brojeva koje su znalački – s pravim omjerom adagio i allegro ulomaka, kao i (neo)klasičnih i suvremenih komada – odabrali Balász Baranyai, Oksana Brandiboura Kožul i Dmitri Andrejčuk, priliku da se publici predstave u novom svjetlu dobilo je 13 članova riječkog Baleta i dvije učenice četvrtog razreda Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica: Ana Ivančić i Luna Jušić.
Ivančić je otplesala varijaciju iz trećeg čina Raymonde Aleksandra Konstantinoviča Glazunova, koju je prema koreografu Mariusu Petipau prenio i uvježbao Batir Ohundadajev. Tehnički gledano, ova varijacija jest jedna od jednostavnijih i stoga je na prvi pogled odličan odabir za balerinu bez puno utakmica u nogama, međutim izostane li u njoj karakteristična gordost centralne poze – što je ovdje bio slučaj – u potpunosti gubi na dojmu. Pribroje li se tome i tipični početnički nedostaci, poput neispruženih koljena, udruženih s napetim izrazom lica iza čije zavjese sav mentalni prostor pazi jedino da ne pogriješi, o nekom se umjetničkom dojmu ne može govoriti; ali zato može o stjecanju iskustva, u čijima su prvim koracima ovo praktički neizostavne "popratne pojave".
Jušić je ostavila osjetno bolji dojam, vjerojatno i stoga što je njezina točka odabrana u senzibilnijem dosluhu s osobnom umjetničkom prirodom i interpretativnim sposobnostima. U varijaciji iz prvog čina Giselle Adolphea Adama, koju je prema koreografiji Mariusa Petipaa prenio i uvježbao također Ohundadajev, mlada je balerina pokazala vrlo dobre skokove, urođenu sceničnost, kao i popriličnu samouvjerenost. Poskliznuvši se prije prvog u nizu grand jetéa (izvedba 27. svibnja), brzo je vratila ritam i ostatak varijacije izvela bez oscilacija i primjetnoga psihološkog utega zbog nezgode, te time zavrijedila vjerojatno veći pljesak i naklonost publike nego što bi uslijedili da je sve prošlo idealno. Za nekoga s (ni)malo scenskog iskustva, ovakva je reakcija možda i bolji pokazatelj cjelovitog izvedbenog potencijala od suhoparnog nastupa, ali bez kikseva.
Bez greške je zato bio – iako nikako i suhoparan – nastup Laure Orlić i Andreja Kötelesa u adagio duetu iz prvog čina Spartaka Arama Hačaturjana, čije su glavne likove svojim izvedbama uistinu oživotvorili, kako individualno – dojmljivo ugradivši vlastite osobnosti u markantne scenske karaktere, tako i zajednički – uigrano i spretno izvevši redom zahtjevne i efektne podrške.
Za razliku od njih, Paula Rus i Joseph Cane, koji su nastupili u pas de deuxu iz Tarantelle Louisa Moreaua Gottschalka, prema koreografiji inspiriranoj Georgeom Balanchineom, nisu se iskazali osobitom usklađenošću – muški dio tandema niti osobitim skokovima, kao glavnim samostalnim zadatkom – no zato je ženska polovica para popravila dojam svojim šarmom, plesnošću i očitim užitkom u nastupu.
To se, nažalost, ne može konstatirati i za njezinu kolegicu Sabinu Voineu, koja je s Josephom Caneom i Danieleom Romeom izvela valcer broj sedam – duet i solo mazurku – iz Chopiniane, na glazbu Frédérica Chopina i koreografiju Mikaila Fokina. S primjetnom tremom i nesigurnošću koja je prouzročila dvije greške, te rukama koje su bile nedovoljno meke (a u ovom su baletu za ukupni dojam važniji faktor od rada nogu), i šakama koje su bile nepravilno postavljene i također prekrute, naprosto nije donijela onu za uvjerljivost izvedbe i uopće cijelu točku presudnu – vilinsku atmosferu. No pokazala je nekoliko lijepih penchéa, kao i sigurno i čvrsto podizanje na špicu, dok su joj partneri također bili korektni. Iako, iz nastupa Romea – elegantnog i gracioznog plesača koji je imao manju scensku zadaću, ali čija je zato već sâma pojavnost vrlo sugestivna – bilo je vidljivo kako mu tijelo ipak ne diše u potpunosti amalgamirano s klasičnom baletnom abecedom.
Puni sjaj svojeg talenta Romeo je, međutim, dobio priliku pokazati u modernom solu Pajaro Libre, na glazbu Mercedes Sosa i koreografiju Balásza Baranyiaija, kojega je izveo više nego dojmljivo; potpuno uživljeno i predan svakom pokretu, a opet ne previše zatvoren u vlastiti doživljaj, koji bi u pomalo autističnom uživanju posve zaboravio na publiku.
Podjednako je izvrstan bio i u posljednjoj točki Gale, duetu iz predstave Sex, kojega je na glazbu Hectora Berlioza i koreografiju Balásza Baranyaija izveo s Martom Kanazir. U njoj je pokazao iznimnu ekspresivnost, naglašenu i ovom komadu primjereno izraženu osobnost te potrebnu strastvenost, u čemu mu partnerica također nije nimalo zaostajala, i s kojom je zato s lakoćom ostvario nevjerojatnu plesnu fuziju. Njihova je sjajna međusobna podešenost ujedno i glavni razlog zbog kojega ovaj broj prelazi rampu; s manje dojmljivima plesačkim osobnostima, pridruženima glazbi i koreografiji koje također ne sjedaju na prvu, to sasvim sigurno ne bi bio slučaj.
Vrlo su dojmljive bile i dvije ansambl točke, ženska iz Tanga i muška iz Sexa. Tango je na glazbu Armika, za šest plesačica (Svetlanu Andrejčuk, Tenu Ferić Dokmanović, Lauru Orlić, Paulu Rus, Tanju Tišma i Ancu Zgurić) koreografirala Brandiboura Kožul, a perfektno odabrani i u potpunosti pogođeni kostimi posuđeni su iz fundusa Udruge za ples i rekreaciju Rotondo. Sve su plesačice izvanredno donijele pravi karakter ovog plesa, osobito Orlić, koja se nehinjenom senzualnošću i samouvjerenošću – vjerojatno kao nusproduktom sudjelovanja u plesnom komadu iz njezinog faha – bez pretjeranog truda nametnula u prvi plan.
Njihovi pak muški kolege Joseph Cane, Andrei Köteles, Bálint Rauscher, Daniele Romeo i Svebor Zgurić u dojmljivosti sljedeće točke također nisu nimalo zaostajali, kako zbog svoje – za ovaj broj dovoljne – ekspresivnosti, tako i zbog temperamentnog i ritmičnoga glazbenog broja Kastilia Nikmata Hatractora, koji je pozitivan predznak već sâm po sebi (usput rečeno, jedan od rijetkih iz predstave Sex).
Ova dva broja bila su možda i najzaokruženija, odnosno najatraktivnija, s obzirom da onaj od kojega se to, kao od središnje točke večeri, prvenstveno očekivalo – adagio dueta iz drugog čina Labuđeg jezera Petra Iljiča Čajkovskoga – taj kulminacioni trenutak nije donio. Odgovornost i čast da ga otplešu pripala je prvacima Baleta Marti Kanazir i Bálintu Rauscheru; i dok ga je Princ Siegfried otplesao sigurno, dostojanstveno i s mjerom, za Odette se taj zadatak, kako tehnički, tako i izražajno, pokazao presloženim. Kanazir je nesumnjivo najjača preporuka koju ženski dio riječkoga baletnog ansambla trenutačno može istaknuti, no za ovako zahtjevan isječak (koji je u skladu s njezinima mogućnostima bio ponešto pojednostavnjen) iz također najjače preporuke među klasičnim baletima, ona je još uvijek nedovoljna. Iako se radi o plesačici idealne baletne građe, dovoljno visokih ekstenzija nogu te sigurnih i čistih, brojnih pirouettea, ovi se elementi danas gotovo podrazumijevaju, a opet za uspjeh ove točke nisu, nažalost, niti dostatni niti presudni. Bez karakterističnih fragilnih položaja i kretnji glave, vrata i ruku, istinski elegičan doživljaj nije moguće (d)oživjeti, a s obzirom da su izostali njegovi glavni preduvjeti, izostala je i sâma atmosferska esencija ovog pas de deuxa. Većim dijelom prilično krute, uglate i neprirodne geste, bez autentičnog, eteričnog i gracilnog fluida, nije uspjela smekšati ni nacionalna prvakinja Irena Pasarić, koja je kao jedan od baletnih majstora sudjelovala u ovom projektu (i tijekom čije je plesačke karijere zaštitni znak bila upravo takozvana poezija ruku). Ovdje je njezin utjecaj, nažalost, najprimjetniji bio u mimskoj (i uobičajeno kontraefektnoj) afektaciji.
A kad je već riječ o kontraefektima, treba spomenuti i veliko platno koje u pozadini, umjesto jezera, u prvom planu ima šumu, i tako bitno narušava poželjan plavičasti doživljaj, mada ne i inače besprijekoran sveukupan dojam koji ostavljaju platna u preostalim točkama – ujedno i jedinih scenskih rekvizita – redom izvrsno pogođenih; uostalom, kao i kostimi od kojih većinu potpisuje Manuela Paladin Šabanović te osvjetljenje Dalibora Fugošića.
S obzirom da se radi tek o djeliću – ali zacijelo najizvođenijem – ovoga također vjerojatno najizvođenijeg i najpopularnijeg baleta, i s obzirom da je riječ o ansamblu koji je prvenstveno suvremeno orijentiran, u takvom su kontekstu vjerojatno suvišna (a možda i nepravedna) propitivanja jesu li nedostaci glavne protagonistkinje posljedica njezinoga za ovu točku neodgovarajućeg senzibiliteta, površnoga baletnog pedagoga za vrijeme školovanja, aktualne baletne majstorice koja neosporno raspolaže velikim znanjem, ali možda ne nužno i pravom metodikom u njegovom prenošenju, ili pak nečega četvrtog. No do sljedeće Gale ili, još bolje, cjelovečernje postave Labuđeg jezera, za nadati se i očekivati je da će ova i druga pitanja već dobiti svoje prave odgovore.
Do tada, ovaj se, kao i drugi postavljeni baletni isječci, mogu smatrati više nego uspjelim i dobrodošlim scenskim mozaikom, u kojemu sve slike, doduše, kroz plesačke interpretacije nisu dobile svoje idealne okvire, no budućima bi se prikladnijim odabirima i, svakako, češćim izvedbenim prilikama (jer iste automatski znače i pouzdaniju memoriju tijela), klasičnu estetičku opreku oblik – sadržaj moglo učiniti maksimalno podudarajućom.
