Žestina napada na Mesića poslije govora u Jasenovcu, kojima se ničim izazvan pridružio i premijer Sanader, jasno sugerira da će nakon odlaska šefa države u mirovinu službeni hrvatski stav prema antifašizmu biti puno fluidniji i porozniji, da će se tzv. dijalog antifašizma i fašizma smatrati demokratskim pravom.
Prošlogodišnja komemoracija u Jasenovcu ostat će zapamćena po dosad najoštrijoj polemici koje tradicionalno izaziva ova manifestacija. Predstavnik boračke organizacije Ivan Fumić optužio je Katoličku crkvu za otvorenu kolaboraciju s ustaškim režimom, na što je stigao jednako gromovit odgovor, garniran zahtjevom da se Fumića i krivično goni. U usporedbi s tim, za ovogodišnju komemoraciju bi se moglo reći da je bila nijansu tiša. Ali to je samo prvi dojam, stvarno stvari stoje obratno.
Sanader je tipičan postideološki političar, koji o ničemu, pa ni o antifašizmu, nema naročito čvrsto profiliran stav, najmanje takav za koji bi "poginuo"
Ovogodišnje polemike bile su zapravo puno dalekosežnije i ostavljaju za sobom znatno više razloga za zabrinutost, ako ništa drugo zato što kada se zakače ljudi iz boračkih redova s Crkvom to mu dođe manje-više očekivano. Ovaj put je, međutim, zaiskrilo između predsjednika Stipe Mesića i premijera Ive Sanadera, i to oko teme koja je još uvijek glavna svjetonazorna razdjelnica u Hrvatskoj i tako će ostati tko zna koliko još dugo. Doduše, obojica su deklarirani antifašisti, što bi trebalo olakšati problem, ali s velikim razlikama u temeljitosti i temperamentu, koje su sada svom silinom šiknule na površinu.
Sanader je tipičan postideološki političar, koji o ničemu, pa ni o antifašizmu, nema naročito čvrsto profiliran stav, najmanje takav za koji bi "poginuo". I u toj svjetonazorski užarenoj tematici njemu je bliskije nešto praktično učiniti nego iznositi mišljenja, pa se u prošlogodišnju polemiku upleo pozivom Crkvi da napokon prestane zaobilaziti Jasenovac. Iako je dobio hladan odgovor da će Crkva sama odlučiti kada će se pojaviti pod Kamenim cvijetom, ne može se isključiti da je formalno prvi čovjek katoličke hijerarhije Marin Srakić posjetio ove godine jasenovački memorijalni centar i na taj poticaj. Time se potvrdilo da je Sanaderov manevarski prostor da nešto konkretno učini širi nego Mesićev, jer mu je i veći utjecaj u krugovima čije ponašanje treba korigirati. Da nije toga, možda bi spomenici Mili Budaku i Juri Francetiću i danas ostali gdje su do prije nekoliko godina bili.
Ali, ove godine hrvatski premijer nije ni izbliza na toj razini. Posve se nepotrebno upleo u Mesićevu polemiku s najbesprizornijim oponentima, pokazavši da ne razumije ni suštinu njegovog antifašizma ni značenje njegovog zadnjeg govora u Jasenovcu u ulozi predsjednika Hrvatske.
Mesić je antifašista starijeg, tvrđeg kova (što je podvučeno i time da je to jedino u što on stvarno čvrsto vjeruje). Ali, 'ajde da vidimo pametnjakovića koji će staviti ruku u vatru da je to nešto loše. Vidjelo se to lijepo kada je on nedavno u jednom intervjuu rekao da bi i njegov nasljednik morao biti antifašista, na što su ga napali i neki novinari lijevo-liberalne orijentacije. To je anakronizam, dovoljno je reći da predsjednik mora biti demokrata, svisoka su ga podučili. No, poslije samo dan-dva došla je ona odurna izjava Vice Vukojevića da su Židovi upravljali Jasenovcem, o čemu su postigli i poseban sporazum s vladom NDH. I ti isti Mesićevi kritičari sada su morali pisati oštre komentare protiv ovog nečuvenog revizionističkog ispada.
Nije im se valjda moglo bolje "nacrtati" da stvari s antifašizmom u Hrvatskoj nisu tako jednostavne. A baš o tome je govorio Mesić u svom zadnjem istupu u Jasenovcu. Povezao je bujanje revizionističkih i ustašonostalgičnih ideja s njegovim skorim odlaskom s predsjedničke dužnosti, rekavši da neki to očito jedva čekaju kako bi se mogli još više razmahati.
Mesić je antifašista starijeg, tvrđeg kova, ali, 'ajde da vidimo pametnjakovića koji će staviti ruku u vatru da je to nešto loše
Premda je nekoliko puta ponovio da to "neće proći", Sanader se osjetio pogođenim, protumačivši to očito kao manjak povjerenja u njega da će biti dovoljno pouzdan čuvar antifašističkih vrijednosti kada Mesić ode. Zato je ušao u nepotrebnu polemiku s predsjednikom, koja je više naštetila njemu, jer je pokazala da on zbilja nije toliko strog prema najnovijem razmahu raznih revizionizama, a da s nekima izgleda i tiho šuruje. Naime, izjavio je da najnoviji istupi Vice Vukojevića jesu "glupi revizionizam", ali da je i to "dio demokracije" te da su "jednako tako" neprihvatljive i Mesićeve teze da komunistički zločini zastarijevaju, a da se zločini iz Domovinskog rata moraju po svaku cijenu procesuirati.
Ovo posljednje je vraški bitno. Jer, upravo je tim riječima - da Mesić amnestira komunističke zločine, a inzistira na kažnjavanju hrvatskih zločina 1991-95. - započeo prije nekoliko tjedana Ivan Zvonimir Čičak svoju pljuvačku kampanju protiv Mesića. Kulminirala je kada su on i Ivo Banac praktički izjednačili Tita i Pavelića (komunistički zločini nisu, vele, ništa manje zlo od zločina ustaškog režima), a samog Mesića okarakterizirali kao neku vrstu Titovog šegrta. On, doduše, nije okrvavio ruke (ali jest njegov otac), no opravdavajući komunističke zločine i sam je neka vrsta "zločinca u pokušaju" (otvara, tobože, prostor novim zločinima). A evo, posluživši se Čičkovom temeljnom optužbom na Mesićev račun, Sanader je otvoreno stao na njegovu stranu, odakle se može zaključiti da se slaže i s estradnom zloupotrebom grobišta žrtava nekontrolirane i svirepe partizanske retorzije. Pred lokalnim smo izborima, a kada brbljavi Čičak demantira da njegovo ekshumacijsko mahnitanje ima veze s tim, treba najozboljnije uzeti u obzir da se baš o tome radi.
MEĐUNASLOV: "Demokratsko pravo" na revizionizam
Posluživši se Čičkovom temeljnom optužbom na Mesićev račun, Sanader je otvoreno stao na njegovu stranu, odakle se može zaključiti da se slaže i s estradnom zloupotrebom grobišta žrtava nekontrolirane i svirepe partizanske retorzije
Sljedeće u čemu se Sanader zaletio je to što je Vukojeviću priznao "demokratsko pravo" na revizionizam, a predsjedniku države porekao pravo na antirevizionizam. Ovo već sliči na gubljenje kontrole i na to da se i u Sanadera uselilo nestrpljenje da Mesić napokon ode, kako bi skinuo s vrata tog antifašističkog čistunca. Drukčije je teško objasniti što on Mesiću gura u usta i ono što u Jasenovcu uopće nije rekao. Na prvom mjestu amnestiranje komunističkih zločina, od čega se šef države izričito ogradio, istina uz nespretnu rečenicu da zapovjedna odgovornost za to nije moguća, jer nije bila poznata u tadašnjem zakonodavstvu (po toj logici ni zločini u Jasenovcu ne bi bili utuživi jer su genocid odnosno holokaust tek kasnije pravno definirani i regulirani).Drugo, stavio mu je u usta da je u Jasenovcu govorio o povratku fašizma u Hrvatsku, što je čista konstrukcija (eno integralnog govora na predsjednikovoj web stranici, pa se svatko može uvjeriti). Štoviše, izričito je nekoliko puta ponovio da to "neće proći", što je uostalom i logično. U suprotnom bi i samoga sebe optužio da je deset godina bio na čelu države koja tone natrag u fašizam, a nije to spriječio. Ukratko, rečeno je tu toliko toga ishitrenog i neutemeljenog na Mesićev račun da se čovjek mora pitati da li nakon detuđmanizacije, u kojoj je Sanader imao značajnu ulogu iz drugog plana, on sada misli provesti i demesićizaciju Hrvatske.
To znači da bismo ubuduće morali očekivati više "demokratskog prava" na revizionizam (koji je u nekim zemljama i zakonski zabranjen), i to u onoj goroj varijanti. Ključeve tog "demokratskog prava" držala bi vlast, puštajući zloduhe prošlosti van kada njoj odgovara (u pravilu pred izbore) i koliko njoj odgovara. To je otprilike ono što danas imamo u Italiji, dok bi nulta tolerancija prema pronacističkom revizionizmu, kakva postoji u Njmačkoj i kakva bi zbog težine zločina u NDH bila najprimjerenija i u Hrvatskoj, bila odbačena.
Dogodi li se, pak, da se na ovome bude bazirala zadnja linija obrane HDZ-ove vlasti, što po svemu izgleda vjerojatno, to uključuje i rizike koji se sada ne slute. Ili se, da se ne lažemo, itekako slute.
