Uz Danielle Aubert i Natashu Chandani, zagrebačka dizajnerica Lana Cavar koautorica je knjige Thanks For The View Mr. Mies koja je upravo objavljena u New Yorku, a bavi se stambenim naseljem u Detroitu koje je projektirao Ludwig Mies van der Rohe.
Odakle interes za naselje Lafayette Park i po čemu je ono posebno?
U Detroit sam se preselila 2008. kako bih zajedno s kolegicom Danielle Aubert radila na izložbi o dizajnerici Rei Kawakubo Comme Des Garcons, u novootvorenom Muzeju suvremene umjetnosti MOCAD Detroit. Ovaj projekt bio je sam po sebi dovoljan da zbog njega ostavim New York, a potom i Zagreb.
Priču o naselju prikazale ste upravo kroz prizmu njegovih stanovnika?
Prije svega zanimala nas je reprezentacija arhitekture. Arhitektonske publikacije obično se fokusiraju na prikaz zgrade prije useljenja. Nas je zanimao život arhitekture i ljudi u njoj. Umjesto da razgovaramo s akademskom zajednicom, činilo nam se interesnantnijim čuti što imaju za reći empirijski stručnjaci za Miesovu arhitekturu tj. oni koji u njoj žive. Autori svih eseja, fotografija i priloga u knjizi su ljudi koji žive ili su živjeli u naselju. Posebno je bilo zanimljivo raditi s osobenjacima poput npr. 90-godišnje Betty Brown koja arhivira sve što ima veze s Lafayette Parkom još od ranih šezdesetih; Hillary Robi koja je u dnevnom boravku uzgajala mladice drveća kako bi osigurala identičnu zamjenu za ostarjela stabla u parku; Bill Dickens koji djeluje kao samoprozvana "Mies-policija" pazeći da svaka intervencija u naselju bude usklađena sa orginalnom Miesovom idejom, ili Karen Tonso koja vodi foto-evidenciju o tome koje se ptice gnijezde u naselju, itd. Sve te priče pokušale smo spojiti u kompaktnu knjigu.
Ako u početku mi oblikujemo zgrade, onda kasnije one oblikuju i nas. U kojoj je mjeri sama arhitektura odredila kvalitetu života u naselju?
Kroz istraživanje potvrdile smo da dobra arhitektura oplemenjuje, pa i mijenja ljude. Nitko od sugovornika nije ostao ravnodušan. Neki stanari opisali su se kao ovisnici o pogledu, neki su objašnjavali kako bi im bilo teško preseliti se, a roditelji djece koja su nekad ovdje živjela primjetili su kako se djeca teško privikavaju na prozore uobičajenih dimenzija.
Kada je 1960-ih kompleks useljen, ovakva stambena arhitektura bila je uistinu radikalna i upravo je ta činjenica tada privlačila ljude progresivnijih stavova koji su težili modernom, integriranom načinu stanovanja. Iako staklene fasade danas više nisu rijetke, arhitektura ipak i dalje bira svoje stanare, a na taj se način kreira zajednica.
Prilično smo sigurne da su projektanti naselja, Mies van der Rohe kao arhitekt, Alfred Caldwell koji je dizajnirao krajobraz, urbanist Ludwig Hilberseimer i Herbert Greenwald kao investitor, svjesno dizajnirali prostor koji potiče komunikaciju u susjedstvu. Pogledi kroz prozore, iznutra prema van, ali i oni voajeristički, izvana prema unutra, doprinose odnosima koje ljudi imaju jedni s drugima, ali i s gradom, drvećem, životinjama. Jedan stanar nam je rekao da "ljudi dolaze zbog arhitekture, ali ostaju zbog susjeda".
Lafayett park primjer je cjelovito projektiranog i izvedenog naselja, ali i svojevrsnog urbanog inženjeringa?
Detroit je već 60-tih počeo bilježiti trend opadanja stanovništva, da bi se situacija značajno pogoršavala od 70-ih kada je američka auto industrija izgubila dominaciju na svjetskom tržištu.
Industrijski bum u Detroitu se događao između 30-ih i 60tih godina, kada je to bio najbrže rastući grad na svijetu i četvrti po veličini u SAD-u. Dolazak desetaka tisuća radnika, mahom crnaca s juga, uzrokuje velika socijalna previranja te se dobrostojeće obitelji, uglavnom bijelo stanovništvo, počelo iseljavati iz centra prema periferiji i to već tijekom 40-ih. Rasni sukobi kulminirali su uličnim borbama za vrijeme Pokreta za ljudska prava, kada se bijelo stanovništvo praktično iselilo iz ovog, danas dominantno crnačkog grada.
dio je tzv. Urban Renewal Project-a, gradske strategije kojoj je bio cilj zaustaviti iseljavanje, uglavnom bijele, populacije srednjeg sloja iz centra grada. U reklamnim brošurama iz tog vremena može se vidjeti da je naselje brendirano kao "Predgrađe unutar grada" kako bi se sugerirala stambena "enklava" kakvoj je težilo bijelo stanovništvo tih godina. Brošure su isticale suvremeno stanovanje i svjetski slavnog arhitekta.
Sama lokacija na kojoj je naselje sagrađeno ima mračnu povijest jer je crnački i imigranski kvart Black Bottom koji se tamo nalazio kasnih 40-ih sravnjen sa zemljom. Stoga ne čudi da crnačko stanovništvo Detroita ovu gradsku inicijativu ironično zove Black People Remowal Project, a priču o idealnom naselju Lafayette Park neki od njih čak ni danas radije ne bi komentirali.
Miesovo ime i arhitektura poslužili su gradskom cilju, promoviranju ideje socijalnog stanovanja u gradu u kojemu je pojam "zgrada" vezan uz poslovnu djelatnost, jer uglavnom se stanuje u obiteljskim kućama izvan grada. Bez obzira na kategoriju socijalnog, ove zgrade odišu karakterističnim Miesovim luksuzom: staklena fasada, lobiji obučeni u mramor, dizajnirani detalji uglavnom izvan standarda, proizvedeni baš za ovu arhitekturu. Ipak, kvadrature stanova i organizacija prostora u potpunosti su modernističke, vrlo slične onome što nalazimo i u većini npr. zagrebačkih naselja iz toga vremena.
Kakav dojam imate o Detroitu?
Detroit je disfunkcionalni grad kojeg mnogi nazvaju urbanom pustinjom ili urbanom prerijom jer su neke napuštene gradske zone zarasle u vegetaciju.
Jednako kako je grad svojevremeno rastao najbrže, tako je i padao, pa je u posljednjih 10 godina gubio jednog stanovnika svakih 20 minuta što znači da se smanjivao brže od bilo kojeg grada u suvremenoj povijesti.
Grad je danas u bankrotu. Gradska infrastruktura, poput policije, vatrogasaca, škola, održavanih prometnica i javne rasvjete se ne podrazumjeva, dostupna je sporadično, tek u nekim dijelovima grada.
Medijska reprezentacija balansira između "ruin porn priče" o napuštenom velegradu i sve prisutnije romantizirane ideje o njegovoj revitalizaciji kroz umjetničke komune, street-art, urbano vrtlarstvo i elektronsku glazbu kakvu zastupaju mlađi progresivni intelektualci čije je useljavanje u pozitivnom trendu.
No, od 700 000 građana Detroita, većina njih ipak nisu ni očajnici ni hipsteri. Sve to nas je inspiriralo da napravimo knjigu o stvarnom Detroitu, o ljudima i naselju koje ne upada ni u jednu od spomenutih kategorija, ali je samo tamo moguće.
Potpuno je krivo od ovog grada okrenuti glavu, kao da se slučajno baš tamo desila neka greška. Naprotiv, treba se upitati koji je grad sljedeći, može li se taj trend (pr)opadanja uopće zaustaviti? Prazni lokali u centru Zagreba, inflacija trgovina za otkup zlata i pekara (hrvatskog fast fooda) te pošast shopping mallova na rubu grada na stravičan me način svakodnevno podsjećaju baš na to.
