Crtica o prvom generalnom štrajku u hrvatskoj povijesti

Otvaranje industrijskih pogona, multietnokonfesionalnost, visoka razina pismenosti, brojna radnička udruženja, potplaćenost i općenito težak društveni položaj svakako su bili generatori radničke subverzije i širenja socijalističkih doktrina

U kontekstu aktualnih polemika i priča o generalnom štrajku, ovo je historijska rekonstrukcija i podsjetnik na prvi takav događaj u povijesti Hrvatske. Bila je to, dakle, 1905. godina, godina kada se u SAD-u formira anarhosindikalno udruženje Industrial Workers of the World, dok u Rusiji plamti revolucija protiv carističkog režima. Tada u Tanganjiki afrička plemena podižu krvavi ustanak protiv njemačke kolonijalne prisutnosti, a na drugom kraju svijeta, u Zurichu, Albert Einstein objavljuje ključne radove za razvoj moderne fizike. Svoje mjesto u vrtoglavom mozaiku povijesnih zbivanja, barem na razini lokalno-regionalne relevantnosti, pronalazi i grad Osijek koji se definitivno afirmira kao mjesto nezanemarivog radničkog pokreta.

Naime, početkom 20. stoljeća održavanje generalnih štrajkova postaje sve učestalija pojava u Europi; štrajkovi se organiziraju u Kataloniji i Švedskoj (1902.), Nizozemskoj (1903.), Italiji (1904.), ponovno Švedskoj (1909.), itd, da navedemo samo neke zemlje. Godine 1906. Rosa Luxemburg piše svoj čuveni ogled o masovnom štrajku, naglašavajući pritom koncept spontaniteta kod ovakvih kretanja. U priču o generalnom štrajku uklopio se i Osijek kao jedan od industrijski najrazvijenijih gradova Hrvatske i Slavonije, odnosno mjesto živog protoka aktualnih socijalističkih ideja iz različitih krajeva, od Beča i Zagreba do Budimpešte, pa čak i Italije. Rekonstrukciju ovih događaja, barem za prvu ruku, omogućuju nam sačuvani materijali dostupni u Državnom arhivu u Osijeku kao i u hemeroteci Muzeja Slavonije.

Važno je spomenuti da je u razdoblju između 1900. i 1910. godine došlo do porasta broja žitelja Osijeka; prema službenom popisu iz 1900., grad je tada imao 23 018 stanovnika, dok je deset godina kasnije, zadnjim popisom prije Prvog svjetskog rata, evidentirano 28 505 stanovnika. Tada je povećan i broj zaposlenih u industriji i obrtu. Relativno heterogenoj socijalnoj strukturi u prilog govore i sljedeći podaci; godine 1900. 52,30 posto stanovništva (ili 12 039 osoba) govorilo je njemačkim jezikom kao materinskim, dok se 9,61 posto pučanstva (2 212 civilnih stanovnika) služilo mađarskim kao materinskim. Do rata ti su se postotci smanjili u slučaju njemačkog jezika, ali ne i kada je mađarski u pitanju. Osim toga, između 1880-ih i 1910. oko 80 posto stanovnika znalo je čitati i pisati.

Početkom 1905. u gradu je djelovalo nekoliko udruženja koja su okupljala radništvo, a to su bila: podružnica Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, organizacije zidara, tesara, nadničara, radnika tvornice žigica, postolara, kuharica i sobarica, te Drvodjelska sveza Hrvatske i Slavonije. Nakon štrajka sve su organizacije raspuštene, osim ogranka Socijaldemokratske stranke.

Otvaranje industrijskih pogona, multietnokonfesionalnost, visoka razina pismenosti, brojna radnička udruženja, potplaćenost i općenito težak društveni položaj svakako su bili generatori radničke subverzije i širenja socijalističkih doktrina.

Lokalne novine Narodna obrana 18. svibnja 1905. godine objavljuju zanimljiv tekst o socijalističkom pokretu u Osijeku. Ulomak prenosimo u cijelosti. "Ima tomu kakovih 15 godina odkako je bačeno prvo sjeme socijalizma u radničke slojeve našeg grada, ali nije palo na plodno tlo, nego je tek gdjegdje nicalo. Odnošaji izmedju radnika i poslodavaca nisu bili tako zaoštreni pa ako i jest istina, da je radničtvo imalo dosta povoda da se tuži na svoj položaj, to su prilike ipak bile snošljivije. Osim toga je radničtvo bilo dosta potišteno i bez organizacije, a poslodavci nisu nailazili nigdje na ozbiljan odpor, kad im je bilo provesti svoju volju." U tekstu se iznosi konstatacija da razvoj osječkog radničkog pokreta koincidira s buđenjem nacionalne svijesti i osnivanjem kulturnih društava te strukovnih udruženja. "U zadnje dvie godine doživio je naš grad svu silu koje manjih, koje većih štrajkova. Svi ti štrajkovi bili su vodjeni u svrhu, da se radne prilike, a napose plaća poboljša."

Dana 19. travnja 1905. godine stolari iz tvornice Povischil i Kaiser započinju štrajk kojim zahtijevaju povišicu plaće. Bez obzira na to uprava je odlučila da neće ulaziti u pregovore s njima, što postaje neposredni povod višetjednim demonstracijama, neuspješnih pokušajima uspostavljanja bilo kakvog dijaloga te fizičkim sukobima na gradskim ulicama. O nezahvalnom položaju onovremenih radnika svjedoči i činjenica da su u pojedinim tvornicama zaposlenici radili dvanaest i više sati, a među njima brojna su bila i djeca. Dnevnice su bile mizerne, ozljede na radu stvar svakodnevice, a prosjaci i beskućnici, osobe na marginama i izvan paradigme kapitalističke produkcije bili su novčano sankcionirani ili privođeni iza rešetaka. Osim toga, sva nastojanja radničkog organiziranja pomno su nadgledana i evidentirana.

Osječki su radnici krajem travnja 1905. kao središte okupljanja tijekom štrajka odabrali krčmu stanovitog Adolfa Bisssera u Strossmayerovoj ulici, broj 59. Tamo su se nalazili i raspravljali o svojim daljnjim potezima, a 5. svibnja Gradsko poglavarstvo naredilo je raspuštanje tzv. "štrajkaškog logora" na spomenutoj lokaciji. Među predstavnicima radnika spominju se Stjepan Fleischer (nadničar iz Ilirske ulice, sudjelovao u pregovorima), Julijus Deutschmann (stolar iz Gundulićeve ulice, također sudjelovao u pregovorima), Adolf Kirch (zidar iz Strossmayerove ulice, jedan od najutjecajnijih radnika) Lazar Hampel, Vencl Korzsinek, Dragutin Schram, Geza Juhas i Ivan Cziper. Narodna obrana nam prenosi podatak kako su zatvorene "sve gostione u Strossmayerovoj ulici, u kojima se radnici obično kupe, naročito pak poznata Fletzova i Šimokovićeva gostionica". Nije na odmet spomenuti da su krčme, birtije i gostionice, kao čvorišne točke gradskog društvenog života bila omiljena mjesta okupljanja radničkih udruga, društava uzajamne pomoći, sindikata i sličnih grupa.

Vijest o mogućem širenju radničkog ustanka brzo je došla do gradskih vlasti koje su naredile da jedan vojni bataljun bude spreman u 5 ujutro

Iako su i dalje ustrajali na stavu da neće pregovarati sa štrajkašima, početkom svibnja vlasnici tvornice izjavili su da radnici mogu u zgradi Gradskog poglavarstva preuzeti svoj novac u iznosu od 1 263 krune i 12 filira, što su neki i učinili. Ipak, većina se i dalje odbijala vratiti na posao te su im se u štrajku od 9. svibnja pridružili i radnici iz drugih tvornica. Vijest o mogućem širenju radničkog ustanka brzo je došla do gradskih vlasti koje su naredile da jedan vojni bataljun bude spreman u 5 ujutro. Redarstvenici su dobili i upute što činiti ako štrajk nastupi. Dana 9. svibnja štrajkaši su se pojavili u gotovo svim osječkim tvornicama te su u skupini od 2 500 - 3 000 ljudi marširali središtem grada. Trgovci su vrlo brzo počeli zatvarati svoje dućane, a oko 7.30 sati vojska je zapriječila put prema Tvrđi te je potisnula povorku na tadašnji Žitni trg (danas Trg Ljudevita Gaja). Iako im je naređeno da se raziđu, povorka je, čuvši da se u paromlinu Union i dalje radi, krenula prema toj lokaciji kako bi se obustavio rad. Tamo su ih dočekale dvije satnije koje su ih potisnule u Gundulićevu ulicu. Ponovno im je rečeno da odu svojim kućama, a radnici su, navodno, odgovorili: "Mi nemamo kuće, mi se nećemo tako dugo razići, dok se ne da opet radnicima tvornice Povischila i Kaisera štrajkaški logor." Na to su redarstvenici dobili naredbu da okupljene rastjeraju silom, te su krenuli na njih sa sabljama u rukama. Radnici su se razbježali po Gundulićevoj, Županijskoj i Deszatijevoj ulici (današnja Ulica Hrvatske Republike), a naposljetku su se okupili na Trgu Khuena Hedervaryja (današnji trg Dr. Ante Starčevića). Redarstvenici su ponovno pozvali oko 1000-1200 okupljenih na razlaz, no nakon što su ovi to odbili napali su ih sabljama i još jednom rastjerali. Na uglu Rokove i Gundulićeve ulice prosvjednici su počeli bacati kamenje na policiju te su pritom ozlijedili nekoliko njih.

Budući da su bili brojčano nadjačani, policajci su se povukli u gostionicu Pave Tertingera i neka dvorišta, dok im u pomoć nije došla vojska nakon čega su se ljudi ponovno razbježali. U gradu se situacija privremeno smirila, a počele su kružiti priče o mogućim lokacijama iduće radničke skupštine. Među ostalim mjestima spominjalo se čak i groblje Sv. Ane koje je vojska stavila pod nadzor. Isti dan na izvanrednom sastanku okupili su se gradski zastupnici koji su odobrili postupke redarstva te su utvrdili "da se odpor radničtva ima silom skrišiti, a da se ne smije popustiti". Oko 17.30 u gradsku kuću došli su radnički predstavnici kojima je rečeno da idući dan dođu na posao te da im nije dozvoljeno podizati logor. Kada se vijest proširila među radništvom, ustanovljeno je kako će ustrajati na štrajku. Te noći gradske ulice bile su mirne, a krčme zatvorene. Vojska i policija patrolirali su gradom. Isti dan u Osijek je došao i poznati socijaldemokrat Vilim Bukšeg za kojeg se piše da je 1904. godine, za vrijeme štrajka u tvornici žigica Adama pl. Reisnera, tijekom svojih izlaganja o radničkom organiziranju, "pomirljivo na radničtvo djelovao". U večernjim satima paromlin Union, plinara i tvornica žigica i dalje su radili.

Dana 9. svibnja štrajkaši su se pojavili u gotovo svim osječkim tvornicama te su u skupini od 2 500 - 3 000 ljudi marširali središtem grada

Iako su neki dnevni listovi pisali kako će štrajk najvjerojatnije danas prestati, u srijedu 10. svibnja, oko 10.30 sati, u Ružinoj ulici okupilo se petstotinjak prosvjednika među kojima su bili i nadničar Ignjo Slama i njegova žena Reza Slama koji su pozivali na ubojstvo gradskog kapetana Eugena Gayera. Prije zaključenja broja, uredništvo Narodne obrane objavilo je članak u kojem navode podatak kako u štrajku sudjeluje oko 4500 radnika, a o osječkom štrajku pišu novine u Pešti, Beču i Zagrebu. Masa  u Ružinoj ulici počela je bacati kamenje na ophodnju zbog čega su se ovi morali povući u obližnje dvorište, točnije kuhinju stanovite Kate Grosz, na kućnom broju 72. Prosvjednici su krenuli za njima, a vodnik Dane Žegarac uputio je jedan hitac i na mjestu ubio šesnaestogodišnjeg Srećka Kulunđića, rodom iz Đakova, radnika tvornice žigica. Živio je u Rokovoj ulici na broju 45. Na mjesto događaja brzo je došao i nadzornik gradske straže Antun Vučković, a okupljeno mnoštvo brzo se razbježalo. O ovom incidentu objavljen je cijeli članak u Narodnoj obrani gdje se iznosi nekoliko verzija opisa događaja. Dana 11. svibnja ubijeni je mladić sahranjen na groblju Sv. Ane, a 1906. godine socijaldemokrati mu podižu nadgrobni spomenik u znak sjećanja na štrajk u Osijeku.

Iako se situacija privremeno smirila, radništvo se poslijepodne, 10. svibnja, ponovno počelo okupljati na nekim lokacijama. Istog dana, Vilim Bukšeg se ponudio kao posrednik u pregovorima kako bi se štrajk obustavio. Predložio je javnu skupštinu na kojoj bi se obratio prosvjednicima, no to mu nije dozvoljeno. Nakon što nije uspio stupiti u kontakt s tvorničarom Josipom Povischilom napustio je Osijek.

"Pošto je prevladalo mnijenje, da prečesto štrajkovanje potiče od stranih osobito iz Njemačke i Ugarske ovamo doseljenih radnika, to je gradsko satničtvo naumilo sada ozbiljno proti ovima ustati. Ovi će se već od danas počam po mogućnosti hvatati i odpremati u svoj zavičaj"

Sljedećeg dana, 11. svibnja, radnici su se ponovno počeli okupljati, no nakon što su rastjerani demonstracija nije bilo niti narednih dana. Već spomenuti Ignjo i Roza Slama uhićeni su zbog pozivanja na narušavanje javnog reda i mira, a Ivan Marković, vozač fijakera, kažnjen je također "jer da je tjerao jučer kola baš na jednu satniju, i kad ga je redar opomenuo, da pazi, kamo tjera, da je larmao i psovao." U petak Narodna obrana objavljuje sljedeći članak: "Pošto je prevladalo mnijenje, da prečesto štrajkovanje potiče od stranih osobito iz Njemačke i Ugarske ovamo doseljenih radnika, to je gradsko satničtvo naumilo sada ozbiljno proti ovima ustati. Ovi će se već od danas počam po mogućnosti hvatati i odpremati u svoj zavičaj. Kako se je u zadnjim godinama prevelik broj takovih u Osieku naselilo, to će ih biti i dosta odpremljeno." Dan ranije, novine Die Drau pišu da se ovaj štrajk neopravdano može nazvati "generalnim štrajkom" budući da su mnogi pogoni u Donjem gradu radili. Osim toga, autori članka tvrde da je materijalna šteta koju je grad pretrpio velika, te da "svaki tjedan jedan štrajk" više nitko ne može trpjeti. Za razliku od Narodne obrane, može se reći da Die Drau posvećuje nešto manje prostora štrajku u Osijeku te događaje uglavnom prati bez eksplicitnijih iznošenja stavova uredništva. Kada je već riječ o listu Die Drau, spomenimo da profesorica Marina Vinaj u tekstu pod nazivom Povijest osječkih novina 1848. - 1945., koji je popratio istoimenu izložbu 1998. godine u Muzeju Slavonije Osijek, piše da je Die Drau, pokrenut 1868. od strane Ladislava grofa Pejačevića i Julija pl. Jelačića, šurjaka bana Levina Raucha, bio glasilo slavonske aristokracije, a jedan od kasnijih suradnika lista bio je i dr. Josip Frank. Kurioziteta radi, navedimo činjenicu da je prvi urednik ovih novina bio Gustav Wagner, osnivač Osječkog radničko-obrazovnog društva iz 1867. godine, udruženja koje simbolično označava početak organiziranog radničkog pokreta u Osijeku. Ništa nevjerojatno s obzirom da su, kako pišu Mirjana Gross i Agneza Szabo, radničko-obrazovna društva okupljala radnike pod vodstvom građanskih liberala kako bi se u njih izazvao osjećaj zajedništva s građanstvom i poukom spriječila politizacija. Brojni radnici, iscrpljeni radom duljim od dvanaest sati na dan, nisu bili sposobni da nakon dana provedenog u tvorničkom postrojenju dolaze u udruženje i primaju nepolitičke pouke. Među radništvom je sve više jačala želja da se informira o konkretnim mogućnostima poboljšanja svog položaja.

No, vratimo se na generalni štrajk iz 1905. godine. Od 15. svibnja na posao se vratila većina radnika, pa čak i u tvornici Kaiser i Povischil, osim trideset do četrdeset ljudi. Vlasnici spomenute tvornice, kako prenosi Narodna obrana, rekli su ranije da "prepuštaju na volju svakom pojedinom radniku, da se ili vrati na posao, ili zatraži svoju poslovnu knjižicu."  Dana 19. svibnja, Narodna obrana piše o definitivnom završetku štrajka. U članku se tvrdi kako gradskim ulicama i dalje šeću besposleni radnici, a vojska čuva određene tvornice poput paromlina, plinare, tvornice žigica, itd... Uhićeno je oko trideset šest ljudi, a njih oko šest je pobjeglo iz grada po završetku štrajka. Većina uhićenih bili su iz Osijeka, ali bilo je i onih iz Valpova, Sarvaša, Jovanovca, itd.. Različitih su struka (zidari, tesari, stolari, bravari, itd.) i u velikoj većini riječ je o muškarcima. Određeni broj uhićenih bio je prisiljen napustiti grad. U konačnici su zbog napada na redarstvo 9. svibnja uhićeni sljedeći pojedinci: Vjekoslav Palfi, stolar iz Valpova, Matija Benak, zidar iz Osijeka, Josip Sukić, zidar iz Osijeka, Gjuro Benak, zidar iz Osijeka, Stjepa Truk, zidar iz Osijeka, Stjepan Crnojlović, nadničar iz Osijeka, Matija Gjurkec, nadničar iz Sarvaša. Prema izvještaju gradske redarstvene službe, lakše je ozlijeđeno pet-šest osoba i jedna osoba je ubijena.

Osijek, tvornica kože

Po završetku štrajka uredništvo Narodne obrane izražava svoje stavove o minulim događanjima. "Utemeljitelji našeg lista odredili su mu glavnim zadatkom, da širi hrvatsku sviest i da se bori za javna i privatna prava cielog hrvatskog naroda. Time je našem listu nametnuta i dužnost, da u zaštitu uzimlje opravdane interese svih družtvenih slojeva, a napose onog staleža, koji je posvuda najviše potišten, izrabljivan, koji ima najviše tereta, a najmanje prava, a to je radnički stalež. Za to je i naš list od svog postanka, pa sve do danas, svakom prilikom zagovarao opravdane radničke zahtjeve, koji se tiču moralnog i materijalnog napredka. Naš list stoji doduše na hrvatskom stanovištu, te mu je u prvom redu dužnost, da zagovara prava hrvatskih radnika, ali mu je s druge strane i dužnost, da u zaštitu uzimlje i radnike koji nisu Hrvati, i to već radi načela jednakosti i bratstva svih ljudi bez razlike narodnosti, tim više, što ova načela izpovieda i širi ne samo socijalna demokracija, nego i sve kršćanske vjere, a napose i katolička crkva, kojoj pripada znatan dio hrvatskog naroda, a po tom i hrvatskog radničtva." U tekstu se izražava neprijateljstvo prema socijalistima koji, prema mišljenju uredništva, kritiziraju nacionalne sentimente među radništvom. Uredništvo lista, naime, tvrdi kako je glavna zadaća Narodne obrane "da sav hrvatski narod, bez razlike vjere i staleža, probudimo i osviestimo, te ga ujedinimo i oslobodimo." Prema njihovom mišljenju, socijalna pitanja koja se tiču radnika i seljaka bit će riješena tek nakon što nacionalni problem bude apsolviran. U konačnici, autori članka opravdavaju zahtjeve osječkih štrajkaša te podupiru radničko pravo na organiziranje, ali su skeptični prema djelovanju njemačkih i mađarskih socijalista u gradu.

U nadolazećim godinama osječki radnički pokret nastavio se razvijati, mijenjati i prilagođavati aktualnim okvirima društveno-političke scene. Već 1906. godine Gradsko poglavarstvo piše o "živahnoj" aktivnosti radništva, bliskoj suradnji sa zagrebačkim aktivistima, a spominje se i izgon devet socijalista iz Osijeka radi poticanja na štrajkove i slično.

Zaključka radi, recimo da potencijal kontekstualne manipulacije čini povijest, ili semantički preciznije historiju, ideološkim oružjem, iako je ista ponekad u svojoj suvremenoj manifestaciji tek tragikomična zbrka ili stvar nagrižene kulture sjećanja. U namjeri da izbjegnemo svaki hagiografski konstrukt naličja osječkog industrijskog radnika na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće ne možemo ne uvidjeti dobru dozu ironije u spoznaji da su teme poput radničkog pokreta prešutno percipirane kao aveti "crvene prošlosti", dok su industrijski eksploatatori protiv kojih su  se svojevremeno dizali gotovo čitavi gradovi na noge u istim tim urbanim sredinama s vremenom dobili svoje ulice i etikete "ljubitelja gospodarskih razvoja", kako ih pojedine monografije nazivaju. Hoće li se Osijek i Osječani kroz javna predavanja, nekakvu izložbu ili što god treće sjetiti štrajka iz 1905. vidjet ćemo iduće godine kada će proći točno sto deset godina od revolta koji je protresao uspavane esekerske ulice, a čija historijska komponenta uzročnosti  i posljedičnosti zaslužuje više riječi elaboracije od teksta kojeg ste upravo pročitali.

^{, autor ovoga priloga, doktorand je poslijediplomskog doktorskog studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Osijeku s temom "Komparativna povijest anarhizma u Hrvatskoj i Europi (1840. - 1939.)" (op.ur.).}