"Ljubila sam se s predsjednikom!", kroz smijeh govori pedesettrogodišnja Snježana Popović dok pokazuje uokvirenu fotografiju nastalu prilikom susreta lokalne zajednice i predsjednika Ive Josipovića u Karlovcu. Toliko je ponosna na taj događaj da je dva primjerka iste fotografije odlučila postaviti u dnevni boravak stana u kojeg se zajedno sa suprugom Mićom uselila 2007. godine. Bračni par Popović, on vozač autobusa, a ona tekstilna radnica, u Karlovcu je do 1991. živio u državnom stanu nad kojim je imao stanarsko pravo. Početkom rata prvo odlaze u obližnje selo, Budačku Rijeku, a nakon Oluje su izbjegli u Srbiju. Poput 30 000 ostalih građana Hrvatske, i njima je u međuvremenu otkazano stanarsko pravo. Iako se Mićo u Hrvatsku vratio još 1997, a njegova supruga dvije godine kasnije, tek nakon deset godina kao zaštićenim najmoprimcima dodijeljen im je novi stan u najam.
Iako se Mićo Popović u Hrvatsku vratio još 1997, a njegova supruga Snježana dvije godine kasnije, tek nakon deset godina kao zaštićenim najmoprimcima dodijeljen im je novi stan u najam
Iako Popovići žele otkupiti stan u kojem danas žive, to još uvijek ne mogu učiniti jer takva praksa ne vrijedi za državne stanove koje je Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama kupila izvan područja od posebne skrbi i zatim ih povratnicima dala u najam. "Srce mi je reklo da se moram vratiti. Moram umrijeti tamo gdje sam započela život. Uostalom, nikome nisam ništa nažao učinila", objašnjava Snježana svoje motive za povratak u Hrvatsku. Suprug i ona uspjeli su u međuvremenu ostvariti pravo na mirovinu, no kao i većina umirovljenika i njih dvoje jedva preživljavaju. "Još otplaćujemo kredit za kupljeni namještaj. Kada platimo račune ostane nam nešto novca za život. Uostalom, ne jede se meso svaki dan", objašnjava Mićo Popović.
Za razliku od Miće i Snježane, koji će ovogodišnji Međunarodni dan izbjeglica, koji se obilježava 20. lipnja, dočekati u toplini svoga doma, na tisuće raseljenih obitelji još uvijek nije stambeno zbrinuta. Kako bi se zatvorilo dugotrajno poglavlje raseljenja u regiji, ministri vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije potpisali su krajem prošle godine Zajedničku deklaraciju o okončanju raseljenja i osiguravanju trajnih rješenja za ranjive izbjeglice i interno raseljene osobe. Sastavni dio Beogradske deklaracije je tzv. Regionalni stambeni program četiriju vlada s ciljem pružanja trajnog stambenog rješenja za oko 27 000 raseljenih obitelji u regiji. U Hrvatskoj se program od početka ove godine implementira putem postojećeg Programa stambenog zbrinjavanja Vlade RH kojim upravlja Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije. U sklopu programa, koji bi se trebao okončati do 2017. godine, korisnici mogu dobiti u najam državnu kuću ili stan, zatražiti građevinski materijal i/ili organiziranu ugradnju istog te zatražiti smještaj u relevantnoj ustanovi, poput doma za starije osobe ili ustanovi socijalne skrbi.
Kako bi se zatvorilo dugotrajno poglavlje raseljenja u regiji, ministri vanjskih poslova BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije potpisali su krajem prošle godine Zajedničku deklaraciju o okončanju raseljenja i osiguravanju trajnih rješenja za ranjive izbjeglice i interno raseljene osobe
Iako program obuhvaća stambeno zbrinjavanje i izvan područja od posebne državne skrbi, dosadašnja praksa pokazuje da većina manjinskih povratnika, mahom srpske nacionalnosti, kojih je do današnjeg dana u Hrvatskoj evidentirano 93 963 od ukupno 354 685 povratnika, živi na seoskim područjima od posebne državne skrbi. Među njima su Danica i Simo Vezmar koji žive u Plaškom, najsiromašnijoj općini Karlovačke županije. Prije rata u Plaškom je većinom živjelo srpsko stanovništvo, no nakon Oluje omjer se promijenio u korist Hrvata koji su se doselili iz BiH. "Za nas nema Hrvata i Srba. Ima samo dobrih i loših ljudi", objašnjava Danica Vezmar dok ispred turističkog info centra, koji je u Plaškom izgrađen zahvaljujući UNHCR-u, prodaje proizvode od meda.
"Preko noći smo izbjegli goli i bosi. Odselili smo se u Kulu, maleno mjesto u Vojvodini, gdje nam je moj suprug sagradio baraku u kojoj smo živjeli. U Plaškom smo ostavili kuću koja je spaljena. Ukradeno nam je 140 košnica pčela i četiri tone meda. Mislim da to nije napravila hrvatska vojska jer se sve to dogodilo mjesec i pol dana nakon Oluje. Uostalom, nije me briga. Ipak su to bila vremena koja su u ljudima budila ono najgore", kaže Danica koja se sa suprugom vratila u Plaški 2003. godine. Prvih godina su živjeli u privremenom smještaju i primali su socijalnu pomoć. "Odmah smo kupili deset košnica pčela i posvetili se svom starom zanimanju. Ljudi su nam ubrzo dolazili na kućini prag po med, a od zarađenog novca smo polako širili obiteljsku proizvodnju. Nakon što nam je obnovljena kuća, svaku kunu ulagali smo u njeno uređenje", kaže Danica te dodaje kako je na njihovu odluku za povratak u Hrvatsku osim sentimentalnosti utjecala i činjenica da nemaju djece. "Volimo se, lijepo se slažemo i to nam je najvažnije", zaključuje Danica s osmjehom na licu.
I u ličkoj općini Vrhovine, baš kao i u Plaškom, povratnici su većinom starije životne dobi. Prosjek im "popravlja" obitelj Bogdanović. Stevan Bogdanović, danas četrdesettrogodišnjak, u ratu je izbjegao u crnogorski Tivat. Tamo je upoznao svoju sadašnju suprugu Slobodanku koja je rodom iz Hercegovine. U Crnoj Gori rodile su im se dvije kćeri, a nakon povratka u Hrvatsku, dobili su i dva sina. "U Crnoj Gori nismo imali svoj dom pa nikad nismo požalili što smo se vratili", kaže Stevan čija je obitelj povratku u Gornje Vrhovine od Lutheran World Federationa dobila četiri krave muzare. Zahvaljujući predanom radu, obitelj sada ima osam krava i četvero teladi. Žive od prodaje sira te dječjeg doplatka. Kako kažu, problem im jedino predstavlja udaljenost škole. Mlađa djeca do osnovne škole putuju šest kilometara, a najstarija Dragana svaki dan putuje 20 kilometara do Otočca. Ova mlada obitelj se još uvijek nalazi na listi Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Uskoro bi, kako su sami zatražili, trebali dobiti osnovni materijal za obnovu obiteljske kuće.
Danica Vezmar: Odmah po povratku smo kupili deset košnica pčela i posvetili se proizvodnji meda. Ljudi su nam ubrzo dolazili na kućini prag, a od zarađenog novca smo polako širili obiteljsku proizvodnju
Na stambeno zbrinjavanje još uvijek čekaju Milan i Koviljka Petković koji od povratka žive u vikendici Koviljkinog brata u Rudanovcu, nadomak Korenice. Petkovići su podnijeli zahtjev za stambeno zbrinjavanje još 1998. godine. Nakon utvrđivanja prava, dodijeljen im je stan u novoizgrađenoj zgradi u Korenici. No Petkovići su se odbili useliti u njega. Naime, prema važećem zakonskom okviru osobe koje podnesu zahtjev za stambeno zbrinjavanje imaju pravo na stambeni prostor od 35 kvadrata, a sa svakim novim članom kvadratura prostor se povećava za još deset kvadrata. Petkovići tvrde da je ponuđeni stan imao 39 kvadrata. "To nije bilo za čovjeka! Tko normalan može živjeti u jednoj prostorijici?", pita se Koviljka Petković. U pravnoj borbi pomogla im je Vlatka Krznarić iz udruge Hoću kući. "Pisali smo pučkom pravobranitelju koji je poslao pet požurnica Ministarstvu regionalnog razvoja. No od Ministarstva nikada nismo dobili odgovor", požalila se Krznarić koja ističe da se povratnici žale na kvalitetu novoizgrađene zgrade u Korenici. Kako je objasnio Ivica Preskar iz Ministarstva regionalnog razvoja, uskoro se počinje graditi još jedna zgrada u Korenici, a obitelj Petković se nalazi na listi prioriteta.
Za razliku od problema sa stambenim zbrinjavanjem, Petkovići nisu imali problema s pronalaskom posla. Štoviše, lokalni biznismen Željko Orešković Macola za njima je raspisao "potjernicu" još dok su bili u izbjeglištvu u Srbiji. Macola je čuo da je Koviljka odlična kuharica pa ju je pošto poto htio zaposliti u svom ugostiteljskom kompleksu. Milanu je ponudio radno mjesto računovođe. "Kod Macole rade ljudi svih narodnosti. Zahvaljujući njemu stekli smo uvijete za mirovinu, a i dan danas se družimo s našim starim kolegama", hvali se Milan Petković. Milan kaže da u Korenici nema međunacionalnih sukoba. Iznimke se događaju jedino kada se "budale ponapiju u kafiću." Na pitanje slaže li se dobro Hrvatima koji su se doselili iz BiH, Petković odgovara potvrdno. Smeta ga jedino što su oni, za razliku od srpskih povratnika, stambene objekte u kojima žive dobili darovnicom. "Nisu oni krivi. Ne mogu kriviti njih već sistem koji je dopustio takvu nepravdu."
Za razliku od problema sa stambenim zbrinjavanjem, Petkovići nisu imali problema s pronalaskom posla. Štoviše, lokalni biznismen Željko Orešković Macola za njima je raspisao "potjernicu" još dok su bili u izbjeglištvu u Srbiji
Na radnom mjestu računovođe nekada je radio i Milutin Ostojić iz Gračaca. Bezbrižnim umirovljeničkim životom danas osamdesetjednogodišnji Milutin živio je sve do Oluje, kada je izbjegao u Bijeljinu. Nekad vlasnik stanarskog prava, u nedostatku objekta za stanovanje po povratku u Gračac 1997. godine, Milutin se zajedno sa svojom suprugom i sestrom smjestio u zapuštenu kuću bez struje i vode. U objektu, koji nije bio u njihovom vlasništvu, njih troje živjeli su sve do 2007. "Ta ruševina je prokišnjavala pa sam je pokrivao limom, no ništa nije pomagalo. U nekoliko navrata došlo mi je da počinim samoubojstvo", prisjeća se Ostojić. Sukladno zahtjevu za stambeno zbrinjavanje, Ostojići su tek nakon devet godina od povratka ostvarili to pravo. U najam su dobili ruševnu kuću u državnom vlasništvu čiji su krov obnovili donacijom osnovnog građevinskog materijala. "Nisam imao kune u džepu da platim majstore pa mi je zet podigao kredit kojeg moram otplaćivati još pet godina", žali se Milutin. Na kraju svega, ističe da je sretan jer im je država prije nekoliko mjeseci darovala kuću u kojoj žive. Kako objašnjavaju iz UNHCR-a, takva praksa primjenjuje se u slučajevima kada se povratnik odluči na obnovu ruševne kuće u državnom vlasništvu.
Milutin Ostojić: Ta ruševina u kojoj smo živjeli je prokišnjavala pa sam je pokrivao limom, no ništa nije pomagalo. U nekoliko navrata mi je došlo da počinim samoubojstvo
Iako je većina kolektivnih centara za prihvat izbjeglica u Hrvatskoj, u kojima je za vrijeme rata živjela većina raseljenih osoba, ubrzo zatvorena nakon početka procesa obnove, u Strmici, selu kraj Knina, još uvijek postoji prihvatni centar koji se nalazi u prostorima nekadašnje škole. U centru je trenutno smješteno 15 osoba, većinom povratnika s područja Ličko-senjske, Zadarske i Dubrovačko-neretvanske županije. Među njima je i Gordana Čalak, izbjeglica iz BiH. Gordana je rodom iz Mostara, gdje je sve do početka rata živjela u sirotištu. 1992. godine došla je u Hrvatsku, a uskoro po dolasku je ranjena u nogu. Na početku je bila smještena u kolektivnom centru u Makarskoj, a od srpnja 2007. živi u Strmici. Gordana je tek krajem prošle godine uspjela ostvariti pravo na stalni boravak, a uskoro će moći zatražiti i državljanstvo. Ova četdesetdvogodišnjakinja veseli se jer bi se uskoro trebala preseliti u stan u Kninu. "Kada dobijem pravo na stan, bit će mi puno ljepše. Neću više morati stopirati kako bih stigla od Strmice do Knina. Nimalo mi neće biti žao kada napustim školu", kaže Gordana. Unatoč činjenici da će se dio "stanovnika" škole uskoro iseliti zahvaljujući programu stambenog zbrinjavanja, među njima trenutno ne vlada dobro raspoloženje. Naime, korisnici koji su bez prihoda ostvaraju pravo na stalnu novčanu pomoć u iznosu od 550 kuna mjesečno. No zbog trenutne reorganizacije ureda pri Ministarstvu regionalnog razvoja, pomoć im već dva mjeseca nije stigla na račun. "Ovo je sramota! Ni tu crkavicu nam nisu u stanju isplatiti, a kada god treba, dolaze se naslikavati po školi", čuje se na hodnicima prihvatnog centra.
Uz financijske poteškoće koje more većinu povratnika, dio njih još uvijek je primoran i na odlazak na sudska ročišta. Naime, zbog neriješenih imovinskih odnosa s osobama koje su se za vrijeme njihovog izbjeglištva uselili u njihove domove, trenutno petnaest povratnika vodi sudske sporove. Najčešće je riječ o sporovima koji se vode zbog neovlaštenog ulaganja privremenih korisnika u imovinu vlasnika. "Tragično je da zbog neovlaštenih ulaganja u imovinu, do kojih nikada nije ni trebalo doći, sudovi na kraju presuđuju u korist bivših uzurpatora. Još je žalosnije što ta epizoda traje već godinama", zaključio je Mario Pavlović, voditelj odjela povratka i reintegracije UNHCR-a.
