"Nisam nikad razmišljala da ću ikada raditi ovo što sada radim. Bila sam zadovoljna i poslom i životom, radila sam u udruzi SLAP i živjela u gradu. U sklopu projekta o ekopoduzetništvu često sam dolazila u okolicu Požege. Jednom mi je netko pokazao imanje koje se prodavalo. Imanjem teče potok, taj mi se potok uvukao u misli i na kraju sam kupila imanje", opisuje Tatjana Ordanić, vlasnica OPG-a Vilin šapat u požeškom Roman Ozimec: Iako se zaštićena područja često doživljavaju kao mjesta koja čovjek nije taknuo, čak trećina hrvatskog dijela mreže Natura 2000 su zapravo formalno poljoprivredne površine, ali je njihova bioraznolikost ugrožena intenzivnom poljoprivredom ili nestankom poljoprivredeMarkovcu, na samoj granici s Parkom prirode Papuk, kako je gradski život zamijenila poljoprivredom.
Imanje koje je kupila bilo je neobrađivano dvadesetak godina i zaraslo u šikaru toliko da se do potoka nije moglo ni proći. "Kupila sam mačetu i krenula krčiti šikaru, zatim sam kupila i kosu i tako raskrčila prve kvadrate. U samo pet vikenda podigli smo vrt, posadili jagode, kupine, maline, ribizle, staru sortu vinove loze kojoj ne treba prskanje, zatim i ljekovito bilje i to sve iz biodinamičkog sjemena", opisuje Ordanić koja je odmah krenula u postupak ekološkog nadzora.
"Već tada, 2009. godine, krenula sam skupljati ljekovito bilje kojeg na imanju raste mnoštvo. Naime, Papuk ima 25 posto flore cijele Hrvatske, riječ je o bioraznolikošću izrazito bogatom području. Stručnjaci su mi, međutim, savjetovali da ne sadim odmah ljekovito bilje na svojoj zemlji, već da prvo posadim zob da se zemlja očisti, a potom faceliju koja prihranjuje tlo, guši korov i izvrsna je pčelinja paša. Tek zatim sam posadila kamilicu", kaže Ordanić kojoj je sljedeća želja pretvoriti svoje imanje u eko selo.
Na putu ekološke poljoprivrednice isprječuju joj se često besmislena pravila. Tako primjerice njen suprug na istom imanju ima otvoren drugi OPG i bavi se pčelarstvom, a OPG-ove ne mogu spojiti jer bi inače ugrozili ekološki certifikat.
"Na istom imanju možete uzgajati i ekološki i konvencionalno kukuruz na parcelama jednu uz drugu, međutim, ne možete konvencionalno uzgajati pčele, a ekološki nešto drugo jer gubite eko znak. Prelazak na ekološko pčelarstvo je pak preskup, za svaku košnicu treba između tri i pet kilograma voska, a samo jedan kilogram ekološkog voska košta 150 kuna", opisala je Ordanić svoja iskustva na jučer održanoj konferenciji "Moj komadić zemlje - Rezultati projekta, izazovi ruralnog razvoja i moguća rješenja", završnoj aktivnosti projekta "Najdraža mjesta – Umreženi trening za podršku održivom ruralnom razvoju u Hrvatskoj".
Ordanić je jedna od 14 poljoprivrednika koji žive i rade u hrvatskom području europske ekološke mreže Natura 2000, a koji su kroz fotografije Marka Vrdoljaka predstavljeni na izložbi pod nazivom "Moj komadić zemlje - Kad je priroda suradnik" koja je kroz godinu dana proputovala cijelu Hrvatsku, a jučer je otvorena u Tradicionalna poljoprivreda i stočarstvo u brojnim zaštićenim područjima u Hrvatskoj zapravo čuvaju bioraznolikost, što pokazuju primjeri Parka prirode Lonjsko polje, pašnjaka Gajna, Parka prirode Biokovo i Nacionalnog parka PaklenicaNacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Prikazani poljoprivrednici potječu iz različitih regija Hrvatske, od Međimurja do južnodalmatinskih otoka, te od Istre do Slavonije. Bave se pčelarstvom, proizvodnjom bučinog ulja, uzgojem autohtonih sorti povrća i voća, uzgojem izvornih pasmina stoke, proizvodnjom tradicionalnih sireva, sakupljanjem tartufa i čajeva, proizvodnjom brašna na staroj vodenici i mnogim drugim granama poljoprivrede.
"Raznolikost njihovih proizvoda i tradicije podudara se s bogatom bioraznolikošću prirode koja ih okružuje i koju svojim radom štite. S obzirom na sve jači trend napuštanja ruralnih sredina i poljoprivrede što dovodi ne samo do gubitka tradicijskog znanja, već i do gubitka vrijednih staništa i vrsta, ovim smo projektom željeli potaknuti jačanje javne svijesti o značaju uloge malih poljoprivrednika u očuvanju prirode", istaknula je Marija Martinko iz Suske consultinga, tvrtke koja je provodila projekt u suradnji s Državnim zavodom za zaštitu prirode, i Njemačkim udruženjem za zaštitu krajolika, uz financijsku potporu Njemačke savezne zaklade za okoliš.
Iako se zaštićena područja često doživljavaju kao mjesta koja čovjek nije taknuo, čak trećina hrvatskog dijela mreže Natura 2000 su zapravo formalno poljoprivredne površine, ali je njihova bioraznolikost ugrožena intenzivnom poljoprivredom ili nestankom poljoprivrede, rekao je Roman Ozimec, autor brojnih knjiga o agrobioraznolikosti Hrvatske. Tradicionalna poljoprivreda i stočarstvo u brojnim zaštićenim područjima u Hrvatskoj zapravo čuvaju bioraznolikost, što pokazuju primjeri Parka prirode Lonjsko polje, pašnjaka Gajna, Parka prirode Biokovo i Nacionalnog parka Paklenica.
"Agrobioraznolikost nije postojala oduvijek. Danas je definirana kao ravnopravni dio bioraznolikosti, ali ne može opstati bez aktivnog djelovanja "Agrobioraznolikost je ravnopravni dio bioraznolikosti, ali ne može opstati bez aktivnog djelovanja čovjeka"čovjeka. Agrobioraznolikost je dio bioraznolikosti koji najbrže erodira. Svakodnevno gubimo stare sorte i pasmine. Kod nas je taj galopirajući gubitak krenuo nakon Drugog svjetskog rata. Nestanak agrobioraznolikosti znači, međutim, i gubitak kulturne raznolikosti, s njom nestaju i znanja i vještine", kaže Ozimec.
O tome koliko se situacija drastično promijenila govori podatak da danas na Biokovu živi tek četiri posto stoke u odnosu na broj prije stotinjak godina. Sa stokom su nestali i bjeloglavi supovi, neke vrste sove, divlji golub, mnogi insekti. Ipak, u i po 60 godina neobrađivanim vrtlima na obroncima Biokova danas ponovo rastu gotovo zaboravljene vrste koje su nekad prehranjivale Dalmaciju, ali ne zbog strateške opredijeljenosti države da sačuva stare sorte kao temelja prehrambenog suvereniteta, već zbog entuzijazma koji su pokazali Ozimec i stanovnici biokovskih naselja, o čemu smo već pisali u reportaži s trećeg Foruma za prehrambeni suverenitet.
Slično Biokovu, na području Velikog Rujna u NP Paklenica nekad je paslo između 10 i 12 tisuća ovaca i koza, a kanjon Velike Paklenice bio je tradicionalni karavanski put.
"Opadanjem broja stoke dijelovi velebitskih pašnjaka zarasli su u crni bor i grmlje. Osim stoke, nekad se tu sadio i krumpir, glavato zelje, Danas na Biokovu živi tek četiri posto stoke u odnosu na broj prije stotinjak godina. Sa stokom su nestali i bjeloglavi supovi, neke vrste sove, divlji golub, mnogi insektimahune, grah i stočna blitva, bralo se brojno planinsko bilje. Dio toga želimo vratiti, prijavili smo projekt na program LIFE kroz koji želimo očuvati vrstu zmije planinski žutokrug, jednu od velebitskih otrovnica koja se nalazi na crvenoj listi ugroženih vrsta. Za njen je opstanak potrebno uvesti ciljano stočarstvo, koze, konje i krave koji bi održavali livadna staništa u zoni od 900 do 1100 metara nad morem. U to smo uključili lokalno stanovništvo iz Modriča i Jasenica i njihovu stoku", kaže Gordan Lukač, stručni voditelj Parka.
U Lonjskom su polju kroz Suradničko vijeće poljoprivrednici i javna ustanova uspjeli doći do zajedničke vizije za Park. Najveći kompleksi prirodnih i očuvanih poplavnih nizinskih šuma Europe i šire, nalaze se danas u paradoksalnoj situaciji da se ono što Park prirode treba najviše čuvati zapravo širi, dok istovremeno gubimo kulturni krajolik, ono što je čovjek stvorio. Ugrožene su specifične tradicionalne prakse koje su uz poplavljivanje i stvorile sadašnji krajolik.
"Mi imamo jedini nikad prekinut tradicionalni sustav ispaše i žiriranja svinja. Negdje vani bi od toga bila stvorena turistička atrakcija, dok kod nas to još uvijek nije legalizirano i stalno se borimo da opstane", opisuje jedan takav primjer Goran Gugić, ravnatelj PP Lonjsko polje.
Za ovakvu poljoprivredu u ritmu prirode ipak ima nade ili barem će biti mogućnosti povlačenja novca kroz EU Program ruralnog razvoja 2014-2020. "Jedan od prioriteta Programa ruralnog razvoja je i očuvanje ekosustava povezanih s poljoprivredom i šumarstvom. U mjere smo usGordan Lukač: "Opadanjem broja stoke dijelovi velebitskih pašnjaka zarasli su u crni bor i grmlje. Osim stoke, nekad se tu sadio i krumpir, glavato zelje, mahune, grah i stočna blitva, bralo se brojno planinsko bilje. Dio toga želimo vratiti"pjeli ubaciti i potporu neproizvodnim ulaganjima vezanim uz postizanje agroekoloških mjera i klimatskih ciljeva. Tu primjerice spadaju i izgradnja suhozida ili obnova staništa važnih za očuvanje bioraznolikosti na poljima i šumskim zemljištima", istaknula je Sonja Karoglan Todorović iz Ecologice.
Kako Europska komisija još nije odobrila hrvatski Program, još se ne može govoriti o točnim iznosima koji će se moći povući. Odobrenje se očekuje u sljedećim mjesecima. Do tada, možete svratiti do NSK i kroz sljedeća tri tjedna pogledati priče ostalih 13 poljoprivrednika i poljoprivrednica koji se uspješno bave poljoprivredom i održavaju bioraznolikost hrvatskih Natura 2000 područja. Njihove priče možete pročitati i u brošuri koja je dostupna za download ovdje.