Desno desnije

Prije tjedan dana na Hrvatskim politološkim razgovorima u Opatiji svoju je polemičnu katarzu doživjela rasprava o stanju i razvoju politologije u Hrvatskoj, uzburkana nakon pojave knjige Izlazak iz množine?, koju je uredila, napisavši i temeljnu studiju, dr. Mirjana Kasapović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. No, zamišljenu ideju da s profesoricom Kasapović najprije razgovaramo o aktualnom stanju hrvatske politologije, pa tek onda o politološkom viđenju hrvatske politike, njenih institucija i aktera, morali smo preokrenuti jer nas je zatekla vijest o ubojstvu Ivane Hodak i reakciji premijera Ive Sanadera koji je smijenio dvoje ministara te imenovao njihove nasljednike. Prije desetak dana premijer je s indignacijom odbio zahtjev opozicije i velikog dijela javnosti za smjenom ministra Rončevića. Sada je smijenio ne samo njega nego i ministricu Lovrin. Što se to kod njega naglo promijenilo? Ništa. Može bilo tko pričati i nešto tražiti, pa i ostavke, ali će biti onako kako i kada on odluči. Ministri uopće nisu bitni, oni su kotačići i što su slabiji, to bolje. Čak i one koji su ušli u Vladu kao neke ličnosti, premijer uspijeva brzo depersonalizirati i potpuno ujednačiti. Nitko ne smije biti iznad njega, on je HDZ. U tom modelu nema formalno ničeg nedemokratskog, ali ipak supstancijalno u sebi nosi snažne autoritarne tendencije. I onda je došao trenutak kada je ipak nešto morao poduzeti? To je definitivno bilo iznuđeno. Nije imao izbora. Imao je govor negdje u popodnevnim satima gdje je rekao da čeka neka izvješća i da će vidjeti što će napraviti. Po mom sudu, kada se vratio iz Pule uopće nije bio svjestan razmjera te situacije. To znači da već prije nije uvidio koliko je nezadovoljstvo i da treba nešto napraviti. Prve reakcije su mu bile nepravodobne i spore. I onda odjedanput, za nekoliko sati, kada je shvatio kako javnost reagira, obrat. No, nedostaju mu sposobni i kompetentni, pa je evo i sada morao posegnuti za ljudima izvan stranke. A to je opet posljedica njegova načina vladanja strankom gdje ne dopušta da se istaknu i na najviše položaje popnu sposobne i samostalne osobe, nego one koje su odane njemu. I sada plaća danak. Zapravo cijela nacionalna politika plaća danak takvom njegovom osobnom stilu vođenja stranke.  A antimafijaški zakon? To nije ništa drugo nego efektan štos. Kada spominjete Sanaderov stil vladanja, o kakvom je stilu riječ? U parlamentarnim demokracijama već se dugo raspravlja o trendu prezidencijalizacije politike, koja ima tri bitne dimenzije: političke stranke, izbornu arenu i izvršnu vlast. Najprije se pojavi jaka ličnost koja sredi svoju stranku, bilo da je ideološki reformira, reorganizira ili joj digne rejting. Kada obavi taj posao, ta osoba unutar stranke stječe personalni mandat da nastupi u izborima u ime stranke, koja više nema izravnog komuniciranja s biračima i skroz je potisnuta u drugi plan. Ako dobije izbore, ta ličnost vlast shvaća osobno i onda se pojavljuje u izvršnoj vlasti ne kao premijer ili prvi ministar, nego stvarno kao predsjednik u doslovnom smislu, koji ima najveću vlast. Tretira tu vladu kao neku vrstu svog servisa koji obavlja određene poslove po njegovom nalogu. Najviše se u tom kontekstu govorilo o Blairu kao najprezidencijaliziranijem britanskom premijeru nakon Drugog svjetskog rata, te o Schroederu u Njemačkoj. U Hrvatskoj tom tipu, dakle, pripada Sanader? Kod nas je to sigurno Sanader. Njegova je moć počela proizlaziti iz promjena i reformi koje je proveo u HDZ-u, kakve god one bile. Svakako je pobijedio strukturu koja se u jednom momentu činila jačom i brojnijom, konsolidirao je stranku, izabrao vodstvo, dobio izbore. Sada imamo premijera koji je ključna, najmoćnija figura u državi. Jesu li stalni sukobi premijera s predsjednikom države zapravo odmjeravanje snaga između dva moćna funkcionara? Institucija premijera je u našem parlamentarnom sustavu ipak jača, premda on nije još potpuno očišćen od svih ostataka polupredsjedničkog sustava pa predsjednik države ima još neke ovlasti. Sanader bi volio da ni toga nema, da je potpuno slobodan igrač na nogometnom igralištu gdje svi sjede na rezervnim klupama a on sam igra na obje polovice terena, dajući golove i na jednoj i na drugoj strani. Kolika je to opasnost za politički sustav? Tu je jako puno problema. Ne možete sve položiti na jednu instituciju, jednog čovjeka. To je rizično, jer mnoge nacionalne i državne politike na taj način, nažalost, ovise o osobnoj sudbini jednog političara. Institucija je ipak nešto drugo, one moraju jednako djelovati neovisno o tome koja se osoba nalazi na položaju, moraju biti dovoljno trajne da ih promjena osoba nimalo ne potrese. Naravno, svatko tko djeluje u institucijama daje svoj pečat, ali institucije trebaju biti trajne. Bojim se da sada kod nas to nije slučaj. Što kaže politologija, gdje je Hrvatska došla u svojoj demokratskoj tranziciji? Promjenom vlasti 2000. godine stvarno smo izašli iz faze autoritarne politike. Neću reći autoritarnog režima jer su institucije bile formalno demokratske. Imali smo parlament, stranke, slobodne izbore, vladu, dakle institucije koje su bile ustrojene po demokratskim načelima, ali je politika bila autoritarna. Jako je ovisila o volji, pa ako hoćete i raspoloženju, jednog čovjeka koji je koncentrirao moć u svojim rukama. U tom je smislu 2000. označila cezuru, ubrzaniju demokratizaciju države i ozbiljne začetke konsolidacije političkih institucija, što je prva razina demokratske konsolidacije. To znači da se stabiliziraju temeljne političke institucije, da ne može naletjeti nekakav autoritarni protuval i pomesti sve to što ste gradili deset ili petnaest godina. Dostignuti su neki standardi. Ta iznimno važna i pozitivna promjena 2000. godine izvukla nas je, dakle, iz izolacije, omogućavajući demokratizaciju i rješavanje niza stvari koje su do tada bile grozne, poput politike prema EU-u i BiH te odnosa prema manjinama, ljudskim i građanskim pravima, slobodi medija. Premda mislim da još uvijek ima jako puno posla. Gdje primjerice? Poglavito u demokratskoj konsolidaciji aktera politike. Od političkih stranaka, na neki način rak rane hrvatskog društva, do individualnih aktera - predsjednika države, vođa parlamentarnih stranaka, zastupnika, te spomenutih predsjednika vlade i pojedinih ministara. Nadalje, pojavljuje se cijeli niz posve neprozirnih interesnih skupina, nekakvih gremija, koji su se uvukli u arenu neformalne i formalne politike, i koji očito utječu na politiku. Politiku treba dekriminalizirati, jer je evidentno, za svakoga tko to hoće vidjeti, da postoje ozbiljni kanali prodora podzemlja, njegova utjecaja u formalne političke institucije. Ali, to se odnosi i na pravosuđe i na druge institucije. SDP je na izborima nudio alternativu kroz tim, međutim, nije uspio iako su mnogi pokazatelji upućivali na smjenu vlasti. Zašto? To je dublji problem hrvatske politike. Mislim da je hrvatska država po formalnim kriterijima najdesnija politička država u Europi. Ne mogu pronaći europsku državu u kojoj je od ukupno 21 godine, pribrojivši i ono razdoblje do sljedećih izbora jer će ova vlada sigurno ostati do kraja mandata, 17 godina desnica na vlasti. Postoje očito duboki strukturni razlozi za to. Od daljnje do neposredne povijesti, političke kulture, moćnih institucija poput Katoličke crkve, braniteljskih udruga, vojske, nekih medija, koji ne kriju da su oslonac stranci koja pobjeđuje i vodi tu politiku. Kada se te strukture zgusnu onda je to jako teško probiti. Morale su se dogoditi velike stvari i neki kritični događaji da dođe do promjene. To je 1999. bila Tuđmanova smrt koja je dovela do erozije HDZ-a. I onda je jedna velika i široka koalicija, uz strašno veliku mobilizaciju došla na vlast. Prošle godine takvog spleta okolnosti nije bilo. Znači, nije Vas iznenadio izborni rasplet? Jako teško je bilo očekivati da će doći do smjene vlasti, unatoč svim pokazateljima, socijalnim, političkim, kulturološkim, upravo zbog te strukture. Pokazalo se da regije poput Dalmacije i Slavonije pobjeđuju Zagreb i sjeverozapadnu Hrvatsku. U Hrvatskoj sustavno najnerazvijenije regije pobjeđuju razvijene. To nije dobro. Iz toga se može izvući zaključak da se možda opcije i preferencije mogu promijeniti drukčijim razvojem, odnosno da je razvoj nakon 1990. tekao drukčije možda ne bi bilo tako. Ali to je kompleksna tema. Postoji nešto u mentalitetu, političkoj kulturi, tradiciji što u Hrvatskoj onemogućuje česte i lagane smjene vlasti. Usput, samo konstatiram činjenicu da su desni politički i novinarski krugovi unatoč svemu nervozni i nezadovoljni. Svuda vide nekakvu hegemoniju ljevice, a stalno su na vlasti. Trebalo bi vidjeti u čemu je tu problem. Upravo bi ljudi skloni ljevici trebali biti nervozni. Ima li šanse da se stvari promijene? Možda za tri godine okolnosti budu drukčije, kada se SDP konsolidira, kada se Milanović profilira ili neprofilira kao pravi vođa. Vjerujem da bi ta lijeva vlada bila puno bolja, da ima puno kompetentnih ljudi koji bi svoje ministarske dužnosti obavljali bolje od postojećih, ali treba dobiti izbore. Možete vi reći da ste najbolji, ali dok ne dobijete izbore ništa od vlasti. Koliki je uopće utjecaj politologije na ovih 18 godina hrvatske demokracije? Postoji formalni utjecaj koji se može pokazati sudjelovanjem nekih politologa, kao eksperata, u povjerenstvima za izradu izbornog zakona, zakona o političkim strankama, zakona o lokalnoj samoupravi i drugih zakonskih akata. Postoji i onaj nemjerljivi utjecaj kroz politologe koji rade u medijima, kao savjetnici u političkim strankama, u parlamentu, vladi, različitim državnim tijelima, a htjeli bi i da više rade na regionalnoj i lokalnoj razini. Osim toga, stalne su akcije gdje zastupnici u parlamentu uzimaju studente koji im rade kao suradnici. Naši su studenti na posebnom natječaju potukli sve ostale, bili su najbolji jer su upravo školovani za to što treba zastupnicima u Saboru. Naravno, postoje i brojne zapreke. Nedavno sam pročitala informaciju da u Ministarstvu vanjskih poslova, pored svih drugih struka, ima više od 20 ljudi s diplomom Prometnog fakulteta. Očito su poznanstva i druge nepotističke i koruptivne veze jači kriterij od stručnosti. Taj prostor još treba širiti, treba inzistirati na tome da politolozi obavljaju poslove koji su politološki i na taj način unaprjeđuju i hrvatsku politiku. Najgore televizijsko novinarstvo Iznimno sam ponosna na neke politologe u medijima. Mislim da su mediji, čiji su najbolji novinari bili baš politolozi, odigrali jako važnu ulogu 90-ih godina, a i danas je još uvijek neki igraju. Oni su ponekad obavljali elementarnu prosvjetiteljsku funkciju. Posebno tu mislim na tiskane medije koji su, po mom sudu, najbolji segment našeg novinarstva gdje su zaposleni najbolji novinari. Najgore je televizijsko novinarstvo, posebno političko.