Sjeverna Koreja i Iran na sličan način razvijaju svoje nuklearne programe. Zašto onda SAD nastavljaju direktnu diplomaciju sa Sjevernom Korejom, ali odbijaju isto sa Iranom?
Reći da SAD održavaju diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom nije sasvim točno. Bilo je tako za vrijeme Clintonove administracije, iako nijedna strana nije sasvim ispunjavala svoje obaveze. Clinton nije učinio što je obećano, niti je Sjeverna Koreja, ali ipak su napredovali. Tako da kad je Bush postao predsjednik, Sjeverna Koreja je imala dovoljno urana ili plutonija za možda jednu ili dvije bombe, ali onda još vrlo ograničene raketne kapacitete. Tijekom Bushevih godina sve je eksplodiralo. Razlog je taj što je on odmah otkazao diplomaciju i uglavnom je blokirao sve odnose.
U rujnu 2005. postignut je bitan dogovor, u kojem je Sjeverna Koreja pristala potpuno eliminirati program nuklearnog razvoja. Zauzvrat su SAD pristale prestati s prijetnjama napadom i početi s planiranjem nabave vodenog reaktora, što je bilo obećano okvirnim dogovorom. Ali Busheva administracija je to odmah minirala. Otkazali su međunarodni konzorcij koji je planirao vodeni reaktor, što je bio način da kažu da neće poštovati dogovor. Nekoliko dana kasnije počeli su napadati financijske transakcije raznih banaka. To je bilo tempirano tako da bude jasno da SAD neće izvršiti svoje obaveze u poboljšanju odnosa. I, naravno, prijetnje nikada nisu povučene. To je bio kraj sporazuma iz rujna 2005.
Prošlih nekoliko dana vraćamo se na pitanje toga sporazuma. Kako to američki mediji opisuju, kao i uvijek s pozicije vladine propagande, Sjeverna Koreja je sada možda malo spremnija prihvatiti prijedlog iz rujna 2005. Postoji neki optimizam. Ako se pogleda preko Atlantika, u Financial Times, u analizi istih događaja on ističe da borbena Busheva administracija (to je njihova fraza), treba nekakvu pobjedu, pa će možda imati volje okrenuti se diplomaciji. Ako se pogleda pozadina, to je točnije tumačenje.
Ali postoji minimalna količina optimizma u vezi toga. Ako se pogleda unazad – a Sjeverna Koreja je grozno mjesto, to nitko ne poriče – po ovom pitanju su bili prilično razumni. Povijest je bila oko za oko, zub za zub. Ako se SAD prilagođavaju, Sjeverna Koreja je spremna na prilagodbu. Ako su SAD neprijateljski raspoložene, i oni postaju takvi. To je prilično dobro proanalizirao Leon Sigal, jedan od vodećih specijalista za to pitanje, u nedavnom izdanju Current History. Ali to je bila opća slika i sada se približavamo vremenu kada će biti moguć dogovor o pitanju Sjeverne Koreje.
Pitanje Sjeverne Koreje je za Sjedinjene Države mnogo manje važno od Irana. Iskreno, smatram da iransko pitanje nema mnogo veze sa nuklearnim oružjem. Nitko neće reći da Iran treba imati nuklearno oružje, niti bi itko drugi to trebao. Ali stvar sa Bliskim Istokom, za razliku od Sjeverne Koreje, je što je ondje središte svjetskih energetskih resursa. Prvo su tamo dominirali Britanci, a zatim Francuzi, ali nakon Drugog svjetskog rata, bilo je to američko spremište. Osovina američke vanjske politike je bila da mora kontrolirati bliskoistočne energetske resurse. Nije to pitanje pristupa, kako ljudi često kažu. Jednom kada je nafta na moru, ide svugdje. Ustvari, čak i kad SAD uopće ne bi koristile bliskoistočnu naftu, vodile bi istu politiku. Da sutra potpuno prijeđemo na solarnu energiju, zadržale bi isti smjer. Pogledajte samo interne spise, ili njihovu logiku: ključno pitanje je uvijek bila kontrola. Kontrola je izvor strateške moći.
Dick Cheney je objavio da je kontrola nad naftovodom oruđe zastrašivanja i ucjene. Kada mi kontroliramo naftovode, oni su oruđe dobrih namjera. Kada druge države kontroliraju energetske izvore i distribuciju, onda je to, baš kako Cheney kaže, oruđe zastrašivanja i ucjene. I to je tako shvaćeno još od kada je George Kennan u ranim poslijeratnim danima isticao da će SAD, bude li kontrolirao bliskoistočne resusrse, imati i moć veta nad svojim industrijskim suparnicima. On je govorio konkretno o Japanu, ali poanta je opća.
Zato je Iran u drugačijoj situaciji. Dio je glavnog energetskog sistema u svijetu.
Proizlazi da SAD, kad razmatraju potencijalnu invaziju, to rade pod pretpostavkom zadobijanja kontrole. Što bi zapravo SAD postigle napadom na Iran?
Nekoliko je bitnih elemenata u vezi Irana. Jedan je jednostavno taj što je neovisan, a neovisnost se ne tolerira. Ponekad se to u međunarodnoj povijesti naziva uspješnim prkošenjem. Pogledajmo Kubu. Velika većina Amerikanaca je za uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Kubom, i tako je već dugo vremena, uz neka kolebanja. Čak je i dio poslovnog svijeta za to. Ali vlada to neće dozvoliti. Pripisuje se to glasu Floride, ali ja to ne smatram nekim objašnjenjem. Mislim da to ima veze sa elementom međunarodnih odnosa koji se nedovoljno uzima u obzir. Međunarodni odnosi se vode vrlo slično mafiji. Kum ne prihvaća neposlušnost, čak ni od malog trgovca koji ne želi plaćati za zaštitu. Mora postojati poslušnost, inače se ideja da se ne mora slušati naredbe moeže proširiti, i to na važna mjesta.
Ako se pogleda u prošlost, što je bio glavni razlog napada SAD-a na Vijetnam? Nezavisan razvoj može biti virus koji će zaraziti i druge. Tako je Kissinger opisao Allendea u Čileu. A sa Kubom je sve izričito jasno u internim spisima. Predstavljajući izvješće Latinskoameričke radne grupe nadolazećem predsjedniku Kennedyju, Arthur Schlesinger je napisao da se opasnost nalazi u širenju Castrove ideje o preuzimanju stvari u vlastite ruke, što je vrlo privlačno drugima u toj regiji koji pate od istih problema. Kasniji interni dokumenti optužili su Kubu za uspješno opiranje američkoj politici u zadnjih 150 godina - od Monroeve doktrine – a to ne se ne može tolerirati. Postoji neka vrsta državne predanosti osiguravanju poslušnosti.
Vratimo se Iranu. Nije samo stvar u tome da ima znatne resurse i da je dio glavnog svjetskog energetskog sistema, nego i u tome što su prkosili SAD-u. Kao što znamo, SAD su svrgnule parlamentarnu vladu, postavile brutalnog despota, pomagale mu u razvoju nuklearne sile. Ustvari, iste programe koji se sada smatraju prijetnjom sponzorirala je vlada SAD-a, Cheney, Wolfowitz, Kissinger, i ostali, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok god je Šah bio na vlasti. Ali onda su ga Iranci svrgnuli, i zadržali su Amerikance kao taoce nekoliko stotina dana. SAD su odmah podržale Sadama Huseina i njegov rat protiv Irana, kako bi kaznile Iran. SAD će nastaviti kažnjavati Iran zbog njegovog inata. To je poseban faktor.
I opet, volja stanovništva SAD-a, pa čak i američkog biznisa, smatra se uglavnom nevažnom. 75 posto stanovništva podupire poboljšanje odnosa sa Iranom, umjesto prijetnji. Nemamo istraživanja o stavu poslovnog svijeta, ali prilično je jasno da bi energetske korporacije bile mnogo sretnije da im se dozvoli povratak u Iran, umjesto da sve ostave svojim protivnicima. Ali država to neće dopustiti. I upravo sada postavlja temelje sukoba, vrlo izričito. Dio razloga su strateški, geopolitički, ekonomski, ali dio razloga je mafijaški kompleks. Moraju biti kažnjeni zato što nas nisu poslušali.
Venecuela je bila uspješno neposlušna, sa Chavezovim zaokretom prema socijalizmu? Gdje su oni na našoj listi?
Vrlo su visoko. SAD su sponzorirale i podržale vojni puč za svrgavanje vlade. Ustvari, to je najnoviji pokušaj traženja utočišta u nekad uobičajenim metodama.
Ali, zašto se nismo više okrenuli Venecueli?
Pa oni su tamo. Postoji konstantni tijek nasilja i napada vlade, pa onda i medija, koji su gotovo refleksno protiv Venecuele. Zbog nekoliko razloga. Venecuela je neovisna. Do neke mjere povećavaju izvoz u više zemalja, umjesto da samo ovise o izvozu u SAD. I inicirjua pomake prema integraciji i neovisnosti Latinske Amerike. To je ono što zovu Bolivarskom alternativom, a SAD-u se to uopće ne sviđa.
To je opet prkos prema politici SAD-a koja datira od Monroeove doktrine. Sada postoji standardno tumačenje ovog trenda u Latinskoj Americi, drukčija vrsta stranačke parole. Cijela Latinska Amerika se okreće prema ljevici, od Venecuele do Argentine, sa rijetkim izuzecima, ali ima tamo i dobrih i loših ljevičara. Dobra ljevica su Garcia i Lula, ali tu je i loša ljevica sa Chavezom, Moralesom, možda Correaom.
Kako bi zadržali tu poziciju, neophodno je pribjeći finim smicalicama. Na primjer, neophodno je ne izvijestiti o činjenici da kada je Lula ponovo izabran u listopadu, njegov prvi put van zemlje i prvi vanjskopolitički potez bio posjet Caracasu i pružanje potpore Chavezovoj predizbornoj kampanji te obvezivanje na zajednički venecuelansko-brazilski projekt na rijeci Orinoco, razgovor o novim projektima i tako dalje. Neophodno je ne izvijestiti o činjenici da je nekoliko tjedana kasnije u Cochabambi, u Boliviji, srcu zločestih dečki, održan sastanak svih južnoameričkih vođa. Bilo je nekih nesuglasica između Chaveza i Garcije, ali očito je da je to razriješeno. Položili su temelje prilično konstruktivnoj integraciji Južne Amerike, ali to jednostavno ne odgovara rasporedu SAD-a. Tako da o tome nije izvješćeno.
Kako politička mrtva točka u Libanonu utječe na odluku vlade SAD-a o potencijalnom ulasku u rat sa Iranom? Postoji li uopće veza?
Veza postoji. U srpnju se doista radilo o američko-izraelskoj invaziji na Libanon, i Libanonci su posve u pravu kad je nazivaju invazijom. Pretpostavljam da je dio razloga za nju bio taj što Hezbollah smatraju zaprekom potencijalnom američko-izraelskom napadu na Iran. Imao je zastrašujuću vojnu snagu koja je uključivala i rakete. Pretpostavljam da je jedan od ciljeva bio izbrisati tu zapreku, tako da se SAD i Izrael oslobode za eventualni napad na Iran. Službeni razlog za invaziju, zarobljavanje dva izraelska vojnika i ubojstvo još nekoliko, ne može se ni za trenutak uzeti za ozbiljno. Izrael je desetljećima zarobljavao i kidnapirao libanonske i palestinske izbjeglice na pučini, od Cipra do Libanona, ubijao ih u Libanonu, dovodio ih u Izrael, držao ih kao taoce. To se događa desetljećima, pa je li itko ikad pozvao na invaziju na Izrael?
Naravno da Izrael ne želi nikakvu konkurenciju u regiji. Ali, ne postoji načelna osnova za masovni napad na Libanon, koji je bio grozan. Jedna od zadnjih akcija u američko-izraelskoj invaziji, odmah nakon što je najavljen prekid vatre, a prije nego što je primijenjen, bilo je zasićenje većine juga sa kasetnim bombama. Nije bilo nikakvog vojnog razloga za to, jer rat je bio završen i nastupio je bio prekid vatre.
UN-ovi timovi za razminiravanje koji tamo rade kažu da je razmjer postavljanja kasetnih bombi dosad neviđen. Mnogo je gore nego na ijednom mjestu gdje su radili slične stvari: Kosovo, Afganistan, Irak, bilo gdje. Pretpostavlja se da je na jugu Libanona ostavljeno oko milijun bombi. Veliki postotak njih ne eksplodira dok ih netko ne podigne, a to može biti dijete, ili seljak koji ju udari motikom. Tako je taj prostor učinjen nenaseljivim sve dok ga timovi za razminiravanje, kojima SAD i Izrael ne pridonose, ne očiste. To je obradiva površina, što znači da se seljaci ne mogu vratiti. To može narušiti mogući otpor Hezbollaha. UN tvrdi da se Hezbollah uglavnom povukao s juga.
Hezbollah se u medijima u SAD-u ne može spomenuti bez da se stavi u kontekst iranski-podržanog Hezbollaha. Njegovo ime postalo je iranski-podržan Hezbollah, no istodobno se može se spomenuti Izrael bez da se kaže američki-podržan Izrael. To je prešutna propaganda. Ideja da Hezbollah djeluje kao agent Irana vrlo je dvojbena. Ne prihvaćaju ju stručnjaci za Iran ili stručnjaci za Hezbollah. Ali to je upotrebljivo kao jednostrana parola. Ponekad se može ubaciti Siriju, tj. sirijski-podržan Hezbollah, ali kako je Sirija manje zanimljiva, sada se mora naglašavati iranska potpora.
Kako vlada SAD-a može misliti da je napad na Iran izvediv uzevši u obzir dostupnost vojske, kapacitet trupa, te stav javnosti?
Koliko ja znam, vojska SAD-a misli da je to ludo. Informacije koje procure od obavještajaca, govore da i oni to smatraju čudnim, ali ne ludim. Ako se pogledaju ljudi koji su stvarno godinama bili uključeni u strateško planiranje Pentagona, poput Sama Gardinera, oni ističu da postoje stvari koji se mogu učiniti.
Nitko od vanjskih komentatora, barem koliko ja znam, nije uzeo vrlo ozbiljno ideju bombardiranja nuklearnih postrojenja. Kažu, bude li bombardiranja, bit će to carpet bombing, uz preuzimanje nuklearnih postrojenja i ostatka zemlje, uz iznimke. Geografskim slučajem, najveći svjetski izvori nafte leže u područjima gdje dominiraju šijiti. Iranska nafta je koncentrirana blizu Zaljeva, što je arapsko područje, ne perzijsko. Iranska pokrajina Kuzestan je arapska, bila je odana Iranu, borili su na strani Irana, a ne Iraka u iransko-iračkom ratu. To je potencijalni izvor nesloge. Bio bih zapanjen kada u tijeku ne bi bio pokušaj da se uzburkaju secesionistički elementi u Kuzestanu. Snage SAD-a su odmah preko granice u Iraku, dostupne potencijalno da brane neovisnost Kuzestana od Irana, što je način kako bi to bilo prezentirano, ako uspiju to izvesti.
Mislite da je sva zbrka nastala zbog toga?
To je jedna od mogućnosti. U časopisu Atlantic Monthly u prosincu 2004. objavljen je Pentagonov izvještaj o ratnim igricama. Nisu mogli smisliti prijedlog koji ne bi vodio u katastrofu, ali jedna od stvari koju su razmatrali je bilo zadržavanje prisutnosti trupa u Iraku i njihovo korištenje za mogući upad kopnom u Iran - vjerojatno u Kuzestan, gdje se nalaze naftna polja. Kada bi to mogli izvesti, ostatak zemlje bi mogli bombardirati dok ga ne pretvore u prašinu.
Bio bih zaista zaprepašten kada ne bi bilo sponzoriranja secesionističkih pokreta, na primjer među Azerima. Etnička mješavina u Iranu je vrlo složena; dobar dio populacije nisu Perzijanci. Ionako postoje secesionističke tendencije, pa bez poznavanja činjenica možemo biti sigurni da ih SAD pokušava uzburkati i razbiti zemlju iznutra ako bude moguće. Strategija je čini se: pokušati razbiti zemlju iznutra, i ujedno poticati njezino vodstvo da bude što je moguće strože i brutalnije.
Brutalnost je neposredna posljedica stalnih prijetnji. To je jedan od razloga zašto se reformisti, Shirin Ebadi i Akbar Ganji i ostali, gorko žale na prijetnje SAD-a, da minira njihove pokušaje reformiranja i demokratizicije Irana. Ali to vjerojatno i jest cilj. Pošto je miniranje pokušaja reformiranja očita posljedica prijetnji, mora se pretpostaviti da im je bila i svrha. Baš kao u pravu, pretpostavljene posljedice se uzimaju kao dokaz namjere. Ovdje je to tako očito, da se ne može ni posumnjati.
Osim toga, tu je i pokušaj pritiska na druge zemlje, a Europa je najpokornija, da se pridruže ekonomskoj blokadi Irana. Europa se pomalo vuče, ali obično se pridruži SAD-u.
Napori da se intenzivira brutalnost režima pokazuju se na mnogo načina. Na primjer, Zapad apsolutno obožava Ahmedinedžada. Bilo koja luda izjava koju on smisli odmah se pojavi na naslovnicama, krivo protumačena. Ali svatko tko zna nešto o Iranu, pretpostavljeno uredi urednika, zna da on nema ništa sa vanjskom politikom. Vanjska politika je u rukama njegovog nadređenog, velikog vođe Hameneija. Zapadni mediji ipak ne prenose njegove izjave, osobito kada su pomirljive. Mediji obožavaju kad Ahmedinedžad kaže da Izrael ne bi smio postojati, ali ne sviđa im se kada Hamenei odmah zatim kaže da Iran podržava poziciju Arapske lige u izraelsko-palestinskom pitanju. Prijedlog Arapske lige poziva na normalizaciju odnosa sa Izraelom ako prihvati međunarodni konsenzus o sporazumu o dvije države koji SAD i Izrael blokiraju već 30 godina. A to nije dobra priča, pa ili nije spomenuta, ili je negdje skrivena.
Vrlo je teško predvidjeti postupke Busheve administracije, zato što je ona duboko iracionalna. Bili su iracionalni od početka, ali sada su očajni. Napravili su nezamislivu katastrofu u Iraku. To je trebala biti jedna od najlakših vojnih okupacija u povijesti, a uspjeli su pretvoriti ju u jednu od najgorih katastrofa u povijesti. Ne mogu kontrolirati situaciju i gotovo je nemoguće povući se, iz razloga o kojima se u SAD-u ne može raspravljati; raspravljati o razlozima zašto se ne mogu izvući, značilo bi priznati prave razloge zbog kojih su napali Irak.
Trebali bismo vjerovati da nafta nije imala ništa s tim, da bi SAD krenuo oslobađati čak i kada bi Irak izvozio samo krastavce ili žele, a kad bi centar svjetske proizvodnje nafte bio u Južnom Pacifiku. Svatko tko ima glavu na ramenima zna da to ne može biti istina. Dopustiti neovisan i suveren Irak mogla bi biti noćna mora za SAD. To bi značilo dominaciju šiita, barem ako je minimalno demokratski. Nastavili bi poboljšavati odnose sa Iranom, baš ono što SAD ne želi, odmah preko granice u Saudijskoj Arabiji gdje je većina saudijske nafte, živi velik dio šijitske populacije, vjerojatno većina.
Potezi prema neovisnosti u Iraku potiču pritiske prvo za ljudska prava među gorko potlačenim šijitima, ali i prema nekom stupnju autonomije. Može se zamisliti neka vrsta labavog šijitskog saveza u Iraku, Saudijskoj Arabiji i Iranu, koji bi kontrolirao većinu svjetske nafte i nezavisan je od SAD-a. I mnogo gore, iako SAD može zastrašiti Europu, Kinu ne može. To je jedan od razloga, glavnih razloga, zašto se Kinu smatra prijetnjom. Vraćamo se na princip mafije.
Kina je bila ondje 3,000 godina, prezire divljake, nadilazi stoljeće dominacije, i jednostavno ide svojim putem. Ne uplaši se kad SAD zamahne šakom. To je zastrašujuće. Osobito je opasno u slučaju Bliskog Istoka. Kina je središte azijske mreže energetske sigurnosti, što uključuje zemlje Srednje Azije i Rusiju. Indija također lebdi tu negdje, Južna Koreja je uključena, a Iran je pridruženi član neke vrste. Ako se naftni izvori Bliskog Istoka oko Zaljeva, najvažniji u svijetu, ako se oni povežu sa azijskom mrežom, SAD bi stvarno bila sila drugog reda. Mnogo toga je u igri u ne-povlačenju iz Iraka.
Siguran sam da se o tim pitanjima raspravlja na unutarnjim planiranjima. Nezamislivo je da se toga ne bi sjetili. Ali to je izvan javne rasprave, nije u novinama, to nije u Baker -Hamiltonovom izvješću. A mislim da možeš razumjeti razlog. Postaviti ta pitanja otvorilo bi pitanje zašto su SAD i Britanija napali, a to pitanje je je tabu.
Princip je da sve što naši vođe rade jest iz plemenitih pobuda. To može biti pogrešno, može biti ružno, ali u biti je plemenito. Ako uključiš uobičajeno umjerene, konzervativne, strateške, ekonomske interese, prijetiš tom principu. Originalno objašnjenje za invaziju je bilo oružje za masovno uništenje i veze s al-Qaidom koje nitko osim možda Wolfowitza ili Cheneya nije uzeo za ozbiljno. Jedino pitanje, kako su ponavljali u vodstvu, je bilo: da li će se Saddam odreći svojih programa oružja za masovno uništenje? Jedino pitanje je dobilo odgovor nekoliko mjeseci kasnije, krivi odgovor. I stranačka parola se brzo promijenila. U studenom 2003., Bush je najavio agendu slobode: naš pravi cilj je donijeti demokraciju u Irak, promijeniti Bliski Istok. To je odmah postala stranačka parola.
Ustvari, naše politike su unutar sebe suprotstavljene. Pogledajmo Palestinu. Održani su slobodni izbori u Palestini, ali nisu dobro ispali. Odmah su SAD i Izrael, sa Europom koja se vukla za njima, krenuli kazniti Palestince, i to kazniti ih jako, zato što su na slobodnim izborima krivo glasali. Ovdje na Zapadu to je prihvaćeno kao sasvim normalno. To ocrtava duboku mržnju i prezir prema demokraciji među zapadnjačkim elitama, toliko duboko ukorijenjenu da ju ne mogu uočiti ni kada im je pred očima. Teško kažnjavaš ljude zato što na slobodnim izborima krivo glasaju. Postoji i objašnjenje za to, koje se svaki dan ponavlja: Hamas mora prvo priznati Izrael, drugo prestati s nasiljem, treće prihvatiti sporazume. Naravno da se tu ne može naći ni spomen toga da su SAD i Izrael odbili sve troje. Oni očito ne priznaju Palestinu, sigurno ne povlače upotrebu nasilja ili prijetnju njime – ustvari, inzistiraju na njemu – i ne prihvaćaju prošle sporazume, uključujući cestovnu kartu.
Pretpostavljam da je jedan od razloga zašto je knjiga Jimmyja Cartera tako žestoko napadnuta taj što je to prvi put da se u mainstreamu može naći istina o cestovnoj karti. Nikada nisam u mainstreamu vidio raspravu o činjenici da je Izrael odbio cestovnu kartu sa podrškom SAD-a. Formalno su ju prihvatili, ali su dodali četrnaest uvjeta koji su ju potpuno onemogućili. To je odmah učinjeno i javno se zna, pisao sam o tome, govorio o tome, a i drugi su, ali nikad prije nisam vidio da je to spomenuto u mainstreamu. I očito ne prihvaćaju prijedlog Arapske lige, ni bilo koji drugi ozbiljni prijedlog. U stvari oni blokiraju međunarodni konsenzus o rješenju s dvije države već desetljećima. Ali Hamas ih mora prihvatiti.
No Hamas je politička stranka, a političke stranke ne priznaju druge države. Hamas je sam bio vrlo jasan, držali su se primirja godinu i pol dana, nisu odgovarali na izraelske napade, pozivali su na dugotrajno primirje, tijekom kojega bi bilo moguće ispregovarati dogovor u okviru međunarodnog konsenzusa i prijedloga Arapske lige.
Sve je očito, sve je na površini, i to je samo jedan primjer duboke mržnje prema demokraciji u dijelu zapadnjačke elite. Taj primjer je zapanjujući, ali može se naći i mnoštvo drugih. Predsjednik je najavio agendu slobode, a ako dragi vođa kaže nešto, to mora biti istina, kao u sjevernokorejskom stilu. Tako imamo agendu slobode unatoč tome što postoji brdo dokaza protiv, a jedini dokaz za je u riječima.
Kako će se kandidati na predsjedničkim izborima 2008. postaviti prema Iranu? Mislite li da će Iran biti odlučujući faktor na izborima?
Ono što su do sada izjavili nije ohrabrujuće. Unatoč svemu, još uvijek mislim da SAD vrlo vjerojatno neće napasti Iran. To bi mogla biti ogromna katastrofa; nitko ne zna kakve bi bile posljedice. Mogu zamisliti jedino stvarno očajnu vlast koja bi pribjegla tome. Ali, ako su kandidati Demokrata na rubu pobjede na izborima, administracija će biti očajna. Još uvijek imaju problem Iraka: ne mogu ostati, a ne mogu ni otići.
Čini se da Demokrati u Senatu ne mogu postići konsenzus po tom pitanju.
Razlog je samo u promišljanju posljedica ako se dopusti nezavisan, djelomično demokratski Irak. Posljedice nisu trivijalne. Možemo zabiti glavu u pijesak i pretvarati se da ne mislimo o tome zato što ne možemo dozvoliti da se otvori pitanje zašto su SAD napale, ali to je vrlo autodestruktivno.
(Foreign Policy In Focus - prevela Marina Kelava)
