Dan države koju nitko neće

Na današnji dan, 25. novembra/studenog 1943, prije dakle tačno 65 godina, u Mrkonjić Gradu je riječima Smrt fašizmu – sloboda narodu otvoreno i zatvoreno Prvo zasijedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća naroda Bosne i Hercegovine. Na današnji dan, dakle, prije punih 65 godina, Republika Bosna i Hercegovina je defnirana kao ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego kao i srpska i hrvatska i muslimanska. Toga dana, pune 53 godine, 25. novembar/studeni obilježavao se kao Dan ZAVNOBiH-a. Toga dana, evo punih 12 godina, u jednoj bosanskohercegovačkoj regiji obilježava se Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Koja više nije republika. Tako, u najkraćem, kaže historija, a ona je, znamo (m)učiteljica života. Poigrajmo se, slažimo malo, pa recimo da je prije tačno šest mjeseci – a nije, bilo je prije pola godine i još dva-tri dana – Vlada Federacije BiH utvrdila Prijedlog zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u Federaciji koji otvara mogućnost da se i Bosanci i Hercegovci kategoriziraju kao nacionalna manjina i na taj način ostvare svoja prava. Kako po bosanskohercegovačkom ustavu u toj zemlji žive tri konstitutivna naroda i ostali koji, ukoliko ih je najmanje 1.000, mogu dobiti status nacionalne manjine, nije nemoguće da Bosanci i Hercegovci i izvan Federacije, dakle i u Republici Srpskoj, dobiju isti status. Mali je to korak za čovječanstvo, da parafraziramo onog astronauta, ali veliki za Bosance i Hercegovce. Oni, Bosanci i Hercegovci, sada imaju zakonski okvir da u Bosni i Hercegovini organiziraju klubove građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine; uz finansijsku pomoć iz matice, dakle Bosne i Hercegovine, Bosanci i Hercegovci u Bosni i Hercegovini mogu imati školu na bosanskom jeziku; u dogledno vrijeme, kako to biva, udruženje Bosanaca i Hercegovaca objavit će i knjige bosanskohercegovačkih pisaca i tako sa svojom literaturom upoznati većinsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Za očekivanje je da se uskoro i prva grupa Bosanaca i Hercegovaca, organizirano, autobusima okićenim nacionalnim obilježljima Bosanaca i Hercegovaca, uputi u posjetu matičnoj državi, dakle Bosni i Hercegovini, i tamo sa domaćinima i sunarodnjacima razmjeni iskustva življenja u Bosni i Hercegovini. Vratit će se, znate već, puni utisaka, sa fotografijama znamenitih mjesta Bosne i Hercegovine, suvenirima koje će kačiti po zidovima, na vidna mjesta, da se, svaki puta kada dođu kući, osjećaju kao kod kuće. Pardon, kao u domovini… Bosni i Hercegovini koja slavi 65 godina svoje državnosti. Rekosmo li već da je na današnji dan, dakle, prije punih 65 godina, Bosna i Hercegovina defnirana kao ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska? Odnosno bošnjačka? A ona danas, 25. novembra/studenog, baš takva jeste. Niti bošnjačka, niti srpska, niti hrvatska. Niti, da i to raščistimo, bosanskohercegovačka. Država je to – komplicirano ustrojena, siromašna, općenito neuređena, ali ipak država – koju niko ne doživljava kao svoju. Ponajmanje zato što je komplicirano ustrojena, siromašna i općenito neuređena. Današnja Bosna i Hercegovina je za svoja tri konstitutivna naroda i barem jednu nacionalno manjinu, bosanskohercegovačku – jer nije nemoguće da je pomenuti zakon usvojen, kao i svaki jednako nepotreban, za razliku od suštinskih, o kojima se jalovo raspravlja od izbora do izbora – prelazno rješenje, nužno zlo, nešto što se mora istrpiti. Direktor i vlasnik Republike Srpske, Milorad Dodik, nedavno se iz neke od mnogobrojnih posjeta vratio ljut kao automatska puška. Neko ga je, kako je kazao, pitao šta ima u Bosni, a njega je zaboljelo kao da mu zdrav zub čupaju bez anestezije. U intervjuu nekom od svojih biltena u vlasništvu Željka Kopanje, Dodik je objasnio kako je uvrijeđen zato što on ne dolazi iz neke tamo Bosne, nego iz Republike Srpske, koja je samo formalno (to je, naravno, prešutio) dio Bosne i Hercegovine. Većina stanovnika Republike Srpske, što je, opet, većina Srba u BiH, tu državu jednako doživljava. Plebiscitarna podrška političkim snagama koje zagovaraju konačni raspad BiH zapravo je samo i uvijek vježba za referendum o otcjepljenju manjeg entiteta. Kojeg, istina, neće biti, ali ne zbog straha od rezultata, nego samo zato što je njegova mogućnost jedan od generatora političke krize visokog intenziteta i kreiranja savršenog ambijenta za masovnu pljačku i totalnu diktaturu. Ali to je već neka druga, suviše poznata priča. Nekoliko sati uoči utakmice reprezentacija Hrvatske i Turske na posljednjem Evropskom prvenstvu u fudbalu, stanovnik Prozora, Hrvat, kazao je sarajevskoj novinarki: Mi samo živimo u BiH, a Hrvatska je naša domovina. Ta jedna rečenica, kazana posljednjeg dana proljeća, zapravo je surovo tačna ocjena odnosa većine bosanskohercegovačkih Hrvata spram Bosne i Hercegovine. Naročito u onim dijelovima gdje je taj narod brojčano nadmoćan – od zapadne obale Neretve, pa sve do Sovića ili Posušja – ili barem izjednačen s ostalima, kao u nekim dijelovima Srednje Bosne. Bosanski franjevac i urednik katoličkog nedjeljnika Svjetlo riječi, fra Ivan Šarčević, jednom je prilikom kazao kako je nesumnjivo da Bošnjaci, više nego svi drugi zajedno, vole Bosnu i Hercegovinu. Na prvu loptu, ova je ocjena sasvim tačna. Suštinski, niti jedna od, uslovno rečeno, poznatih Bosni i Hercegovina – od one ZAVNOBiH-a, do ove dejtonske – nije ona koja zanima narod što ga je Alija Izetbegović nazvao ključem i kičmom Bosne i kao takvoga ga označio naprosto važnijim od ostalih. Kakva je ta bošnjački voljena Bosna i Hercegovina, vidljivo je skoro svugdje gdje je najbrojniji konstitutivni narod u većini. U Sarajevu, kao glavnom i samim tim po mnogo čemu važnom gradu, ponajviše. A tu, u prijestolnici, nakon pobjede Turske nad Hrvatskom, ispred katedrale kliče se: Gazi, gazi ustaše!; tu je u svjetovnim školama i vrtićima uveden vjeronauk ali samo jedan – islamski; u gradskim institucijama i javnim preduzećima broj zaposlenih Hrvata i Srba – ne računaju se profesionalni pripadnici drugih naroda ili oni koji svoja nebošnjačka imena ustupaju bošnjačkim partijama radi stvaranja privida multietničnosti i osobne koristi – minoran je; svako ko Srbima i Hrvatima poruči da mogu ići ako im se u BiH ne sviđa doživljava standing ovation; u tom gradu su čak i djeca na Kid's festivalu zviždala kada je objavljeno da su, zajedno s njima, na kino projekciji i vršnjaci iz Republike Srpske; dok je vjerski poglavar, reisu-l-ulema Islamske zajednice, zapravo, jedna od najuticajnijih političkih figura. Bosna i Hercegovina koju prema Šarčeviću Bošnjaci najviše vole zapravo je ona Bosna i Hercegovina – teritorijalno još uvijek nedefinirana – u kojoj je jedan narod ključ i kičma, kao što je svaki narod u svojoj nacionalnoj državi, dok ostali imaju manjinska prava. U takvom je okviru i svaka priča o bosanstvu i hercegovstvu općenito jalova, nekada naivna, a nekada, vidjeli smo, apsurdna. No, ukoliko joj se priđe s manjkom opreza, svijesti i znanja, može biti kontraproduktivna koliko i gašenje šumskog požara benzinom. Što se najbolje moglo vidjeti u programu Federalne televizije u kojem su zagovornici bosanstva – jašući na zastarjeloj i krivoj tezi da BiH ne može biti funkcionalna država dok se njeni žitelji ne ujedine nacionalno kao Bosanci i Hercegovci! – demonstrirali raskošnu odrođenost od sadašnjosti i stvarnosti, dok je, recimo, SDS-ov Ognjen Tadić lebdio u ekstazi srpske nacionalističke retorike, neskriveno uživajući u činjenici da njegovi oponenti mahom sami sebe demantuju objašnjavajući kako političko bosanstvo ne bi bilo u koliziji sa političkim srpstvom i hrvatstvom (pa i bošnjaštvom), iako su srpski i hrvatski identitet u BiH ustvari pozajmljeni, te su, što nije rečeno, ali se valjda podrazumijeva, kao takvi strano tijelo. Danas je, dakle, nekadašnji Dan ZAVNOBiH-a. Dvadeset peti je novembra/studeni i prošlo je 65 godina otkako je Bosna i Hercegovina definirana kao država ravnopravnih. Danas je Dan državnosti zemlje u kojoj svi imaju ista prava na svom teritoriju. Tamo gdje ona tri slova i iz Mrkonjića ne postoje. Niti, da se ne lažemo, ima puno onih kojima trebaju. I formalno i još više, a to je najtragičnije – suštinski.